Od smrti Fidela Castra, glavni mediji u SAD-u prisjećaju se Hladnog rata i jednostrano osuđuju “komunističkog diktatora”, ali postoji i druga strana priče, objašnjava Marjorie Cohn.
Od Marjorie Cohn
Kada je Fidel Castro preminuo 25. studenog u dobi od 90 godina, izgubili smo jednog od najistaknutijih vođa dvadesetog stoljeća. Nijedan drugi šef države nije se tako nepokolebljivo suprotstavio Sjedinjenim Državama i preživio.
Kubanski vođa Fidel Castro sa svojom poznatom cigarom.
U 1959, Kubanska revolucija, predvođen Castrom i Ernestom “Che” Guevarom, svrgnuo je nemilosrdnog Fulgencia Batistu, koji je na vlast došao državnim udarom. Batistina vlada štitila je interese bogatih zemljoposjednika. Kako bi kontrolirao stanovništvo, Batista je provodio mučenja i javna pogubljenja, ubivši čak 20,000 ljudi. Tijekom svog režima, Batista je bio podržan - financijski i vojno - od strane Sjedinjenih Država. Doista, kockanje, droga i prostitucija američke mafije cvjetale su pod Batistinom vladom.
Predvođena Castrom, nova kubanska vlada izvlastila je imovinu, tvrtke i posjede u vlasništvu SAD-a na Kubi. Sjedinjene Države odgovorile su kaznenim ekonomskim embargom, koji je kasnije prerastao u blokadu. CIA je neuspješno pokušala srušiti revoluciju katastrofalne 1961. Zaljev svinja invazija.
Od 1959. američka vlada i iseljeni kubanski Amerikanci koji su pobjegli s Kube nakon revolucije snažno su pokušavali srušiti Castrovu vladu, ali bez uspjeha. Castro je preživio više od 630 pokušaja atentata.
Nasljeđe Fidela Castra
"Ono što je nevjerojatno ovdje je da imate zemlju koja je patila od ilegalne ekonomske blokade od strane Sjedinjenih Država gotovo pola stoljeća, a ipak je bila u mogućnosti pružiti svojim građanima najbolji standard zdravstvene skrbi, briljantno obrazovanje", Ken Livingstone, bivši gradonačelnik Londona, rekao je 2006. "Učiniti ovo usred gotovo ekonomskog rata je priznanje Fidelu Castru."
Kubanski vođa Fidel Castro govori na spomeniku Joseu Martiju 2003. (Foto: Ricardo Stuckert/ABr.)
Castro je prakticirao jedinstveni oblik internacionalizma. Nelson Mandela pripisao je Kubi zasluge za pomoć u rušenju sustava apartheida u Južnoj Africi. Kuba se borila s revolucionarima u Angoli. A Kuba redovito šalje liječnike u druge zemlje i stranim državljanima pruža besplatno medicinsko obrazovanje.
Kao što je Nelson Valdes primijetio 2013., Castro je, zajedno s drugima, "oblikovao vanjsku politiku i nacionalni pokret oko temeljnog koncepta nacionalnog suvereniteta, ali lišen bilo kakvog egocentričnog nacionalizma." Dodao je: “Ovaj jedinstveni oblik nacionalnog samoodređenja uključio je druge zemlje na ravnopravnoj osnovi. Zapravo, nacionalni suverenitet i solidarnost imali su prednost nad ideologijom.” Stoga je Valdes napisao: "Kuba je pomogla zemljama, unatoč ekonomskim i političkim razlikama koje su mogle imati."
Godine 1953., u onome što se smatra početkom kubanske revolucije, Castro, njegov brat Raul i više od 100 drugih pobunjenika pokrenuli su neuspjeli napad na Batistin režim na Kasarna Moncada. Castro je uhićen, suđeno mu je, osuđen na 15 godina zatvora i pušten uz sporazum o amnestiji dvije godine kasnije.
Na suđenju je Castro u svoju obranu rekao slavno: “Osudite me, nije važno. Povijest će me oprostiti.”
Uplitanje SAD-a u Kubu
Korištenje električnih romobila ističe američki ekonomski embargo pokrenuo je 1960. predsjednik Dwight D. Eisenhower kao odgovor na memorandum koji je napisao L.D. Mallory, visoki dužnosnik State Departmenta. Mallory je predložio "liniju djelovanja koja čini najveći prodor u uskraćivanju novca i zaliha Kubi, kako bi se smanjile monetarne i realne plaće, kako bi se izazvala glad, očaj i svrgavanje vlade."
Predsjednik Dwight Eisenhower
Kuba se za pomoć obratila SSSR-u, koji je podržavao Kubansku revoluciju sve do raspad Sovjetskog Saveza 1991. Godine 1962., kao odgovor na stacioniranje američkih nuklearnih projektila u Turskoj, sovjetski vođa Nikita Hruščov postavio je nuklearne projektile na Kubu. Nakon napetog sukoba, Hruščov i američki predsjednik John F. Kennedy pregovarali su o povlačenju projektila s Kube i Turske.
Ekonomska blokada traje i danas. To je nezakonito miješanje u poslove kubanskog naroda, čime se krši Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Povelja Organizacije američkih država. Svake godine već 26 uzastopnih godina Opća skupština Ujedinjenih naroda poziva Sjedinjene Države da ukinu blokadu koja je Kubu koštala više od bilijun dolara.
Američko uplitanje u kubanske poslove nije počelo 1959. Od 1898., kada su se Sjedinjene Države umiješale u kubanski rat za neovisnost, američka vlada pokušava dominirati Kubom. Sjedinjene Države stekle su kontrolu nad zaljevom Guantanamo 1903., kada je Kubu okupirala američka vojska nakon njezine intervencije u kubanskom ratu za neovisnost protiv Španjolske.
Kuba je bila prisiljena prihvatiti Plattov amandman svom ustavu kao preduvjetu za povlačenje američkih trupa s Kube. Taj je amandman dao osnovu za ugovor kojim se Sjedinjenim Državama dodjeljuje nadležnost nad Guantanamo Bayom.
Sporazum iz 1903. dao je Sjedinjenim Državama pravo korištenja zaljeva Guantanamo "isključivo kao stanice za ugljen ili mornaricu i ni za kakve druge svrhe". Ugovor iz 1934. zadržao je američku kontrolu nad zaljevom Guantanamo zauvijek sve dok ga Sjedinjene Države ne napuste ili dok se i Kuba i Sjedinjene Države ne dogovore da ga izmijene. Taj ugovor također ograničava njegovu upotrebu na "stanice za ugljen i mornaricu".
Nijedan od ovih ugovora ili sporazuma ne daje Sjedinjenim Državama pravo koristiti Guantanamo Bay kao zatvor ili podvrgnuti zatvorenike proizvoljnom pritvaranju ili mučenju, okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju, što je dokumentirano u zatvoru.
Castro, koji je bazu Guantanamo nazvao "bodežom zabijenim u srce kubanskog tla", odbio je unovčiti čekove za stanarinu koje američka vlada šalje godišnje. "Elementarni osjećaj dostojanstva i apsolutno neslaganje s onim što se događa u tom dijelu našeg državnog teritorija spriječilo je Kubu da unovči te čekove", istaknuo je. Sjedinjene Države su, prema Castru, pretvorile bazu Guantanamo u “užasan zatvor, koji se ne razlikuje od nacističkih koncentracijskih logora”.
Nije slučajno što je predsjednik George W. Bush izabrao Guantanamo Bay kao mjesto za svoj ilegalni zatvorski logor. Njegova administracija tvrdila je da Guantanamo Bay nije teritorij SAD-a, pa američki sudovi nisu bili dostupni tamošnjim zatvorenicima. Ali, kao što je Vrhovni sud kasnije potvrdio, Sjedinjene Države, a ne Kuba, imaju isključivu nadležnost nad zaljevom Guantanamo, pa Habeas corpus tamo je na raspolaganju zatvorenicima.
Amnesty International prikladno je opisao ironiju: “S obzirom na kritike SAD-a o stanju ljudskih prava na Kubi, duboko je ironično da krše temeljna prava na kubanskom tlu i da se žele osloniti na činjenicu da su na kubanskom tlu kako bi zadržali američki sudovi od ispitivanja njegovog ponašanja.”
Od revolucije, antikubanske organizacije sa sjedištem u Miamiju sudjelovale su u bezbrojnim terorističkim aktivnostima protiv Kube i svih koji su zagovarali normalizaciju odnosa između SAD-a i Kube. Te su terorističke skupine nekažnjeno djelovale u Sjedinjenim Državama uz znanje i potporu FBI-a i CIA-e.
Na primjer, Ruben Dario Lopez-Castro, povezan s nekoliko anti-Castro organizacija, i Orlando Bosch, koji je postavio bombu u kubanski zrakoplov 1976., ubivši sve 73 osobe u njemu, “planirali su poslati oružje na Kubu za pokušaj atentata na [Fidel] Castro.”
Suočeni s ovim terorizmom, Kubanska petorka došao s Kube prikupljati obavještajne podatke u Miami kako bi spriječio buduće terorističke akcije protiv Kube. Muškarci su se mirno infiltrirali u kriminalne prognaničke skupine. Petorica su rezultate svoje istrage predali FBI-u. Ali umjesto da surađuje s Kubom u borbi protiv terorizma, američka vlada uhitila je i osudila petoricu muškaraca zbog neutemeljenih optužbi.
Ljudska prava na Kubi
Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima i Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima sadrže dva različita skupa ljudskih prava.
Neki od originalnih zatočenika bili su zatvoreni u zatvoru Guantanamo, kako ih je postavila američka vojska.
Građanska i politička prava uključuju prava na život, slobodu izražavanja, slobodu vjeroispovijesti, pošteno suđenje, samoodređenje; i da budu slobodni od mučenja, okrutnog postupanja i proizvoljnog pritvaranja.
Ekonomska, socijalna i kulturna prava obuhvaćaju prava na obrazovanje, zdravstvenu zaštitu, socijalnu sigurnost, osiguranje od nezaposlenosti, plaćeni rodiljni dopust, jednaku plaću za jednak rad, smanjenje smrtnosti dojenčadi; prevenciju, liječenje i kontrolu bolesti, kao i pravo na osnivanje i učlanjenje u sindikate i štrajk.
Američka vlada kritizira građanska i politička prava na Kubi, a zanemaruje vrhunski pristup Kubanaca univerzalnom smještaju, zdravstvenoj skrbi, obrazovanju i njezino jamstvo plaćenog rodiljnog dopusta i jednakih stopa plaća.
Za razliku od Sjedinjenih Država, zdravstvena zaštita se na Kubi smatra pravom. Univerzalna zdravstvena skrb je besplatna za sve. Kuba ima najveći omjer liječnika i pacijenata na svijetu, 6.7 na 1,000 ljudi. Stopa smrtnosti dojenčadi 2014. bila je 4.2 na 1,000 živorođene djece — jedna od najnižih u svijetu.
Besplatno obrazovanje je univerzalno pravo, uključujući i visoko obrazovanje. Kuba troši veći dio svog bruto domaćeg proizvoda na obrazovanje nego bilo koja druga zemlja na svijetu.
Kubanski zakon jamči pravo na dobrovoljno osnivanje i pristupanje sindikatima. Sindikati su pravno neovisni i financijski samostalni, neovisni o Komunističkoj partiji i državi. Sindikati imaju pravo prekinuti rad koji smatraju opasnim. Imaju pravo sudjelovanja u upravljanju tvrtkom, primanja informacija o upravljanju, uredskog prostora i materijala te vremena za predstavnike. Sindikalni dogovor je potreban za otpuštanja, promjene u obrascima radnog vremena i prekovremeni rad, te za unos u godišnje izvješće o sigurnosti.
Od 2018., datuma sljedećih kubanskih općih izbora i datuma kada je Raul Castro obećao da će se povući s predsjedničke dužnosti, postojat će ograničenje od najviše dva petogodišnja mandata za sve više izabrane položaje, uključujući predsjednika. Bilo tko može biti predložen za kandidata. Nije potrebno biti član Komunističke partije. Novac se ne smije trošiti na promidžbu kandidata i nijednoj političkoj stranci (uključujući Komunističku partiju) nije dopuštena kampanja tijekom izbora. Vojno osoblje ne dežura na biračkim mjestima; školska djeca čuvaju glasačke kutije.
Godine 2006. Svjetska zaklada za prirodu, vodeća svjetska ekološka organizacija, utvrdila je da je Kuba jedina zemlja na svijetu koja je postigla održivi razvoj.
U međuvremenu, američka vlada počinila je ozbiljna kršenja ljudskih prava na kubanskom tlu, uključujući mučenje, okrutno postupanje i proizvoljno pritvaranje u Guantanamu. A od 1960. Sjedinjene Države su se izričito umiješale u ekonomska prava Kube i njezino pravo na samoodređenje kroz gospodarski embargo.
Kubu kritiziraju zbog ograničenja slobode izražavanja. Castro je iz gvatemalskog iskustva naučio što bi se dogodilo ako ne bi držao pod kontrolom svoju revolucionarnu vladu. Jacobo Arbenz, demokratski izabrani predsjednik Gvatemale, proveo je agrarnu zemljišnu reformu, kojom je izvlastio neobrađeno zemljište, nadoknadio vlasnicima i preraspodijelio ga seljaštvu. Ovaj je program uzbudio United Fruit Company, koja je angažirala američku vladu da svrgne Arbenza. CIA i State Department su bili dužni.
Stephen Kinzer napisao je u svom biografija braće Dulles da je Guevara “rekao Castru zašto je [PUČ CIA-e u Gvatemali] uspio. Rekao je da je Arbenz glupo tolerirao otvoreno društvo, u koje je CIA prodrla i podrila ga, te sačuvao postojeću vojsku koju je CIA pretvorila u svoj instrument. Castro se složio da revolucionarni režim na Kubi mora izbjegavati te pogreške. Nakon što je preuzeo vlast, obračunao se s neistomišljenicima i očistio vojsku.”
Obama otvara vrata
Godine 2006. Castro je teško obolio i prepustio uzde vlasti na Kubi svom bratu Raulu, koji je 2008. postao predsjednik.
Predsjednik Barack Obama razgovara s Ricardom Zunigom, višim direktorom za pitanja zapadne hemisfere Vijeća za nacionalnu sigurnost, nakon što je predsjednik dao izjavu o Kubi, u Ovalnom uredu, 17. prosinca 2014. Savjetnica za nacionalnu sigurnost Susan E. Rice promatra s vrata. (Službena fotografija Bijele kuće Pete Souza)
21. ožujka 2016. predsjednik Obama i Raul Castro održali su zajedničku konferenciju za novinare u Palači revolucije u Havani. Obama je posebno izjavio: “Možda najvažnije, potvrdio sam da o sudbini Kube neće odlučivati Sjedinjene Države ili bilo koja druga nacija. Kuba je suverena i s pravom ima veliki ponos. A o budućnosti Kube odlučit će Kubanci, ne bilo tko drugi.” Za razliku od svih prethodnih američkih predsjednika, Obama shvaća važnost postupanja s Kubom s poštovanjem.
Ovo je lekcija koju će Donald Trump, nadamo se, naučiti. Novoizabrani predsjednik poslao je različite signale o tome hoće li nastaviti Obamine korake prema normalizaciji odnosa između SAD-a i Kube. Poslovni čovjek u njemu bit će spreman za ulaganja, pa čak i za izgradnju hotela na Kubi.
No, ugađajući kubanskim Amerikancima na Floridi tijekom izbora, Trump je oštro govorio protiv kubanske vlade. “Čini se da mnogi naši čelnici gledaju na kubanske konzervativce na Floridi, uključujući ubojice i teroriste među njima, kao na ljude koji glasaju”, napisala je Alice Walker u Slatki ponor.
S kubanske strane, Raul Castro jasno je dao do znanja da do normalizacije ne može doći dok se blokada ne ukine i Sjedinjene Države ne vrate Guantanamo Kubi. U autorskom tekstu u The New York Timesu, Harvardski predavač Jonathan Hansen napisao je: "Prošlo je vrijeme da se ova imperijalistička enklava vrati Kubi", dodavši: "To je poslužilo da podsjeti svijet na američku dugu povijest intervencionističkog militarizma."
Normalizacija odnosa neće se dogoditi preko noći, rekao mi je Rene Gonzalez, jedan od kubanske petorke, kada sam prošle godine posjetio Kubu. “Moramo zapamtiti da odnosi između zemalja nikada nisu bili normalni.” Antonio Guerrero, još jedan član petorice, dodao je da će normalizacija zahtijevati "demontažu cijelog sustava agresije na Kubu, posebno blokade".
Castro je preživio 90 godina. I Castrova revolucija opstaje, bez obzira na 57 godina agresije i pokušaja atentata od strane Sjedinjenih Država.
“Fidel Castro je bio autoritarac. Vladao je željeznom rukom. Na Kubi je bilo i postoji represija. Prema Fidelovom argumentu, on je to učinio u ime druge vrste demokracije, druge vrste slobode — slobode od bolesti, slobode od rasizma, slobode od društvene nejednakosti,” Peter Kornbluh, direktor Cuba Documentation. Projekt, rekla je Amy Goodman za Democracy Now! “A Kuba ima puno pozitivnih stvari koje nemaju sve druge zemlje o kojima ne govorimo. Na Kubi nema nasilja bandi. Ljudi se ne kolju iz oružja svaki dan po ulicama. Odmah su pobijedili Zika virus. Postoji univerzalna zdravstvena skrb i univerzalno obrazovanje.”
U intervjuu za NBC s Marijom Shriver 1998., Castro je ironično primijetio: "Za malu zemlju kao što je Kuba da tako gigantska zemlja kao što su Sjedinjene Države živi tako opsjednuta ovim otokom, za nas je čast."
Povijest je oprostila, i obećava da će nastaviti oslobađati, "El Comandantea" Fidela Castra.
Marjorie Cohn je profesorica emerita na Pravnom fakultetu Thomas Jefferson, bivša predsjednica Nacionalnog ceha odvjetnika i zamjenica glavnog tajnika Međunarodne udruge demokratskih odvjetnika. Njezina najnovija knjiga je "Dronovi i ciljano ubijanje: pravna, moralna i geopolitička pitanja." Posjetiti njezinu web stranicu i pratite je na Twitteru @marjoriecohn.
Ovaj se članak prvi put pojavio na Truthdigu [http://www.truthdig.com/report/item/the_remarkable_legacy_of_fidel_castro_20161202]
.
Zanimljiv. Sloboda nikada nije apstraktna, osim kada je izražena jezikom ustava i povelja o pravima - dokumenata koji često skrivaju, umjesto da otkrivaju bezbroj načina na koje se sloboda redovito uskraćuje u kapitalističkim demokracijama. Uskraćivanje obrazovanja i zdravstvene skrbi milijunima pretvarajući ih u skupu robu je, na svoj način, oblik represije jednako opipljiv kao i represija koju je prakticirala komunistička vlada Kube, prakticirana (navodno) kako bi se osigurala sloboda od neznanje i sloboda od izlječivih bolesti, ozljeda i prerane smrti.
Da, ali... koliko je nevinih patilo pod njegovom željeznom šakom? Poznavao sam kubanske izbjeglice u Miamiju i mrzili su Castra. Gdje mogu dobiti nepristran pogled na Castra i Kubu?
Pokušajte saslušati obje strane i razmotrite dnevni red svakog autora. Poznavao sam i neke kubanske izbjeglice na Floridi. Bili su, kao i većina skupina ljudi, mješovita vreća. Član obitelji imao je kubansku obitelj koja je živjela u susjedstvu. Nisi mogao poželjeti bolje susjede. Onda je bilo onih kojima se sviđao sustav pod Batistom i koji nisu imali problema s korupcijom i siromaštvom. S Fidelove strane pristaše su uglavnom zabrinute za poboljšanja u pružanju osnovnih usluga ljudima kao što su zdravstvena skrb i obrazovanje za sve. Fokusiraju se na to i Castrov autoritarni način smatraju cijenom koja se morala platiti za dobrobiti.
Bilo je i stanovnika južne Floride koji su se bojali da će neki od kubanskih izbjeglica prenijeti korupciju koja je postojala na Kubi na Floridu. Bilo je vijesti koje pokazuju da su njihovi strahovi bili opravdani.
Zabilježite i razmislite o ovoj točki iz izvrsnog eseja Marjorie Cohn: “Stephen Kinzer je u svojoj biografiji braće Dulles napisao da je Guevara “rekao Castru zašto je [PUČ CIA-e u Gvatemali] uspio. Rekao je da je Arbenz glupo tolerirao otvoreno društvo, u koje je CIA prodrla i podrila ga, te sačuvao postojeću vojsku koju je CIA pretvorila u svoj instrument. Castro se složio da revolucionarni režim na Kubi mora izbjegavati te pogreške. Nakon što je preuzeo vlast, obračunao se s neistomišljenicima i očistio vojsku.”
Jimbo,
Pod pretpostavkom da ste u Sjedinjenim Državama, prvo izađite iz Miamija, maknite se od “kubanskih” Miamista. Idite u dio Sjedinjenih Američkih Država. Zatim razgovarajte s ljudima. Nemojte ići u prijestolnice i razgovarati s političarima. Nemojte ići u birokratske urede i razgovarati s birokratima. Nemojte ići u glavne medije i razgovarati s System Boosterom. Nemojte ići u bilo koji viši ešalon i razgovarati s odvjetnicima ili bankarima.
I nemojte razgovarati ni s kim tko je sudjelovao u prijevarama sa nekretninama od 2000. do 2009., ili s bilo kim tko je profitirao od pomoći američke vlade i Fed-ovog upumpavanja novca u Elite-Sustav putem burzi (Fed-ov novac u) i manipulatora- igrači, hedge-fondovi, banke, brzi trgovci, manipulatori algoritmima itd. (Fed money out).
Sve to na stranu, idite razgovarati sa stvarnim ljudima, onima koji stvarno žive, pokušavajući zaraditi za život, skupljajući mrvice koje su iskliznule ili ih nemarno bacila gangsterska elita, aristokrati trgovačke aristokracije.
Razgovarajte s njima o njima samima i njihovim situacijama. hej će vam dati nepristran pogled na današnju situaciju u SAD-u, koji je ekvivalentan narodu Kube u vrijeme kada je njome upravljala Batistina vlada, koju su pak vodili “Amerikanci” (sa sjedištem u SAD-u) gangsteri (ne talijanski kao što ih prikazuje filmska industrija koju danas posjeduju i “američki” gangsteri, zajedno s ostatkom SAD-a).
Tada se možete zezati s današnjim američkim gangsterima i onima iz vlade koju oni posjeduju i koji "dobro rade" radeći za njih, kako biste od njih dobili nepristrano gledište.
Zatim se možete vratiti "Kubancima" iz Miamija i možete ih pitati što su njihovi djedovi bili i radili na Kubi prije nego što im je američka CIA pomogla da se evakuiraju i stave na platne liste.
Kako ovo radi? Danas su SAD u vlasništvu istih ljudi koji su posjedovali Kubu 1940-ih i 50-ih godina, i posjedovali su njezinu vladu. Danas ljudi u SAD-u nisu tako duboko kao ljudi na Kubi 1956., ali su na putu do tamo. Današnja vlada SAD-a je ekvivalentna tadašnjoj Batistinoj vladi. Sljedeće godine stvari bi se mogle popraviti u situaciji s američkom vladom, možda, barem se čini da je Trump zabrinut gangstersku elitu, i čini se da oni, kao tada na Kubi, gube kontrolu. Možda su samo paranoični, nervozni nakon gubitka Kube. Možda će svoje probleme uspjeti potisnuti, kao što su neko vrijeme mogli na Kubi. Trump ne izgleda kao Castro...
Učinite gore navedeno, malo komparativno razmislite, trebali biste se moći približiti onoliko koliko biste ikada mogli dobiti nepristran pogled. Samo interpolirajte između Kubanaca, Miamian raseljene “kubanske” elite-pristalice “CIA Assets” (CIA je Gangster Elite Asset) i ljudi i gangstera i gangsterske imovine u SAD-u danas.
Adios Fidel...!!
Kuba je razvila lijek za borbu protiv raka, zove se CImavax. Institut za rak Roswell Park u Americi sada ga testira.
https://www.roswellpark.org/cancertalk/201509/bringing-cuba’s-lung-cancer-vaccine-states
Znao sam da nešto nije u redu kada smo 1969. dok smo bili na brodu američke mornarice imali vježbe u Gtmo-u. Naš brod je uzeo nekoliko dana odmora od treninga kako bi otišao na Liberty vrijeme u Port Au Prince Haiti. Nas par s našeg broda spojilo se s nekim mladim misionarima iz New Yorka, koji su nam imali puno strašnih priča za ispričati o Papa Docu io načinu na koji se Papa Doc ponašao prema svojim jadnim sumještanima i sumještankama. Ono što nisam mogao shvatiti je zašto smo toliko mrzili Castra nametanjem sankcija njegovoj naciji, ali dali smo Papa Docu propusnicu i neku financijsku pomoć povrh našeg gledanja na drugu stranu glede Papa Docovih zločina počinjenih nad njegovim vlastitim narodom. Ovo je bila lekcija za mene u dobi od devetnaest godina da vidim kako je naš State Department mogao osuditi jednu zemlju za navedeno kršenje ljudskih prava, dok je zatvarao oči pred drugom nacijom koja se smatra našim prijateljem. Ništa od ovog povlaštenog tretmana jednog naroda, a osuđivanja drugog naroda, za mene nikada nije imalo smisla, a i dalje nema.
Ono što gubi u Americi kada se razmišlja o Kubi je koliko je Batista bio loš. Cijeli ovaj posao s Castrom mogao je biti sasvim drugačiji da Amerika nije bila toliko vezana za korporatokraciju i mafiju.
"Stopa smrtnosti dojenčadi u 2014. bila je 4.2 na 1,000 živorođene djece — jedna od najnižih u svijetu."
Potražio sam brojke za 2015. i otkrio da je Kuba bila 4.63/1000, a SAD 5.87/1000.
Slijedi očekivani životni vijek pri rođenju za oba spola: Kuba = 79.1 naspram SAD = 79.3 godine.
Konačno, “zdravstveni izdaci po glavi stanovnika”. SAD troše 9403 dolara u odnosu na Kubu 817 dolara po osobi godišnje.
Nisu li Obamacare i Corporate Medicine najveće stvari ikada?
Dakle, SAD krši još jedan ugovor. Volio bih vidjeti umirovljenog kontraadmirala i nasmiješenu malu lasicu Johna Kirbyja kako objašnjava ovo. Najvjerojatnije bi optužio osobu koja ga je ispitivala da je ruski agent i pozvao osiguranje da izbaci onoga tko je pitao kroz vrata.
Kad se sve zbroji, čovjek se mora zapitati je li građanima Kube bolje nego što bi bilo da je Kuba ostala američka marionetska država. Uglavnom razmišljam o broju mrtvih u ovom slučaju – bi li se SAD uključile u užasne postupke koje su činile i nastavljaju činiti u Srednjoj Americi? S Haitijem? Po mom mišljenju, Kubanska revolucija spasila je građane Kube od puno gorih stvari nego što su prošli pod Castrom.
Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) izrađuje indeks ljudskog razvoja kao zamjenu za uspjeh zemlje u postizanju društvenog razvoja. To je kao suprotnost BDP-u po glavi stanovnika. U indeks uključuje obrazovanje i zdravstvo, ali i BDP po glavi stanovnika! Naravno, bogatije zemlje dolaze na vrh hrpe zbog BDP-a. Ali evo problema: Kuba s 1/250 dijela ukupnog BDP-a SAD-a ima rezultat od 0.77 na HDI u usporedbi s 0.9 za SAD. Kad bi UNDP izradio "pravi" indeks društvenih pokazatelja - obrazovanje, zdravlje, glad, pothranjenost, smrtnost dojenčadi - i nacrtao to u odnosu na BDP po glavi stanovnika, Kuba bi bila na vrhu, što znači da bi unatoč niskom nacionalnom dohotku Kuba postigla toliko o njegovim ljudima. Sve to unatoč blokadi. Kao što je jedan pisac rekao: Da, pothranjena i beskućnička kubanska djeca postoje – u Miamiju.
Da se vratim na komentar Zacharyja Smitha: >> Smrtnost dojenčadi za 2015., Kuba 4.63/1000, SAD 5.87/1000.
Očekivano trajanje života pri rođenju za oba spola: Kuba = 79.1, SAD = 79.3 godine.
“Izdaci za zdravstvo po glavi stanovnika”. SAD troši 9403 dolara nasuprot Kubi 817 dolara po osobi godišnje. [Zašto navodnici?!!]
Ova posljednja statistika mora biti umjerena u odnosu na BDP dviju zemalja.
Kritičari Kube donekle govore istinu kada govore o lošim ekonomskim uvjetima za mnoge ljude, ali čini se da nikada ne povezuju opaki i nemoralni embargo koji se pola stoljeća primjenjuje protiv naroda Kube kao glavni uzrok ove ekonomske situacije status. Čini se da većina njih također ne prepoznaje Kubance koji ne uživaju u igračkama i smeću koje Wal-Mart prodaje američkim potrošačima, ali koji ostaju lojalni vlastitoj naciji i Fidelu. Možda bi izbjeglice koje bježe iz zemalja Srednje Amerike trebale pokušati doći do Kube gdje bi mogle naići na gostoljubiviji prijem. Još bolje. Možda bi čelnici ovih srednjoameričkih naroda koji zagorčavaju život svom narodu trebali naučiti i primijeniti neke lekcije koje je Castro naučio.
Predivan članak! Nadam se da će mnogi ovo pročitati i prenijeti dalje. Poslat ću ga svima za koje znam da im je stalo do pravde i istine. Dovoljno sam star da se sjećam cijele ove povijesti, ali moja djeca i unuci ne znaju doslovno ništa o našoj pravoj nedavnoj povijesti, kao rezultat toga ili nemaju stav o Kubi ili su prožeti idejom da je Kuba užasna tamnica mjesto. Bilo bi od pomoći kada bi se Amerikanci razriješili lažne povijesti koju su hranili zajedno s majčinim mlijekom.
U posljednje vrijeme puno govorimo o "lažnim vijestima" i nadam se da će ova izvrsna Cohnova povijest naglasiti koliko lažnih vijesti upijamo i koliko dugo to traje. Kuba je samo jedna priča u dugom nizu priča koje nam je naša vlada pričala više od 100 godina.
Hvala vam, Marjorie Cohn, na vašoj izvrsnoj povijesti Fidela Castra, vanjske politike SAD-a/Amerike, Guantanamo Baya. Naučio me puno toga što nisam znao i sastavio sve dijelove.