Uznemireni što pretpostavljeni republikanski kandidat Donald Trump nije jedan od njih, ljutiti neokonzervativci inzistiraju na tome da predstavljaju razumni američki vanjskopolitički konsenzus, što je tvrdnja koju je osporavao bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Urici među neokonzervativcima zbog gubitka kontrole nad vanjskom politikom jedne od dvije glavne američke političke stranke, od strane Donalda Trumpa, nastavljaju se s op. izd od jednog od najglasnijih tugovatelja, Eliota Cohena.
Cohen nabraja mnoge valjane razloge zašto bi vulgarni i nepredvidljivi republikanski predsjednički kandidat bio loš upravitelj američke vanjske politike. Uz valjane razloge za suprotstavljanje Trumpu, Cohen je uputio i nekoliko niskih udaraca, uključujući komentar da Trumpov slogan “Amerika na prvom mjestu” podsjeća na pokret prije Drugog svjetskog rata “koji je uključivao ne samo tradicionalne izolacioniste nego i simpatizere nacista”. Uvijek se može osloniti na neokonzervativatore da će raditi u nacističkim okvirima ako je ikako moguće.
Milijarder i republikanski predsjednički kandidat Donald Trump.
Temeljnija obmana u Cohenovom članku uključuje njegovu tvrdnju da Trumpova kandidatura ugrožava “dvije generacije star američki vanjskopolitički konsenzus” koji je “uokvirio rad ove zemlje u inozemstvu od 1950. godine”.
Istina je da je posljednjih desetljeća bilo nekih depresivno upornih napetosti u američkom razmišljanju o vanjskim odnosima, očigledni i skupi neuspjesi kojih imale su veze s javnom potporom Trumpu (i, kao što Cohen ispravno primjećuje ne priznajući neuspjehe, podrškom Bernieju Sandersu).
Ali Cohenov opći argument još je jedan primjer neokonzervativaca koji se trude zamotati u širi plašt onoga što Cohen naziva "američkim globalnim vodstvom" i općeg američkog angažmana u svjetskim poslovima koji je antiteza pravom izolacionizmu. Djelomično su uspjeli to učiniti zato što je neokonzervativizam u nekim aspektima mišićaviji i militantniji oblik nekih tema koje se mogu pronaći u široko prihvaćenoj američkoj iznimnosti. Ali tamo gdje zamatanje uključuje i navlačenje očiju jest to što je neokonzervativizam sam po sebi uzak program koji nikada nije odražavao vrstu konsenzusa za koji Cohen tvrdi.
Cohen piše: “Čak i u ovoj eri pristranosti, postojala je velika mjera slaganja između dviju strana, zacementirana dužnosnicima, stručnjacima i akademicima koji su dijelili zajednička gledišta.” Ali posebno s obzirom na nedavnu dominaciju neokonzervativaca Republikanske stranke, to jednostavno nije istina.
Glavni i nedavni eksponat jedno je od najvećih vanjskopolitičkih postignuća Obamine administracije: sporazum o ograničavanju iranskog nuklearnog programa, oko kojeg je bilo intenzivno pristrasništvo (i oko kojeg je Trump, usput rečeno, više na strani neokonzervativaca) .
Ili razmislite o najvećem neokonskom vanjskopolitičkom pothvatu: ratu u Iraku, protiv kojeg je većina demokrata u Zastupničkom domu, čak i usred sve predratne propagande o diktatorima koji navodno daju oružje za masovno uništenje teroristima, glasala protiv. Što se tiče "dužnosnika, stručnjaka i akademika": prosudba dužnosnika nikada nije tražena u odluci koja nije bila podržana nikakvim političkim procesom, a mnogi vrlo vjerodostojni stručnjaci i akademici, uključujući vodeće američke mislioce vanjske politike, protivio se pokretanju rata.
Čak i unutar Republikanske stranke, čije je neokonzervativatorsko preuzimanje uslijedilo mnogo kasnije od Cohenovog datuma početka njegovog navodnog konsenzusa 1950., politika je veći dio tog razdoblja bila daleko drugačija od smjera koji Cohen zagovara. Predsjednikovanje Dwighta Eisenhowera bilo je vanjskopolitičko suzdržano. Ike nije zaronio u jugoistočnu Aziju kad su Francuzi gubili, nije se pokušao vratiti u istočnu Europu, i žestoko se obrušio na Britance, Francuze i Izraelce tijekom njihove bijege u Suezu.
Vanjsku politiku Richarda Nixona karakterizirao je realizam, ravnoteža snaga i izvlačenje iz velikog rata, a ne njegovo započinjanje. Ronald Reagan, unatoč imidžu da se suprotstavlja Carstvu zla, nije pokušao zauvijek voditi Hladni rat kao što su to činili neki u njegovoj administraciji. Uvidio je vrijednost pregovora s protivnicima, a kada se suočio s visokim troškovima prekomorskih vojnih rasporeda (mislimo na Libanon 1983.-84.), njegov je odgovor bio smanjenje, a ne udvostručenje.
George HW Bush imao je jednu od najuspješnijih vanjskih politika od svih, zahvaljujući tome što nije pokušavao postići previše prekomorskim vojnim ekspedicijama i što je njegova administracija bila široka razmišljanja i gledala u budućnost kao pobjednici Hladnog rata.
Tek u administraciji Georgea W. Busha neokonzervativci su konačno uspjeli. Što se tiče polaganja bilo kakvog prava na konsenzus, njihov gubitak podrške, uglavnom zbog njihovog katastrofalnog eksperimenta u pokušaju uvođenja demokracije u strane zemlje kroz puščanu cijev, uništava svaku takvu tvrdnju.
Predsjednik George W. Bush i potpredsjednik Dick Cheney primili su kratki opis Ovalnog ureda od direktora CIA-e George Teneta. Prisutan je i načelnik Glavnog stožera Andy Card (desno). (Fotografija Bijele kuće)
Veliki neokonzervativni eksperiment u Iraku, daleko od toga da odražava konsenzus, bio je proizvod, prema riječima Larryja Wilkersona, kabale. Na općenitijoj i intelektualnoj razini, neokonzervativizam koji Cohen pokušava obraniti također je bio usko zasnovan politički fenomen, bez obzira na one osobine koje dijeli, ako ne iu stupnju, sa širom američkom iznimnošću.
To je pokret s povijesnim vezama s demokratima Scoop Jacksona i, nešto dalje u prošlost, s trockistima. Usput nam je pokret dao dozu Platona, putem Lea Straussa, i ideju da sami neokoni znaju bolje od bilo koga od nas ostalih, koji se više mogu držati u skladu s mitovima i bajkama nego s istinom . Toliko o konsenzusu.
Sigurno je bolno izgubiti kontrolu nad ideologijom velike političke stranke. Tako da možda možemo osjetiti malo suosjećanja prema Cohenu i njegovim kolegama neokonzervativcima. Ali ne bismo se trebali pomiriti s time da nas se prikazuje kao da se s njima slažemo kao dio lažnog "konsenzusa".
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Da vidimo, Vijetnam, Laos, Kambodža, bombardirani, napadnuti i/ili okupirani; Masakri u Indoneziji podržani i olakšani; Iranska demokracija srušena i uspostavljena fašistička monarhija; podržava i financira okupaciju palestinske zemlje; invazije Libanona podržane i olakšane; Iračka represija i regionalni rat financirani i podržani; Saudijsko ugnjetavanje nagrađeno; bombardiranje Libije; Afganistanski radikalni fundamentalisti naoružani, koordinirani, financirani i hvaljeni; sankcije protiv Irana; Prvi zaljevski rat, bombardiranje infrastrukture, sankcije, zona zabrane leta, pucnjava; državni udar u Grčkoj; represija ljevičarske politike diljem Europe; Radio Slobodna Amerika, radničke organizacije CIA-e i potpora građanskom nemiru poput Poljske i Mađarske; NATO; krstareće rakete, ICBM, obrana od raketa Ratovi zvijezda, utrka u nuklearnom naoružanju; državni udari, eskadroni smrti, vojno ugnjetavanje i rat protiv radnika i autohtonih naroda u gotovo svim zemljama Kariba, Srednje i Južne Amerike; i sklonost podržavanju svakog podlog desnog diktatora i neprijatelja demokratskog procesa u svijetu. Da, uži popis pre-neo con suzdržanosti. Pusti me – oni su samo sljedeći korak u konsolidaciji imperijalne moći Amerikkkana za neoliberalno rudarenje općeg dobra. I Platon bi jadan u grču gađenja.
Tipična cijena "Paul Pillar" !!! Izvrsna analiza.
Slažem se sa “Stygg” gore. Treba biti izuzetno oprezan sa
riječ "uspješan". Za koga, od koga? Koliko ubijenih?
Koliko je gradova, sela itd. uništeno? Bez preciznog
definiciji, takva riječ može dovesti do katastrofe. Pošto sve
pisci se citiraju izvan konteksta i to se mora očekivati
mora se poduzeti krajnja pažnja.
—-Peter Loeb, Boston, MA, SAD
Trump čini cionističku konfiguraciju moći vrlo neugodnom. S Killary Clinton znaju da imaju poslušnog psa; dok s Trumpom ZPC ima malo labavog topa koji im možda neće pokleknuti u svakoj prilici.
U nedavnoj emisiji CNN-a, bivši guverner Bill Richardson osudio je Trumpov neortodoksni pristup vanjskoj politici u raspravi o Trumpovoj spremnosti da razgovara (ne daj bože) s Kimom, Jong Unom. Unatoč brojnim i nemjerljivim katastrofalnim posljedicama vanjske politike SAD-a od kraja Drugog svjetskog rata, Richardson očito vjeruje u držanje etabliranog i diskreditiranog vanjskopolitičkog establišmenta.
Neokonzervativci nisu ništa više od grupe političkih tehnokrata koji su u Izraelu zarobljeni desnicom. Lagali su i iskrivljavali dokaze kako bi natjerali Kongres da potvrdi njihov neuspjeh u izgradnji demokracije u Iraku, što je zapravo bila samo vojna vježba uništenja jedine vojne organizacije na Bliskom istoku koja je plašila izraelski vojni establišment zbog svoje ogromne veličine. To su ljudi koji zlorabe svoju moć kako bi ostvarili privatne političke ciljeve koji nisu u najboljem interesu Amerike'.
Dodao bih onome što je Stygg rekao o navodnom uspjehu Georgea HW Busha: zahtjevi koje su Njemačkoj, zajedno postavili Bush, Thatcher i Mitterand, stvorili su osnovu za sadašnji ekonomski kolaps Europe. Helmutu Kohlu je rečeno da ako želi ponovno ujedinjenje Njemačke, mora progutati otrovnu pilulu sporazuma iz Maastrichta. I još gore, Bush i društvo pokušali su iskoristiti raspad SSSR-a pretvarajući Rusiju u kolonijalnu pljačku, budući da su zemlje Trećeg svijeta bile uvelike iscrpljene. Putin će povjesničari ostati upamćen kao čovjek koji je tome stao na kraj. Ali priliku za stvaranje stabilnog i mirnog svjetskog poretka, nakon raspada COMECON-a, propali su Bush i društvo.
Trockisti i Leo Strauss – dvije ključne riječi u intelektualnom smeću neokonzervativizma. Hvala, mislio sam da su njihova imena nestala s tiskanih stranica i kolektivnog sjećanja. Ali tako je počelo ovo iskrivljeno razmišljanje. Te dvije brojke praktički su definirale pokrivač zla koji danas visi nad Amerikom.
Jednog dana mandžurski neokonski kandidati tvrde da su "liberalni", drugog dana "konzervativni". Jedan dan Mit Romney, drugi Hillary Clinton...i idemo dolje u crnu jamu!
Ovo je politički ping-pong kojim se igra američki narod. I miriše na cionistički lobi. Neocon je gotovo sinonim za taj lobi. Ako netko još sumnja u to, vanjska (a sve više i unutarnja) politika se osmišljava s Izraelom u mrtvoj točki.
Kad smo kod neokonzervativaca, braća Koch! ugostio "Anti-Neocon" večer sa sudionicima koje biste očekivali na Sandersovom sastanku:
https://theintercept.com/2016/05/18/neocon-bashers-headline-koch-event-as-political-realignment-on-foreign-policy-continues/
Demokrati i republikanci se u osnovi svađaju oko toga koje zemlje uništiti, a ne oko premise da SAD ima neobuzdano pravo voditi kampanju protiv zemalja koje nam se nisu svidjele iz bilo kojeg razloga.
Povratak 20 godina unazad…
Demokrati: Srbija, Libija, djelomično uništenje Sirije/Ukrajine.
Republikanci: Irak, Afganistan
Siguran sam da je broj tijela veći ako se malo dublje kopa i broji udare ili druge subverzije, ali ovo je malo skrenulo s vrha. Republikanci bi imali veći danak da su bili duže na vlasti, Sirija i Iran bi sigurno doživjeli agresivnije mjere.
Istina, postoji konsenzus u vodstvu obiju stranaka.
“George HW Bush vodio je jednu od najuspješnijih vanjskih politika od svih, zahvaljujući tome što nije pokušavao postići previše prekomorskim vojnim ekspedicijama i što je njegova administracija bila široko razmišljajuća i dalekovidna pobjednica Hladnog rata.”
Iračani i Panamci se možda neće složiti.
Georgie Boy imao je sreće što u njegovo vrijeme nije bilo interneta. Pamtili bi ga sasvim drugačije.
GHW Bushov “Prvi rat u Iraku” bio je prvo veće korištenje takozvanog “streljiva s osiromašenim uranom”, također poznatog kao “srebrni meci”, pravilno označenog kao “kinetički prodor” i “piro-kinetički prodor” streljiva. Ispravno identificiran "Silver-Bullet" je "Taktičko nuklearno oružje". Međutim, to se ne priznaje formalno ili konvencionalno, jer bi definicija "kinetičkih penetratora" kao nuklearnih donijela cijeli niz nuklearnih ograničenja i ograničenja koja bi se odnosila na streljivo, a "jednostavno radi predobro" da bi se izgubilo iz arsenala onuda…
Uvođenje "srebrnog metka", koji može progorjeti gotovo bilo koju debljinu oklopa i raspršuje eksploziju metalne plazme svojim izlazom (službeno definirano, radi praktičnosti, nije radioaktivno, ali zapravo je iznimno radioaktivno i ostavlja za sobom smrtonosno i deformativne razine radioaktivnog otpada, u obliku dima i prašine) mijenja ratovanje, čineći metalne oklope smrtonosnim (tj. iračke tenkove koje su Amerikanci uništili kao patke na streljani, također i izraelske oklope koje je Hamas uništio ostacima američkih promašaja, padova s polja , odlaganje otpada, itd., što je dovelo do iznenadnog zaustavljanja izraelske invazije na Libanon),
Kako stvar radi? Poput glava šibica koje možete udariti bilo gdje: udarac ili struganje "srebrnim metkom" po bilo čemu metalu (koji je, na temperaturama nuklearnog izgaranja gorivo), mini-nuklearna eksplozija se aktivira, spaljujući metal "goriva". Lančana reakcija se sprječava matriksiranjem nuklearnog izotopa (obično plutonija) s inertnim metalom (osiromašeni uran iz eufemizma "streljivo s osiromašenim uranom"). Prava mješavina čini metak koji mora nastaviti prodirati kako bi nastavio oslobađati kontrolnu matricu kako bi sljedeći nuklearni element bio izložen fisiji, sve dok metak ne izgori ili izađe iz 'gorivog' metala. Meci se ispaljuju 'sabotirano', okruženi 'čizmom', kako bi se spriječilo struganje po cijevi pištolja koja ispaljuje, što bi izgorjelo cijev prvog metka.
Naravno, sa SAD-om koji je koristio te stvari, SAD je bio Bog na bojnom polju kada je samo on to imao, a neprijatelji SAD-a, koji su mogli vidjeti da im to dolazi, morali su to imati da bi se obranili. Zatim, sjevernokorejski nastavak svog nuklearnog programa (za proizvodnju sirovina) i iranski razvoj kaskada centrifuga za konsolidaciju aerobnog plutonijevog otpada koji su proizvodili njegovi energetski reaktori, kako bi se otpad lakše skladištio, tako i za 'recikliranje' miješanog s otpadom od osiromašenog urana kako bi napravili sredstvo odvraćanja od američkih bogova bojnog polja koji igraju vraga u Iranu, kao što su to učinili u Iraku i Bosni.
GHW Bush, sa svojom iračkom ratnom igrom zabavne zabave ostat će zapamćen po svojoj ratnoj igri vanjskoj politici stotinama godina u Iraku, gdje će ljudi biti spomenici s rođenom defektnom djecom iz generacije u generaciju.
Osiromašeni uran je otrovan i zao, ali ne uzrokuje "malu nuklearnu eksploziju". Pohađajte tečaj fizike 101!