Dok američki politički čelnici tvrde da podupiru univerzalna ljudska prava, gotovo svi su selektivni u suosjećanju s Izraelom u njegovom jednostranom ratu protiv Palestinaca što se odražava u pokolju u Gazi 2014., podsjeća Ann Wright.
Ann Wright
Prije dvije godine, 7. srpnja 2014., izraelska vlada pokrenula je užasan 51-dnevni napad iz zraka, kopna i mora na stanovnike Gaze. Izraelske obrambene snage (IDF) nemilosrdno su ispaljivale projektile, rakete, topništvo i tenkovske granate na 1.8 milijuna Palestinaca zgnječenih izraelskim kopnenim i pomorskim blokadama u uski pojas dug 25 milja i širok 5 milja, jedno od najgušće naseljenih mjesta na svijetu.
Od oko 2,219 ubijenih Palestinaca (procjene se razlikuju), oko 1,545 su bili civili, a gotovo 500 njih ubijeno je izraelskim bespilotnim letjelicama ubojicama, stilom ratovanja koji je postao norma i za Sjedinjene Države i za Izrael. Dronovi lete iznad Gaze 24 sata dnevno promatrajući kretanje svakog Palestinca i spremni ispaliti rakete na one koje su Izraelske obrambene snage i njihovi politički gospodari odabrali da umru.

Premijer Benjamin Netanyahu održao je sigurnosni sastanak s višim zapovjednicima Izraelskih obrambenih snaga u blizini Gaze 21. srpnja 2014. (fotografija izraelske vlade)
Ovaj obrazac seže mnogo prije 2014. Al Mezan Centar za ljudska prava dokumenti da je od 2008. do listopada 2013. od 2,269 Palestinaca koje je Izrael ubio, 911 ubijeno dronovima, većina tijekom operacije Lijevano olovo 2008.-2009. U operaciji Pillar of Defense 2012. godine, 143 od 171 Palestinca koje je ubio Izrael bili su napadi dronovima.
U izraelskom napadu na Gazu 2014. Centar za ljudska prava Al Mezan dokumenti 497 palestinskih civila ubijeno dronovima. Na kraju 51 dana, uz 2,219 ukupno poginulih, 1,545 su bili civili, uključujući 556 djece. Među oko 10,600 ranjenih bilo je 2,647 djece, podaci su Centra Mezan.
Došlo je i do razaranja infrastrukture u Gazi. Centar Mezan popisao je 8,381 uništenu kuću i više od 23,000 oštećenih. Razaranje se proširilo na škole (138 oštećeno ili uništeno) i bolnice i zdravstvene ustanove (26 oštećeno). Prema Uredu Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), više od 273,000 Palestinaca u Pojasu Gaze raseljeno je od kojih se 236,375 (preko 11 posto stanovništva Gaze) sklonilo u 88 škola Ujedinjenih naroda.
S druge strane, palestinske milicije ispalile su rakete domaće izrade ubivši 66 izraelskih vojnika, pet izraelskih civila, uključujući jedno dijete, i jednog tajlandskog državljanina u Izraelu.
Izraelski napad na Gazu koji je trajao 51 dan ne bi se trebao okarakterizirati kao rat između suprotstavljenih sila, već kao masovni jednostrani napad na Palestince prema izboru Izraela s njegovim nadmoćnim vojnim snagama iz zraka, mora i kopna potpomognutim beskrajnom vojskom zalihe i opremu iz Sjedinjenih Država, uključujući raketni sustav nazvan "Željezna kupola".
Dvije godine nakon izraelskog napada na Gazu, napetosti na Zapadnoj obali eksplodiraju. Počevši od listopada 2015., nekolicina palestinskih mladih sa Zapadne obale napustila je nenasilni sukob s izraelskom vojskom i uzela noževe umjesto kamenja u posljednjoj intifadi protiv izraelske okupacije i ugnjetavanja, protiv kontinuirane izgradnje ilegalnih naselja na palestinskim zemljama i protiv zatvaranje stotina palestinskih mladih.
Upotreba noževa protiv vojnika IDF-a proširila se i na smrt izraelskih civila, uključujući i 13-godišnju djevojčicu u njenom domu. Trideset četiri Izraelca, dva američka državljanina, Eritrejac i Sudanac ubijeni su u napadima nožem, pištoljem ili udarima automobila. U međuvremenu, vojnici IDF-a ubili su 214 Palestinaca u tom razdoblju.
Potencijal za izraelski odgovor/osvetu na ove napade nožem je velik i vjerojatno ne bi bio usmjeren samo na Zapadnu obalu, već i prema Gazi.
Kao i kod drugih sukoba, priče o smrti i preživljavanju civila zarobljenih u nemilosrdnim bombardiranjima i borbama trebale bi natjerati vođe da rade na okončanju sukoba, ali to rijetko čine.
Dronovi na večeri
Nova knjiga, objavljena 5. srpnja, bilježi napad IDF-a na Gazu 2014. i fokusira se na psihološko i fizičko uništenje koje su pretrpjeli ljudi u Gazi od strane jednog posebnog sustava oružja — drona ubojice koji je ubio 497 civila tijekom napada 2014. godine.

Bespilotna letjelica MQ-1 Predator. (Fotografija: fotografija američkog ratnog zrakoplovstva/potpukovnik Leslie Pratt)
Palestinski pisac Atef Abu Saif pripovijeda o svakodnevnom životu jedne obitelji i zajednice pod vatrom neprijatelja s neba, počevši od 7. srpnja 2014. Knjiga pod naslovom Drone jede sa mnom — Dnevnik Gaze slikovit je opis života pod vatrom, a posebno s dronom ubojicom koji vreba na nebu 24 sata na dan čekajući svoju sljedeću žrtvu.
“Dron nam pravi društvo cijelu noć. Zuji, zuji, zuji, zujanje je neprestano — kao da nas želi podsjetiti da je tu, da ne ide nikamo. Visi samo malo iznad naših glava.”
Nakon što dron prijeđe drugu žrtvu, “buka ove nove eksplozije jenjava, zamjenjuje je neizbježno zujanje drona, koji zvuči tako blizu da bi mogao biti tik uz nas. Kao da nam se želi pridružiti navečer i privukao je nevidljivu stolicu.”
Atef opisuje svoj život tijekom 51-dnevnog napada: „Sve su naše sudbine u rukama operatera drona u vojnoj bazi negdje tik uz izraelsku granicu. Operaterka gleda u Gazu kao što neobuzdani dječak gleda u ekran videoigrice. Pritisne gumb i može uništiti cijelu ulicu. Možda odluči usmrtiti nekoga tko hoda pločnikom, ili možda iščupa stablo u voćnjaku koje još nije dalo ploda. Operater vježba svoj cilj prema vlastitom nahođenju, potaknut povjerenjem i moći koju su mu u ruke dali njegovi nadređeni.”
Atef kaže da se mnogi poznati i nepoznati entiteti pridružuju njegovoj obitelji za vrijeme obroka: “Hrana je spremna. Probudim djecu i dovedem ih. Svi sjedimo oko pet jela: bijeli sir, humus, džem od naranče, žuti sir i masline.
“Tama jede s nama.
“Strah i tjeskoba jedu s nama.
“Nepoznati jede s nama.
“F16 jede s nama.
“Dron i njegov operater negdje u Izraelu jedu s nama.
“Ruke nam drhte, oči zure u tanjure na podu.”
Dok izraelski dron jede s obiteljima u Gazi, američki dronovi jedu s obiteljima u Afganistanu, Pakistanu, Iraku, Jemenu, Siriji, Somaliji i Libiji.
Ann Wright služila je 29 godina u američkoj vojsci i umirovljena je u činu pukovnice. Također je 16 godina služila kao američki diplomat i dala je ostavku u ožujku 2003. protiveći se ratu predsjednika Busha protiv Iraka. Ona je koordinatorica američke kampanje za Ženski brod za Gazu. Koautorica je Neslaganje: Glasovi savjesti.
Draga Ann Wright,
Hvala na još jednom sjajnom komadu.
Gospodin Smith vas ljuti jer ste bili u vojnom zraku 29 godina i niste preporučili da stanovnici Gaze aktiviraju opremu za ometanje kako bi blokirali dronove i MANPADS za F-16. Nitko tko poznaje te tehničke detalje ne može promaknuti kontraproduktivnom karakteru takve preporuke. Aktiviranje bilo koje od te opreme motiviralo bi Netanyahua da dođe u američki Kongres, zatraži zajedničku sjednicu, pobijedi podij kao što je Hruščov tukao stol u UN-u, a zatim ode kući i sravni palestinske kuće s zemljom, posječe njihove drevne maslinike, i gurati se protiv njih kako bi napravili mjesta za više Izraelaca koji su pozvani da se nasele u Izraelu. To je pomalo kao da imate veliki antiratni skup uz glavnu prometnicu znajući da će poticanje problema ostaviti ulice pune Tu je sličnost između Netanyahua i Hruščova.
Netanyahu je međunarodni kriminalac, nadaleko poznat i po svojoj mržnji i po ubojstvu Palestinaca. Jedini način na koji se snalazi sa svojim neprestanim kršenjem međunarodnog prava jest da ga Sjedinjene Države ne samo štite od sankcija Vijeća sigurnosti UN-a, ne samo da šalju najmanje tri milijarde godišnje da podrže Netanyahuovu politiku apartheida, nego čak šalju i krstareće rakete kad Netanyahu je tražio hitnu isporuku jer su većinu svojih zaliha upotrijebili za ubijanje djece, žena i muškaraca (pomislite: ti ljudi samo štite svoje vinograde i maslinike od izraelskih buldožera kako bi mogli izgraditi više luksuznih stanova na stolu Dakle, imamo Netanyahua, nasilnika, ubojicu i pljuvača mržnje koji krade zemlju koja je eonima pripadala Palestincima.
Usporedite ovo s Hruščovom. Što je Hrsuševljeva pritužba? Je li lupao cipelom jer je, poput Netyanyahua, želio da se američki Kongres okupi za njegovu stvar? Ne, prema onome što znamo, Hruščov je želio biti “neovisan glas naroda, glas istine koji zvuči i nastavit će zvučati. I kraj – grob – kolonijalnom ropstvu! Skinite ga i zakopajte – što dublje to bolje!”
Koji se američki političar ne bi složio? Čak bi i patološka lažljivica Hillary morala.
Ali bi li bilo politički skupo podržati Hruščovljevu kritiku SAD-a i naših “izuzetno bliskih” saveznika ratnih zločinaca protiv tima establišmenta?
Dana 12. listopada, Hruščov je želio govoriti, ali se činilo da ga je ignorirao Frederick Henry Boland, predsjednik zasjedanja UN-a. Kao što je navedeno u Dodatku knjige sovjetskog vođe – Memoari Nikite Hruščova: Državnik, 1953. – 1964. – dogodili su se sljedeći događaji:
[Hruščov] je odlučio zamoliti predsjednika sjednice da mu dopusti da govori o pitanju reda – što je pravo predviđeno službenom procedurom. Nikita Sergejevič je podigao ruku, ali Boland to nije vidio ili se pravio da ne vidi. Hruščova je razbjesnila izjava filipinskog delegata Lorenza Sumulonga koji je optužio Sovjete da koriste dvostruke standarde osuđujući kolonijalizam dok su dominirali istočnom Europom.
Hruščov je zatražio pravo na trenutni odgovor i optužio Sumulonga da je "ulizički sluga američkih imperijalista". Sumulong je nastavio svoj govor i optužio Sovjete za licemjerje.
Hruščov je ustao i podigao ruku. Sada je bilo jednostavno nemoguće ne primijetiti Nikitu Sergejeviča kako stoji uzdignute ruke. Ali govornik je i dalje držao, dok je šef sovjetske delegacije nastavio stajati s podignutom rukom. Činilo se da ga stolac jednostavno ignorira.
Tada je Hruščov izuo jednu od lakih čizama koje je nosio i počeo njome lupati po stolu. Bio je to trenutak koji je ušao u svjetsku povijest kao slavna Hruščovljeva cipela. Konferencijska dvorana Ujedinjenih naroda nikad prije nije vidjela takvu. (Memoari Nikite Hruščova: Državnik, 1953-1964, NS Hruščov, et al., stranica 892.)
Što je dovelo do halabuke u UN-u? Senator Lorenzo Sumulong, šef filipinskog izaslanstva, izrazio je čuđenje što je Hruščov zabrinut zbog zapadnog imperijalizma dok je Sovjetski Savez tako snažno izvršio vlastiti utjecaj na cijelu istočnu Europu.
Nikita Sergejevič je bio bijesan. Kad je napokon imao priliku govoriti, nazvao je Filipinca nekoliko biranih imena. U prijevodu s ruskog, jezika kojim je govorio tijekom incidenta, nazvao je Sumulonga "kretenom, marionetom i slugom imperijalizma". Bio je to senzacionalan trenutak, o kojem se priča i desetljećima kasnije.
Koliko drugačije od hipotetskog lupanja cipelom o podij američkog Kongresa kako bi se zahtijevalo da SAD nastavi štititi Izrael od valjanih kritika apartheida, masovnih ubojstava i terorizma - JDF je nastavio i nastavlja zastrašivati Palestince, i gotovo uvijek uz aktivno sudjelovanje SAD-a.
Napisali ste da “dronovi lete iznad Gaze 24 sata dnevno promatrajući kretanje svakog Palestinca i spremni ispaliti rakete na one koje su Izraelske obrambene snage i njihovi politički gospodari odabrali da umru.
… U izraelskom napadu na Gazu 2014., dokumentirao je Centar za ljudska prava Al Mezan
Na kraju 51 dana, uz 2,219 ukupno poginulih, 1,545 su bili civili, uključujući 556 djece. Među oko 10,600 ranjenih bilo je 2,647 djece, podaci su Centra Mezan.
Došlo je i do razaranja infrastrukture u Gazi. Centar Mezan popisao je 8,381 uništenu kuću i više od 23,000 oštećenih. Razaranje se proširilo na škole, bolnice i zdravstvene ustanove. Prema Uredu Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), više od 273,000 Palestinaca u Pojasu Gaze je raseljeno, kao i 236,375 (preko 11 posto stanovništva Gaze) sklonilo se u 88 škola Ujedinjenih naroda.
S druge strane, palestinske milicije ispalile su rakete domaće izrade ubivši 66 izraelskih vojnika, pet izraelskih civila, uključujući jedno dijete, i jednog tajlandskog državljanina u Izraelu. Imajte na umu da ubijanje vojnika NIJE terorizam. Terorizam je nanošenje patnje i smrti civilnom stanovništvu kako bi ih se natjeralo da promijene politiku koju su teroristi htjeli promijeniti. Osim toga, kako ističe Ann Wright, “51-dnevni izraelski napad na Gazu ne bi se trebao okarakterizirati kao rat između suprotstavljenih sila, već kao masovni jednostrani napad na Palestince koji je izvršio [u vrijeme i na mjestu koje je izabrao] Izrael sa svojim nadmoćnim vojnim zračnim, pomorskim i kopnenim snagama potpomognutim beskrajnim vojnim zalihama i opremom iz Sjedinjenih Država, uključujući raketni sustav nazvan "Željezna kupola".
Kako Ann Wright nastavlja, “Palestinski pisac Atef Abu Saif pripovijeda o svakodnevnom životu obitelji i zajednice pod vatrom neprijatelja na nebu, počevši od 7. srpnja 2014. Knjiga pod naslovom Drone Eats With Me — A Dnevnik iz Gaze slikovit je opis života pod vatrom, a posebno s dronom ubojicom koji vreba na nebu 24 sata na dan čekajući svoju sljedeću žrtvu.
“Dron nam pravi društvo cijelu noć. Zuji, zuji, zuji, zujanje je neprestano — kao da nas želi podsjetiti da je tu, da ne ide nikamo. Visi samo malo iznad naših glava.”
Ovi strojevi za ubijanje nazivaju se "dronovi" jer ih ljudi na tlu mogu čuti i zvuče poput obitelji pčela. Ann Wright nastavlja:
"Nakon što dron prijeđe drugu žrtvu, 'buka ove nove eksplozije jenjava, zamjenjuje je neizbježno zujanje drona, koji zvuči tako blizu da bi mogao biti tik uz nas'...
Atef opisuje svoj život tijekom 51-dnevnog napada: 'Sve su naše sudbine u rukama operatera drona u vojnoj bazi negdje tik uz izraelsku granicu. Operaterka gleda u Gazu kao što neobuzdani dječak gleda u ekran videoigrice. Pritisne gumb i može uništiti cijelu ulicu. Možda odluči usmrtiti nekoga tko hoda pločnikom, ili možda iščupa stablo u voćnjaku koje još nije dalo ploda.
Operater vježba svoj cilj prema vlastitom nahođenju, potaknut povjerenjem i moći koju su mu u ruke dali njegovi nadređeni.”
Atef kaže da se mnogi poznati i nepoznati entiteti pridružuju njegovoj obitelji za vrijeme obroka: 'Hrana je spremna. Probudim djecu i dovedem ih. Svi sjedimo oko pet jela: bijeli sir, humus, džem od naranče, žuti sir i masline.
'Tama jede s nama.
'Strah i tjeskoba jedu s nama.
'Nepoznati jede s nama.
'F16 jede s nama.
'Dron i njegov operater negdje u Izraelu jedu s nama.
'Ruke nam drhte, oči gledaju u tanjure na podu.'
Dok izraelski dron jede s obiteljima u Gazi, američki dronovi jedu s obiteljima u Afganistanu, Pakistanu, Iraku, Jemenu, Siriji, Somaliji i Libiji.”
To je državni terorizam Izraela i Sjedinjenih Država, nametnut prvenstveno nedužnim ljudima koji nemaju bijelu kožu, nemaju Ipad, i obično ne razumiju zašto ih ti ljudi udaljeni stotinama do tisuća kilometara teroriziraju i njihovu djecu. Njihova se djeca nikada neće oporaviti od straha da će biti rastrgana na komade dok noću spavaju u krevetu.
To je ono što američko dranje proizvodi: teror, teror, mržnju i još više straha i straha. "Što", pitaju djeca koja mogu čuti zujanje pčela iznad i već su vidjela prijatelje svoje djece i bake i djedove raznesene u komade mesa koji vise na drveću. “Što, tata, što smo skrivili da smo ovo zaslužili?” Što tata ima reći? Kakva baza skkkkkkddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddddssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssssss???????
Da, taj tip Netanyahu stvarno im pravi pakao za Palestince. Sigurno ga stvarno mrze. S druge strane, Netanyahu se ne zajebava puno s nama ateistima.
Tako da nisam baš toliko motiviran mrziti Netanyahua, pogotovo zato što su Palestinci sada 99% muslimani, a 89% njih želi šerijatski zakon. Što već imaju, zapravo. Imaju šerijatske sudove, koji imaju nadležnost nad ateistima, kao i nad muslimanima i kršćanima.
Mislim da takav politički sustav ne treba ohrabrivati, iskreno govoreći.
Dakle, zapravo pitanje tko ima zakonsko pravo na zemlju za mene nije previše važno. Treba li nam doista dvadeset četvrta muslimanska arapska država i 58. članica Organizacije islamskog jedinstva? Nisam tako siguran.
Sad da vidim, skroz si me zbunio. Ako se stanovnici Gaze toliko boje izraelskih dronova, kako onda podržavaju Hamas koji je službeno proglasio:
„MI VOLIMO SMRT KAO ŠTO NAŠI NEPRIJATELJI VOLE ŽIVOT! Volimo mučeništvo, način na koji su vođe [Hamasa] umrli.” [Al-Aqsa TV (Hamas), 30. srpnja 2014
Dvojica najviših čelnika Hamasa pojavila su se jučer na Hamasovoj TV rekavši da Hamas voli smrt kao što Izraelci vole život.
http://palwatch.org/main.aspx?fi=157&doc_id=12235
Zato što traže zaštitu od Izraela, idiote!
@Rikhard Ravindra Tanskanen to je sranje, jer Izrael napada samo kada je prvi napadnut, kao što možemo vidjeti sami s 2 godine bez rata…
Ono što nije rekla je da je Hamas odbio 5 prekida vatre prije nego što se predao, i da je pozvao svoje ljude da djeluju kao živi štit! što čini dosta civilnih žrtava.
Molimo objasnite: ljubav prema smrti štiti Hamas ili stanovnike Gaze od čega točno?
I riječi i djela Hamasa pokazuju da on nema želju zaštititi živote stanovnika Gaze.
Reći da vole smrt je čin prkosa koji će vjerojatno uzrokovati još smrti. Ovaj prkos, zajedno s Hamasovom navikom ispaljivanja raketa iz gusto naseljenih stambenih područja, pokazuje da Hamas zapravo nastoji povećati broj žrtava.
Stoga je Hamas jednako kriv kao i Izrael za smrt stanovnika Gaze.
Dronovi bi trebali biti ilegalni.
Sjajni članci jučer. Ann Wright mi je posebno zanimljiva s obzirom na "jedinstvenu" suradnju između SAD-a i Izraela i nenormalno zajedničku sklonost ovih zemalja neopisivim "ubojstvima".
William Blum nedavno je pustio u optjecaj neku lažnu empatiju za one koji ustuknu pred divljaštvom koje je “g. Trump” povremeno izlaže. Blum je pružio dugu litaniju praksi umiranja kojima se namigivalo tijekom Obamine pogreške. Obama i Hillary, Ebony & Ivory, kako ljupko kažu Capital Steps, razmjenjuju komplimente za barbarske postupke jedno drugoga.. Obama hvali Hillove krvave tragove u Hondurasu, Libiji, Siriji i tako dalje. a Hill ima visoke petice za navodni "atentat" na Osamu 2011.
Vjerojatno zaslužujemo bolje od naših tobožnjih vođa. Zar stvarno? Čudan je, čudan svijet u kojem živimo…