Dok se NATO pritišće ruskim granicama – s tajnim shemama za utjecaj i apsorbiranje nevoljnog stanovništva – Rusija je počela uzmicati, objašnjavajući podrijetlo novog Hladnog rata, kako opisuje Natylie Baldwin.
Od Natylie Baldwin
Može li ruski predsjednik Vladimir Putin okrenuti ploču NATO-u i Europskoj uniji u balkanskim državama koje još nisu članice atlantističkog projekta? Prema riječima Filipa Kovačevića, profesora političkih znanosti koji se specijalizirao za Rusiju i istočnu Europu, Putin ima plan. Neki detalji objavljeni su u ekskluzivnom izdanju prijaviti svibnja o novonastalom projektu Rusije da se suprotstavi širenju NATO-a na preostale balkanske zemlje koje još nisu uvrštene u zapadni savez.
Plan ima svoje podrijetlo u masovnom pokretu koji je nastao nakon prvog Hladnog rata, a koji je pozivao na nesvrstanost i suradnju i s Istokom i sa Zapadom. Kovačević opisuje pokret na sljedeći način:
Ruski predsjednik Vladimir Putin obraća se Generalnoj skupštini UN-a 28. rujna 2015. (Foto UN-a)
“Njihovi članovi uglavnom su bili mladi ljudi koji su bili entuzijastični, pošteni i istinski predani javnom dobru, ali su bili mučeni nedostatkom sredstava i suočeni s čestim medijskim zamračenjem i otvorenom diskriminacijom. Unatoč tome, njihovi su programi artikulirali najperspektivniju i najhumaniju geopolitičku viziju za Balkan. Konceptualizirali su Balkan kao teritorijalni most između Zapada i Istoka, a ne kao mjesto uporne konfrontacije ili 'liniju vatre' kako je formulirao američki državni tajnik John Kerry 2015. Htjeli su da Balkan postane snaga za mir i ljudsko dostojanstvo u svijetu. Njihova vizija i dalje ostaje najbolja opcija za ljude na Balkanu.”
Ova želja za nesvrstavanjem razumljiva je kao nastavak politike Titove Jugoslavije tijekom Hladnog rata – nacije čiji je sastavni dio bilo nekoliko modernih balkanskih država. Međutim, prema Kovačevićevim riječima, te su skupine devedesetih lako nadjačale, kako financijski tako i propagandno, pro-NATO snage na Zapadu.
Osim osiguravanja resursa za izgradnju pro-NATO raspoloženja u medijima i nevladinim sektorima ovih zemalja, korišteni su financijski resursi i pritisak da se veliki broj političara potakne na članstvo u NATO-u, često suprotno stajalištima opće populacije. Neki od neugodnih oblika poticaja ili pritiska uključuju ono što se svodi na ucjenu i podmićivanje, rekao mi je Kovačević u intervjuu e-poštom:
“Ovo je dugotrajan proces. U američkoj obavještajnoj zajednici to se zove 'sijanje'. Stručnjak za obavještajne poslove Roy Godson to definira kao 'prepoznavanje potencijalnih agenata utjecaja' u ranoj fazi i zatim djelovanje u cilju napredovanja njihove karijere. To se obično radi tajno, ali bilo je povijesnih primjera otvorene podrške. …
“Na Balkanu su ključnu ulogu u procesu 'zasijavanja' odigrali razni instituti, konferencije, povlačenja, stipendije itd. Na primjer, rekao mi je povjerljivi izvor koji je sudjelovao u istom američko-NATO programu, Dugogodišnji ministar vanjskih poslova i svojedobno premijer Crne Gore Igor Lukšić proizvod je takvog procesa. Lukšić je kao vrlo mlad izabran da sudjeluje na raznim konferencijama i seminarima u Bruxellesu i Washingtonu, nakon čega je njegova politička karijera doživjela pravi uzlet. Sve vrijeme je promovirao NATO agendu u Crnoj Gori, iako je to bilo protiv volje većine građana.
“Drugi primjer je Ranko Krivokapić koji je više od desetljeća bio predsjednik crnogorskog parlamenta. Svake je godine nekoliko puta službeno putovao u SAD i drugima se hvalio kako ima puno prijatelja u State Departmentu i drugim institucijama američke vlade. Ovakvih primjera ima u Srbiji, Makedoniji, Hrvatskoj itd. Na cijelom Balkanu.”
Također postoji činjenica da je Europska unija uskladila svoje sigurnosne aranžmane do te mjere s NATO-om da su nove članice sada praktički standardno dovedene u strukture NATO-a. Na primjer, Mahdi D. Nazemroaya, autor knjige Globalizacija NATO-a, izvještava da je Sigurnosna strategija EU-a apsorbirana u NATO-u tijekom njegovog godišnjeg summita 2006. Naglasak summita bio je na osiguravanju energetskih resursa s ciljem 'suupravljanja resursima periferije EU-a od Sjeverne Afrike do Kavkaza.' Također se podrazumijevao cilj redefiniranja sigurnosnih granica EU-a u skladu s francusko-njemačkim i anglo-američkim gospodarskim i geopolitičkim interesima.
Štoviše, britanski proučavatelj Rusije Richard Sakwa je istaknuo da je sigurnosna integracija EU-a s NATO-om dodatno intenzivirana ratifikacijom Lisabonskog ugovora 2007. godine:
“Što se tiče sveobuhvatnog karaktera, to je nešto što posljednjih godina dobiva na intenzitetu kako se vanjska i sigurnosna dimenzija EU-a učinkovito stopila s atlantskom sigurnosnom zajednicom. Zajednička vanjska i sigurnosna politika EU-a (CFSP) od Lisabonskog ugovora („Ugovor o reformi”) od 13. prosinca 2007., koji je stupio na snagu 2009., sada je u biti dio atlantskog sustava. Od zemalja pristupnica sada se traži da svoju obrambenu i sigurnosnu politiku usklade s onom NATO-a, što rezultira učinkovitom 'militarizacijom' EU-a.”
U ovom trenutku, snage koje traže nesvrstanu ulogu mosta za balkanske države još uvijek su prisutne, ali su pretrpjele marginalizaciju zbog nedostatka resursa da se suprotstave moćnim i sada ukorijenjenim pro-NATO političkim snagama. Međutim, s povećanjem nezadovoljstva slabim gospodarskim izgledima u pojedinim balkanskim državama, u kombinaciji s rastućom nestabilnošću u EU, vjeruje se da postoji prostor za rast pokreta.
Ekonomske prilike na Balkanu
Balkanske države čine Rumunjska, Bugarska, Albanija, Makedonija, Srbija, Kosovo, Crna Gora, Bosna i Hercegovina i Grčka.
Karta koja prikazuje faze širenja NATO-a. Tamnoplava prikazuje izvorne članove; svjetlije plavi članovi "okrugli jedan"; aqua članovi "drugog kruga"; žuta predstavlja neutralne države; i smeđe i crvene inače usklađene (uključujući Ukrajinu, iako se to promijenilo od državnog udara 2014. uz potporu SAD-a). Crna Gora je na karti jedna od sićušnih smeđih mrlja na istočnom Jadranu.
Godine 2007. Rumunjska i Bugarska postale su članice EU (tri godine nakon ulaska u NATO). Rumunjski BDP jedva je održao korak s 2008. godinom stope i ima opću nezaposlenost stope od 6.4 posto, što zvuči razumno dok se ne pogleda nezaposlenost mladih stope od 21 posto, što ne sluti na dobro.
Bugarska pak jest ne dio eurozone i ima ne usvojila euro kao svoju valutu. Njezini gospodarski izgledi od ulaska u EU također nisu bili impresivni. U jeku financijske krize 2009. njegov BDP ugovoreno za 5.5 posto, uz trenutnu nezaposlenost stope od 7 posto i nezaposlenost mladih at 17 posto. Bugarska je također prepoznata kao jedna od najvećih u Uniji pokvariti zemljama.
Makedonija, Crna Gora, Srbija, Kosovo, Bosna i Hercegovina i Albanija su sve u procesu integracije u EU, uz navodno odobrenje stope od 80-90 posto među odgovarajućim stanovništvom tih zemalja (osim Srbije), usprkos virtualnom silovanju Grčke i slabom učinku Rumunjske i Bugarske.
Treba napomenuti da sve tri balkanske zemlje koje su stvarne članice EU imaju veću emigraciju nego imigraciju stope, još jedan pokazatelj da se pristupanje EU-u ne mora nužno pretvoriti u prosperitetnu budućnost za prosječnu osobu, osobito mlade.
Tu je i nestabilnost istaknuta glasanjem Britanaca za izlazak iz EU-a, potaknutim gađenjem prema mjerama štednje koje su nametnuli neodgovorni birokrati u Bruxellesu zajedno s priljevom imigranata – jedna trećina iz ovih siromašnijih zemalja EU-a – što negativno utječe utjecati domoroci s nižim plaćama.
Čak i kad bi EU imala bolju evidenciju učinkovitosti u smislu poboljšanja ekonomskih uvjeta za mase, imala bi vrlo visok poredak s nekim od budućih balkanskih država. Makedonija, na primjer, ima nezaposlenost stope između 24 i 25 posto od siječnja 2016., iako se poboljšao s najviših 2005 posto iz 37. godine. Unatoč ovom poboljšanju, Makedonija i dalje ima jedan od najnižih BDP-a u Europi i 72 posto svojih građana tvrdio samo „teško“ ili „veliko teško“ upravljaju svojim prihodima kućanstva u 2012.
Bosna i Hercegovina još uvijek osjeća posljedice rata od 1992. do 1995. koji su uključivali velika fizička razaranja infrastrukture i pad BDP-a. Trenutno pati od nezaposlenosti stope od 42-43 posto.
Kosovo, država koja svoje postojanje duguje intervenciji NATO-a, ima 33 posto nezaposlenosti, visok kriminal stope i povećanje političkog nasilja zbog etničkih napetosti i rastućeg ultranacionalističkog pokreta. Vijeće Europe usporedilo je vladu Kosova s mafijaškom državom u izvješću iz 2010. koje otkrila trgovinu ljudskim organima, kao i drogom i oružjem diljem istočne Europe, čak je u operaciju uključio i tadašnjeg premijera.
Otvaranje Rusije
Kovačević navodi da atlantistički projekt EU ekonomije štednje i omogućavanje destabilizirajućih ratova Washingtona preko NATO-a počinje lomiti njegovu popularnost među balkanskim stanovništvom. Također kaže da je Putin spreman iskoristiti ovo otvaranje i, od izbijanja ukrajinske krize, i jest okrenut njegovu pozornost “prema Balkanu s političkom snagom i financiranjem kakvi nisu viđeni od dana cara Nikole II.”
Ruski predsjednik Vladimir Putin
Ta pažnja se očitovala u Lovćenskoj deklaraciji koju su 6. svibnja potpisali članovi najveće ruske političke stranke Jedinstvene Rusije i oporbene Demokratske narodne partije Crne Gore u selu Njeguši. Kovačević objašnjava:
“Potpisivanju je prisustvovao i blagoslovio jedna od najmoćnijih političkih ličnosti u Crnoj Gori, mitropolit Amfilohije, vrhovni episkop Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Iako je poznato da je Amfilohije u prošlosti podržavao autoritarnog i pro-NATO premijera Mila Đukanovića? u vrijeme izbora uvijek se javno protivio članstvu u NATO-u i žestoko je davao govorima o svojoj 'zloj prirodi' do te mjere da optužuje NATO za nastavak Hitlerova protuslavenskog projekta.
“Što je još važnije, Amfilohijev angažman u Lovćenskoj deklaraciji otkriva jednu od temeljnih komponenti Putinova sveukupnog geopolitičkog plana – njegovanje i intenziviranje vjerske pravoslavne veze između Rusa i pravoslavnih naroda Balkana. To ne uključuje [samo] Srbe, Crnogorce i Makedonce, već i Grke i Bugare čije su države u NATO-u i čije vjersko 'buđenje' može lako potkopati NATO iznutra.”
Kritika i minimiziranje projekta postavili su ton u zapadnim medijima, do te mjere da je uopće popraćen, posebice u vezi s korištenjem oporbene stranke za značajan utjecaj. No, Kovačević tvrdi da je takav omalovažavajući stav neiskren:
“Istu metodu koristile su obavještajne službe SAD-a i NATO-a za kontrolu vlada država istočne i srednje Europe od pada komunizma. Novcem iz raznih 'crnih proračuna' formirano je bezbroj malih stranaka s tek šačicom saborskih zastupnika sa zadatkom da uđu u vladajuću koaliciju i onda usmjere cijelu Vladu u smjeru koji su zacrtali njihovi inozemni osnivači i mentori.
“Te su stranke imale minimalan javni legitimitet, ali su ostvarile veliki politički utjecaj svojim 'ucjenjivačkim' potencijalom. Kako i ne koštaju puno, CIA, MI6 i BND redovito ih kreiraju za svaki novi izborni ciklus.
“Sada Rusi (prvenstveno, SVR i GRU) koriste isti pravilnik za vlastite geopolitičke interese. Osim toga, međutim, Putinov veliki plan za Balkan utjelovljen u ANS-u također će se vjerojatno pokazati izdržljivim ne samo zato što se nadovezuje na tradicionalne kulturne i vjerske veze koje povezuju Rusiju i Balkan, već i zato što je na valu ogromnog prisutno nezadovoljstvo naroda neoliberalnim atlantističkim političkim i ekonomskim statusom quo.”
Činjenica da je ova deklaracija potpisana u Crnoj Gori je najrelevantnija zbog činjenice da je ta država službeno pozvana u NATO, čije se kasnije članstvo na Zapadu tretira kao svršen čin. Međutim, pristupanje zahtijeva konsenzusno odobrenje svih sadašnjih članica NATO-a – jedna članica mogla bi uložiti veto na potez prije završetka procesa kao što se dogodilo s Makedonijom kada je Grčka stavila veto na njihove aspiracije za članstvo 2008. kada je pozivnica trebala biti ponuđena na summitu u Bukureštu – kao i odobravanje stanovništva Crne Gore.
Pristupanje bilo kojem savezničkom ugovoru nedvojbeno je nešto što utječe na nacionalni suverenitet, što zahtijeva referendum, kako Kovačević, inače Crnogorac, objašnjava:
“Korumpirana vlada Mila Đukanovića pokušava izbjeći nacionalni referendum jer zna da nema većinsku potporu za NATO. Kad bi imali izbora, građani Crne Gore bi odbili protokol. Ustav zahtijeva referendum za sva pitanja koja se tiču nacionalnog suvereniteta, ali Đukanović lažno tvrdi da članstvo u NATO-u ostavlja crnogorski suverenitet netaknutim.
Kovačević predviđa da bi obračun oko članstva u NATO-u mogao stvoriti nestabilnost u zemlji: “[Ako] on [Đukanović] pokuša progurati ovu odluku kroz parlament (u što nema sumnje hoće), mogli bi doći do štrajkova i demonstracija širokih razmjera diljem zemlje. Tko god gura Crnu Goru u NATO, opasno destabilizira državu na srednji i dugi rok.”
Ako se to dogodi, Washington bi mogao po prvi put u novijem sjećanju otkriti da nametanje nestabilnosti manjoj zemlji može u konačnici prikupiti koristi nekoj drugoj velikoj sili, pomažući da se olakša promjena u geopolitici s kojom se nije cjenkao. Kao što Nazemroaya komentira u svojoj knjizi:
“Na [NATO] savez se sve više gleda kao na geopolitičko proširenje Amerike, ogranak Pentagona i sinonim za američko carstvo u razvoju. … U konačnici, NATO bi trebao postati institucionalizirana vojna sila. … Ipak, za svaku akciju postoji reakcija, a akcije NATO-a dovele su do suprotnih trendova. Atlantski savez sve više dolazi u dodir sa zonom Euroazije koja je u procesu nastajanja sa svojim idejama i savezništvom. Što će to dalje dovesti, pitanje je stoljeća.”
Natylie Baldwin je koautorica Ukrajina: Zbigova velika šahovska ploča i kako je Zapad matiran, dostupan od Tayen Lane Publishing. U listopadu 2015. proputovala je 6 gradova u Ruskoj Federaciji i napisala nekoliko članaka na temelju svojih razgovora i intervjua s različitim Rusima. Njezina beletristika i publicistika pojavila se u raznim publikacijama uključujući Consortium News, Russia Insider, OpEd News, The New York Journal of Books, The Common Line, Santa Fe Sun Monthly, Dissident Voice, Energy Bulletin, Newtopia Magazine i Lakeshore. Ona bloguje na natyliesbaldwin.com.
Objavljeno u ime Emmanuela:
Kao što znate bolje od mene, službeni naziv države nije “Makedonija” ili “Republika Makedonija”. To je “BJRM”: “Bivša Jugoslavenska Republika Makedonija”. Jedina postojeća “Makedonija” je jedna i to je “Grčka Makedonija”.
Cenzurira li Consortium News odgovore koji oštro kritiziraju novinare Consortiuma ili njihove članke objavljene na web stranici Consortium News?
Prema Politici komentara stranice, oni čine nešto od toga.
Moje je vlastito iskustvo da članak možete raskomadati na komade – ako imate argumente za to. Ali mogu razumjeti da nazivanje autora (ili drugog komentatora) bez navedenog (ili nedopuštenog) razloga nije dopušteno.
Očito mi je da su većina Židova na svijetu obična ljudska bića – opterećivati ih grijesima svinjskih cionista jednostavno nije poštena igra. Isto i za muslimane. Bjesnilo o dronjcima ili "pješčanim se***ima" koji su svi u srcu teroristi govori više o plakatu nego o muslimanskom stanovništvu općenito. Puno više.
Čini se da je Kanada u potpunosti u ovoj prljavoj igri...
Borbena grupa predvođena Kanadom rasporedit će se u Latviju, dio NATO-ove akcije za odvraćanje Rusije
http://www.cbc.ca/news/politics/cananda-nato-baltic-troops-1.3669952
Premijer Justin Trudeau sa sastanka NATO-a odlazi u Kijev. Čini se da moćni ukrajinski ultranacionalistički lobi, poput cionističkog lobija u Kanadi, ima veliki utjecaj. Chrystia Freeland, ministrica u vladi, gorljiva je pristaša. Porošenko je Kanadu proglasio 'zemljom koja je najsličnija Ukrajini'. Nadajmo se da neće.
John Gilberts... kao Kanađanin sam itekako svjestan toga. Nedavno je Obama bio u Kanadi i onda sve fotografije s Obamom, Trudeauom i Nietom. Onda sasvim sigurno čujem vijesti o tome da Kanada šalje trupe u Europu da se bore protiv ruske agresije. Jedna druga stvar, koju sam nedavno vidio na TV-u prošle subote, mislim, bila je CTV specijalna emisija koja je razgovarala s ukrajinskim suprugama palih vojnika i kako su svu krivnju svalili na jednog čovjeka – Putina. Sigurno je da naši mediji potpiruju vatru...
John Gilberts… samo se čini da kad god američki političari dođu u Kanadu, mi počnemo negdje bombardirati ili nekamo šaljemo trupe – kao što je Obama koji dolazi u Kanadu ILI McCain koji drži govor u Halifaxu gdje smo nedugo nakon toga bombardirali Siriju.
Hvala ti Robert Parry, tražio sam nekoga tko bi se suprotstavio Zbigniewu Brzezinskom, a čini se da je Natylie Baldwin osoba koja će to učiniti.
Sjajne recenzije knjiga ovdje: https://www.amazon.com/Ukraine-Zbigs-Grand-Chessboard-Checkmated/dp/0996174079?ie=UTF8&qid=1468155082&ref_=la_B013IZNODI_1_1&s=books&sr=1-1#customerReviews
Što se tiče pojma "povratak" (od strane Rusije), predložio bih "obrambenu organizaciju" ili nešto kraće, jer je "povratak" upravo ono što ratni huškači iz SAD žele nakon guranja oko svoje mete, kao izgovor za eskalaciju.
Pravi otpor bi uključivao organiziranje zapadne hemisfere protiv SAD-a, čemu se Rusija i Kina sigurno nadaju da će učiniti kao politiku "obuzdavanja" američke agresije. Kao i sve naprednije nacije, one bi imale poteškoća u suočavanju s potpunom nemoralnošću i energičnom lukavošću američkog utjecaja, koji je vođen pohlepom izazvanom novcem u politici.
Trebao bih dodati da bi rusko-kineska politika obuzdavanja agresije na zapadnoj hemisferi, krećući se prema granicama SAD-a, mogla biti njihov najbolji izbor za okupaciju SAD-a dalje od vlastitih granica. Ali oni možda preferiraju pasivnu obrambenu politiku jer ne daju ništa što bi isprovociralo nasilnika dok je on ekonomski okružen.
Po mom mišljenju, SAD, NATO i EU pogrešno smatraju Putinovu Rusiju kopijom Sovjetskog Saveza. Stoga koriste istu taktiku koja bi bila potrebna 1960-ih i 1970-ih. Danas je ovakav pristup Rusiji vjerojatno prilično kontraproduktivan; Rusija će odgovoriti samo na isti način, što može pripremiti pozornicu za Drugi svjetski rat.
Suradnja s Rusijom onakva kakva je započela za vrijeme ruskog predsjednika Jeljcina bila bi bolja, Zapad i svi drugi morat će shvatiti da je Rusija na karti svijeta da ostane. Jednog dana Rusija će imati drugog predsjednika.
Posebna zahvala KIZA-inom komentaru.
Svojim poznavanjem regije jamčim za točnost ovog članka.
Ukratko, Balkan ima malu stratešku važnost za Rusiju, ali izgleda da je Rusija umorna od SAD-a koji državu-poslije-zemlju u Europi pretvara u oruđe protiv Rusije putem političke i medijske manipulacije. Balkan doista ima značajnu kršćansku pravoslavnu populaciju koja je inherentno prijateljski raspoložena prema Rusiji zbog zajedničke vjere. Zapadna propaganda u Europi uspješno je zamaglila koliko je Putinova Rusija ideološki nacional-tradicionalistička zemlja, ideološki model sasvim suprotstavljen judeoglobalističkom Zapadu (bez granica, promiče visoku mješavinu kultura i religija posvuda osim u Izraelu). Čini se da predsjednik Putin i njegova politička stranka razmatraju mogućnost da bi mogli pokrenuti istu vrstu vjersko-kulturnog preporoda kroz koji je Rusija prošla nakon komunizma i na Balkanu. Nisam uvjeren da je to moguće, ali vrijeme će pokazati tko je u pravu. Također želim da se takav preporod dogodi, jer EU i NATO nisu donijeli ništa dobro Europi od starog ropstva.
Hvala Kiza na uvidima; jako si od pomoći našem zapadnom obrazovanju i ja, na primjer, to cijenim...
Dobit ću knjigu Natylie Baldwin. Njena web stranica je ovdje za one koji su zainteresirani: http://natyliesbaldwin.com
Tijekom sastanka krajem lipnja 2016. ruski predsjednik Vladimir Putin osudio je ratobornu politiku NATO-a i šireg Zapada.
Putin je izjavio da Rusija “primjećuje ustrajna nastojanja pojedinih partnera da zadrže monopol nad geopolitičkom dominacijom. Koriste svoje višestoljetno iskustvo u suzbijanju, slabljenju, suprotstavljanju svojih suparnika, kao i suvremene političke, ekonomske, financijske i informacijske metode.” https://www.rt.com/news/348986-putin-resource-rivalry-rules/
Putin je bez pretjerivanja govorio o tome da Zapad koristi “teroriste, fundamentaliste, krajnje desne nacionaliste, pa čak i neofašiste” kao zastupnike.
Zapravo, nacističke i neofašističke terorističke snage bile su raspoređene tijekom državnog udara u Kijevu u veljači 2014. koji je podržao NATO i njegovih brutalnih posljedica.
Prema nizozemskom politologu Casu Muddeu u The Ideology of the Extreme Right (2000.), “pojmovi neonacizam i u manjoj mjeri neofašizam sada se koriste isključivo za stranke i skupine koje eksplicitno izražavaju želju za obnovom Trećeg Reicha. (u slučaju neofašizma Talijanska socijalna republika) ili citirati povijesni nacionalsocijalizam (fašizam) kao njihov ideološki utjecaj” (str. 12-13).
Wolfsangel logo "I + N" ("ideja nacije"), simbol popularan među neonacističkim skupinama, koriste skupine u Ukrajini:
– Socijal-nacionalna partija Ukrajine (SNPU) koja će kasnije postati Svoboda
– Socijalno-nacionalna skupština (SNA) izgrađena oko rasističke stranke Patriot Ukrajine
– paravojna konfederacija Desnog sektora (Pravyi Sektor) na pobuni Euromajdana u Kijevu
– bataljun Azov ozloglašen po zločinima počinjenim tijekom vojne „antiterorističke operacije” (ATO) kijevskog režima protiv naroda istočne Ukrajine
Čini se da će nacističke snage u Ukrajini uskoro dobiti smrtonosno oružje koje je tražio Andrij Parubij, predsjedavajući ukrajinskog parlamenta kojeg podržava NATO.
Parubij je 1991. zajedno s Olehom Tyahnybokom osnovao Socijal-nacionalnu stranku Ukrajine. Naziv Socijal-nacionalna stranka (SNPU) odabran je kao posve namjerna aluzija na nacističku stranku Adolfa Hitlera koja se zvala Nacionalsocijalistička stranka. Ovu interpretaciju potvrdio je Der Spiegel, vodeći njemački tjednik. Vjerna svom povijesnom nadahnuću, Socijalnacionalna partija nije skrivala svoj radikalni nacionalizam i svoja nacistička obilježja.
U studiji iz 2009. “Ultradesničarska stranačka politika u postsovjetskoj Ukrajini”, istraživači Andreas Umland i Anton Shekhovstov primijetili su da je SPNU-ov “službeni simbol bila donekle modificirana Vučja kuka (Wolfsangel), koju je kao simbol koristila njemačka SS divizija Das Reich. i nizozemske SS divizije Landstorm Nederland tijekom Drugog svjetskog rata i niza europskih neofašističkih organizacija nakon 1945. Prema viđenju vodstva SNPU-a, Vukova udica postala je 'ideja nacije'. Štoviše, službeni naziv stranačke ideologije, 'socijalni nacionalizam', jasno je upućivao na 'nacionalsocijalizam' – službeni naziv ideologije Nacional-socijalističke njemačke radničke stranke (NSDAP) i hitlerovskog režima. Politička platforma SNPU-a odlikovala se otvorenim revolucionarnim ultranacionalizmom, zahtjevima za nasilnim preuzimanjem vlasti u zemlji i spremnošću da za sve nevolje Ukrajine okrivi Rusiju. Štoviše, SNPU je bila prva relativno velika stranka koja je regrutirala nacističke skinheade i nogometne huligane.”
Od prosinca 2013. do veljače 2014., ultranacionalist Parubij bio je zapovjednik snaga “samoobrane” Majdana u Kijevu. Različite paravojne jedinice morale su položiti zakletvu na vjernost Parubiju. To je značilo da su neonacističke paravojne skupine koje su se udružile pod kišobranom Desnog sektora (Pravyi Sektor) djelovale pod njegovom vlašću.
Među njima je bio novoreformirani “Patriot Ukrajine”, koji sada vodi Andriy Biletskiy, koji je bio Parubiyjev učenik i kasnije postao zapovjednikom zloglasnog bataljuna Azov (čiji je simbol Wolfsangel).
Dana 18. i 20. veljače došlo je do velike eskalacije nasilja, koja je završila masakrom 20. veljače. Više od stotinu policajaca i prosvjednika ubijeno je iz vatrenog oružja, a stotine ih je ranjeno.
Tri dana ubijanja na kraju su pokvarila sporazum o okončanju krize koji su 21. veljače potpisali predsjednik Janukovič i tri čelnika oporbene stranke, a uz posredovanje Rusije i ministara vanjskih poslova Njemačke, Francuske i Poljske.
Odmah nakon državnog udara, Parubiy je imenovan šefom Vijeća za nacionalnu sigurnost i obranu, zadužen za uključivanje krajnje desnih paravojnih bataljuna kojima je zapovijedao u pokretu Maidan u državni aparat.
U ožujku 2014. Parubij je postao vodeći član Narodnog fronta, političke stranke koju su osnovali Arsenij Jacenjuk i Oleksandar Turčinov. Narodna fronta ima 'vojno vijeće', čiji su članovi Biletskiy, vođa bataljuna Azov i Ihor Lapin, zapovjednik bataljuna Aidar.
Sredinom travnja 2014. direktor CIA-e John Brennan posjetio je Kijev. Do svibnja su deseci agenata CIA-e i FBI-a bili u Kijevu kako bi pomogli režimu u suzbijanju narodnog otpora, što je uključivalo vojnu "antiterorističku operaciju" (ATO) protiv istočne Ukrajine.
Parubij je nadgledao ATO sve dok nije podnio ostavku 7. kolovoza 2014., nakon što je odbio proglasiti primirje na jugoistoku Ukrajine.
U prosincu 2014. Parubij je izabran za prvog zamjenika predsjednika Vrhovne rade Ukrajine. Kao zamjenik predsjednika, dočekan je u Kanadi i SAD-u, gdje je molio te zemlje da Ukrajini pošalju smrtonosno oružje.
U ožujku 2015. Parubij je lažno optužio savjetnika ruskog predsjednika Vladimira Putina, Vladislava Surkova, da je organizirao i zapovijedao snajperistima na Majdanu.
Zapravo, kao što je profesor Sveučilišta u Ottawi Ivan Katchanovski pokazao u “'Masakru snajperista' na Majdanu u Ukrajini” https://www.voltairenet.org/IMG/pdf/The_Snipers_Massacre_on_the_Maidan_in_Uk-3.pdf snajperisti Majdana pucali su iz hotela Ukrajina koji su okupirale paravojne snage majdanske “samoobrane” pod Parubijevim zapovjedništvom.
Parubij je predsjednik Verkhovna Rada, ukrajinskog parlamenta, od 14. travnja 2016. U lipnju 2016. Parubij je izjavio da “napredovanje Ukrajine u NATO ostaje na snazi i svi mi, cijeli parlament, uvjereni smo da Ukrajina bit će članica NATO-a. Ovo je pitanje vremena, ali za Ukrajinu ovo je temeljna stvar ne samo u vojnoj, već iu strateškoj i geopolitičkoj dimenziji.”
Američki državni tajnik John Kerry posjetio je Kijev 7. srpnja 2016. kako bi se sastao s visokorangiranim ukrajinskim dužnosnicima, uključujući predsjednika Porošenka, premijera Volodimira Groysmana, ministra vanjskih poslova Pavla Klimkina i Parubija. Tijekom sastanka s Parubijem, Kerry je rekao da pet zemalja trenutno radi na pitanju opskrbe Ukrajine smrtonosnim oružjem.
Kerry nije precizirao imena zemalja prije nego što je krenuo na summit NATO-a u Varšavu s američkim predsjednikom Barackom Obamom, ali nije teško pogoditi da će Poljska igrati glavnu ulogu u opskrbi Ukrajine oružjem.
Ministar obrane Ukrajine Stepan Poltorak sastao se s ministrom nacionalne obrane Poljske Antonijem Macierewiczem, američkim ministrom obrane Ashom Carterom i glavnim tajnikom NATO-a Jensom Stoltenbergom u sjedištu NATO-a u Bruxellesu 14. i 15. lipnja 2016.
Na summitu NATO-a 8. i 9. srpnja 2016. u Varšavi, Obama je najavio da će “Poljska vidjeti povećanje NATO-ovog i američkog osoblja i najmodernije vojne opreme”. SAD će stacionirati 1,000 vojnika i smjestiti stožer oklopne brigade u Poljskoj.
Također, na summitu NATO-a 9. srpnja, Poltorak i Macierewicz potpisali su sporazum o vojnoj i tehničkoj suradnji između Ukrajine i Poljske, uključujući uzajamnu isporuku vojne robe i pružanje vojno orijentiranih usluga.
Bit će mi drago ako Europa razvije neku kralježnicu da se odupre pritisku SAD-a da "oštro postupa s Rusijom". Nadam se da je Trump dovoljno pametan da to shvati i da to pokaže na predsjedničkim izborima. Naravno, to će ga suočiti ne samo s Hillary, već i s cijelim mainstream medijima/neocon/neoliberalnim establišmentom (uključujući Sandersa), ali koliko vidim to je najbolja nada za izbjegavanje 3. svjetskog rata.
Michael Morrissey, vrlo inteligentan i primjeren komentar. Tema koju artikulirate je "točna" i, što je još važnije, istinita. Ali imam dva pitanja.
Prvo, razumijem zašto, u smislu kulture i zafrkancije, zašto Bernie mrzi Trumpa. Doduše, različito pristupaju gomilama. Trump shvaća da se suvremeni potencijalni birači dosađuju nakon svađe ili kako izgraditi platformu. ALI, (2), što se tiče politike, Trumpova i Sanderova politika gotovo su identične. Dakle, je li Sanderova “mržnja” prema Trumpu prvenstveno problem s izgledom, a ne sa sadržajem?
Ja sam profesor emeritus filozofije sa Sveučilišta Northeastern u Bostonu, srcu kulture Plave krvi. Ipak, više je na kocki i mislio sam da će se Bernie pojaviti iznad onih "imena me nikad neće povrijediti"
Drugo pitanje, što daje Chomsky? Jasno je rekao da bi više volio Hillary nego Trumpa, ali s Hillary ćemo svi postati nuklearni, a s Trumpom ćemo se povući iz naše globalne policijske rutine.
Bilo kakvo svjetlo na (1) i (2) bi bilo dobrodošlo. Hvala unaprijed.
Natylie Baldwin,
Vaš je članak jedan od tri ili tako nešto izuzetno jasne, dobro napisane perspektive pune nade o politikama "obuzdavanja" i "obuzdavanja" poput Hillarynih kako bi "natjerali Putina da pati". Hvala vam.
Ako ste čak i samo relativno točni, a pretpostavljam da ste puno precizniji od toga, ima razloga za istinsku NADU!!! PRAVA NADA!!!
Moja jedina nada i moja trenutačna dugoročna nada je da ratna huškačica i neokonzervativac Clinton odustane od utrke, a ja imam ono što mislim da je uvjerljiv članak da je uvjerim da to učini i njezine voditelje i pristaše topDem-uf, Debbie... DNC predsjedavajući… da je ispustim kao vrlo vruć krumpir.
S obzirom na glupost i propagandu koja je izlazila iz Beltwaya, gubio sam svaku nadu u miran ishod izdaje sporazuma iz 1993. između Rusije i NATO-a. Dogovor je bio ujedinjeni podijeljeni Berlin. Quid pro quo za Ruse, koji su se odrekli kontrolnog udjela u plodovima Drugog svjetskog rata, bio je taj da se NATO neće ni milimetar približiti ruskoj granici. Sada imamo taktičko nuklearno oružje u osnovi na jednoj ruskoj granici, oni isto imaju na svojoj granici…. i jedna mala pogreška i svi smo "prepečeni". Nema više interneta, nema više mobitela, praznih prodavaonica hrane, nema tekuće vode, nema ispiranja zahoda, čak će i toaletnog papira nestati.
Vaš je članak bio lijek za ovog zabrinutog preobrazovanog pisca. Nisam bio aktivan zadnjih tjedan dana, ali sam gledao. Ako Robert Parry objavi rad koji se nadam da ću predati sutra, odmah ću kupiti vašu knjigu na Amazonu.
U međuvremenu, na Amazonovoj ljestvici od 1 do 5 zvjezdica, vaš članak za mene zaslužuje 7 zvjezdica za činjenice, 5 zvjezdica za pisanje, 10 zvjezdica za povezivanje točaka i još 20 za dobru mjeru. Nije loše, ha? Od 5 zvjezdica dao bih vam 42 zvjezdice. Hvala vam.