Vidjeti čovječanstvo u 'neprijateljskim' državama

Dijeljenja

Propagandni pogled na svijet službenog Washingtona vidi “dobre dečke” i “loše dečke”, pojednostavljenu i opasnu dihotomiju koja zanemaruje uobičajene ljudske elemente, kako primjećuje bivši dužnosnik State Departmenta Matthew Hoh.

Matthew Hoh

Prošlog mjeseca imao sam privilegiju odgovoriti na zahtjev za intervju od jednog Iranska istraživačka agencija posvećen proučavanju terorističkih akata izvršenih protiv iranskog naroda. Prema njihovom broju, 17,000 3 Iranaca ubijeno je u terorističkim akcijama u posljednja 1 i pol desetljeća. Prilično zapanjujuća brojka, zar ne?

Nemam razloga vjerovati da je ovaj broj prenapuhan ili pretjeran, ali, čak i ako je stvarni broj samo desetina izrečene brojke od 17,000, to bi još uvijek značilo užasno sustavan napad političkog nasilja na narod koji, kao nedavno izbori u Iranu su pokazali, posjeduju želju za napretkom, uljudnost, toleranciju i modernost.

Iranski predsjednik Hassan Rouhani slavi završetak privremenog sporazuma o iranskom nuklearnom programu 24. studenog 2013. ljubeći glavu kćeri ubijenog iranskog nuklearnog inženjera. (fotografija iranske vlade)

Iranski predsjednik Hassan Rouhani slavi završetak privremenog sporazuma o iranskom nuklearnom programu 24. studenog 2013. ljubeći glavu kćeri ubijenog iranskog nuklearnog inženjera. (fotografija iranske vlade)

Baš kao što mnogi od nas ne utjelovljuju u našim osobnim životima, u našim bićima i u našim dušama najgore aspekte naše američke vlade, naših ratova u inozemstvu i našeg masovnog zatvaranja kod kuće, tako ni iranski narod nije reprezentativan za postupke svoje vlade militarizma i represije. Ja znam ja znam. Tako otrcano i klišeizirano.

Ali zašto onda mnogi u SAD-u ne bi znali za tisuće ubijenih od strane terorizma u Iranu i zašto bi mnogi Amerikanci rekli da ti mrtvi Iranci i njihove razorene obitelji to zaslužuju? Da nije takvog binarnog i manihejskog gledanja na svijet, mi smo dobri, a oni loši, bolje bismo se razumjeli i bolje komunicirali, a onda bismo možda kao složni i obični ljudi ovaj svijet doveli do prosperitet i zdravlje, a ne rat, klimatske promjene i siromaštvo.

Intervju možete pronaći ovdje i kopira se ispod:

Cijeli tekst Habilianovog intervjua s Matthewom Hohom, bivšim dužnosnikom američkog State Departmenta
Nedjelja, 01. svibnja 2016. 09:51 Habilijan

“…2001. godine al-Qaeda je imala samo oko 200 članova, a Islamska država nije postojala. Sjedinjene Države potvrdile su propagandu i doktrinu terorista svojim odgovorom na 9. rujna i dale mnogim tisućama mladića obrazloženje zašto su napustili svoje domove i pridružili se terorističkim skupinama.”

U ekskluzivnom intervjuu za Habilian Association, Iranski centar za istraživanje terorizma, Matthew Hoh je odgovorio na pitanja o američkim vojnim intervencijama na Bliskom istoku nakon napada 9. rujna u ime “borbe protiv terorizma” i njihovim implikacijama za ljude regije, razvoj terorizma na Bliskom istoku nakon 11., uloga Amerike u osnaživanju terorističkih skupina u regiji, američki imperijalizam diljem svijeta, odnosi između medija i vlade u SAD-u i makijavelistički pogled američkih vođa na terorističke skupine kao što je MeK. U nastavku prenosimo cijeli tekst intervjua Udruge Habilian s Hohom:

Habilijan: Recite nam na početku razgovora kada ste otišli u vojsku? Hoćete li govoriti o motivima nošenja vojne uniforme?

Hoh: Pridružio sam se Marinskom korpusu Sjedinjenih Država 1998. iz više razloga. Bio sam dosadan s poslom koji sam radio (radio sam za izdavačku tvrtku u New Yorku), želio sam avanturu, želio sam se dokazati služeći drugima, želio sam biti uključen u nešto veće nego što jesam, i želio sudjelovati u povijesti. Ukratko, imao sam motive mnogih dosadnih i ničim izazvanih mladića.

Ruski marševi odaju počast članovima obitelji koji su se borili u Drugom svjetskom ratu. (Foto RT)

Ruski marševi odaju počast članovima obitelji koji su se borili u Drugom svjetskom ratu. (Foto RT)

Habilijan: Nakon napada 11. rujna 2001., George W. Bush održao je govor na zajedničkoj sjednici Kongresa, u kojem je objavljen “Rat protiv terorizma”. U tom govoru, Bush je postavio neka pitanja citirana od američkih naroda, uključujući tko je napao SAD i zašto; i kako ih Amerikanci mogu kazniti. Sada, nakon više od 15 godina američkih intervencija u regiji koje su dovele do smrti više od milijun civila, ako vi kao američki novinar budete imali intervju s Bushom, koja ćete mu pitanja postaviti o ratu?

Hoh: Prvo pitanje koje bih postavio predsjedniku Bushu je zašto ne osjeća grižnju savjesti. Isključuje li njegova želja za pozitivnim pogledom na svoju ostavštinu sposobnost da suosjeća s milijunima koji su patili zbog ovih ratova? Drugo, pitao bih ga zašto ne može biti ponizan i priznati da je njegova politika bila pogrešna i kontraproduktivna. Ne bih tražio od njega da kaže da teror 9. rujna nije bio užasan i ne tražim od njega da se uspoređuje s Osamom bin Ladenom ili al-Qaidom, već da jednostavno prizna da su ratovi koje je on pokrenuo i ratovi koji još traju koji su u tijeku učinili su svijet gorim, a ne boljim. Dvije jednostavne istine: broj mrtvih u ratovima u Afganistanu, Iraku, Siriji, Jemenu, Pakistanu, Somaliji, Libiji i drugim mjestima broj daleko premašio milijun od 12. rujna 2001. Još milijuni su ranjeni i izbjegli su iz svojih domova. Oni koji trpe užasno iscrpljujuće psihijatrijske i moralne posljedice ratova broje se u desecima milijuna. I nijedan od tih ratova nije blizu kraja. Druga istina je da se, prema američkom Federalnom istražnom uredu (FBI) i na temelju dokumenata pronađenih u Afganistanu 2001. i 2002., Al Qaeda sastojala samo od otprilike dvije stotine članova 2001. Sada organizacija ima tisuće članova u zemljama diljem svijeta. Naravno, Islamska država nije ni postojala 2001. i nastala je tek invazijom Sjedinjenih Država na Irak 2003. Jasno je da američka politika na Bliskom istoku nije uspjela. Pitao bih predsjednika Busha kako ignorira takve istine. Da budem pošten, isto bih pitao predsjednika Obamu.

Habilijan: George Bush je u spomenutom govoru rekao da ga Amerikanci pitaju što se od njih očekuje, zatim je naveo svoja očekivanja od Amerikanaca: “da žive svoje živote i grle svoju djecu”, “da podržavaju vrijednosti Amerike”, “da nastavite podupirati žrtve ove tragedije svojim doprinosom” i “stalno sudjelovanje i povjerenje u američko gospodarstvo”. Ako se vratimo na 20. rujna 2001. i kada ste imali priliku govoriti u Kongresu i objaviti svoja očekivanja od vlade, što biste rekli?

Na početku američke invazije na Irak 2003., predsjednik George W. Bush naredio je američkoj vojsci da izvrši razorni zračni napad na Bagdad, poznat kao "šok i strahopoštovanje".

Na početku američke invazije na Irak u 2003-u, predsjednik George W. Bush naredio je američkoj vojsci da izvede razarajući zračni napad na Bagdad, poznat kao "šok i strah".

Hoh: Nisam siguran hoće li se poslušati bilo što što je netko rekao. Godine 2001. imali smo ljude u Sjedinjenim Državama koji su savjetovali protiv djelovanja na temelju straha i ljutnje. Međutim, u Kongresu smo imali samo jednu članicu, Barbaru Lee iz Kalifornije, koja je glasala protiv davanja predsjedniku neograničene ovlasti za vođenje rata, ovlasti koju predsjednik Obama još uvijek koristi gotovo 15 godina kasnije. Od 535 članova Kongresa samo je jedan imao mudrosti, inteligencije i hrabrosti reći da rat nije samo pogrešan pristup terorizmu, već da bi bio nepromišljen i pokazao se kontraproduktivnim. Amerikanci su u to vrijeme bili uplašeni i ljuti. Političari su također bili uplašeni i ljuti, ali su, još više, bili željni kapitalizirati emocije javnosti za vlastitu političku korist i sigurnost. Stoga, nažalost, ne mislim da bi se poslušalo moje izražavanje mojih očekivanja od moje vlade da slijedi diktate morala, pravde i vladavine prava.

Habilijan: 14. veljače 2003. George W. Bush objavio je “Strategiju Sjedinjenih Država za borbu protiv terorizma” u kojoj su navedeni ciljevi američke administracije u ratu protiv terorizma. Srž te strategije bilo je slabljenje i izoliranje terorističkih mreža poput Al Qaide. Što se tiče uspona ISIS-a u Iraku i Siriji i njegovih nasilnih ambicija, vjerujete li da su najavljeni ciljevi ovih ratova postignuti? Po Vašem mišljenju, jesu li sada grupe tipa Al Qaeda jače ili slabije?

Hoh: Terorističke skupine sada su puno jače nego 2001. Najveće regrutiranje za al-Qaidu i povezane skupine nisu bila ubojstva Amerikanaca u napadima 9. rujna, već invazija SAD-a na Irak 11., nastavak okupacije Afganistana , mučenje zatvorenika od strane američkih čuvara i bombardiranje muslimanskih naroda diljem svijeta od strane Zapada. Zapamtite, 2003. godine al-Qaeda je imala samo oko 200 članovi a Islamska država nije postojala. Sjedinjene Države potvrdile su propagandu i doktrinu terorista svojim odgovorom na 9. rujna i dale mnogim tisućama mladića obrazloženje zašto su napustili svoje domove i pridružili se terorističkim skupinama. Naravno, sve je to posljedica američkog vojnog i diplomatskog angažmana na Bliskom istoku od kraja Drugog svjetskog rata. Kao Amerikanac moram shvatiti da je velik dio onoga što sada vidimo na Bliskom istoku posljedica desetljeća američkih državnih udara, diktatura koje podržava Amerika, američkih vojnih intervencija, ratova koje podržava Amerika, neograničene američke potpore Izraelu, američke prodaje oružja i američko formiranje vjerski inspiriranih kadrova za borbu protiv Sovjetskog Saveza u 11-ima, od kojih je jedan slavno postao al-Qaeda. Međutim, ne vjerujem da su najmudriji među nama u Sjedinjenim Državama, kojih, moram priznati, nisam bio dio 1980., ikada pomislili da će se naša politika pokazati tako katastrofalnom.

Habilijan: Zašto je usprkos procjeni američkih obavještajnih agencija da ISIS ne predstavlja neposrednu prijetnju Sjedinjenim Državama, Obamina administracija odlučila poslati zemlju u vojnu kampanju protiv te skupine, znajući da bi takav rat mogao potrajati nekoliko godina?

Hoh: Postoji nekoliko različitih razloga za to. Mislim da ima nekih u američkoj vladi koji vjeruju da Sjedinjene Države imaju interes pokušati uspostaviti stabilnost u Iraku i Siriji i da su vojna sredstva jedini ili prevladavajući način da se to postigne. Vjerujem da su te tvrdnje pogrešne, da se te pretpostavke ne temelje na povijesti ili iskustvu, ali ih razumijem kao iskrene.

Nažalost, postoji niz drugih razloga zašto predsjednik Obama vojno intervenira u Siriji i Iraku. Najvažniji je politički. Predsjednik Obama i Demokratska stranka boje se da će ih se smatrati slabima. Tako je jednostavno. Osim toga, gotovo je nemoguće da američki političar kaže da je u krivu ili da je pogriješio. Američki političari bi radije vidjeli više američkih vojnika ubijenih, više američkih obitelji razorenih kao rezultat tih gubitaka i više nevinih civila uništenih nego da priznaju da su u krivu. Opet, tako je jednostavno.

Ima onih koji vjeruju da se ovi ratovi na Bliskom istoku mogu jednostavno raščlaniti na odnos dobrih ljudi protiv loših ljudi, a mi, SAD, na strani smo dobrih ljudi. Postoje filozofski, vjerski, nacionalistički, rasistički i drugi razlozi za takva uvjerenja, ali jednostavno binarno razmišljanje, slično razmišljanju koje se temelji na pretpostavkama Hladnog rata, prevladava u Washingtonu, DC i diljem Amerike.

Puno je novca uključeno u Irak. Američke tvrtke imaju veliki interes za naftna polja u sjevernom Iraku i američka vlada želi vidjeti ta naftna polja pod kurdskom kontrolom, dok se projicirana prodaja oružja iračkoj vladi kreće od 15-30 milijardi dolara u sljedećem razdoblju. ili dva desetljeća. Takav novac ima golem utjecaj u Washingtonu, DC i strah od gubitka takvog novca motivirao bi američkog predsjednika da djeluje vojno.

Predsjednik George W. Bush u letačkom odijelu nakon slijetanja na USS Abraham Lincoln kako bi održao svoj govor "Misija obavljena" o ratu u Iraku.

Predsjednik George W. Bush u letačkom odijelu nakon slijetanja na USS Abraham Lincoln kako bi održao svoj govor "Misija obavljena" o ratu u Iraku.

Konačno, Sjedinjene Države imaju imperij diljem svijeta koji moraju održavati. Ovo je drugačije po izgledu ili vrsti od recimo Britanskog ili Rimskog Carstva iz prošlosti, ali je svejedno carstvo. Sjedinjene Države su završile 800 vojnih baza diljem svijeta, ima države klijente diljem svijeta, od kojih su mnoge najgori kršitelji ljudskih prava na vlasti, ovisi o prodaji oružja kao jednom od vodećih aspekata američkog izvoznog gospodarstva, i troši otprilike trilijun dolara godišnje na ukupno u prilog ovom kompleksu. Mora se suočiti sa svakom prijetnjom ili izazovom ovom uspostavljenom sustavu. U ovom uspostavljenom sustavu u Washingtonu, DC, kao iu američkim sveučilištima i korporacijama, naizgled je nemoguće razumjeti bilo koju drugu opciju za svijet; zapravo se ovaj pogled na svijet o Sjedinjenim Državama kao "odgovornim" za ostatak svijeta uzima kao hvalevrijedna vrlina i svako odstupanje od ovog pogleda smatra se naivnim, ignorantskim ili blesavim. Kombinirajte to s američkim kulturnim i vjerskim pogledom na sebe kao na "izuzetnu naciju" ili kao naciju s božanskim ciljevima i možete shvatiti zašto Amerika tako brzo koristi svoju vojsku desetke tisuća milja od svojih granica. Vrijedno je napomenuti da samo zapadni saveznici SAD-a djeluju slično tako daleko od granica; nijedna druga nacija se ne ponaša na ovaj način, s izuzetkom nedavnog ograničenog ruskog angažmana u Siriji.

Habilijan: Daniel Benjamin, koji je bio glavni savjetnik State Departmenta za borbu protiv terorizma tijekom prvog Obaminog mandata, rekao je da je javna rasprava o prijetnji ISIS-a bila "farsa". Zašto američki mediji reklamiraju ovu priču?

Hoh: Terorizam plaši i ljuti ljude, a strah i bijes stvaraju dobru publiku za američke medije. Mediji u SAD-u ovise o ocjenama za prihode od oglašavanja (američki mediji se privatno financiraju) i tako priče o terorizmu privlače pažnju ljudi što više ljudi gleda, sluša ili čita, što donosi više novca za medije.

Postoje i neformalni odnosi između medija, vlade SAD-a i političara koji dovode do toga da svo troje rade zajedno kako bi pružili podršku jedni drugima. Mediji trebaju potporu ljudi u vladi i političara kako bi dobili najbolje priče i intervjue, dok vlada i političari trebaju medije kako bi predstavili najbolje poglede na sebe i svoju politiku. To je odnos uzajamne podrške između mnogih članova medija, vlade i političara koje mnogi u Sjedinjenim Državama smatraju korumpiranima. Zato američka javnost ima nevjerojatno niska mišljenja medija, vlade i političara u SAD-u (nedavne ankete pokazuju da samo oko 10% javnosti vjeruje tim institucijama).

Konačno, postoji stalna priča o Sjedinjenim Državama kao moralno ispravnoj i pravednoj naciji koja je na strani "dobrog" u inozemstvu. Vjerujem da mediji smatraju da bi ih koštalo njihove publike, a time i prihoda, ako bi pokušali objasniti svjetske događaje, uključujući terorizam i ratove, na složeniji, ali točniji način.

Moram reći da postoji mnogo dobrih medijskih izvora u SAD-u, ali oni su obično mali i neovisni o većim korporativnim medijima o kojima većina Amerikanaca ovisi za svoje vijesti. Ovi muškarci i žene često su nepravedno okarakterizirani kao neamerički, ideološki ili pretjerano politički pristrasni, no ipak su oni oni s novinarskim integritetom koji nedostaje većim korporativnim medijima.

Habilijan: Teroristi MEK-a do danas izvode napade unutar Irana ubijajući političke protivnike, napadajući civilne ciljeve, kao i provodeći američko-izraelski program ciljanja i ubijanja iranskih znanstvenika. Po vašem mišljenju, kako je američka vlada došla do zaključka da MeK više ne treba biti na popisu terorista?

Hoh: MeK je bio vrlo uspješan u Sjedinjenim Državama u plaćati Američki političari i bivši vladini dužnosnici koji će predstavljati MeK. Uz demonizaciju kojom je američka vlada obojila Iran od 1979., ovi politički napori MeK-a uspjeli su natjerati mnoge američke čelnike da vjeruju da MeK može biti koristan za interese SAD-a na Bliskom istoku. Američki čelnici ne razmišljaju o tome znaju li ili ne znaju ili im je stalo da je MeK natjerao mnoge, mnoge nedužne Irance da pate. Brzo osuđujem nasilne postupke svoje vlade, baš kao što mnogi Iranci brzo osuđuju nasilne postupke iranske vlade. Grupe poput MeK-a i akcije poput ubojstva iranskih znanstvenika služe samo za produljenje neprijateljstava između Sjedinjenih Država i Irana, neprijateljstava koja traju predugo i koja služe samo elitama koje drže vlast u obje zemlje i koja uzrokuju i Amerikanci i Iranci da pate.

Matthew Hoh je viši suradnik u Centru za međunarodnu politiku. Bivši dužnosnik State Departmenta, Hoh je u rujnu 2009. podnio ostavku u znak prosvjeda sa svog položaja u Afganistanu zbog američke strateške politike i ciljeva u Afganistanu. Prije svog angažmana u Afganistanu, Hoh je služio u Iraku. Kad nije bio raspoređen, Hoh je od 2002. do 8. radio na pitanjima politike i operacija u vezi s Afganistanom i Irakom u Pentagonu i State Departmentu.

 

3 komentara za “Vidjeti čovječanstvo u 'neprijateljskim' državama"

  1. Myra Zuckerman
    Svibanj 18, 2016 na 21: 28

    Da, volio bih da ovo ljudi moraju pročitati.

  2. J'hon Doe II
    Svibanj 18, 2016 na 15: 24
  3. Derek Kerr
    Svibanj 16, 2016 na 19: 28

    Divno!

Komentari su zatvoreni.