Podsjećajući na silovanja 'Žena za utjehu' u Japanu

Trenutačno nacionalističko vodstvo Japana umanjuje značaj i poriče mnoge zločine iz Drugog svjetskog rata, ali globalni pokret nastavlja vršiti pritisak za priznavanje masovnih silovanja i ubojstava takozvanih “žena za utjehu”, izvještava Dennis J Bernstein.

Dennis J Bernstein

Dana 22. rujna, globalna kampanja koja zahtijeva pravdu i odštetu za “Žene za utjehu” japanske vojske otkrila je brončani kip u San Franciscu u spomen na Korejke i druge azijske žene koje su japanski vojnici seksualno zlostavljali tijekom Drugog svjetskog rata.

Kip, koji je podigla koalicija lokalnih grupa predvođenih Koalicijom za pravdu žena utjehe, prikazuje tri mlade žene koje se drže za ruke u krugu, okrenute prema van, dok starica gleda.

Razgovarala sam s umirovljenim sutkinjama Višeg suda San Francisca Lillian K. Sing i Julie Tang, vođama pokreta Comfort Women Justice Coalition, te dopisnicom Flashpointsa KJ Noh o ratnom zločinu u kojem je čak 400,000 žena masovno silovano i često ubili Japanci.

Dennis Bernstein: KJ, izloži kratku pozadinu takozvanih “žena za utjehu”. Kada su se dogodile te masovne otmice i silovanja... i tko je zapravo odgovoran?

KJ Noh: Izraz "Žene za utjehu" eufemizam je za mlade žene i djevojke koje je japanska vojska prisilila na seksualno ropstvo između 1932. i 1945. diljem azijsko-pacifičke regije japanske kolonijalne "sfere zajedničkog prosperiteta".

Procjenjuje se da je otprilike između 200,000-400,000 žena i djevojaka, od kojih su neke imale samo trinaest godina, bile prisiljene na industrijalizirani sustav silovanja, "opsluživajući" do 60 vojnika dnevno. Znanstvenici procjenjuju da je to rezultiralo stopom smrtnosti do 90%. Sustav je opisan kao "koji se smatra bez presedana u svojoj okrutnosti i veličini", a preživjeli su nazivali "utješne stanice" "živim paklom", "klaonicom".

Japansko Carstvo je u to vrijeme bilo teokratska vojna diktatura, a njegova vojna vlada je sustavno planirala, provodila, trgovala, transportirala, porobljavala i, pred kraj rata, klala te žene. Japanska vlada još uvijek nije službeno priznala ovaj zločin protiv čovječnosti.

Dennis Bernstein: Premijer Japana, Shinzo Abe, očito ne vjeruje da te žene utjehe iz Drugog svjetskog rata išta zaslužuju.

KJ Noh: Premijer Shinzo Abe unuk je japanskog poslijeratnog premijera Nobusuke Kishija, ratnog zločinca klase A, i figura je u hipernacionalističkoj frakciji Liberalno-demokratske stranke koja bi željela vidjeti Japan obnovljen kao globalni imperij supersila. Zbog toga je Abe učinio japansko povijesno poricanje službenom vladinom politikom, pokrenuvši ogromnu globalnu PR kampanju za "ispravljanje" svjetskog razumijevanja japanske kolonijalne povijesti i povijesti Drugog svjetskog rata.

Abe je također izašao s nekim vrlo ratobornim izjavama protiv Sjeverne Koreje i veliki je zagovornik vojne akcije. Nedavno je napisao komentar za The New York Times u kojem je krivo prikazao povijest nuklearnih pregovora sa Sjevernom Korejom, tvrdeći da diplomacija neće uspjeti. Piše da "davanje prioriteta diplomaciji i naglašavanje važnosti dijaloga neće funkcionirati sa Sjevernom Korejom."

Kako bi potkrijepio svoj argument, laže o slomu dogovorenog okvira iz 1994., koji je učinkovito zaustavio sjevernokorejski nuklearni program do 2002. Propušta spomenuti da je okvir sadržavao obećanja o normalizaciji odnosa sa Sjevernom Korejom, uklanjanju trgovinskih prepreka , i donijeti pakt o nenapadanju, te da nijedan od ovih uvjeta nije podržan od strane SAD-a. On to prešućuje i onda iznosi argument da ne postoji mogućnost dijaloga.

Zanimljivo je da u ovom tekstu Abe spominje otmicu mlade Japanke od strane Sjevernokorejaca kao dokaz koliko su nemoralni i neetični. Zanimljivo je da su Sjevernokorejci priznali otmicu između trinaest i sedamnaest japanskih državljana i osudili te postupke, iako još nisu formalno platili odštetu. Ali do danas Abe nije ni priznao otmicu između 200,000 i 400,000 mladih žena i djevojaka iz Koreje i kolonija.

Dennis Bernstein: Prošlog je tjedna u San Franciscu otkriven spomenik Ženama utjeha, zbog oštrog protivljenja japanske vlade.

Lillian Sing: Rođena sam u Šangaju, u Kini, gdje je više od 200,000 djevojaka i žena oteto i prisiljeno na seksualno ropstvo. Kao azijsko-američka žena, neće me ušutkati. Kako da se ne umiješam kad su moje sestre otimane i silovane uvijek iznova – ponekad i više od osamdeset puta dnevno?! Ono što je najgnusnije jest da je japanska vlada odbila priznati njihovu ulogu u ovim zločinima. Odgođena pravda je uskraćena pravda. Preko 400,000 žena utjehe je oteto, a sada ih je ostalo samo nekoliko desetaka.

Julie Tang: Odrasla sam učeći o japanskim zločinima počinjenim tijekom Drugog svjetskog rata. Godine 1991. ove su sada starije žene rekle svijetu što im se dogodilo. No zapravo me poricanje japanske vlade onoga što se dogodilo nagnalo da se uključim. Japanska vlada učinila je sve što je mogla kako bi spriječila izgradnju ovog spomenika, ali uspjeli smo prevladati sve prepreke.

Dennis Bernstein: Možete li opisati višestruke borbe s kojima ste se suočavali da biste izgradili ovaj spomenik?

Lillian Sing: Japan se jako boji istine. Čak je išlo pred Vrhovni sud SAD-a da se blokira spomen obilježje djevojčice koja sjedi na stolcu u Glendaleu. Strahovao je da će taj spomenik ometati japansko-američke odnose. Gradonačelnik Osake sada je zaprijetio da će prekinuti bratski odnos sa San Franciscom ako se ondje podigne spomenik. Japanska vlada sada optužuje Kinu da stoji iza ovoga, da pokušava zabiti klin između Južne Koreje i Japana oko ovog spomenika.

Julie Tang: Mislim da je krajnje uvredljivo za žrtve što japansko vodstvo okrivljuje sve osim sebe. Prvo se tvrdilo da su te žene voljne prostitutke. Sad upiru prstom u Kinu. Kažu da smo sudac Sing i ja u biti marionete kineske vlade, da pokušavamo zabiti klin između Južne Koreje i Japana u njihovim nastojanjima da obuzdaju Sjevernu Koreju.

KJ Noh: Ključna stvar koju treba ponovno naglasiti jest da je Japan bio fašistička vojna diktatura s ratnom komandnom ekonomijom koja je kontrolirala svaki aspekt nabave, distribucije i regrutiranja svih materijala, uključujući ljudski rad.

Pouzdano znamo da se tim ženama trgovalo tisućama milja, po svim kolonijama. Postoje dokumenti koji rekviriraju tisuće djevojaka, koje su često bile nabavljene i isporučene u kratkim vremenskim razdobljima. Ove akcije ne bi bile moguće bez koordiniranih državnih akcija.

Još jedna stvar koju treba istaknuti jest da ovo nije bio samo najveći slučaj seksualne trgovine, već i femicid bez presedana. Između 75-90% posto tih žena umrlo je tijekom seksualnog ropstva. To ga čini modernim femicidnim holokaustom.

Japanska vlada nikada nije preuzela nikakvu odgovornost za ovo. S vremena na vrijeme daju općenite izjave kajanja koje ništa ne znače. Odbijaju priznati, preuzeti odgovornost i dati bilo kakvu razumnu službenu odštetu. I odbili su ratificirati bilo koju od svojih isprika u japanskom parlamentu, što je ono što bi bilo potrebno za ispriku države.

Spomenik je zapravo loša zamjena za ono što je stvarno potrebno, a to su pravda, odšteta, obrazovanje i isprika. Spomenik je samo mala simbolična gesta u pozadini jednog od najneobičnijih slučajeva ušutkavanja u modernoj povijesti.

Zapadni kompleks ljudskih prava dobio je vrlo selektivnu pozornost, uključujući i slučaj Žene utjehe. To je zato što je u velikoj mjeri vođen imperijalnim geopolitičkim dizajnom. Vidimo to u izjavama State Departmenta, posebno Wendy Sherman, koja je pokakala cijelo pitanje Žene utjehe, rekavši da moraju prijeći preko toga i da se to ne smije koristiti u nacionalističke svrhe, i izjavama Anthonyja Blinken, koji je pozvao Južnu Koreju da stane iza apsurdnog, lažnog "sporazuma" iz 2015., čiji se pisani tekst ne može pronaći nigdje. Sjećanje na Utjehe je nešto što treba istaknuti, ali se briše.

Ono što sada vidimo je remilitarizacija Japana kao ključnog faktora u vođenju rata protiv Kine, regionalnog hegemona u usponu. Pitanje japanske kolonizacije tijesno je povezano, prepreka je legitimnosti japanske remilitarizacije.

Lillian Sing: San Franciscu se prijeti da neće prihvatiti ovaj spomenik. Želimo se pobrinuti da San Francisco ne dopusti da mu na ovaj način prijeti njegov japanski kolega. G. Abe godišnje posjećuje svetište Yasukuni kako bi odao počast ratnim zločincima klase A. Mi u San Franciscu željeli bismo imati spomenik u čast žrtvama rata. Naš spomenik je za mir, a ne rat. I neće biti mira u Aziji bez isprike Japana.

Julie Tang: Htjela bih pozvati ljude da posjete spomenik. Zapravo, još nije otvoren za javnost, ali se nadamo da će biti uskoro, uz pomoć gradonačelnika i nadzornog odbora.

Dennis J Bernstein voditelj je emisije “Flashpoints” na radio mreži Pacifica i autor Posebno izdanje: Glasovi iz skrivene učionice. Audio arhivi možete pristupiti na www.flashpoints.net.