Izraelska vodena opsada Palestinaca

Dominacija neokonzervativaca u američkom vanjskopolitičkom establišmentu isključila je ozbiljnu raspravu o izraelskoj kontroli nad palestinskim vodenim resursima i što to znači za budućnost te getoizirane populacije, kako objašnjava Chuck Spinney.

Autor Chuck Spinney

Pristup vodi jedno je od najtemeljnijih pitanja o kojima se najmanje raspravljalo u pozadini izraelsko-palestinskog sukoba (kao i stalnog obrasca izraelskih sukoba sa Sirijom i Libanonom). Kontrola nad vodnim resursima Zapadne obale blisko je povezana s rastućim uzorkom izraelskih naselja na Zapadnoj obali i, ako se ne kontrolira, neizbježna je izraelska aneksija Područje C (60 posto) Zapadne obale (čime je formalizirana Gazifikacija područja A i B). Vodeni resursi također su intimno utkani u obrazac razaranja u izraelskoj opsadi geta u Gazi.

Većina Amerikanaca i dalje nije svjesna središnje važnosti vode u ovom sukobu. Ipak, pravedno i pravično rješenje ovog pitanja je nužan, ali ne i dovoljan uvjet za okončanje izraelsko-palestinskog sukoba pod uvjetima koji ne siju sjeme budućeg sukoba.

Parametri pitanja vode u dolini rijeke Jordan odavno su shvaćeni, iako su ih ignorirali, američki kreatori politike (vidi Johnstonov plan iz 1955 a Ponovno razmatranje Johnstonova plana). Štoviše, u sadašnjem kontekstu ovi parametri dosežu do 3. veljače 1919. Cionistički prijedlog Versailleskoj mirovnoj konferenciji za židovski nacionalni dom (pretražite riječ za "voda" i razmislite o implikacijama istaknutog teksta).

Općenitije, povijest pristupa vodi u ovoj regiji seže unatrag do osvita civilizacije i stvaranja poljoprivrede. Sustav odvodnje rijeke Jordan (zajedno sa sustavima površinskih voda Libanona) zajedno s vodonosnicima u visoravni Zapadne obale (i Libanona) povezuje dva krila Plodnog polumjeseca koji se proteže od sustava rijeke Nil na zapadu do Tigrisa i Eufrata sustava na Istoku.

Nije slučajno da je položaj jednog od najstarijih gradova na svijetu, palestinskog kantona Jerihon, velikim dijelom određen njegovim pristupom bunarima i izvorima u središtu ove veze.

Prvi put sam se zainteresirao za ovo pitanje u 2001 (i napravio naknadnu, opsežniju analizu 2003 ovdje). Od 2001. pitanje vode se pogoršava svake godine, ali još uvijek ne dobiva gotovo nikakvu pozornost u glavnim medijima.

U prilogu analiza autora Camille Corradin u Aljazeeri izvrsno je ažuriranje ovog pitanja koje se stalno pogoršava. Linkovi u njezinom izvješću posebno su važni izvori informacija. Pozivam čitatelje da pročitaju poveznice kao i njezin esej.

Chuck Spinney bivši je vojni analitičar Pentagona koji je bio poznat po "Spinneyjevom izvješću", koje je kritiziralo Pentagonovu rasipnu potragu za skupim i složenim sustavima oružja.

Izrael: Voda kao sredstvo za dominaciju nad Palestincima

Izrael namjerno uskraćuje Palestincima kontrolu nad njihovim izvorima vode i postavlja teren za dominaciju vodom.

Autor: Camilla Corradin, Aljazeera, 20

http://www.aljazeera.com/news/2016/06/israel-water-tool-dominate-palestinians-160619062531348.html

Okupirana Zapadna obala – Kako temperature rastu i približavaju se ljetni mjeseci, i ove godine, tisuće Palestinaca na okupiranoj Zapadnoj obali lišeni su svoje najosnovnije potrebe – pristupa vodi – kako izraelska nacionalna vodovodna tvrtka Mekorot ograničen opskrbu vodom sela i gradova na sjeveru Zapadne obale.

Iako iznimno zabrinjavajuće za život i utjecaj na zdravlje pogođenih desetaka tisuća Palestinaca, ovo malo iznenađuje.

Otkako je okupirao Zapadnu obalu 1967. godine, Izrael je diskriminacijom stavio ruke na palestinske vodene resurse sporazumi o dijeljenju vode koji je spriječio Palestince da održavaju ili razvijaju svoju vodnu infrastrukturu svojim nezakonitim planiranjem i režimom izdavanja dozvola. Kao rezultat toga, tisuće Palestinaca ne mogu pristupiti dovoljnim zalihama vode i postali su ovisni o vodi o Izraelu.

Nadovezujući se na mit o regiji s nedostatkom vode – Ramallah je više oborina nego London – Izrael je namjerno uskratio Palestincima kontrolu nad njihovim vodnim resursima i uspješno postavio teren za vodenu dominaciju, dajući si dodatno oruđe za provođenje svoje hegemonije nad okupiranim stanovništvom i teritorijem.

Palestinska voda sredstva na Zapadnoj obali ne bi bili rijetki – oni uključuju rijeku Jordan, koja teče cijelom istočnom granicom Zapadne obale, i planinski vodonosnik ispod Zapadne obale i Izraela. Oba vodna resursa su prekogranična – što znači da bi ih, prema međunarodnom pravu, Izrael i Palestina trebali dijeliti na pravedan i razuman način.

Ipak, otkako je Izrael preuzeo Zapadnu obalu 1967., Izrael je ostao u gotovo potpunoj kontroli nad palestinskim vodenim resursima na Zapadnoj obali.

Izrael u potpunosti sprječava Palestince da pristupe Rijeka Jordan i koristeći njegovu vodu. Što se tiče planinskog vodonosnika, Privremeni sporazum Oslo II iz 1995 – koji je također definirao dogovore o dijeljenju vode između Palestine i Izraela – došlo je do konsolidacije izraelske kontrole koja je postojala od 1967. godine.

Izraelu je dopušten pristup više od 71 posto vode iz vodonosnika, dok je Palestincima dopušteno samo 17 posto. Dok je sporazum trebao trajati samo pet godina, 20 godina kasnije još uvijek je na snazi.

Rasprave o sporazumu o dijeljenju vode prepuštene su dugo očekivanim pregovorima o konačnom statusu.

Dok se palestinsko stanovništvo na Zapadnoj obali od tada gotovo udvostručilo, izdvajanja su ostala ograničena na razinu iz 1995. godine. Danas Palestinci imaju pristup manje vode nego što im je dodijeljeno ionako nepravednim sporazumima iz Osla: 13 posto, dok Izrael crpi preostalih 87 posto.

Doista, kako je istaknula Svjetska banka u svojoj 2009 prijaviti o vodnom sektoru u Palestini, zbog dvojnog izraelskog režima dozvola, Palestinci nisu bili u mogućnosti održavati i razvijati svoju vodnu infrastrukturu.

Na primjer, u palestinskim bunarima gdje je razina podzemne vode pala, izraelska ograničenja bušenja, produbljivanja i sanacije učinila su bunare neupotrebljivima, a palestinske razine crpljenja vode opadaju.

S jedne strane, palestinski vodeni projekti diljem Zapadne obale trebaju odobrenje Zajedničkog odbora za vodu (JWC), gdje Izrael de facto ima pravo veta. Samo 56 posto palestinskih projekata u vezi s vodom i sanitacijom dobilo je dozvole od strane JWC-a (u odnosu na gotovo Stopa odobrenja od 100 posto za izraelske projekte), a samo jedna trećina njih mogla bi se realizirati.

Zabrinuti zbog asimetrije u funkcioniranju JWC-a, Palestinci odbijaju sjediti u odboru od 2010.

Osim odobrenja JWC-a, svi projekti u području C također zahtijevaju dozvolu izraelske civilne uprave (ICA), koju je notorno teško dobiti. Kao izvijestio od strane Ureda Ujedinjenih naroda za koordinaciju humanitarnih poslova (OCHA), ICA je između 2010. i 2014. odbila 98.5 posto palestinskih zahtjeva za građevinske dozvole za projekte područja C.

Već od početka 50. Izrael je srušio više od 2016 vodoopskrbnih i sanitarnih objekata (više nego u cijeloj 2015.) na temelju toga što nisu imali izraelske dozvole.

Izrael je potraživanja da je loša vodovodna infrastruktura uzrok redukcija vode na Zapadnoj obali ne priznaju da je loša infrastruktura izravna posljedica izraelskog režima dozvola na Zapadnoj obali.

Nedostatak vode i drugih osnovnih usluga kao rezultat izraelske politike stvorio je prisilno okruženje koje Palestincima često ne ostavlja drugog izbora nego da napuste svoje zajednice u Području C, dopuštajući Izraelu preuzimanje kopna i daljnje širenje svojih naselja.

Ali kao što su nedavni događaji pokazali, ni područja A i B nisu sigurna utočišta. Zbog nedostatka dovoljno dostupnih vodnih resursa, Palestina uvelike ovisi o vodi kupljenoj od Mekorota (18.5 posto u 2014.). Ironično, ovo je voda koju Izrael uzima iz zakonitog palestinskog udjela – koji im je uskraćen – prije nego što im je proda natrag.

Time je Izrael dobio daljnju kontrolu nad palestinskim pristupom vodi. Čim se potražnja za vodom poveća u vrućim proljetnim i ljetnim mjesecima, opskrba naselja je privilegirana u odnosu na palestinska područja na Zapadnoj obali.

Svake godine dolazi do opskrbe vodom palestinskih gradova i sela odrezati danima – ako ne i tjednima – tijekom kojih su Palestinci prisiljeni kupovati vodu kamionima po pet puta višoj cijeni od mrežne vode – kao i smanjiti svoju ionako nisku potrošnju.

Potrošnja vode podaci govore: Dok Izraelci imaju pristup do oko 240 litara vode po osobi dnevno, a doseljenici preko 300, Palestinci na Zapadnoj obali imaju 73 litre – daleko ispod minimalnog standarda Svjetske zdravstvene organizacije od 100.

OCHA izvješćuje da u Području C, gdje 180 palestinskih zajednica nije spojeno na vodovodnu mrežu, a 122 imaju priključak bez ili je neredovita opskrba kao rezultat izraelskih ograničenja, potrošnja vode može pasti na 20 litara vode po osobi dnevno jer ljudi morati kupiti skupu vodu kamionima.

Ovdje ugrožena kućanstva na vodu troše i do jedne petine svoje plaće.

Na primjer, dok su ljudi u palestinskoj zajednici al-Hadidija u sjevernoj Jordanskoj dolini imaju pristup samo 20 litara vode po osobi dnevno – doseljenici u susjednom naselju Ro'i uživaju u 460 litara vode po osobi samo za kućnu upotrebu, bazenu i cvjetajućoj poljoprivredi.

Izrael, kao okupacijska sila, prema međunarodnom humanitarnom pravu ima obvezu osigurati dostojanstvo i dobrobit stanovništva pod svojom kontrolom.

To uključuje obveze u pogledu pružanja i pristupa humanitarnoj pomoći i osnovnim uslugama, uključujući vodu i sanitarne uvjete.

Ne samo da Izrael ne uspijeva zadovoljiti takve osnovne potrebe. Njegova diskriminirajuća politika vezana uz vodu također dokazuje da Izrael koristi vodu kao sredstvo za dominaciju nad Palestincima, vršenje svoje moći i kažnjavanje cijele populacije namjernim lišavanjem njenih stanovnika najosnovnijih prava.

Camilla Corradin zagovara prava Palestinaca na vodu s koalicijom nevladinih organizacija EWASH.