Mnogo je ružnih aspekata kandidature Donalda Trumpa, ali Trump postavlja legitimno pitanje o vrijednosti NATO-a, koji predstavlja oličenje “zapetljavajućih saveza” na koje su Utemeljitelji upozoravali, napominje Ivan Eland.
Autor Ivan Eland
Uz populizam koji divlja u Europi i Sjedinjenim Državama — Brexit i američki predsjednički kandidat Donald Trump koji dovodi u pitanje savezništvo SAD-a samo su dva očita primjera — odjednom ljudi postavljaju velika pitanja o budućnosti zapadnih institucija koja su se trebala postaviti nakon hladnoće Rat je završio.
Čini se da su i Brexit i Donald Trump vođeni nativističkim elementom, ali to ne umanjuje vrijednost implicitnih pitanja koja postavljaju. Amerikanci bi trebali poslušati Donalda Trumpa, dok ispituju Brexit, i zapitati se ne bi li se Sjedinjene Države trebale povući iz NATO-a i drugih vojnih saveza.
Umjetnički prikaz Ustavne konvencije iz 1787
Naravno, takvo povlačenje SAD-a bilo bi puno posljedičnije za NATO i druge američke saveze nego što je to Brexit za Europsku uniju. Britanija čak nije ni najveća ekonomija u EU-u. Sjedinjene Države troše tri četvrtine obrambenih troškova zemalja NATO-a i vrlo je malo vjerojatno da će ti saveznici — svi oni koji su mnogo bliže zonama sukoba nego što su Sjedinjene Države — biti braneći velesilu, a ne obrnuto.
Od Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države su osiguravale sigurnost, formalno ili neformalno, za sve veći broj sve naprednijih nacija u Europi i istočnoj Aziji, ali su zauzvrat dobile malo komercijalnih ili drugih naknada. Mnoge od tih nacija ili blokova nikada nisu u potpunosti otvorile svoja tržišta američkoj trgovini, financijama i ulaganjima.
Takve jednostrane saveze opravdavale su američke elite i strani korisnici takvog sigurnosnog blagostanja kao i američki interes. Stvarno?
George Washington, koji je preferirao neutralnost kao vanjsku politiku, upozorio je da Sjedinjene Države ne stvaraju "trajne saveze", a Thomas Jefferson upozorio je da se ne zaglibi u "zapetljavanje saveza". Zapravo, Jefferson je 1799. napisao: “Ja sam za slobodnu trgovinu sa svim nacijama, političku povezanost ni s jednom i malo ili nimalo diplomatskog establišmenta. I nisam za to da se novim ugovorima povezujemo sa svađama u Europi.”
Zastarjelo upozorenje?
Ali vremena su se promijenila, zar ne? Brzi napredak u komunikaciji i transportu doveo je do međuovisnijeg svijeta, što prisiljava Sjedinjene Države, kao iznimnu naciju u svjetskoj povijesti, da prate poremećaje na dalekim, pa čak i beznačajnim mjestima, kako se ne bi pretvorili u veće prijetnje - za na primjer, uspon još jednog Adolfa Hitlera da prijeti Europi. Dakle, ne bi li stajališta utemeljitelja Amerike o vanjskoj politici trebala ići poput napudrane perike?
Ne, osnovna geografija Sjedinjenih Država nije se promijenila od vremena utemeljitelja nacije; pronicljivo su shvatili da Sjedinjene Države možda imaju najpovoljniji zemljopis od bilo koje velike sile u svjetskoj povijesti. Sjedinjene Države imaju dva velika oceanska jarka i daleko su od zona sukoba u svijetu.
Republikanski predsjednički kandidat Donald Trump u intervjuu za MSNBC.
Danas bi država zapravo mogla biti još sigurnija nego pri osnutku, jer više nema strane velike sile koje se vrzmaju oko njezinih granica, već umjesto toga ima slabe i prijateljske susjede, a sada ima i najsposobniji nuklearni arsenal na planetu — koji bi trebao odvratiti napade, nuklearne ili konvencionalne, iz bilo koje nacije s kućnom adresom ranjivom na kataklizmičku odmazdu.
Što se tiče međuovisnosti, u području sigurnosti, dolazak nuklearnog doba možda je zapravo učinio svijet manje takvim; prekogranična agresija – sukobi koji imaju veći potencijal nepovoljnog utjecaja na sigurnost SAD-a nego strani unutarnji građanski ratovi – značajno je opao u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata.
Savezi nisu sami sebi svrha; zemlje ih koriste kako bi povećale svoju sigurnost udruživanjem protiv stranih prijetnji. Ipak, nakon Drugog svjetskog rata, Sjedinjene Države počele su stjecati prva stalna savezništva u svojoj povijesti upravo kad su im počela ne trebati - tek su razvile nuklearno oružje i od tada su predvodnici u takvoj tehnologiji.
Ali što je sa čuvanjem od onoga što bi budući Adolf Hitler ili Joseph Stain mogli učiniti u Europi? Još od Drugog svjetskog rata američka pretjerano intervencionistička vanjska politika temeljila se na izbjegavanju još jedne katastrofe iz Münchena 1938., kada je britanski premijer Neville Chamberlain umirio Hitlera, umjesto da se s njim suprotstavi, ohrabrujući tako pokušaj njemačkog preuzimanja Europe.
Međutim, takvo ograničeno čitanje povijesti sebično oslobađa Sjedinjene Države (i Britaniju i Francusku) od toga da su uopće stvorile hitlerovsko čudovište. Sjedinjene Države ušle su u Prvi svjetski rat, prevrnule vagu britanskim i francuskim saveznicima koji su jednostavno željeli pohlepno proširiti svoja carstva, proglasile Nijemce krivima za početak rata, nametnule oštre financijske odštete Njemačkoj što je pomoglo izazvati loše ekonomske uvjete koji doveo Hitlera na vlast, te zatražio abdikaciju njemačkog kralja, čime je otvorio put Hitlerovom usponu i Drugom svjetskom ratu.
Još jedna važna lekcija iz Prvog svjetskog rata je da savezi - čak i oni neformalni, poput onog koji je Britanija imala s Francuskom i pristrana američka "neutralnost" američke prodaje oružja i kredita za financiranje poslanih Britaniji, ali ne i Njemačkoj - mogu spriječiti fleksibilnost i kočoperiti zemlje u ratove koje ne žele. Nijedna država nije željela Prvi svjetski rat, ali takve su mreže učinile da se on proširi i proguta cijeli kontinent i šire. A Drugi svjetski rat bio je samo Prvi svjetski rat, Drugi dio.
Dakle, s obzirom na to da Brexit i Trumpova kandidatura dovode do ispitivanja velikih pitanja, možda bi se Sjedinjene Države trebale zapitati jesu li njihovi skupi savezi stvarno potrebni za sigurnost ili samo za održavanje zamršenog i skupog svjetskog carstva utemeljenog na taštini. Možda je Amerexit od njih u redu.
Ivan Eland je viši suradnik i direktor Centra za mir i slobodu pri Nezavisnom institutu, Oakland, CA, i autor knjige Recarving Rushmore: rangiranje predsjednika prema miru, prosperitetu i slobodi.
Volio bih znati Abeove komentare
Članak dobro pokriva osnove o izgubljenom obrazloženju za NATO i uzrok odustajanja od sporazuma. Ali uzrok nije u tome što su sporazumi o međusobnoj obrani pogrešni, već u tome što su inferiorni u odnosu na UN kao sredstvo za sprječavanje sukoba, a NATO je postao izgovor za ratnohuškačku agresiju, a ne instrument obrane.
Zamršeni ugovori o obrani iz Prvog svjetskog rata doista su formirali dva bloka koji nisu predstavljali uzajamne prijetnje kao blokovi, već nakupine malih prijepora bez regionalnog foruma za rješavanje i obveznu arbitražu. Drugi svjetski rat ponovno je pokazao da su Ujedinjeni narodi bili potrebni, kao i ekonomske zamršenosti EU-a kako bi nadvladali pokrete koji izazivaju podjele.
NATO je samo relikt hladnoratovskih sukoba u Europi i trebao se raspustiti nekoliko godina nakon raspada SSSR-a.
NATO sada nije ništa više od izgovora za organiziranje agresije, koja služi samo ratnohuškačkim tiranima, posebno onima iz SAD-a, koji, kao što je Aristotel upozorio, moraju stvoriti strana čudovišta koja će zahtijevati domaću moć lažno se predstavljajući kao zaštitnici i optužujući svoje moralne nadređene za nelojalnost. NATO je čudovište i mora se raspustiti.
SAD je pao u tiraniju izvan špekulacija svojih utemeljitelja, jer tada nije bilo velikih gospodarskih koncentracija ili masovnih medija, pa stoga u svom Ustavu nisu pružili nikakvu zaštitu demokratskih institucija od ekonomske moći ili informacijske moći. Ali novac sada kontrolira izbore i masovne medije, alate demokracije, a demokracija se ne može obnoviti mirnim putem. Ratnohuškački tirani uništili su demokraciju u desničarskoj revoluciji i moraju biti svrgnuti.
Koraci naprijed bili bi odbacivanje NATO-a, eliminacija NSC-a kao lobija MIC-a, smanjenje lažnog "obrambenog" proračuna na oko dvadeset posto njegove sadašnje veličine, posvećivanje tih resursa međunarodnom razvoju i domaćoj infrastrukturi, uspostava Visoke škole za Analiza politike kako bi se prisilila na nestranačku raspravu o svim političkim pitanjima i prisilila Kongres, izvršna i sudska vlast da objasne svoje ratnohuškačke tiranske zahtjeve i svoju podršku tiraniji, te ustavne izmjene kako bi se financiranje izbora i masovnih medija ograničilo na individualne doprinose.
Bilo koji od tih koraka bio bi napredak, ali nijedan od njih nije vjerojatan jer su alati demokracije već izgubljeni za tiranine. Postoje samo prilike da se ljudima pokaže što su izgubili, da se proturječi masovnoj medijskoj propagandi. Ali rješenje će zahtijevati prave građane, a malo je onih koji će se zauzeti za demokraciju, malo je pravih građana. Alati demokracije su već izgubljeni.
Ne mogu odoljeti…. uživati!
sa gornjeg linka....
“Gdje god je standard slobode i neovisnosti bio ili će se razviti, tamo će biti njezino srce, njezini blagoslovi i njezine molitve. Ali ona ne ide u inozemstvo u potrazi za čudovištima koja treba uništiti. Ona je dobrotvorka slobode i neovisnosti svih. Ona je šampion i branilac samo svojih. Ona će preporučiti opći cilj, licem svog glasa i dobroćudnom suosjećajnošću svog primjera. Ona dobro zna da bi se, kad bi se jednom prijavila pod zastave koje nisu njezine, makar bile zastave strane neovisnosti, uključila, izvan moći izvlačenja, u sve ratove interesa i intriga, individualne pohlepe, zavisti i ambicije, koje poprimaju boje i uzurpiraju standard slobode. Temeljne maksime njezine politike neosjetno bi se promijenile od slobode do sile. Prednji dio njezinih obrva više ne bi sjao neizrecivim sjajem slobode i neovisnosti; ali umjesto njega uskoro će biti zamijenjen carski dijadem, bljeskajući u lažnom i potamnjelom sjaju mutnog sjaja dominacije i moći. Mogla bi postati diktatorica svijeta: više ne bi bila vladarica vlastitog duha.”
a to je samo mali djelić jednog paragrafa. :)
Još uvijek volim slavni govor Johna Q Adamsa o odlasku u inozemstvo u potrazi za čudovištima za ubijanje. Vrijedi ga pročitati, jer je cijeli dio dobar. Odnosno, to nije moderan govor sa samo jednim retkom za bacanje, već dobro promišljen govor.
On izravno kaže da ako pogriješimo i odemo u inozemstvo u potragu za čudovištima koja ćemo ubiti, da je cijena koju ćemo sasvim sigurno platiti gubitak teško stečenih sloboda koje su u to vrijeme tek nedavno stečene velikim trudom boli, gubitka i smrti.
http://teachingamericanhistory.org/library/document/speech-on-independence-day/
(pripremite se skrolati, ili pročitati dugačak, ali ipak dobar govor... poznatiji dio o čudovištima i slobodi je skoro na samom kraju. :) )
Poučni i duboki pogledi američkog učenjaka o Rusiji, Stephena F Cohena:
Politikantstvo: Stephen Cohen o ukrajinskoj krizi i njegovim 'nepatriotskim' stavovima
https://www.youtube.com/watch?v=wv2f6ZZmx4A
Jeste li spremni dopustiti da vam djeca umru za Estoniju?
Je li vam to stvarno toliko važno?
Da budem iskren, ništa tijelo zapravo ne prijeti Estoniji. Zar još nisi naučio ne vjerovati NYT-u!
Ipak, je li sudbina Estonije vrijedna života jednog američkog djeteta?
Vrijedi li milijarde dolara poreznih obveznika?
Ove godine trošite dodatnih 2.5 milijarde na obranu Estonije i nekoliko drugih zemalja od 'ruske agresije' koju je vjerojatno izmislila industrija oružja, a zatim hranjena generalima, a zatim hranjena NYT-om. Želite li da vam djeca umru povrh toga?
Sjajan članak g. Eland
Zašto ja, američki porezni obveznik, plaćam vojsku ove prosperitetne europske države?
I nemojte me shvatiti zašto Izraelu dajemo bazilijun dolara godišnje!
Ron Paul ima neke glupe libertarijanske ideje, ali uvijek je 100% u pravu po ovom pitanju.
Zatvorite sve te prekomorske vojne baze. Izađite iz NATO-a.
Svakodnevni život prosječnog Amerikanca bio bi beskrajno bolji i jednako siguran.
Ako ne i sigurnije.
Amerexit je sasvim sigurno na redu.
Amerexit je sasvim sigurno na redu.
Revolucije se mogu pokrenuti ili zasaditi u jednom danu ili preko noći... ali potrebno je neko vrijeme da izrastu, sazriju i urode plodom. Obično cijelu sezonu. Idi BREXIT!
Amerika je u svojih 200 i nešto godina i, iako se čini dobro ukorijenjena, pa čak i pušta pipke ili dendrone prema ostatku svijeta poput rakove trave, još uvijek se ne čini da je sazrela, procvjetala ili izgleda da će ikada roditi voće. Kao Kudzu, raste i širi se kao pakao, ali još uvijek beskoristan i gušljiv, predatorski korov.
I to je. zapravo, počinje pokazivati dokaze truljenja korijena... počinje venuti, suši se i umire u tlu u kojem je posađeno.
Možda je vrijeme za presađivanje i početak ispočetka. REVOLUCIJA BEBA!