Ekskluzivno: U svijetu zamračenom ratom i neredom, rijedak tračak optimizma probio se kad je kolumbijska vlada potpisala dugo odgađani mirovni sporazum s primarnim gerilskim pokretom u zemlji, kako opisuje Jonathan Marshall.
Autor Jonathan Marshall
S terorističkim masakrima koji dopiru do vijesti svakih nekoliko dana, a financijskim tržištima se muči neizvjesna budućnost Europe, nije ni čudo da stručnjaci poput Rogera Cohena iz New York Times ima upozorenje da su "sile dezintegracije u maršu" i da "temelji poslijeratnog svijeta ... drhte".
Ali mediji su samo letimično popratili jedan od najpozitivnijih događaja našeg vremena: kraj 52-godišnjeg oružanog sukoba između vlade Kolumbije i Revolucionarnih oružanih snaga Kolumbije (FARC).
Predsjednik Kolumbije Juan Manuel Santos.
Taj krvavi rat odnio je živote četvrt milijuna ljudi i raselio još 6.9 milijuna, čak više nego u Siriji. Proizvela je bezbrojne zločine i zvjerstva nad civilima, hranila međunarodnu trgovinu drogom i predstavljala izvanredne izazove očuvanju nesavršene kolumbijske demokracije.
23. lipnja, istog dana kada je Velika Britanija glasala za izlazak iz Europske unije, službeno je prestala pucnjava u Kolumbiji potpisivanjem konačnog, bilateralnog primirja u Havani na Kubi. (Hmm, je li ključna uloga kubanske vlade mogla imati veze s nezainteresiranošću američkih medija?)
Promatrači Ujedinjenih naroda — svi iz drugih latinoameričkih zemalja — već jesu stigao u Kolumbiji da prati sporazum. Kolumbijska vlada ima otpremljen 2,000 vojnika u sjeverni dio zemlje kako bi osigurali demobilizaciju 1,200 gerilaca FARC-a, prvih od čak 20,000 koji će položiti svoje oružje nakon što se potpiše konačni mirovni sporazum.
Vojnici će igrati bitnu ulogu u zaštitu bivše gerile od nasilja desničarskih paravojnih skupina, kao što su "Los Urabeños", koje su terorizirale simpatizere FARC-a kao i seljake, sindikalne vođe, studente i druge koji čine političku bazu ljevice u Kolumbiji.
Prekid vatre je zapanjujuće postignuće s obzirom na duboke rane koje je ostavilo neobuzdano nasilje s obje strane. Razgovori su trajali 3 i pol godine, testirajući strpljenje ne samo pregovarača, već i šire javnosti, koja je izgubila vjeru da će dvije strane ikada postići nagodbu. (Manja marksistička gerilska skupina, ELN, tek treba postići sličan dogovor o polaganju oružja.)
Iznenađujući mirotvorac
Kolumbijski predsjednik Juan Manuel Santos, koji je došao na dužnost s tvrdolinijaškim akreditivima, iznenadio je mnoge tako neumoljivom težnjom za mirom i na znatnu štetu svojoj popularnosti. Ali nije bilo sumnje u njegovo strastveno uvjerenje nakon potpisivanja sporazuma:
Bivši kolumbijski predsjednik Alvaro Uribe. (Fotografija: Svjetski ekonomski forum)
“Danas se otvara novo poglavlje, ono koje vraća nadu i omogućuje nam da polako zacjeljujemo svoje rane, dajući našoj djeci mogućnost da ne proživljavaju povijest koja je našoj zemlji nanijela toliko zla. . .
“Ovo je kritičan korak, povijesni trenutak. Međutim, kraj sukoba nije naše konačno odredište; kraj ovog sukoba je naša početna točka kako bismo mogli zajedno graditi, ujedinjeni u našim razlikama, zemlju u kojoj je svakome mjesto. Mir je moguć, i sigurniji nego ikada. Sagradimo ga sada.”
Kubanski komentator Elio Delgado-Legon, plješćući obnovljenim nadama Kolumbije nakon više od pola stoljeća rata, Na pitanje, “Tko bi mogao biti protiv mira u Kolumbiji?” Njegov odgovor: samo “maloumni i pretjerano reakcionarni umovi, koji su rat učinili životnim stilom i koji imaju koristi od njega na neki način, ne mareći za patnju stanovništva.”
Međutim, stvarnost je da je bivši kolumbijski predsjednik Álvaro Uribe, jedan od najvjernijih američkih saveznika — miljenik i predsjednika Georgea W. Busha i državnog tajnika Hillary Clinton i primatelj milijardi dolara američke vojne pomoći — predvodi masovne prosvjede protiv svake "kapitulacije" pred FARC-om.
Uribe, sada senator iz desničarske stranke Demokratskog centra, vodi a peticijski pogon i drugi oblici "građanski otpor” kako bi porazio svaki mirovni dogovor s FARC-om, čije borce označava – ne sasvim bez opravdanja – kao “teroriste”.
Početkom travnja on organizirali velike marševe u Bogoti i Medellínu, dva najveća grada u zemlji, prosvjedujući protiv mirovnog procesa i tražeći ostavku predsjednika Santosa. Jedna od vodećih novina u zemlji izvijestio da je Uribeov prosvjed podržala najveća kolumbijska paravojna organizacija za krijumčarenje droge, Los Urabeños, koja je uspjela zatvoriti veći dio sjevera zemlje 72 sata nakon atentata na desetak policajaca.
Dok je jedan kolumbijski senator usporediti Uribe Donaldu Trumpu, predsjednik Santos — Uribeov bivši ministar obrane — jednostavno je nazvao Uribeovu kampanju protiv mira “potpuno iracionalnom”. dodao je Santos, “Smijem se kad neki idu okolo i pokušavaju skupiti neke potpise za . . . rat se nastaviti . . . Jer rat je tvornica žrtava.”
Mnogi obični Kolumbijci su također zabrinut, međutim — ne zato što se protive miru, već zato što ih vlada nije konzultirala o budućnosti gerilskog preseljenja ili politike zemljišne reforme usmjerene na ublažavanje ruralnog nezadovoljstva.
Američka podrška
Svaka čast, Obamina administracija dala je nedvosmislenu podršku mirovnom procesu. Bijela kuća hvaljen prekid vatre i pohvalio "hrabrost i vodstvo" predsjednika Santosa u ustrajnosti u pregovorima tijekom gotovo četiri godine. Također predan financiranje podrške provedbi mirovnog sporazuma i oslobađanje zemlje od mina. (Kolumbija ima drugi najveći broj žrtava mina u svijetu iza Afganistana.)
Bivša državna tajnica Hillary Clinton.
Stvar mira bila bi napredna ako bi Hillary Clinton, Obamina pretpostavljena nasljednica, otišla jasnije u zapisnik također podržava Santosa. To bi značilo raskid s Uribeom, čije je "naslijeđe velikog napretka". zagovarao tijekom službenog posjeta Kolumbiji kao državni tajnik 2010. — protivno savjetima boraca za ljudska prava koji su navodili odgovornost njegove administracije za masovna ubojstva civila i veze s paravojnim trgovcima drogom.
Činjenica je da miru još uvijek treba sva pomoć koju može dobiti u Kolumbiji. U poznatom riječi jednog oštroumnog društvenog promatrača: "Nije gotovo dok nije gotovo."
Jonathan Marshall je autor ili koautor pet knjiga o međunarodnim poslovima, uključujući Libanonska veza: korupcija, građanski rat i međunarodna trgovina drogom (Stanford University Press, 2012.). Neki od njegovih prethodnih članaka za Consortiumnews bili su "Riskantni udarac ruskim sankcijama„; "Američka ruka u sirijskom neredu„; "Skriveno podrijetlo građanskog rata u Siriji”; i "Izrael žudi za golanskom vodom, a sada i za naftom.„]
U Kolumbiji neće biti mira sve dok bogati ne počnu plaćati porez. Dr Uribe je platio 0.40%, vrlo bogati u Kolumbiji ne plaćaju ništa. To je problem.
23. lipnja 2016., trebali bismo zapisati ovaj datum. Još jedan datum koji možda vrijedi zabilježiti je 20. siječnja 2017., jer je na taj datum moguće da će naša najgora noćna mora oživjeti. Oprostite, ne želim biti toliko dramatičan, ali ovdje govorimo o mogućem predsjedničkom mandatu Hillary Clinton. Uz to, zašto se osjećam tako nesigurno zbog takvih stvari, kao predsjednik Santos iz Kolumbije koji pregovara o dobro zasluženom prekidu vatre, ili vrlo pogrešno shvaćen engleski glasač koji glasa za izlazak iz EU, mislim što bi zaboga moglo poremetiti ovakve stvari da imaju njihovu vlastitu političku evoluciju? Tri inicijala, HRC!
U svom zamišljenom najgorem scenariju, vidim Hillary s bliskoistočnim planom gdje je sve na stolu. Vidim da će njezin plan kako se razvija biti toliko velik da nitko, mislim nitko u američkim medijima, neće ni razmisliti o davanju bilo kakvog vremena novozapaljenom ratu koji ponovno bukti na mjestu kao što je Columbia. Mjesta kao što je Columbia bit će toliko zaboravljena da bi samo Godzilla koja izvire iz voda s obala Cartagene mogla ugledati svjetlo dana negdje unutar američkog medijskog carstva njegove dobro cenzurirane publike. Mi, ovisnici o vijestima, morat ćemo vrlo radoznalo pretraživati web kako bismo bili ispred opskurnosti koja će okruživati ove manje važne priče koje su manje važne, a za koje bi naši mediji manje marili. Hillary će imati svu pažnju na njoj, dok osvaja svijet, a vi i ja ćemo moći gledati ovo osvajanje na našim TV-ima u našim udobnim domovima. Baš kako treba biti.
Pa opet, nadajmo se da će Hillaryno vrijeme u Bijeloj kući provesti brinući se o tome što je pripravnik Bill sreo tog dana. Možda će baka Hillary pronaći novu radost, zabavljajući se sa svoja dva nova mlada unuka. Je li moguće da bi Putin mogao donirati Clinton Foundation i spasiti nas od Drugog svjetskog rata? Ozbiljno, je li vjerojatno da će Hillary zavoljeti gospođu Netanyahu, a Palestinci konačno dobiti slobodu? Možda će se Billu zavrtjeti u glavi i početi naglas govoriti o tome što se stvarno dogodilo Vinceu Fosteru.
Dakle, nakon svega toga, samo ću napisati datum 23. lipnja 2016. i za otprilike 18 do 25 mjeseci vratiti se ovoj priči i nadati se najboljem. Čestitamo, Columbia, zaslužuješ puno mira, i neka uživaš u njemu, i neka se svi nadamo da će to vrijeme dugo trajati. Svakako ste to zaslužili.
” … FARC, čije borce označava – ne sasvim bez opravdanja – kao “teroriste”.
dok su "los urabenos", militantne snage koje zauzimaju vlast izvan pristanka naroda, financirane trgovinom narkoticima, "paravojna organizacija za trgovinu drogom". ova "organizacija" koristi nasilje kako bi prisilila zajednicu da usvoji politiku koja ne bi bila uzeta u obzir da nije bilo prijetnje nasiljem.
taj GOSPODIN! JE SAMA DEFINICIJA TERORIZMA!
FARC s druge strane ... koristiti nasilje u vođenju rata.
iako su ograničeni u resursima, jaki su 20,000 20,000 ljudi. ovo zahtijeva da najmanje XNUMX obitelji (najmanje) da pristanak FARC-u. FARC ima daleko veći legitimitet kao narodna sila nego “los urabenos”.
“los urabenos” su u Kolumbiji i Washingtonu, kao što su vahabističke snage ISIS-a u Siriji i Washingtonu.
Pravi ciljevi Washingtona u Kolumbiji.
http://www.counterpunch.org/2013/12/27/washingtons-real-aims-in-colombia/?utm_source=rss&utm_medium=rss&utm_campaign=washingtons-real-aims-in-colombia
“U vijestima o Hondurasu, šest policijskih službenika optuženo je pred saveznim sudom SAD-a za urotu za promet kokaina u SAD-u. Zavjera je navodno bila uključena u sina bivšeg honduraškog predsjednika Porfirija Loba, koji je preuzeo vlast nakon državnog udara koji su poduprli SAD. 2009. Optužnice dolaze usred sve većeg nadzora honduraških sigurnosnih snaga, nakon tvrdnji bivšeg honduraškog vojnika da se ubijena ekolozica Berta Cáceres pojavila na popisu za odstrel koji je podijeljen specijalnim snagama obučenim u SAD-u prije njezina ubojstva.” — Democracy Now, 30. lipnja 2016
Dobro je da Hillary više nije bila u poziciji da sabotira mirovne sporazume s FARC-om; isto je i s njezinim štićenikom, Uribeom.
Možemo se samo nadati da će potrajati.
Dakle, FARC "polaže svoje oružje", ali sotonistički Contardovi odredi smrti zadržavaju svoje??? Kolumbijska vlada kokainskog kartela ne može poraziti FARC na bojnom polju pa koristi mirovni stol jer su Odredi smrti učinkoviti samo protiv nenaoružanih ljudi. Lažni mir kao uvod u novi teroristički rat protiv kolumbijskog naroda.
Hillary Clinton kao ambasadorica mira je oksimoron. Njezina baza moći su ljudi poput obitelji NeoCon Kagan (iako se sada jako trude skinuti tu etiketu). Pogledajte izvrstan dokumentarac Robbieja Martina pod nazivom A Very Heavy Agenda. HRC će vjerojatno učiniti Victoriju Nuland iz Ukrajine sramotnom svojom državnom tajnicom — ako bude izabrana za predsjednicu. Obitelj Kagan i njihova pogubna, perverzna i besramna nastojanja da dominiraju vanjskom politikom SAD-a predmet su jednog od članaka Roberta Parryja ovdje.
S ovim ljudima na čelu, SAD je sila za dezintegraciju svijeta, za nastavak pljačke i ubojstva nevinih ljudi posvuda.
Građani SAD-a trebaju proučavati funkcioniranje mirovnog procesa na mjestima kao što je Columbia jer se zavaravamo ako vjerujemo da su ratovi tek tamo gotovi. Duh onoga što jesmo kao nacija omogućio je te ratove i kokoši se uvijek vraćaju kući na kokoš.
Diskreditacija… Ako se SAD i njihov pristrasni stav prema ostatku svijeta konačno diskreditiraju, narodi svijeta postat će slobodni stvarati alternative koje im idu u korist – a ne Sjedinjenim Državama – ili ne nužno samo Sjedinjenim Državama. Brexit sugerira da su se ljudi konačno počeli buditi. Buđenje će izazvati snažan uzvratni udarac ljudima kojih se SAD plaše, ali jednom kad se otvori, otvorit će se brane. Jesmo li na ovom pragu? Može se nadati.
Ako Obama i SAD podržavaju dogovor, postoji neki drugi motiv osim mira. Santos će imati pune ruke posla ako dopusti SAD-u da se na bilo koji način uključi.
isto tako. Ako su SAD uključene, mir nije primarna motivacija.
Točno. I, bez obzira na to što kolumbijski desničarski predsjednik kaže, desničari poput njegove vlade i povezanih paravojnih postrojbi su ti koji teže kršenju sporazuma o prekidu vatre, a ne skupine poput FARC-a, tj. stalna loša namjera Izraela prema Palestini, gdje su Palestinci uvijek kriv što Izrael ne poštuje sporazume. Također, baš kao u Gvatemali, sve dok imate tisuće policajaca, vojnika i bivših koji su obučeni u represiji, mučenju i ubojstvima, oni će i dalje biti problem godinama koje dolaze, možda u obliku bandi, možda zaposleni kao javni i privatni policajci, možda kao paravojni odredi smrti koje desničari eufemistički nazivaju "autodefensas".