Iritacija Irana zbog toga što je Rusija pretjerala u javnom izlaganju o svom korištenju iranske zračne baze pokazuje rizik od vrijeđanja potencijalnih saveznika, lekciju koju američki dužnosnici također moraju naučiti, kaže bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Pa, to nije dugo trajalo, zar ne? Jedva tjedan dana nakon objave da ruski ratni zrakoplovi koriste bazu u Iranu za pokretanje zračnih napada u Siriji, Iran je povukao svoju dozvolu za korištenje baze. Ovaj razvoj događaja naglašava kako rusko korištenje baze nije ukazivalo na neko novo "savezništvo", kao što se u mnogim komentarima sugeriralo. Iranski dužnosnici nisu koristili taj izraz.
Kao i ja napisao nakon objave, Rusi i Iranci još uvijek nisu bili prijatelji. Korištenje baze je umjesto toga bio primjer kako dvije zemlje koje su barem jednako protivnici koliko i saveznici mogu pronaći područja praktične suradnje temeljene na paralelnim interesima.
Iranski predsjednik Hassan Rouhani sastaje se s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom 23. studenog 2015. Teheran. (Fotografija s: http://en.kremlin.ru)
Mark Katz pruža dobar sažetak mnogih problema u rusko-iranskim odnosima koji se protežu od carskih vremena preko sovjetske ere do događaja ove godine. Iranci su prekinuli dogovor jer su se Rusi previše hvalili time i ostavljali u javnosti dojam da je Rusija postigla svoje s manjom silom na svom jugu.
Iranski ministar obrane Hossein Dehghan kritizirao je kao "nedžentlmenski" način na koji su ruski državni mediji hvalili sporazum. “Iza objave ove vijesti stoji neka vrsta razmetanja i bezobzirnog stava”, rekao je Dehghan. “Naravno, Rusi žele pokazati da su velesila i utjecajna država te da su aktivni u sigurnosnim pitanjima u regiji i svijetu.”
Loš PR
Dakle, lekciji koju je pružila Putinova vlada o tome kako se može dobiti korisna praktična suradnja s nesaveznikom dodana je dodatna lekcija o tome kako se takva suradnja može pokvariti kvarenjem odnosa s javnošću na način koji vrijeđa ljubav druge strane. propre.
Iranci su barem jednako osjetljivi na takve stvari kao i bilo tko drugi, s ponosom koji proizlazi iz toga što su moderni nasljednici velikog drevnog carstva. Ali potreba za očuvanjem obraza je univerzalna. Oni koji posluju s onima koji trebaju sačuvati obraz moraju imati na umu takve osjetljivosti.
Treba odlučiti je li dobivanje materijalne suradnje važnije od hvalisanja. Ponekad poštivanje osjetljivosti znači strukturiranje sporazuma tako da druga strana može tvrditi da je više pobjednik nego gubitnik. Ponekad je to više stvar odnosa s javnošću oko sporazuma.
Lako je pronaći neosjetljivost na takve stvari. To nije iznenađujuće, s obzirom na to da je takva neosjetljivost na neki način druga strana pretjerane obrane prema vlastitoj ljubavi. Želja da se prikaže kao pobjednik ponekad se pretvara u omalovažavanje nekog drugog kao gubitnika.
Sjedinjene Države, ili barem mnogi Amerikanci koji raspravljaju o njihovoj vanjskoj politici, često pokazuju takvu neosjetljivost. Iranski ministar obrane mogao je prije govoriti o Sjedinjenim Državama nego o Rusiji kada je govorio o ljudima koji "želje pokazati da su supersila i utjecajna država te da su aktivni u sigurnosnim pitanjima u regiji i svijetu".
Amerikanci bi se jednako brzo kao i svi drugi uvrijedili kada je u pitanju vlastita ljubav Amerike. Ali budući da su Sjedinjene Države doista supersila, u takvim su stvarima češće prekršitelj nego uvrijeđeni.
Obamin pristup
Domaća politika ima tendenciju pogoršati sve te tendencije. Želja da se pokaže domaćoj publici da je naša strana dobila najbolje od dogovora dovodi do vrste retorike od koje druga strana gubi obraz. Tako nešto se događa s Obaminom administracijom koja naglašava koliko je iransko gospodarstvo još uvijek oslabljeno sankcijama nakon završetka sporazuma koji ograničava iranski nuklearni program.
Predsjednik Barack Obama, s potpredsjednikom Joeom Bidenom, najavljuje potpisivanje iransko-nuklearnog sporazuma 14. srpnja 2015. (Fotografija Bijele kuće)
Mogu se razumjeti uključene unutarnje političke potrebe SAD-a, ali ni slabljenje iranskog gospodarstva niti bilo kakva kuknjava oko toga ne služi američkim interesima, već samo slabi iranske sklonosti da se drže sporazuma.
I sami Iranci su pokazali ovu vrstu neosjetljivosti; zapamtite, takva neosjetljivost može biti druga strana visoke osjetljivosti o tome da se ne izgubi obraz. Nešto slično dogodilo se s nedavnom epizodom povrata sredstava za neisporučenu robu koja seže u vrijeme šaha.
Novac koji je bio uključen uvijek je pripadao Iranu, a prema dobro uspostavljenom procesu potraživanja, Sjedinjene Države morale su vratiti novac u nekom trenutku. Ako je Obamina administracija uspjela manipulirati vremenom isplate na način koji je povećao poticaj za iranski režim da oslobodi ljude koji nikada nisu trebali biti zatvoreni, to je bila vješta diplomacija administracije. Administracija je također vješto upravljala odnosima s javnošću; transakcija nije držana u tajnosti, ali je obavljena tiho i rutinski.
Unatoč tome, neki u Iranu očito su bili toliko zabrinuti zbog izgleda da su učinili ustupke Sjedinjenim Državama kako bi dobili natrag novac koji je pripadao Iranu da su plaćanje opisali kao "otkupninu"—dajući tako još jedan primjer iranskih tvrdolinijaša koji su zajednički, dok čak koristeći se sličnim rječnikom, s tvrdokornim američkim protivnicima američke administracije.
Jedan zaključak koji treba imati na umu iz svega ovoga jest postizanje stvarne suradnje koja služi našim interesima is važnije od prava hvalisanja ili stvarnog hvalisanja. Drugi je da bismo trebali oponašati Putina samo kada postupa mudro (iskorištavajući prilike za suradnju s nesaveznicima) i ne bi trebali kopirati pogreške njegova režima (zajebavati stvari hvalisanjem).
Treći zaključak predlaže Katz, s posebnim osvrtom na iransko povlačenje privilegija pristupa bazi: “Tekuća napetost u rusko-iranskim odnosima koju ova epizoda naglašava mogla bi pružiti priliku američkoj vanjskoj politici da je iskoristi. Ali da bi se to dogodilo, Washington bi zapravo morao priznati da prilika postoji.”
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Najnoviji je autor Zašto Amerika pogrešno razumije svijet. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Perzijanci su izmislili dugu igru prije više tisuća godina. Rusija je igrala "Veliku igru" 200 godina.. Engleska? Pax Britannia je odavno nestala. Otišao put Rima, itd.. . Sad je SAD jedini bitan igrač? nemoj tako misliti Rusi će govoriti ruski. Kinezi će govoriti kineski. Iranci farsi tisuću godina od sada. Kakvu vrstu Blade Runner-esque, gobble-de-gook će Amerikanci govoriti. Neki spanglish/tagalog/kineski/ebonics hibrid? Ne vjerujem ničemu što Iranci ili Rusi kažu na prvi pogled, ali čini se da oboje uvijek preferiraju razumno logičnu verziju istine. U međuvremenu, svi znaju da su SAD neiskrene, lažno prikazuju prave namjere, povremeno prevaravaju i koriste neodrživa privremena savezništva i tajne aktivnosti za destabilizaciju regije u nadi da će održati dominaciju nakon činjenice u anarhiji. U međuvremenu će Ulje i dalje teći nesmetano. Naš puni spektar dominacije -Empire of Chaos- Pipelinestan Fantasy. Ovo se neće dogoditi.
Dobro! Ne slažem se s tvrdnjom da bi Rusija možda djelovala kao imperij, po mom mišljenju Rusija, da su to objavili kao što g. Pillard sugerira, čak i ako to ne rezultira takvim za mene, to je bilo zbog transparentnosti... Zašto bi Rusija skrivala to?
Objavio sam komentar, ali se nije pojavio
Članak gospodina Pullarsa temelji se na MSM-u, a ne na stvarnosti onoga što se dogodilo. Bacanje Rusije se samo umorilo.
Pročitajte Press TV za iransku verziju onoga što se dogodilo s ovom ne-pričom.
Pisac doista ne razumije iransku politiku ili stav Rusije na Bliskom istoku.
Rusija to nikada nije objavila, izašlo je u javnost i onda su komentirali. Jednostavno kao to.
Rusija sada ima odnose u regiji sa svim zemljama uključujući Tursku, stoga kuknjava o bazama u Iranu ne odgovara njihovoj agendi.
Evo još jedne slike.
------
“The Saker” kaže da su Iranci i Rusi privremeno obustavili rusko korištenje iranske zračne baze i da bi pravi razlog što je priča objavljena, što je izazvalo neugodnost kod Iranaca, mogao biti unutarnji politički sukobi između Revolucionarne garde i redovite iranske vojske.
http://www.informationclearinghouse.info/article45359.htm
U pravu ste što se tiče unutarnjih sukoba među frakcijama unutar iranske vojske. Tvrdolinijaši u iranskoj vojsci, koji vjeruju da su Rusi prebrzi i spremni tražiti suradnju s teroristima iz SAD-a/NATO-a i onima u IRG-u s proturječnim stajalištima.
Kao što Saker navodi, važnost korištenja objekta je pretjerana. Budući da bombarderi dugog dometa još uvijek mogu doseći svoje potencijalne ciljeve s postojećih zračnih polja u južnoj Rusiji. Samo su manji zrakoplovi pod većim negativnim utjecajem. Još jedna poenta koju je iznio Saker je da je zbog veličine smicanja dugometnih bombardera, SAD najvjerojatnije bio svjestan njihove prisutnosti u Iranu jer američki sateliti nadlijeću i prikupljaju obavještajne podatke na dosljednoj osnovi.
Kakva ironija da u Rusiji mediji očito nisu pod kontrolom države! Traži nastavak suradnje ako mogu samo šutjeti.
Kako je uopće informacija dospjela u javnost? Je li moguće da su SAD dale riječ zapadnim medijima i da su oni odgovorni što su te informacije puštene u svijet na način da izgleda kao da se Rusi hvale?
Katzov je članak bio dobar što se tiče povijesnog sažetka - iako bih za stvarno dobar sažetak iranske povijesti potražio nešto od Williama R. Polka; i točka Paula Pillara o iranskoj osjetljivosti na to kako drugi mogu ili ne moraju pokazati poštovanje prema iranskom suverenitetu dobro je prihvaćena, ali IMHO ovaj incident nije toliko ukazao na krhkost u rusko-iranskim odnosima koliko je otkrio neke razlike u mišljenjima među raznim iranskim frakcijama (kao što Zachary Taylor tako prikladno primjećuje), kao i zabrinutost iranske vojske da je rusko otkrivanje njezine upotrebe baze također moglo skrenuti pozornost na činjenicu da je Rusija možda koristila bazu za mnogo duže nego što je navedeno. Pretpostavljam da je Rusija smatrala da to mora objaviti, ne kao 'pravo hvalisanja', već da obavijesti američku vojsku o aktivnostima svojih zračnih snaga u vezi s kampanjom u Siriji, kao što je i izjavila da će učiniti.
U isto vrijeme, Katz je propustio primijetiti da: (1) barem za neke u Iranu, rusko korištenje Hamadana otvara potencijalno pitanje iranskog ustavnog zakona – tj. odredbe koja zabranjuje strane baze na iranskom tlu; ili, (2) bez obzira na generalove komentare, drugi iranski dužnosnici ne samo da su podržali rusko korištenje baze, već su sugerirali da bi se ruski zrakoplovi mogli vratiti u budućnosti.
Što se tiče Katzove sugestije da je ovo prilika za SAD da zabije klin između Rusije i Irana, ali ako samo administracija to vidi – implikacija je da je previše glupo prepoznati ono za što neokonzervativac Katz vjeruje da je izvrsna prilika da se zabije za Ruse - ovaj neprofesionalni promatrač smatra da je prijedlog smiješan (ili bih trebao reći idiotski), s obzirom na kontinuirano neprijateljstvo administracije i Kongresa prema Iranu i prijetnje protiv njega. Svakako mora znati da rusko korištenje ove baze također pruža zaštitu Iranu od bilo kakvog potencijalnog napada na njega od strane Izraela ili SAD-a.
Štoviše, nudeći svoju 'teoriju klina' administraciji, Katz možda pogrešno tumači (ili bolje rečeno previše čita) komentare iranskog generala, dok propušta širu sliku rusko-iranskog odnosa, koji se razvija s mnogo dužim rokom. perspektive na umu- i koje uključuje takve mjere kao što je ruska pomoć u pregovorima o JCPOA-i, ili njezina prodaja komercijalnih nuklearnih reaktora Iranu, ili njezino očekivano odobravanje iranskog zahtjeva za članstvo u SCO-u, ili mogućnosti koje sada istražuju Rusija, Iran i Azerbajdžan (a sada možda i Turska) za zajednički razvoj njihove zajedničke regije.
G. Pillar ukazuje na ovaj incident kao upozorenje SAD-u da, ako su zainteresirane za traženje odnosa veće suradnje s Iranom, ne bi trebale iskoristiti jeftinu korist, kao što je 'prava hvalisanja'. IMHO SAD-u nije stalo do iranske osjetljivosti, niti su, zapravo, trenutno na bilo koji način zainteresirani za smislen odnos s tom zemljom, s obzirom na predanost ove administracije (a sasvim sigurno i sljedeće - koja god bude biti) izraelskoj politici- što znači nastavak maltretiranja Irana.
Žalosno je reći, ali 'propuštene prilike' s naše strane zbog našeg donkihotovskog inzistiranja na rušenju režima bit će mnogo veće od bilo koje negativne koristi od nanošenja štete Rusiji za koju se Katz čini sigurnim da postoji - iako za vojne izvođače i banke koje ih financiraju , nastavit će donositi neočekivane prihode.
Nisam siguran zašto gospodin Pillar piše ovaj esej. On sigurno zna da u Iranu postoji mnogo frakcija i da ne pjevaju uvijek s iste stranice pjesmarice.
Ne znam zašto je Rusija napravila veliku stvar s javnim objavama, ali kladim se da su imali prokleto dobar razlog. To bi moglo biti jednostavno poput prisiljavanja Iranaca da priznaju da su u Siriji i na strani Assada – princip "ne možeš biti samo malo trudna".
Novija vijest je da će zračna baza ponovno biti dostupna Rusima ako bude potrebna za vođenje rata u Siriji.
http://iran-daily.com/News/167591.html
Hvala, sve što sam pročitao slaže se s vama, a ne s gospodinom Pilarom. tužno
SOLIDARNOST
Uz zahvalnost Zacharyju Smithu (gore) vidim suradnju
između svih anti-izraelskih naroda. Nije li ovo bio glavni
razmatranje labanonskog Hezbollaha?
Dok ostaje svjestan mržnje u prošlim vremenima
između Irana i Rusije, oni trebaju jedni druge.
Rusija je pozvala Iran da se prijavi
punopravno članstvo u SCO (Shanghai Cooperative
Organizacija). I Iranci moraju
prepoznati sada — i pretpostavljam da jesam u prošlosti —
da se ni sada ne može osloniti na SAD
ili u budućnosti, bez obzira što je na papiru.
Palestinci sigurno imaju mnogo razloga za to
ne vjeruju Siriji. Ne treba to zaboraviti
Palestina je nekada bila dio Velike Sirije,
Nadalje, nikakav palestinski otpor nikada neće
uspjeti bez saveznika.Unatoč suzdržavanjima od strane
Izrael, Hamas bi trebao tražiti načine za
pomirenje sa Sirijom i drugim njezinim
Komšije. Treba napomenuti da Saudijska Arabija
kupuje Palestinu projektima obnove
i tako dalje
Je li veza koju je naveo Iranac "službena" veza
vlada??
Ako SAD ikada ukine svoju ogromnu potporu
Egipat—glavni ako—Egipat bi bio glavni
dodatak u budućnosti. Nemojte “zadržavati dah”
—-Peter Loeb, Boston, MA, SAD