Prije jednog stoljeća britanska Balfourova deklaracija pokrenula je katastrofu za ljudska prava u izraelsko-palestinskom sukobu, ali – iz oportunističkih razloga – britanski političari je planiraju hvaliti kao briljantan uspjeh, kaže Lawrence Davidson.
Autor Lawrence Davidson
Britanska premijerka Theresa May najavila je da će Britanija proslaviti 100. obljetnicu Balfourove deklaracije kasnije ove godine. Čelnica Konzervativne stranke obratila se frakciji “Prijatelja Izraela” u svojoj stranci i izjavila da je Balfourova deklaracija “jedno od najvažnijih pisama u povijesti” dok je obećala da će je njezina vlada proslaviti “s ponosom.”
Godine 1948., neki Palestinci, protjerani zbog izraelskih zahtjeva za njihovom zemljom, preselili su se u izbjeglički kamp Jaramana u Damasku, u Siriji.
Njezina odlučnost da to učini jasan je pokazatelj da oni koji kontroliraju nacionalnu politiku kontroliraju i službena tumačenja povijesti. U slučaju stote obljetnice Balfourove deklaracije, tekuća sprega cionističkih posebnih interesa i britanske političke moći će pretvoriti ono što je bila katastrofa za Britance, Židove i Palestince podjednako, u izvor nacionalnog ponosa.
Ispričao sam priču o Balfourovoj deklaraciji u dokumentiranim detaljima u svojoj knjizi Američka Palestina. Evo kratkog sinopsisa: Deklaracija iz studenog 1917. bila je mjera Prvog svjetskog rata koju je poduzela tadašnja britanska vlada kako bi pridobila pomoć Židova diljem svijeta (za koje se pogrešno vjeruje da ih predvodi novonastala Svjetska cionistička organizacija) na britanskoj strani. U zamjenu je britanska vlada obećala stvoriti “židovski nacionalni dom” u arapskoj Palestini nakon rata. Čineći to, pokušala je kupiti židovsku pomoć tuđom valutom – to jest teritorijem koji je tada pripadao Osmanskom Carstvu.
Ključni članovi ratnog kabineta u Londonu, poput ministra vanjskih poslova Arthura Balfoura, vjerovali su u mit o svjetskoj židovskoj moći i na temelju toga bili su uvjereni da bi židovski utjecaj u Washingtonu mogao pomoći da Sjedinjene Države uđu u rat kao Britanci saveznika, a istodobno zadržati svog istočnog prednjeg saveznika, Ruse, da ne izađu iz rata. Iako su SAD ubrzo ušle u rat, to nije imalo nikakve veze sa židovskim utjecajem, a Rusi, sada predvođeni boljševicima, nastavili su sklapati separatni mir s Nijemcima.
Na kraju Prvog svjetskog rata, Osmansko Carstvo se raspalo i Britanija se našla pod vojnom kontrolom nad Palestinom. Vlada u Londonu je tada nastavila ispunjavati svoje obećanje cionistima. To je učinila dopustivši masovnu imigraciju europskih Židova u Palestinu. U ovom trenutku politika je bila vođena mješavinom vjerskih i rasističkih uvjerenja, zajedno s imperijalnim ambicijama.
Prvo je bila činjenica da se na Židove gledalo kao na europske saveznike koji bi navodno pomogli osigurati strateški dio Bliskog istoka za Britansko Carstvo, a drugo je bilo očaravajuće mitsko uvjerenje da je židovski nacionalni dom nekako u skladu s ispunjenjem biblijskog proročanstva. Na kraju se ništa od ovoga nije dobro odigralo za Britance. Godine 1948. istjerali su ih iz Palestine i nasilno neprijateljski raspoloženi cionisti i arapski nacionalisti. Otišli su podvijenih repova.
Čini se da premijerka May i njezina stranka “Prijatelji Izraela” odbacuju ovu povijest. Ili, možda ih nije briga za dokumentirane činjenice jer sve što je sada važno jest zadržati financijsku potporu cionističkog lobija za Konzervativnu stranku. Takva je demokratska politika na Zapadu.
Katastrofa posvuda
Vrijedi ponoviti da su se posljedice Balfourove deklaracije pokazale katastrofalnima. Britanska hegemonija trajala je samo 30 godina i, kao što je upravo spomenuto, završila je sramotnim povlačenjem. Palestinci su desetljećima patili od otimanja i etničkog čišćenja.
Papa Franjo moli zid razdvajanja u Palestini 25. svibnja 2014. (Fotografija: Facebook stranica pape Franje.).
A Židovi, religiozni i sekularni, nastale države Izrael, sada službeno povezani s cionističkim etosom, politički su zavedeni i kulturno pretvoreni u rasističku ideologiju. Danas su za mnoge Židove cionizam i judaizam dvije strane iste medalje. Jedan od načina na koji možete pokazati ovu potonju tvrdnju je dovođenje u pitanje ideologije cionizma. Čineći to, bit ćete označeni kao antisemit.
Zašto je došlo do ove situacije? Sigurno je da povijest europskog antisemitizma, koji je kulminirao holokaustom, ima puno veze s tim. Antisemitizam je uvijek predstavljao prijetnju za Židove Zapada. Međutim, tradicionalno je ta prijetnja uglavnom bila lokalna. To jest, čak i dok su Židovi u određenom shtetlu u, recimo, južnoj Rusiji bili klani, oni drugdje bi mogli prosperirati. Dakle, opasnost je uvijek postojala, ali samo sporadično spoznavana.
Ali onda su došli nacisti i dimenzije prijetnje su se radikalno promijenile. Kao rezultat, došlo je do potpunog sloma života europskih Židova. I, za značajan broj, stari uvidi i filozofije utemeljeni na Tori koji su objašnjavali svijet više nisu bili dovoljni.
Pa što su u takvim okolnostima radili oni zapadni Židovi koji su uspjeli preživjeti? Njihov uobičajeni društveni poredak je nestao. Lutali su u svijetu koji nije imao smisla osim u smislu njegove smrtne opasnosti. Pod takvim uvjetima jedna primjenjiva ideja koja se činila povijesno logičnom mogla je poslužiti kao spas – a ta je ideja bio cionizam.
Cionizam se činio povijesno logičnim jer je stopio povijesni uspjeh nacionalne države, koja je na kraju krajeva bila dominantni politički sustav tog doba, s biblijskim mitom koji je racionalizirao "židovsku državu" u arapskoj zemlji Palestini. I preživjelima holokausta i onim Židovima koji su izdaleka (tj. s mjesta kao što je SAD) gledali uništenje europskog Židova, cijeli je paket morao imati unutarnju logiku koja je bila neodoljivo utješna – obećavajući trajnu sigurnost u židovski nacionalni dom.
Iako se može razumjeti zavodljiva moć cionizma, on je, poput drugih isključivo rasnih ili etničkih političkih ideologija, doveo samo do predvidljive katastrofe. Istina je da je nemoguće stvoriti državu isključivo za jedan narod (nazovite ih narod A) na teritoriju koji je već naseljen drugim narodom (nazovite ih narod B) bez usvajanja rasističke politike od strane A i ozbiljnog otpora od strane B. Pod takvim okolnostima, za A, ne može postojati stvarna sigurnost niti može postojati nešto poput zdrave nacionalne kulture.
Cijeli se proces pokazao nevjerojatno samoiskvarujućim za cionističke Židove. Ironično je da su sada većina cionista i sami antisemiti. U ovom slučaju semitske mete su Palestinci i sve veći broj zapadnih Židova koji su došli podržati njihovu stvar.
Dakle, planovi za proslavu stote obljetnice Balfourove deklaracije temelje se na iluziji da je nešto grozno zapravo nešto ponosno. Jedini način na koji to možete izvesti je ako imate moć izvrtati cijelu povijesnu epizodu u nešto što nije – a to je ono što Theresa May planira učiniti.
Lawrence Davidson je profesor povijesti na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Autor je Foreign Policy Inc.: Privatiziranje američkog nacionalnog interesa; Američka Palestina: popularne i službene percepcije od Balfoura do izraelske državnosti, Te Islamski fundamentalizam, On blogova www.tothepointanalyses.com.
Pitam se bismo li uopće raspravljali o Balfouru da nije bilo kontroverznog Haavarina "Transfernog sporazuma" 1933. koji je slomio kičmu rastućem svjetskom Hitlerovom bojkotu i potaknuo migraciju desetaka, ako ne i stotina tisuća židovskih izbjeglica u Izrael iz cijelog svijeta razorenog ratom. Postoji mnogo načina za guljenje ovog luka – započeo bih s praćenjem novca i ludila svjetskog vojno-industrijskog kompleksa sve do 1900. godine.
Mislim da je autor u zabludi. Britanci su dobili upravo ono što su željeli: trajnu nestabilnost koja sprječava uspon razvijenih suverenih nacija koje mogu koristiti prihode od nafte da postanu samodostatne i politički neovisne.
Arabija za Arape, sve ostalo je nelegitimno i sporno. Pogreška koju su Britanci napravili je što nisu podržali Grke do kraja i uništili Tursku Republiku u njezinim kolijevkama. Europljani sutrašnjice će debelo platiti tu grešku, sultani sutrašnjice dolaze da vas natjeraju da se pokorite, već je počelo.
Tko stoji iza Balfourove deklaracije? Prema Knesetu, to je bio Lord Edmond James de Rothschild.
https://www.knesset.gov.il/lexicon/eng/rotchild_ad_eng.htm
“Baron de Rothschild zahtijevao je da ostane anoniman i uglavnom je bio poznat kao “Poznati dobročinitelj”. Njegov odnos prema cionističkom pokretu bio je ambivalentan, dok je odbijao podržati Herzla i ne slagao se s Hovevei Zionom s jedne strane i postupno se uključivao u nastojanja nakon Prvog svjetskog rata na Pariškoj mirovnoj konferenciji (1919.) i Balfour deklaraciji (1917.). Godine 1923. osnovao je PICA-u (Palestinsko židovsko kolonističko udruženje) da upravlja svojim posjedima u Eretz Yisraelu, postavljajući svog sina Jamesa za predsjednika.”
Treba se sjetiti narednika Clifforda Martina i narednika Mervyna Paicea, minama zarobljenih tijela koje su ulovili cionisti. A nedavno su cionisti bombardirali tri kćeri dr. Abuelaischa. Britanija bi sa svoje strane trebala pognuti glavu od srama. Sada su ponosni na Balfoura iako su Britance ubili Židovi u Palestini. Što nije u redu s ovim ljudima??
Lawrence ne razumije engleski imperij.
Balfourov sporazum napravljen je točno prema istom obrascu kao i sva druga geopolitička rješenja Ujedinjenog Kraljevstva: Stvaranje situacije zavadi pa vladaj od koje bi Carstvo moglo imati koristi, beskrajni sukobi između Izraela i Palestine i njegovih susjeda s Ujedinjenim kraljevstvom kao stalnim utjecajnim posrednikom.
Stoga nema apsolutno ničega kontradiktornog u tome da Britanija slavi svoj uspjeh Balfoura.
Točno – i ta ista filozofija zavadi pa vladaj dovela je do rođenja vehabizma.
Karma je ab….
Da, zapadnjačka iznimnost u krinkama zapadnog nakita/cionizma. Kolonijalni projekt i Rothschildova kolonija. Ima dovoljno dokaza koji pokazuju da su Rothschildi kupovali zemlju u Palestini u kasnim 1800-ima. Planirali su na ovaj način b4 Balfour, Sykes i Picot podjelu ratnog plijena b4 čak je i završio.
Balfourova deklaracija nije bila nacionalna politika za uspostavu židovske države, kako su lažno tvrdili cionisti, bila je to samo izjava sućuti ministra vanjskih poslova. Evo ga:
“Vlada Njegovog Veličanstva sklona je osnivanju nacionalnog doma za židovski narod u Palestini i dat će sve od sebe kako bi olakšala postizanje ovog cilja, uz jasno razumijevanje da se ništa neće učiniti na štetu građanskih i vjerskih prava. postojećih nežidovskih zajednica u Palestini ili prava i političkog statusa koje uživaju Židovi u bilo kojoj drugoj zemlji.”
Ovo je narušeno brzom imigracijom Židova tamo sredinom 1930-ih, što je uzrokovalo ozbiljne sukobe jer su Palestinci vidjeli kako ova neprijateljska populacija raste s 5% na 40% stanovništva (što bi se dogodilo u SAD-u da je odjednom dovedeno toliko mnogo muslimana ovdje strane sile?).
Britanija je uvidjela beznadnost plana, zaustavila useljavanje Židova (u skladu s deklaracijom), a cionisti su tamo ubili glavnog diplomata. Britanija je rado svalila problem na glupe SAD, a Truman je uzeo jedno 400 tisuća mita od cionista da bi zavrnuo oružje u novoosnovanom UN-u pod kontrolom SAD-a da prizna tamošnju državu, u kojoj nijedna vanjska sila nije imala takva prava.
Prije i čak tijekom Prvog svjetskog rata, ta američka korporativna snaga, Standard Oil, njuškala je za naftom ispod otomanskog krajolika. Oni su - pogrešno - mislili da je Palestina riznica nafte.
Cionizam je gotovo u potpunosti bio fenomen koji je potekao iz Amerike uz uglavnom britansko nagovaranje. Cionisti su dijelom propali tijekom Prvog svjetskog rata jer je židovski narod koji je živio u miru s Arapima u Otomanskoj Palestini odbacio cionizam, predajući vlastitu braću koja su špijunirala za Britance pod obećanjima budućeg Siona.
Uključenost kršćana i Židova u Svetu zemlju seže tisućama godina unatrag. Stari zavjet je pun ratova. Rimljani su na kraju osvojili Palestinu ili Izrael ili što god je to tada bilo, pobili ih i uništili njihovu zemlju, ali nakon 400 godina hranjenja lavovima na kraju su napustili poganstvo, prihvatili kršćanstvo, proširili ga vrhom koplja sve do Engleske gdje udružili su se kako bi krenuli u pljačku i pljačku u križarskim ratovima zbog čega je Džingis-kan izgledao kao pacifist.
Citirati jedan dokument kao ključni trenutak u ovoj tisućama godina dugoj priči o beskrajnom genocidu je kao da pokušavate citirati jedan događaj u povijesti odgovoran za stvaranje naše zemlje. Je li to bilo ubijanje Indijanaca i krađa njihove zemlje? Je li to bio George Washington? Jesu li to bili hodočasnici?
Tko su bili žrtve tijekom formiranja naše nacije. Indijanci? Kolonisti? Španjolci i Francuzi?
Na Bliskom istoku borba se nastavlja. Tako bi bilo i ovdje da nikada nismo izborili nezavisnost. Tko će pobijediti? Tko zna?
Jedna stvar od koje mi je muka je naša uključenost tamo. Moramo otići odande. Moramo se prestati petljati. Odavde jednostavno ne možemo doći tamo. Mislim da je povijest to dovoljno iznjedrila kroz stoljeća. Britanci to nisu mogli shvatiti od tamo i mi smo osvojili neovisnost. Mi to nismo mogli shvatiti u Vijetnamu, a oni su izborili svoju neovisnost.
Zasigurno najbolji primjer ovoga je koliko su užasno pogriješili Barack Obama i Hillary Clinton tamo. Libija, Sirija, Irak, Turska, Izrael. Problem je što je Amerika prerasla u naciju koja vojnu akciju i preventivne ratove vidi samo kao alate za promjenu kursa stranih država. Dick Cheney bio je kralj 'diplomacija je mrtva' i 'umirivanje je uzaludno'. Vjerojatno je bio u pravu. Ali napadati ili podržavati napade jednako je beskorisno kao što vidimo Siriju s Assadovom vladom koja još uvijek kontrolira borbu protiv ISIS-a i milijun mrtvih ili raseljenih ljudi. Činjenica je da smo ubili sve te ljude samo zbog toga što smo bili toliko glupi ili lažljivci da je ustanak u Siriji bio samo hrpa studenata koji su čeznuli za stvaranjem arapskog proljeća u Siriji. Recite da vam je žao što ste krivo rekli svim tim mrtvim ljudima g. Obama. Nevjerojatno mi je da su obećanja i Busha i Obame u njihovim ranim godinama da se nikada neće baviti izgradnjom nacije učinila upravo to.
Sada imamo Trumpa koji se stišće u škripcu. Ili kapitulirati pred ratnim huškačima ili biti uništen. Što, dovraga, iako on sigurno ne zna da su stvari u koje vjeruje lude. Međutim, on nije sam. U krugovima njegovih seoskih klubova smiju se i rugaju se znanstvenicima i psuju vladu po cijele dane dok broje svoj novac. On je daleko od toga da je sam u svojoj nepovezanosti sa svojim visokim položajem sa znanošću ili pravdom.
Dobro rečeno, CitezenOne
Slažem se.
Jedino što bih dodao je da "ljudi A" u izvornom djelu jasno opisuju bijele Europljane, a "ljudi B" opisuju Indijance.
Dakle, Sjeverna Amerika je očito bila model za cionizam kako ga je definirao Davidson. “Iako se može razumjeti zavodljiva moć cionizma, on je, poput drugih isključivo rasnih ili etničkih političkih ideologija, doveo samo do predvidljive katastrofe. Istina je da je nemoguće stvoriti državu isključivo za jedan narod (nazovite ih narod A) na teritoriju koji je već naseljen drugim narodom (nazovite ih narod B) bez usvajanja rasističke politike od strane A i ozbiljnog otpora od strane B.”
I, na temelju njegovih predviđanja, stvari bi trebale postati još gore u dobrom starom SAD-u A: ”U takvim okolnostima, za A, ne može postojati stvarna sigurnost niti može postojati išta poput zdrave nacionalne kulture.” Možda i može, ali tek nakon što nekoliko generacija potpuno zaboravi svoju nacionalnu povijest.
Očito se može smatrati uspjeh/neuspjeh britanskih geopolitičkih strategija – definiranih vlastitim pojmovima, i moralna pitanja povezana s njima posebnim žarištima. Je li povijest Palestine/Izraela zapravo bila loša za britanske geopolitičke spletke? IMO, ne bi oni to tako ocijenili. U konačnici su uspjeli s britanskim ciljevima da Sueski kanal održe otvorenim za trgovinu, ograniče ruski utjecaj na jugozapad i podupru britansko ratovanje i sheme prodaje oružja u regiji. Pretvaranje Izraela u vječnog negativca nije uzrokovalo pad monarhija u Saudijskoj Arabiji, Kataru, Kuvajtu i drugim naftom bogatim zemljama koje su razvile bliske poslovne odnose s Velikom Britanijom. Mi, društveni kritičari, u pravu smo što stalno ističemo: "To i to nije bilo u redu jer je mnogo nevinih jadnih ljudi stradalo", ali smo beskorisno naivni ako vojno-industrijsko-poslovne interese ne vidimo kao pokretače politike i igranja polje gdje nacije nastavljaju ocjenjivati svoje uspjehe i neuspjehe.
“Tko bi ikada mogao osjećati ponos zbog Balfourove deklaracije?” Robert Fisk – http://www.counterpunch.org/2017/03/06/who-could-ever-feel-pride-in-the-balfour-declaration/
Izvrsna poveznica.
Ključni članovi ratnog kabineta u Londonu, poput ministra vanjskih poslova Arthura Balfoura, vjerovali su u mit o svjetskoj židovskoj moći i na temelju toga bili su uvjereni da bi židovski utjecaj u Washingtonu mogao pomoći da Sjedinjene Države uđu u rat kao Britanci saveznik,…
Smedley Butler izrazio je svoje mišljenje da su Sjedinjene Države ušle u Prvi svjetski rat kako bi spriječile Britance od gubitka i neplaćanja zajmova koje im je dao Wall Street.
Kao što sam primijetio u prethodnoj temi, Britanci su odbili primirje u ljeto 1917. jer su imali razumijevanje da će SAD ući u rat i donijeti im pobjedu. Umjesto da okonča golem pokolj ovog rata, on je nastavio uzrokovati uzaludnu smrt još milijuna ljudi.
Bill Bodden – Smedley Butler vjerojatno je bio u pravu. Tko je u to vrijeme bio vlasnik banaka s Wall Streeta? Židovski američki bankari njemačkog porijekla.
“...vjerovali u mit o svjetskoj židovskoj moći.” Jednostavno ovo uopće ne kupujem; to nema smisla. Slijedite novac. Sasvim sam siguran da su ljudi od utjecaja (s puno novca) bili spremni posuditi Britaniji novac, ali po cijeni - Izraelu. Zemlje poput Britanije nisu bile u poslu dobrohotnosti. Naravno, tako će ga nazvati zbog cijene.
Na kraju Prvog svjetskog rata, Osmansko Carstvo se raspalo i Britanija se našla pod vojnom kontrolom nad Palestinom.
Nakon završetka Drugog svjetskog rata Britanci su se našli na udaru terorizma zahvaljujući teroristima predvođenima Menachemom Beginom, Yitzhakom Shamirom i drugima koji će nastaviti služiti Izraelu kao repovi koji će mahati američkom psu.
Njihovog glavnog diplomata tamo ubili su cionisti 1930-ih, kada su zaustavili useljavanje Židova u skladu s Balfourovom deklaracijom.
Deklaracija iz studenoga 1917. bila je mjera Prvog svjetskog rata koju je poduzela tadašnja britanska vlada kako bi pridobila pomoć Židova diljem svijeta (za koje se pogrešno vjeruje da ih vodi novonastala Svjetska cionistička organizacija) na britanskoj strani.
U isto vrijeme britanski čelnici (zajedno s Francuzima i Nijemcima) bili su uključeni u ludost slanja tisuća svojih trupa u sigurnu klanicu na dnevnoj bazi. To je bilo prevladavajuće "grupno mišljenje" koje je iznjedrilo ovaj katastrofalan dokument.
Lawrence Davidson očito zna puno više o ovoj temi od mene, pa ću svoje komentare ograničiti na nejasna gunđanja.
Woodrow Wilson bio je čudan lik i iz svega što mogu reći sve što sam mislio da znam o njemu nije bilo u redu. Kada sam tražio njegovo ime zajedno s izrazom "cionist", jedan od ranih 'hitova' bio je ovaj:
“Tko je bio najveći prožidovski američki predsjednik? Woodrow Wilson, očito”
www*haaretz.com/jewish/books/.premium-1.548974
Joseph MN Jeffries bio je autor knjige iz 1939. pod naslovom Palestina: stvarnost. Dugi niz godina bio je prilično izvan dosega seljaka poput mene, a jedno vrijeme nisam mogao pronaći nijedan zapis da se prodaje po bilo kojoj cijeni, au svijetu ga je posjedovalo samo tri tuceta knjižnica. Odjednom se vraća, pod pretpostavkom da su ponovno izdane kopije identične starima. Prije nekoliko trenutaka čak sam otkrio da ga je netko stavio na internetsku arhivu.
https:(//)ia600205.us.archive.org/11/items/PalestineTheReality/Palestine%20-%20The%20Reality.pdf
Morate se brinuti o integritetu ovakvih stvari. Je li tekst potpun i nepromijenjen? Tko god je učitao knjigu, sigurno je izostavio indeks. Zašto?
U svakom slučaju, postoji više indikacija da su Wilson i njegov najuži krug bili do ušiju u Balfour katastrofi. Što se tiče odvratnosti Therese May koja "slavi" Balfoura, to je jednako loše kao George "Texas Mučitelj" Bush koji "slavi" smrt tisuća američkih vojnika i stotina tisuća Iračana.
Čitao sam da May zamišlja sebe kao klona Margaret Thatcher, i koliko ja znam, možda je tako. Ako je to istina, Britanci su si nabavili pravog ***** kao premijera. (riječ sa zvjezdicom rimuje se s Mitch)
Britanci su si nabavili pravog ***** kao premijera. (riječ sa zvjezdicom rimuje se s Mitch)
Postoji još jedna riječ koja bi mogla biti prikladna i lakša za pisanje. Ima samo četiri znaka.
Naravno da će svibanj slaviti ovu tragediju.
http://www.thetower.org/wp-content/uploads/2016/07/Je-Suis-Juif.jpg
Nije ni čudo da je samo Britansko Carstvo sada u Vreći za smeće povijesti……Britanci umiru od želje da pronađu nešto što će ih natjerati da se osjećaju relevantnima!!
Ujedinjeno Kraljevstvo bi trebalo slaviti izlazak iz Palestine, a ne ulazak u nju. Da nisu imali takve nesreće u Drugom svjetskom ratu, i da nisu bili dalekovidniji od američke oligarhije, što ih je dovelo do formiranja njihove Commonwealtha bivših kolonija, vjerojatno bi pretrpjeli beskrajne napade -kolonijalne revolucije u njihovom bivšem carstvu.
Francuska nije bila toliko mudra, ili neki bi mogli reći ograničena, da bivšim kolonijama dodijeli autonomiju koja vodi do neovisnosti, te je pretrpjela ratove u Alžiru, Vijetnamu i drugdje prije nego što je naučila lekciju.
SAD su morale dokazati svoju krajnju glupost svijetu i požurile su maltretirati svijet u razvoju dok su tvrdile da su dobronamjerne, i tako je prva nacija koja je vodila rat za neovisnost od kolonijalizma postala posljednja nacija koja je branila kolonijalizam, i još uvijek ima nemam pojma zašto to radi ili što bi moglo rezultirati..