Ekskluzivno: Očigledna žrtva Novog hladnog rata bio je američko-ruski sporazum o eliminaciji plutonija za oružje, ali niti jedna strana ne oplakuje smrt tog sporazuma, kako objašnjava Jonathan Marshall.
Autor Jonathan Marshall
Unatoč američkoj stalnoj demonizaciji ruskog predsjednika Vladimira Putina, malo je svjetskih čelnika tako učinkovito surađivalo s Washingtonom po pitanjima kritične nacionalne sigurnosti, uključujući prava preleta u Afganistan, odlaganje sirijskih zaliha kemijskog oružja i sporazum o sprječavanju Irana u poduzimanju programa nuklearnog oružja.
Sada je to ponovno napravio. Pod krinkom kažnjavanja Sjedinjenih Država suspendiranjem sporazuma o nuklearnom razoružanju, Putin je velikodušno oslobodio Obaminu administraciju proračunske glavobolje excedrinskih razmjera.
Ruski predsjednik Vladimir Putin odgovara na pitanja ruskih građana na svom godišnjem događaju pitanja i odgovora 14. travnja 2016. (fotografija ruske vlade)
Putin je u ponedjeljak izdao dekret kojim se suspendira bilateralni sporazum za odlaganje plutonija za oružje obje strane, žaleći se da su ekonomske sankcije Washingtona i jačanje vojske u istočnoj Europi “radikalno promijenila” odnosi između dviju velikih svjetskih nuklearnih sila.
"Obamina administracija učinila je sve što je u njezinoj moći da uništi ozračje povjerenja koje je moglo potaknuti suradnju", rusko ministarstvo vanjskih poslova objašnjen. “Želimo da Washington shvati da ne možete jednom rukom uvesti sankcije protiv nas. . . a s druge strane nastaviti selektivnu suradnju u područjima gdje njima odgovara.”
Trenutna analiza Stratfora, privatne konzultantske tvrtke za rizike, upozorila je da su “drugi sporazumi o suradnji u nuklearnom razoružanju između Sjedinjenih Država i Rusije u opasnosti da budu potkopani. Odluka je vjerojatno pokušaj da se Washingtonu prenese cijena prekida dijaloga o Siriji i drugim pitanjima.”
Ima istine u toj sumornoj prognozi. Ali Putin je bio itekako svjestan spremnosti Washingtona da pronađe izlaz iz sporazuma zbog rastućih troškova usklađenja. Time je uspio poslati poruku, a da nije riskirao ozbiljnu dodatnu štetu ionako narušenim američko-ruskim odnosima.
Sporazum o upravljanju i zbrinjavanju plutonija, potpisan 2000. obvezuje Sjedinjene Države i Rusija odložit će ukupno 68 tona plutonija za oružje, dovoljno za 17,000 nuklearnih oružja, koji su postali višak zbog popuštanja hladnoratovskih napetosti.
Osim signaliziranja drugim zemljama da Sjedinjene Države i Rusija ozbiljno namjeravaju smanjiti svoje nuklearne arsenale, sporazum je imao za cilj riješiti se plutonija na način koji minimalizira rizik od nuklearne krađe ili preusmjeravanja.
Dvije su se strane složile riješiti većinu plutonija miješajući ga s uranom kako bi se stvorilo "mješovito-oksidno" (MOX) gorivo za "spaljivanje" u komercijalnim nuklearnim reaktorima. Ali taj je korak zahtijevao izgradnju posebnih postrojenja za stvaranje goriva.
U Sjedinjenim Državama počelo je planiranje tvornice za proizvodnju miješanog oksidnog goriva u Južnoj Karolini. Međutim, nakon godina istraživanja, razvoja i početne izgradnje pod Bushevom i Obaminom administracijom, Ministarstvo energetike najavio u 2013. da bi "ovaj sadašnji pristup zbrinjavanju plutonija mogao biti nedostupan zbog rasta troškova i fiskalnog pritiska."
Doista, ukupni trošak MOX programa, uključujući postrojenje i njegov rad, je imao skočila s procijenjenih 3.1 milijarde dolara 2002. na 18 milijardi dolara. Ove godine Ministarstvo energetike izvijestio da MOX postrojenje neće biti spremno do — bez šale — 2048.
Što je još gore, komercijalna nuklearna postrojenja čak ni ne žele gorivo, čija bi uporaba izazvala niz tehničkih problema.
Sa svoje strane, Rusija je pristala odložiti većinu svog viška plutonija u posebne reaktore za "brze neutrone" optimizirane za korištenje plutonija. Najnovija ruska takva tvornica konačno je bila krajem prošle godine spojen na električnu mrežu, 31 godinu nakon početka gradnje. Unatoč ponosu Rusije ovim tehnološkim dostignućem, izgradnja koštati milijarde dolara i pouzdanost jedinica tek treba dokazati. Čovjek se pita predomišlja li se i Putinova administracija o cijeni poštivanja sporazuma iz 2000.
Jeftinije mogućnosti zbrinjavanja
Obje zemlje imaju potencijalno mnogo jeftinije mogućnosti zbrinjavanja, uključujući skladištenje i zatim zakopavanje plutonija u jamu, što bi Ministarstvo energetike procjenjuje da bi poreznim obveznicima moglo uštedjeti 30 milijardi dolara tijekom nekoliko desetljeća.
Predsjednik Barack Obama obraća se na sedamdeset prvoj sjednici Opće skupštine Ujedinjenih naroda 20. rujna 2016. (Fotografija UN-a)
“Obamina administracija zapravo se obratila ruskim dužnosnicima prije nekoliko godina, tražeći potencijalnu izmjenu sporazuma koja bi otvorila put tom pristupu,” bilješke Patrick Malone, izvjestitelj Centra za javni integritet.
“Najava Rusa, kao rezultat toga, teško da je daljnji udarac odnosima između dviju zemalja. To znači da Washingtonu vjerojatno više nisu vezane ruke sporazumom, dopuštajući sljedećem predsjedniku da nastavi s opcijom pokopa nakon što Ministarstvo energetike riješi nekoliko preostalih tehničkih problema.”
Ili kao što je spomenuti zagovornik kontrole naoružanja Joe Cirincione, predsjednik Plowshares fonda, rekao c, “Postoji svijetla točka u propasti ruskog dogovora s plutonijem: nema potrebe za nuklearnim postrojenjem koje američke porezne obveznike košta milijarde.”
Jedini gubitnik, ironično, ostaje jastrebski senator Lindsey Graham, R-Južna Karolina, koji je odustao od svog uobičajenog protivljenja kontroli naoružanja kako bi prihvatio sporazum o plutoniju jer bi divovsko MOX postrojenje donijelo radna mjesta njegovoj državi.
Silazna spirala američko-ruskih odnosa vrlo je stvarna i vrlo opasna. No svejedno je ohrabrujuće da je predsjednik Putin pronašao način da izrazi svoje nezadovoljstvo Washingtonom koji istodobno signalizira insajderima njegovu kontinuiranu spremnost na suradnju.
Jonathan Marshall je autor ili koautor pet knjiga o međunarodnim poslovima, uključujući Libanonska veza: korupcija, građanski rat i međunarodna trgovina drogom (Stanford University Press, 2012.). Neki od njegovih prethodnih članaka za Consortiumnews bili su "Obama se trgnuo zbog odustajanja od prvog nuklearnog udara, ""Opasno poricanje globalnog zatopljenja, ""Kako prodaja oružja iskrivljuje američku vanjsku politiku,” “Američka ruka u sirijskom neredu”; i "Skriveno podrijetlo građanskog rata u Siriji."
Želja da Sjedinjene Države preuzmu zalihe plutonija bivšeg Sovjetskog Saveza u Rusiji 2000. godine, kada Sjedinjene Države nisu imale sredstava za njihovo uništenje (koje još uvijek nemaju, te su čamile i petljale i očito samo uprskan novac bez postizanja napretka dalje od faze "provođenja studija" i "inženjerske analize"), vrlo snažno sugerira da Sjedinjene Države nisu postupale pošteno. Da su Sjedinjene Države pokušavale doći u posjed svih zaliha plutonija u svijetu, imati i držati se kao "jedina svjetska super-sila". To bi svakako bilo u skladu s postupcima neokonzervativacijske aristokracije komercijalne američke elite, i uklopilo bi se u naznačene namjere te elite da postane svjetska elita, s kontrolom nad svim oružjem potrebnim za prisiljavanje svih ostalih na pokornost, svi narodi svijeta, uključujući i one iz Sjedinjenih Država koji nisu "blagoslovljeni" da budu pripadnici elitne aristokracije...
Prilično je zastrašujuće što bi svjetska elita mogla izvesti da joj se vjerovalo dok se pretvarala da je dostojna biti.
Slava, Putine!
Cilj metode zbrinjavanja navedene u izvornom sporazumu o uništavanju prekomjernih nuklearnih zaliha bio je učinkovito uništiti plutonij za oružje obiju nuklearnih sila, tako da se ne može "oporaviti" za povratak u upotrebu kao ili u nuklearnom oružju.
Sjedinjene Države su se kolebale, kolebale i petljale, pokušavajući progurati sporazum kako bi se dopustile metode 'pohranjivanja' i 'razrjeđivanja' koje bi bile 'odlaganje', umjesto odlaganja, što znači da bi ostavilo plutonij 'oporabivim', za povratak u korištenje oružja. U slučaju 'razrjeđivanja', razrjeđivanje bi bilo približno 'razrjeđivanju' koje se koristi za izradu taktičkih pirokinetičkih penetratora nuklearnog oružja, poznatih kao 'streljivo s osiromašenim uranom', a ne klasificirano kao nuklearno, kako bi se izbjegle kontrole nuklearnog oružja i procedure i propisi.
Čini se da dok je Rusija nastavila s izvornim planovima za stvarno odlaganje zaliha hladnoratovskog nuklearnog arsenala u svom posjedu, Sjedinjene Države su u međuvremenu lažirale i izbjegavale te nastojale lažno uništiti, pohraniti umjesto uništiti , i pretvoriti u druge vrste oružja ili izvorni materijal, umjesto uništavanja.
Budući da je Rusija izgradila sustav za uništavanje plutonija, koji će sada, vjerojatno, staviti u naftalin dok se ponovno naoružava kako bi odgovarao 'ponovnom naoružavanju' Sjedinjenih Država, kad god se objavi novi plan razoružanja (pod pretpostavkom Trumpove pobjede u SAD-u 2016. Predsjednički izbori, nakon kojih slijedi Trumpova deeskalacija napetosti i sprječavanje predsjednice Hillary da svijetu pruži Ultimate Clinton Foundation Charity To the World, depopulacijom sjeverne hemisfere u nuklearnom požaru), novi bi sporazum trebao biti brz i jednostavan pregovarati samo mijenjajući nazive na obrascima sporazuma o odlaganju sirijskog kemijskog oružja i iranskog viška reaktorskog goriva, kako bi Sjedinjene Države otpremile svoje zalihe plutonija u Rusiju na odlaganje, kao što su Sirija i Iran prethodno učinili svoj opasni otpad.
Budući da je Rusija, očito, jedina nacija kojoj se može vjerovati da će se zaista riješiti opasnih nusproizvoda vojnog ludila iz prošlosti (i sadašnjosti [nisam spreman predviđati budućnost]), čovječanstvo bi možda trebalo razmisliti o imenovanju praznika slavite dobrotu Rusije u njezinoj spremnosti da preuzme zbrinjavanje ovog otpada kojim su nas neodgovorni napuhači, pozeri i pozeri naših vojnih elita sve opteretili.
Uzimajući u obzir koliko američki blogeri mogu biti bezobrazni, očito je prilično riskantno povezati se s Rusom koji govori o ovom poslu s Plutonijem. Ali njegov članak ima vrlinu povezivanja nekih zbunjujućih stvari koje sam drugdje čitao o povlačenju Rusije.
To ne znači da vjerujem da blogerov 'pregled' ovoga ima smisla, ali on to sigurno povezuje u lijepom malom paketu. Više:
Prvi dio odnosi se na Kirbyjeve prijetnje mjerne šipke, a drugi dio nisam baš uspio locirati. Pretpostavio bih da je to bila reakcija na govor ministra obrane koji je održao govor raketnim trupama u Južnoj Dakoti.
hXXps://www.rt.com/news/361141-us-nuclear-concern-russia/
Ali ako to nije slučaj, mora da i State Department također prijeti nuklearnim oružjem. Još nešto što Rusi nisu previdjeli je kada su neki od naših dobrih terorista ispalili nekoliko minobacačkih granata na rusko veleposlanstvo u Damasku. Da, čini se da naši neokonzervativci stvarno žele utakmicu pucanja bojevim streljivom. Ali zašto, i zašto sada?
Moja mašta nije dorasla ovom pitanju – sve što mogu smisliti je da bi nova kubanska raketna kriza 2016. dala Izraelu pokriće da pomogne u napadu/otimanju Sirije. U razbijanju Libanona. Ili konačno otjerati u marš smrti Palestince na Zapadnoj obali I one koji su 'službeno' građani Izraela negdje u pustinju. Tko bi to primijetio u atmosferi totalne panike?
Opet, stvarno ne razumijem sve posljedice povezane s ovim problemom s plutonijem, ali moj osjećaj je da ništa od toga nije trivijalno.
http://www.fort-russ.com/2016/10/raising-stakes-putin-slams-us-nuke.html
Tugujem, sigurno jesam.
Ne zvuči mi kao nešto posebno.
Zašto zakopavati nuklearni otpad? To se ne čini sigurnim. Zašto ga jednostavno ne možemo ispaliti u svemir ili prema suncu? Zar ga se to STVARNO neće riješiti?
https://therulingclassobserver.com/2016/10/01/squandering-our-most-precious-resource/
Wobbie,
Nemojte previše vjerovati trenutnom američkom raketnom sustavu. Sjećate se Challengera? I dok čitate o toj tragediji, sjetite se nedavnih neuspjelih pokušaja Space-X-a, koji su koštali milijune u satelitskoj tehnologiji.
Možete li zamisliti rezultate u vezi s raširenom nuklearnom kontaminacijom uzrokovanom eksplodirajućim raketama blizu razine tla?
Sljedeća ideja?
Svakako ste u pravu što se tiče rizika svojstvenih pokušaju ispaljivanja te stvari u svemir. Međutim, pokopati ga jednako je ostavljanju naših potomaka sa smrtonosnim iznenađenjem s kojim se možda neće moći nositi. Za tisuću ili dvije ili deset godina, ako ne razviju čistu, pouzdanu opskrbu energijom za napajanje svojih industrijskih potreba, i ako stanje tehnologije i svijest o povijesti, kulturi i znanosti padne na nivo novog mračnog doba, možda samo isporučujemo našoj vrsti coup de grace ako nesvjesno iskopaju takvo iznenađenje. Usuđujem se reći da do tada nitko na planetu neće govoriti bilo kojim postojećim jezikom, pa se svi znakovi upozorenja koje postavimo možda neće razumjeti. Dodatna zagonetka je da tektonska aktivnost tijekom tako dugih vremenskih intervala može slomiti bilo koji zatvoreni odjeljak u koji odlučimo staviti ove stvari i proširiti ih kroz okoliš. Ne samo ljudi, nego i priroda proklinjat će naše sjećanje. Ljudi uglavnom nisu svjesni da plutonij nije opasan samo zbog svog zračenja, već zato što je najotrovniji element (s ikakvom dugotrajnom stabilnošću) na periodnom sustavu elemenata.
Samo sam pomislio dodati ovo, iako to ne znači da sam ni za jednostavno zakopavanje otpada:
Upravo sada u SAD-u, možda u Nevadi, ali nisam siguran, sastavili su pametno upozorenje/optičku iluziju kako bi spriječili buduće ljude da uđu na odlagalište. To je nekakvo ogromno zrcalo koje gledatelju, dok mu se približavate, čini da je blizu smrti ili tako nešto. Možda im na lice stavlja lubanju. Nisam siguran u detalje. Trebalo bi ga biti lako pronaći jednom ili dvije pretrage.
Ne želim reći da je to dobro rješenje, ali svakako je kreativan odgovor na vaše brige.
Vjerujem da je najsigurnije rješenje staviti ga i zakopati u rupu duboku 1000 stopa u pustopoljini Nevade. Vrlo je malo vjerojatno da bi bilo koji budući projekt na tom užasnom mjestu zahtijevao temelj od tisuću stopa. U svakom slučaju, mi ćemo prestati postojati kao vrsta do trenutka kada će itko to područje smatrati korisnim za bilo što, osim za zakopavanje neželjenog, opasnog sranja.
hXXp://www.popularmechanics.com/space/rockets/a21896/why-we-cant-just-launch-waste-into-the-sun/
Ključna fraza: ...lansirati bilo što na sunce je stvarno prokleto teško.
I nemoguće skupo. Dolazak do Sunca košta puno više nego izbacivanje nečega u cijelosti iz Sunčevog sustava.
I kao što Curious kaže, opasnost je također glavni faktor.
G. Marshall daje drugačiji 'spin' na priču o plutoniju nego što sam prije vidio. Ovdje u središnjoj Indiani nemoguće mi je reći što je istina, a što nije u različitim verzijama. Ali samo usporedbe radi, evo što je napisano na jednoj ruskoj stranici.
Obratite pozornost na tvrdnju da je Rusija već izgradila funkcionalni reaktor za odlaganje. Ovo može biti istina, a možda i nije. Ali to je priča s druge strane.
http://russia-insider.com/en/politics/us-plutonium-deception-it-will-not-pass/ri16829
ZS, u pravu si. Ruski prijedlog bio je "pomiješati" njihov plutonij s uranom kako bi se stvorio MOX i upotrijebio ga kao gorivo u brzom oplodnom (fuzijskom) reaktoru. Japan, Njemačka i Francuska nisu uspjeli u svom programu uzgoja. Ruski mediji tvrde da je ruski fuzijski reaktor prošao fazu pokretanja i sada je priključen na električnu mrežu. Zagovornici oplemenjivača tvrde da reaktori "sagorijevaju" plutonij, proizvode više goriva nego što troše i rezultiraju 1/10 radio-otpada fisijskog reaktora. Ne vidim kako sve tri izjave mogu biti istinite, ili ako ijedna jest. Sumnjivo je da zagovornici djeluju vrlo organizirano, čak i na “komentarima” članaka. Samo Švedska i Finska imaju jasnu "shemu" za odlaganje visokoradioaktivnog otpada, a kao lokaciju imaju pretkambrijski kamen (Kanadski štit). Bizarno, oba su mjesta udaljena od Baltika, a ne tako duboko kao što se prije hvalilo. Rasprave o vremenu skladištenja komično, a ozbiljno, uzimaju u obzir buduće ledeno doba. Bolje nego u Reactor-By-The-Sea u Kaliforniji, gdje će istrošene gorivne šipke biti zakopane u pijesku pored međudržavne ceste koja povezuje LA i SF…….
David Smith,
"fuzijski reaktori" nisu isto što i "reaktori za razmnožavanje".
Prva razlika je u tome što "fuzijski reaktori" ne postoje na Zemlji. Najbliži je Sol, solarno središte našeg Sunčevog sustava. Postignute su "reakcije fuzije", što znači atomske rekombinacije koje proizvode stabilniji produkt (to jest, tu besplatnu energiju spajanjem materije, počevši od iznimno lakih atoma, i atoma jednostavne materije, npr. vodika), ali na razinama koje može zadržati Zemlja zahtijevaju više unosa energije nego što je reakcija u stanju proizvesti, za što oni ne održavaju, za što "reaktori", uređaji koji održavaju proces, ne postoje na našoj razini.
"Reaktori za oplodnju" su fisijski reaktori, reaktori koji koriste reakcije koje oslobađaju energiju potičući atomsku razgradnju, razbijanje ekstremno teških atoma goriva. Iznad određene razine nestabilnosti 'lanci' prirodnog raspada, koji održava reakcijski proces tako da se nastavlja, sve dok gorivo ne degradira do razine neaktivnosti, gdje se atomi goriva više neće lančati, već nastavljaju nasumično raspadanje, što proizvodi ono što zovemo radioaktivnost, dakle, stvaranje radioaktivnog otpada. „Reaktori za razmnožavanje” proizvode otpadni proizvod koji sadrži odvojeni izotop koji je nestabilniji i reaktivniji (aktivnije se raspada) od korištenog goriva. Odvajanjem i koncentriranjem aktivnije komponente otpada proizvodi se više izotopa za "gorivo", stoga, "rasplod" i "plutonijevo gorivo" kao otpadni proizvod. Plutonij, odvojen od drugog otpadnog proizvoda, je 'topliji' (nestabilniji, radioaktivniji) izotop. Prevruć je u čistom obliku za sigurnu komercijalnu upotrebu. To je razlog zašto je mješavina s uranom kako bi se MOX mogao kontrolirati u reaktoru (a također je teško odvojiti plutonijevu komponentu natrag u plutonij). Alternative koje SAD preferiraju su skladištenje, iz kojeg se plutonij treba samo izvući da bi se ponovno napravilo oružje, i razrjeđivanje, miješanje u matricu iz koje se plutonij može lako ponovno odvojiti, da bi se ponovno napravilo oružje. Dogovor je bio da se plutonij učini "nepovratnim".
Wobblie, imaš zanimljivu ideju, ali s dužnim poštovanjem želio bih istaknuti da imamo problem svemirskog smeća kakav jest i da bismo ga trebali očistiti. Iako, nećemo počistiti svo smeće koje smo izostavili u svemiru, jer mi smo, čini se, generacija koja sve teške stvari ostavlja sljedećoj generaciji, dvije, tri. Ipak smo mi izuzetna generacija!
Wow, hvala što ste kopali po naslovima o ovome kako biste objasnili suptilne nijanse koje ovu priču čine manje zabrinjavajućom u bliskoj budućnosti.
John Queally, pisac za Common Dreams, ima članak o eskalirajućim napetostima i poziva se na nedavni članak Roberta Parryja. “Želimo li doista nuklearni rat s Rusijom?”.
http://www.commondreams.org/news/2016/10/04/amid-escalating-tensions-40-million-russians-practice-nuclear-emergency