Predsjednik Trump želi pokazati koliko se njegova politika razlikuje od politike predsjednika Obame, ali taj negativan pristup gura njegovu mladu administraciju u probleme, primjećuje bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Neuspjeli pokušaj usvajanja prijedloga zakona predsjednika Zastupničkog doma Paula Ryana za smanjenje poreza i djelomičnu demontažu zdravstvenog sustava zorno je pokazao posljedice pokušaja vladanja prema onome protiv čega se, a ne za što je.
Predsjednik Trump obraća se zajedničkoj sjednici Kongresa 28. veljače 2017. (Snimak zaslona s Whitehouse.gov)
Da ovaj iznimno negativan pristup nije bio pristup republikanaca (i Donalda Trumpa), priča o Zakonu o pristupačnoj skrbi i politici koja ga okružuje bila bi daleko drugačija. To je svakako točno s obzirom na to kako je ACA usredotočen na sustav komercijalnog osiguranja koji je ranije bio povezan na državnoj razini s Mittom Romneyem.
Ali s republikancima u Kongresu koji su od početka predsjedničkog mandata Baracka Obame odlučili suprotstaviti mu se gotovo na svakom koraku i uskratiti mu značajna postignuća (i, prema Mitchu McConnellu, uskraćivanje drugog mandata učiniti svojim glavnim prioritetom), i s ACA-om koja je viđena kao Obamino glavno domaće zakonodavno postignuće, potpuno i automatsko protivljenje ACA-i bio je smjer. Uništavanje Obamacarea postalo je mantra odvojena od onoga što zakon radi ili nije činio, i odvojena od bilo kakvog pažljivog razmatranja američkih zdravstvenih potreba.
Ako su republikanci trebali razviti alternativu, imali su sedam godina za to. Umjesto toga, republikanci u Zastupničkom domu proveli su to vrijeme, kao dio recitiranja mantre, donoseći desetke rezolucija o opozivu. Kad je pas konačno uhvatio auto - kad je GOP preuzeo kontrolu i nad zakonodavnom i nad izvršnom granom vlasti - stvarnost s kojom se ACA trebala nositi još je bila tu.
Stvarnosti kao što je da, ako ljudi koji sada trebaju opsežnu medicinsku skrb trebaju biti pokriveni, ljudi koji trenutno ne trebaju puno skrbi morat će pomoći platiti to, putem kupnje komercijalnih polica, plaćanja kazni ili poreza, ili bilo čega drugoga . Bilo je nemoguće osigurati priuštivu zdravstvenu zaštitu za veliku većinu Amerikanaca i imati sustav koji, kako god se dotjerao, ne izgleda mnogo poput Obamacarea (nemoguće, to jest, bez odlaska na jedinstvenu platitelja, sustav Medicare-for-all s kojim bi demokrati bili puno ugodniji od republikanaca). Otuda nered među republikancima u Zastupničkom domu i njihov politički slom prošlog tjedna.
Prebacivanje krivnje
Predsjednik Trump od tada je odlučno pokušavao prebaciti odgovornost na demokrate za sve nepovoljno što se ubuduće dogodi sa zdravstvenim sustavom. Ali naravno da je njegova administracija, a ne Obamina ili bilo koja druga demokratska, sada odgovorna za provođenje zakona.
Predsjednik Barack Obama šeće kroz Rose Garden do Ovalnog ureda nakon ljetnog događaja za sve imenovane na južnom travnjaku, 13. lipnja 2016. (Službena fotografija Bijele kuće, Pete Souza)
Njegova tvrdnja o demokratskoj odgovornosti, zajedno s njegovom prognozom da će ACA "eksplodirati", daje mu motivaciju da sabotira rad ACA-e. Ta je sabotaža već započela, kao što se ranije dogodilo na državnoj razini gdje su državne vlade pod kontrolom republikanaca odbile federalna sredstva za pružanje pomoći u sklopu Medicaida svojim građanima kojima je takva pomoć bila potrebna.
Dugogodišnja naklapanja oko ukidanja ACA-e vjerojatno je bila najveći izvor oklijevanja osiguravatelja oko sudjelovanja u razmjenama osiguranja stvorenim prema zakonu. Od stupanja na dužnost, Trumpova administracija je ograničavanje oglašavanja poticanje ljudi da se prijave za osiguranje i kreće se daleko od provedbe zahtjeva povezanih s ACA-om kao što je pojedinačni mandat.
Ovdje vidimo primjer najperverznije moguće posljedice kada stranka Ne postane vlada Ne: namjerno potkopavanje javnog programa kako bi funkcionirao loše, a ne dobro.
Postupanje s ACA-om možda je ekstreman primjer jer je postalo ekstremna republikanska opsesija. Ali dio iste dinamike može se vidjeti i drugdje, uključujući vanjsku politiku. Na primjer, Zajednički sveobuhvatni akcijski plan, inače poznat kao Iranski nuklearni sporazum, zauzeo je mjesto u vanjskoj politici Baracka Obame usporedivo po značaju s ACA-om u unutarnjoj politici. Dakle, ponovno je izazvalo refleksno republikansko protivljenje.
Ne čini se da će se Trump izravno povući iz JCPOA; to bi očito negiralo sve tvrdnje da bi sporazum "eksplodirao" sam od sebe. Preferirane metode sabotaže uključuju nametanje dovoljno dodatnih sankcija Iranu da bi Iranci proglasili da je sporazum poništen jer su Sjedinjene Države prekršile svoje obveze. Kao i ACA, JCPOA zahtijeva stalnu pozornost i provedbu. Kako bi Sjedinjene Države ostale u skladu, administracija će morati obnoviti neka izuzeća od postojećeg zakona o sankcijama.
Tako bi Trump zapravo mogao sabotirati sporazum ne poduzimajući ništa. Primjer JCPOA ilustrira još jedan atribut vlade Ne, a to je neuspjeh u razmatranju koje su alternative bilo kojoj politici kojoj se suprotstavlja, te u razmatranju relativnih prednosti svake alternative. Opozicija JCPOA-i se cijelo vrijeme nije suočila s činjenicom da bi alternativa sporazumu, koja nije sporazum, značila kraj posebnih ograničenja iranskog nuklearnog programa i kraj pojačanih međunarodnih inspekcija tog programa.
U mnogim drugim područjima vanjske politike, u kojima su okolnosti i problemi nametnuti kreatorima politike barem onoliko koliko su to obično s unutarnjom politikom, teško je smisliti pristupe koji izgledaju novi i drugačiji, kao i biti razborit i djelotvoran. Postoji toliko mnogo stvari koje Sjedinjene Države mogu učiniti s dobrim učinkom, a šanse su da su relevantne opcije već temeljito razmotrene.
Borba protiv ISIS-a
Stoga ključni atributi mnogih politika izgledaju vrlo slično od jedne uprave do druge. To je dosad bio slučaj s nekim od velikih vanjskopolitičkih izazova s kojima se suočava Trumpova administracija, poput borbe protiv ISIS-a.
Ministar obrane Jim Mattis pozdravio je Saudijskog zamjenika prijestolonasljednika i ministra obrane Mohammeda bin Salmana u Pentagonu, ožujak 16, 2017. (DoD fotografija Sgt. Amber I. Smitha)
Iako je kandidat Trump grdio Obamu jer nije poduzeo učinkovitije mjere protiv skupine, kada je Trumpov državni tajnik prošlog tjedna na skupu predstavio planove administracije za suočavanje s ISIS-om, ti su planovi, prema riječima New York Times prijaviti na sastanku, "pomno ponovio strategiju g. Obame." Dosljedno toj sličnosti, dosad je Trumpova administracija slijedio opće linije Obamine politike vezano uz vojnu aktivnost u Siriji.
Slično je s problemom Sjeverne Koreje i njezinog nuklearnog oružja: iako je tajnik Tillerson ranije ovog mjeseca govorio o "novom pristupu" prema Sjevernoj Koreji, kao Jeffrey Lewis primjećuje, navodno novi pristup je "u stvari, stari pristup," čak s mnogim istim riječima koje je koristila Obamina administracija.
Za svaku upravu koja više razmišlja o onome što želi, a ne o onome čemu se protivi, takve sličnosti ne predstavljaju nužno problem. Prihvaćaju se kontinuiteti, dok se potvrđuje odgovorno upravljanje interesima nacije i otvorenost za prilagodbe i poboljšanja postojećih politika gdje je to prikladno.
Ali za upravu Ne, sličnosti ima Problem. Sa svojim dolaskom na vlast koji se pretežno temelji na odbacivanju onoga što je bilo prije, kako može braniti nastavak onoga što je odbacio?
Opasnost koja iz toga proizlazi je iskušenje od strane takve administracije da da sve od sebe i provodi politike koje izgledaju nove i drugačije iako nisu razborite ili učinkovite. Takva se opasnost može materijalizirati budućim potezima dublje uvučen u jemenski građanski rat na strani favoriziranih Saudijaca i Emirata, čija je intervencija u sukobu višestruko povećala ljudsku patnju, a da rat nimalo nije približila kraju.
Vjerojatno su u igri i drugi motivi, uključujući želju da se bude asertivan svugdje gdje postoji mogući kut Irana (svrbež koju je pokazao ministar obrane James Mattis, čiji je odjel proslijedio prijedlog za eskalaciju američkog angažmana u Jemenu). Ali eskalacija koja se može prikazati, kao što je ova, kao uklanjanje "ograničenja iz Obamine ere" bit će privlačna Trumpovoj Bijeloj kući jer se može opisati kao suprotna nečemu što je Obama učinio. Trumpov nazadak u zdravstvu i njegov klizni brojevi ankete nastojat će učiniti iskušenje sve većim.
Šteta koja proizlazi iz podlijeganja ovoj vrsti iskušenja vjerojatno će se nastaviti sve dok i osim ako ova administracija ne odluči, više nego do sada, za što se zalaže — u smislu provedivih politika, ne samo slogana ili obećanja — i ne samo protiv čega je.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Najnoviji je autor Zašto Amerika pogrešno razumije svijet. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
„Stoga su ključni atributi mnogih politika vrlo slični od jedne uprave do druge. To je dosad bio slučaj s nekim od velikih vanjskopolitičkih izazova s kojima se suočava Trumpova administracija, poput borbe protiv ISIS-a.”
Je li itko slučajno gledao Frontline na PBS-u 21. ožujka 2017., “Iraq Uncovered,” s dopisnicom Ramitom Navai koja je na tajnom zadatku izvještavala o područjima u Iraku u vezi s ISIS-om. Otkrila je da se građani u tom razorenom mjestu više boje milicije nego ISIS-a, a vlada kaže da ne može kontrolirati miliciju; jača je i od ISIS-a i od vlade. Nikada nisam čuo niti jedan izvor vijesti da govori o tome.
'Protivljenje JCPOA-i cijelo se vrijeme nije uspjelo suočiti s činjenicom da bi alternativa sporazumu, koja nije sporazum, značila kraj posebnih ograničenja iranskog nuklearnog programa i kraj pojačanih međunarodnih inspekcija tog programa.'
Želio bih podsjetiti čitatelje Consortium Newsa da od 2003. Iran nema program nuklearnog oružja i želi ograničene nuklearne sposobnosti samo za energiju i medicinske izotope. To uvijek treba biti jasno u svakoj raspravi o iranskom nuklearnom programu. Većina ljudi pomisli na oružje kada se spomene izraz "iranski nuklearni program". Iran nikada nije napao drugu državu i nema namjeru to učiniti u budućnosti, dok Izrael žudi da napadne tu zemlju i njezino nedužno stanovništvo. Nedavno je Mossad ubio pet iranskih znanstvenika. Nemojte misliti da će prestati gurati taj rat. Cionisti su ludi.
ar·che·tip (är?k?-t?p?)
n.
1. Izvorni model ili tip po kojemu su krojene druge slične stvari; prototip: “'Frankenstein' … 'Dracula' … 'Dr. Jekyll i gospodin Hyde'... arhetipovi koji su utjecali na sve kasnije horor priče” (New York Times).
>> 2. Idealan primjer tipa; kvintesencija: arhetip uspješnog poduzetnika.
3. U jungovskoj psihologiji, naslijeđeni obrazac mišljenja ili simboličke slike
proizašao iz prošlog kolektivnog iskustva i prisutan u individualnom nesvjesnom.
Vlada No je pod kontrolom tipičnog Bullyja iz osnovne škole.
MAGA je insignija i trenutak refleksije i ozbiljan poziv na oružje/ onima s ušima.
ret·ro·grade
pridjev– usmjeren ili se kreće unatrag.
“retrogradni tok”
sinonimi: unazad, unatrag, unazad, unazad [zadnja straža]
"retrogradno kretanje"
1. degenerirana osoba.
glagol: retrogradan; 3. lice prezenta: retrogradni; glagolski prilog prošli: retrogradan
arhaičan
vratiti se na položaj ili vrijeme.
“naša povijest mora retrogradirati za prostor od nekoliko stranica”
ZAŠTITA MRVICA…”
Prijedlog zakona o pristupačnoj zdravstvenoj skrbi loš je zakon
koji osigurava subvencije i veliku kontrolu nad osiguranjem
model velikih osiguravajućih društava i “Big Pharma”
(farmaceutske industrije). Ti su lobiji bili veliki
donatori mnogih političkih kampanja Baracka Obame
(Vidi Paul Street: BARACK OBAMA I BUDUĆNOST
AMERIČKA POLITIKA). Ovo, naravno, može biti puko
koincidencija.
Jedini način da se zajamči zdravstvena zaštita kao PRAVO na
svi Amerikanci je plan s jednim platiteljem (kao što je Medicare
za sve?). To ne bi funkcioniralo bez povećanja
u progresivnom oporezivanju. Zdravstvo nije jeftino
bilo ovdje ili u inozemstvu.
Protivim se takvim prijedlozima zakona u ovom trenutku jer bi dijelili
protivljenje drakonskom zakonu Trump-Ryan.
Možda osjećate da je Amerika željna a
povećanje poreza. Ovaj pisac ne.
Za ono što vrijedi, potrošnja za obranu u SAD-u
ono što Noam Chomsky naziva "otpadom" i STRUČNOST
u ubijanju je oko 63 centa za dolar u
NAS. U mnogim drugim nacijama koje imaju zdravstvenu skrb
programa, obrambena potrošnja je na oko 5-6
(Pogledajte Jack Rasmus, EPIC RECESSION PRELUDE TO
DEPRESIJA).
— Peter Loeb, Boston, MA, SAD
Ova suprotna politika 'NE!' od strane republikanaca nije samo počelo s Trumpom i prijateljima — koliko se sjećam bilo je još istaknutije u godinama Clintonovog POTUSA. Sjećate se New Gingricha i prijatelja koji su zatvorili vladu? Ja bih to svrstao u gotovo istu kategoriju, iako s boljim pseudoozbiljnim opravdanjima koja su izrekli politički podmukliji praktičari.
Sve se vraća na mantru republikanaca iz 1980. koju je St Ronnie izrekao kada je zloglasno rekao da 'vlada nije rješenje za naše probleme, to je problem' (parafrazirano). Dakle, kada zaposlite ljude da vode vašu vladu koji ne vjeruju u vladu… hmmm… Pitam se što će se dogoditi? Ako svoj auto odvezem mehaničaru koji ne vjeruje u motor s unutarnjim izgaranjem, pitam se koliko će se dobro popraviti to lupanje motora? Ako unajmim vodoinstalatera koji ne vjeruje u unutarnje vodovode, pitam se koliko će učinkovito popraviti moj WC ili slavinu koja curi? Nedavni republikanci imaju pojednostavljenu filozofiju vlasti iz 1800-ih koja se koristi samo za domaći zakon i red i međunarodna vojna osvajanja, i ako dovoljno javnosti nastavi glasovati za njih, to ćemo i dalje dobivati, a rezultati će se nastaviti dobivati sve gore i gore za širu javnost...
Poticanje gospodina Trumpa da pokuša nešto gore od Obame na Isisu i Koreji ne bi bilo odgovorno savjetovanje. Oba predstavljaju rizik od velikog rata i ne nude nikakve koristi za SAD. Veća prisutnost u Siriji nema nikakvu svrhu osim dobivanja mita od cionista/MIC/KSA. Ako to učini, pola njegovih pristaša će ga napustiti.
Čini se da nema vjerojatne koristi koju Trump može ili hoće donijeti unutarnjoj politici. Neće zagovarati jednoplatnicu, a bit će revolucije ako dodatno pogorša stvari. Njegova jedina šansa da zadrži svoje pristaše je da im omogući visoku zaposlenost i medicinsku skrb za sve.
Iz članka Mikea Whitneyja od 28. ožujka u counterpunchu: “Okončanje sirijske noćne more zahtijevat će pritisak odozdo”:
“U nekoliko tjedana, pristup Washingtona ratu dramatično se promijenio. Dok su SAD izvijestile da su prekinule svoju potporu sunitskim milicijama koje su rasturile zemlju i ubile više od 400,000 ljudi, SAD su povećale svoju pomoć SDF-u [Sirijskim demokratskim snagama] koji ostvaruje impresivne uspjehe diljem istočnog koridora. Konačni cilj boraca SDF-a je autonomna kurdska domovina izrezana od zapadnog Iraka i istočne Sirije, dok su američke snage prvenstveno usredotočene na raspad sirijske države, smjenu izabrane vlade, kontrolu nad kritičnim rutama plinovoda i ponovno iscrtavanje nacionalnih granica kako bi bolje služili interesima SAD-a i Izraela.”
Trump bi ovu novu akciju u Siriji vjerojatno nazvao "pozitivnom", ali čini se da zanemaruje mnoge probleme. Turci su bijesni zbog američke potpore Kurdima u regiji, Assad je naznačio da je američka prisutnost nezakonita, u "dekonfliktu" s Rusijom (tj. izbjegavanju sukoba, ali ne, službeno, "suradnji") očito postoje rizici od pogrešaka , a rad na trajnoj prisutnosti u regiji sličan je podlijevanju benzina na vatru. U Iraku, jesu li SAD i Trump zaboravili sadriste u Iraku? Moqtada al-Sadr je nekoć iza sebe imao miliciju od milijun ljudi i bio je jedan od razloga zašto je Obama odlučio napustiti Irak, budući da je Moqtada rekao da neće odustati dok SVE trupe ne odu iz Iraka, plus što je Irak odbio izbjeći optužbe za ratne zločine američke snage. Čini se da je Trump sve to zaboravio, ili nikad nije ni znao, te se nagomilava u novoj močvari. G. Pillar mora ažurirati svoj pogled na Siriju.
Kurdi apsolutno zaslužuju vlastitu domovinu.
Oni su čvrst i odlučan etnički narod; i bili su 'izbrisani s lica karte', takoreći.
Jučerašnji komentar Mikea Whitneya o Siriji (28. ožujka) je ažurniji od gornje veze gospodina Pillara (u NY Timesu 22. ožujka). Čini se da Trumpova administracija namjerava uspostaviti stalnu prisutnost u Siriji i sigurne zone kako bi se borila protiv Assadovog ponovnog preuzimanja kontrole nad zemljom.
http://www.counterpunch.org/2017/03/28/ending-syrias-nightmare-will-take-pressure-from-below/
Formula je jednostavna: potaknite kaos, okrivite za to svoje neprijatelje, a zatim promovirajte sebe kao spasitelja ako vam se daju "odriješene ruke" (prevodi se kao neograničene ovlasti). Hitleru je to bilo jasno.
mike k,
…….kao i Milton Friedman; to je doktrina šoka i taj je budalasti čovjek dobio nobelovu nagradu za ekonomiju. No, to nikad ne uspije, kao što možemo vidjeti po pustoši koju su SAD proširile na Bliskom istoku.
Što ozbiljnije probleme Trump i njegova ekipa stvaraju, to će sve više kriviti druge, a njihova obećanja da imaju rješenja za sve će biti nečuvenija.
“NE” je glazba za Bannonove uši. Trumpov Guru voli dekonstrukciju, rušenje i kaos. On i Trump se zabavljaju uništavajući vladu. Oni ne žele konstruirati ništa drugo nego napraviti nered koji će onda opravdati njihove zahtjeve za širokim ovlastima.
Slažem se da ćete izgubiti fokus svoje misije kada djelujete na principu podle žustre osvete. Za nastavak te misli, stvarno biste se povrijedili da niste imali novi plan, ali umjesto toga ste otišli kroz vrata iz čiste osvete kako biste, nadamo se, bili bolji od svoje konkurencije. Kao što je rekao Paul Pillar, kada donosite zakone protiv onoga što mrzite, a ne donosite zakone jer imate bolji plan, tada gubite.
Gledajući koliko je do sada ova Trumpova administracija odlučna poništiti sve što je Obama, ali ipak se na kraju čini da je najbolje što mogu učiniti jest prilagoditi postojeće zakone i programe, daje mi dojam da je ova administracija samo retorika i buka.