Tajna iza jemenskog rata

Ekskluzivno: Nedavni PBS-ov izvještaj o ratu u Jemenu razotkrio je tajnu vezu između američko-saudijskog saveza i Al Qaide, što je stvarnost koja također naglašava džihadističko nasilje u Siriji, piše Daniel Lazare.

Autor Daniel Lazare

PBS Frontline's “Jemen pod opsadom,” koji je emitiran 3. svibnja, čini jako gledan. Pogled iz prve ruke na razaranje koje su SAD, Saudijska Arabija i druge sile nanijele jednoj od najsiromašnijih zemalja na Bliskom istoku, 35-minutni dokumentarac prikazuje obitelji koje se bore među ruševinama, djecu koja umiru od minobacačkih napada, kirurge operacije bez anestezije, i druge takve strahote.

Ali najvažnije otkriće dolazi gotovo usput. Intervjuirajući prosaudijske borce u blizini središnjeg jemenskog grada Taiza, novinarka Safa Al Ahmad iznenada čuje viku. "Što nije u redu?" pitala je. "Tko su oni? Ne žele da budem ovdje?”

Vojnik objašnjava da su ljudi koji prave galamu Ansar al Sharia, tj. borci za šerijat. "I on samo sasvim ležerno kaže, ovo su Al Qaeda na Arapskom poluotoku", kaže Al Ahmad kasnije o lokalnoj podružnici Al Qaide koja se često naziva AQAP. “I nazvao ih je njihovim lokalnim imenom, a to je Ansar al Sharia. Otkrio je ono što se smatra javnom tajnom na prvim linijama, da su se oni [AQAP] borili sa svim različitim frakcijama, [prosaudijskim] jemenskim frakcijama i [američko-saudijskom] koalicijom protiv Hutija.”

“Ne primamo vas”, viču članovi Al Qaide. “Iz vjerskih razloga, ne prihvaćamo vas.” Borac koji nije pripadnik Al Qaide kaže prezirno: "Oni su ISIS." Ali drugi ga ispravlja: “Ne, nisu. Gori su od ISIS-a. Ne možemo suživjeti s njima.”

Ali koegzistiraju, kao što film jasno pokazuje. Još jedan borac koji nije pripadnik Al Qaide objašnjava: “Islam ne dopušta ljudima da budu pretjerano strogi. Moramo biti umjereni. Ali ovdje imamo grupu koja je stroga.”

"Ali vi se zajedno borite na prvoj crti?" - pita Al Ahmad.

"Zasigurno. Na frontu smo zajedno.”

S tim, dokumentarac podiže poklopac s možda najnekoherentnijeg aspekta američke politike na Bliskom istoku. S jedne strane, Sjedinjene Države tvrde da se bore protiv Al Qaide, i zapravo protiv AQAP-a, smatra se jednom od najagresivnijih franšiza Al Qaide, bila je glavna meta američkih napada bespilotnim letjelicama otkad je počeo rat protiv terorizma.

U isto vrijeme, međutim, SAD pruža vojnu potporu snagama koje predvode Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati i druge petro-države Perzijskog zaljeva koje pozdravljaju borce AQAP-a u svojim redovima kao punopravne i aktivne sudionike u križarskom ratu protiv Houthija.

SAD se protivi Al Qaidi, s jedne strane, ali podržava elemente koji su joj saveznici, s druge strane.

Objašnjavajući rat u Jemenu 

Kao Al Ahmad – herojski saudijski disident koji je bio zapravo prognana iz svoje domovine za izvještavanje o stanju šijitske manjine u kraljevstvu – kaže:

“Ovo je razlog zašto je tako teško objasniti rat protiv Jemena, jer postoji toliko mnogo neprijatelja koji se nađu na istim linijama boreći se protiv drugog neprijatelja. Puno ljudi koji su se htjeli boriti protiv Hutija, koji se nisu nužno slagali s Al Qaidom, pridružili su im se jer im je to bila spremna fronta da izađu i bore se. I to je raslo s redovima Al Qaide. I tako se situacija samo pogoršavala od 2012. do sada.”

Tamo gdje je prije Al Qaeda "kontrolirala goleme dijelove Južnog Jemena", dodaje ona, doseg skupine u posljednje četiri godine narastao je do točke u kojoj sada predstavlja pravu država u državi.

Sve je to izravno u suprotnosti sa službenim stavom u Washingtonu, koji smatra da ako se AQAP proširio, to je samo zato što je iskoristio neuredne uvjete koje je nametnuo ustanak Houthi. Kao američki protuteroristički dužnosnik rekao The Daily Beast prošlog ljeta:

“Sada je jasno da je AQAP imao značajnu korist od kaosa izazvanog preuzimanjem vlasti od strane Hutija. Dok je koalicija predvođena Saudijskom Arabijom počela potiskivati ​​Hutije, oni se ne mogu istovremeno boriti protiv AQAP-a. Konačni rezultat je da AQAP nastavlja napredovati i iskorištavati situaciju.”

Ova vizija smatra da su Hutiji glavni uzrok širenja Al Qaide, oni su stvorili uvjete koji su joj omogućili širenje, a siromašna Saudijska Arabija sada se hrabro bori da ispravi stvari. Sve je to prilično dirljivo osim što “Jemen pod opsadom” pokazuje da je zapravo suprotno.

Umjesto da unazadi Al Qaidu, jasno pokazuje da su se prosaudijske snage, bez obzira na njihove sumnje, počele oslanjati na nju kao na korisnu prednost u borbi protiv Huta i da su, prema tome, potaknule njen rast. Budući da Saudijci podržavaju anti-Houthi snage, to ih čini suučesnicima u širenju AQAP-a. A budući da SAD podržava Saudijce, to Ameriku također čini suučesnikom.

Dapače, uloga Amerike još je gora. Podvrgavajući AQAP povremenim napadima bespilotnim letjelicama, ne samo da završava ubijanjem civila – poput 14 članova svadbene zabave koju SAD pogrešno ciljano u prosincu 2013. – ali pošteno potiče članove AQAP-a da se miješaju s drugim anti-Houthi snagama jasno dajući do znanja da je to jedino mjesto koje neće bombardirati.

Rezultat je zapravo vrlo učinkovit stroj za raspirivanje apokaliptičnog žara, širenje islamske militantnosti i poticanje AQAP-a da proširi svoje pipke kroz širi anti-Houthi pokret. Jedini koji ne znaju zašto AQAP može napredovati u takvim uvjetima su stručnjaci za vanjsku politiku u Washingtonu.

Širi obrazac

U međuvremenu, ništa od ovoga nije jedinstveno za Jemen. Naprotiv, događa se gdje god se SAD pretvara da se bori protiv Al Qaide, a zapravo radi suprotno. Izvorni model bio je Afganistan gdje je pakistanski novinar Ahmed Rashid procjene da su CIA, Saudijci i drugi ulili ukupno 10 milijardi dolara u antisovjetski džihad tijekom desetogodišnjeg razdoblja počevši od sredine 1979.

Budući da su se islamski militanti općenito pokazali najpredanijim borcima, novac je tekao ekstremistima kao što je Gulbuddin Hekmatyar, ozloglašeni fanatik koji je započeo 1970-ih bacajući kiselinu u lica golih žena na kabulskom sveučilištu.

Njegova vladavina kao premijer 1993.-94. i ponovno kratko 1996. bila je toliko brutalna i destruktivna da su Talibani pozdravljeni kao osloboditelji kada su konačno preuzeli vlast i poslali Hekmatyara u bijeg u Pakistan.

Isto se dogodilo u Libiji kada je došlo do Arapskog proljeća početkom 2011. i kada je Bijela kuća pozvala Hamada bin Khalifu al-Thanija, emira Katara, da pridonese rastućem roju pobunjenika protiv Gadafija. Obama je opisao Al-Thanija na prikupljanju sredstava za Demokratsku stranku kao "velikog poticatelja, velikog promotora demokracije na cijelom Bliskom istoku", ali onda priznao: “Sada se on sam ne reformira značajno. Nema velikog pomaka prema demokraciji u Kataru. Ali znate da je dio razloga to što je dohodak po glavi stanovnika Katara 145,000 dolara godišnje. To će ublažiti mnogo sukoba.”

Zapravo, učinilo je suprotno. Sretan što može poslušati, Al-Thani, veliki pristaša Muslimanskog bratstva, usmjerio je $400 milijuna u obliku mitraljeza, automatskih pušaka i streljiva salafističkim pobunjenicima koji su Libiji učinili ono što je prethodna generacija džihadista uz podršku SAD-a učinila Afganistanu, tj. pretvorila ga u kaos. [Pogledajte Consortiumnews.com's “Obamina rizična 'misija' u Siriji„.]

Još jednom, bespredmetni vanjskopolitički establišment Washingtona ostao je češkati glavu kako je sve pošlo po zlu.

Konačno, tu je Sirija, gdje je takva perverzna politika izazvala plimni val nasilja koji je rezultirao milijunima izbjeglica i čak 470,000 mrtvih. Busheva administracija počela je ispuštati prijeteće zvukove prema Damasku tjednima nakon invazije na Irak u ožujku 2003., iako se brzo povukla nakon što su događaji u njezinom novom protektoratu počeli izmicati kontroli.

Ali tri godine kasnije, tadašnji američki veleposlanik u Siriji William V. Roebuck sugerirao je da bi poticanje vjerskog sukoba moglo biti lakši način da se sruši Assadova vlada. Iako su sunitski strahovi od šijitskog prozelitizma "često pretjerani", on savjetovan u diplomatskoj depeši koju je objavio Wikileaks, “[b]oje lokalne egipatske i saudijske misije ovdje (kao i istaknuti sirijski sunitski vjerski vođe) pridaju sve veću pozornost ovom pitanju i trebali bismo se tješnje koordinirati s njihovim vladama o načinima bolje publicirati i usmjeriti regionalnu pozornost na problem.” [Pogledajte Consortiumnews.com's “Obama tolerira ratne huškače„.]

Iskorištavanje vjerskog rata

Vjerski je rat bio predobra prilika da bi se propustila. U lipnju 2012. The New York Times otkrila da se CIA oslanjala na arhi-sunitsko Muslimansko bratstvo da pomogne kanalizirati oružje pobunjeničkim snagama koje su već stupile na teren protiv Assada.

U kolovozu je Američka obrambena obavještajna agencija izvijestio da su Al Qaida, salafisti i Muslimansko bratstvo "glavne snage koje pokreću pobunu", da je vjerojatni ishod uspostava "salafističke kneževine u istočnoj Siriji", i da je "to upravo ono što su snage koje podupiru opoziciju" ” – tj. SAD, Turska i arapske zaljevske države – “žele izolirati sirijski režim, koji se smatra strateškom dubinom šiitske ekspanzije….”

U kolovozu 2014. zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost Ben Rhodes osiguran Amerikanci tvrde da ISIS ne predstavlja nikakvu opasnost budući da je njegov "primarni fokus na konsolidaciji teritorija u regiji Bliskog istoka za uspostavu vlastite Islamske države", a ne na udare na zapadne ciljeve u inozemstvu.

Stoga su Amerikanci mogli računati na to da će nasilje ostati sigurno samodostatno dok je Islamska država zagorčavala život vladi u Damasku – što je procjena, nepotrebno je reći, koja se pokazala krajnje netočnom kada su ISIS-ovi ubojice pucali na kazalište Bataclan i druge mete u Parizu prošlog studenog, ubivši ukupno 130 ljudi.

Nakon toga se američka politika kolebala sve nesigurnije. Washington je i dalje bio naklonjen Islamskoj državi kada se radilo o borbi protiv sirijskih vladinih snaga, zbog čega se suzdržao od bombardiranja boraca ISIS-a dok su se okupljali prema Palmiri u svibnju 2015. iako bi bili savršene mete dok su prelazili miljama otvorene pustinje.

Ali inače se okrenuo prema Al Nusra frontu, kako je Al Qaeda lokalno poznata, koju sada smatra manje opasnom, ili prema skupinama s kojima je Al Nusra blisko povezana.

“Umjereni ovih dana sve više postaju svi koji nisu povezani s ISIL-om”, direktor Nacionalne obavještajne službe James R. Clapper Jr. objašnjen u ožujku 2015. – i doista Bijela kuća nije imala ništa protiv mjesec dana kasnije kada su se takozvani umjerenjaci pridružili Al Nusri kako bi pokrenuli veliku ofenzivu u sirijskoj sjevernoj pokrajini Idlib. [Pogledajte Consortiumnews.com's “Ulazak u krevet s Al-Qaidom„.]

Pokrivanje salafista

Slično tome, SAD se odupro klasificiranju salafističke vojske poznate kao Ahrar al-Sham kao terorističke iako blisko surađuje s Al Nusrom i njena ideologija je gotovo identična, kao što je Stephen Gowans nedavno primijetio na web stranici Global Research.

Isto vrijedi i za postrojbu Slobodne sirijske vojske poznatu kao 13. divizija, koju SAD već dugo podržava iako održava "prešutnu suradnju s Nusrom" prema Wall Street Journal “i čak je sa skupinom podijelio neke od svojih zaliha streljiva.”

Mohammad Alloush, koji uživa snažnu potporu SAD-a kao glavni pregovarač pobunjenika na mirovnim pregovorima u Ženevi, vođa je još jedne salafističke skupine pod nazivom Jaysh al-Islam, koja je objavila poziv od kojeg se ledi krv u žilama da istrijebi sirijsku alavitsku zajednicu u srpnju 2013. Jaysh al-Islam, obavijestio je alavite, “natjerat će vas da kušate najgore mučenje u životu prije nego što vam Allah učini da kušate najgore mučenje na sudnjem danu.” No, iako bi se moglo pomisliti da bi ovo smjestilo Jaysh al-Islam iza blijedog, bivšeg veleposlanika u Siriji Roberta S. Forda pohvalio godinu dana kasnije kao jedna od "umjerenih" pobunjeničkih snaga koje su činile život "posebno bolnim" vladi u Damasku.

Genocid je, očito, dopušten sve dok nije previše ekstreman. Nedavno je državni tajnik John Kerry napao Assada zbog bombardiranja pobunjeničkih položaja u Alepu iako je jasno da su se takozvani "umjerenjaci" pomiješali s borcima Al Nusre do te mjere da je nemoguće napasti jedne a da ne utječu na druge. Nakon što je pukovnik Steve Warren, glasnogovornik američkih vojnih snaga u Iraku, priznao u brifingu za tisak da je “prvenstveno al-Nusra ta koja drži Aleppo,” Kerry se navodno zalagao za uključivanje među neterorističke skupine izuzete od napada sirijske vlade prema uvjetima sporazuma o prekidu vatre u Aleppu koji je stupio na snagu 5. svibnja.

"Ovo je bilo apsolutno neprihvatljivo", rekao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej V. Lavrov , rekao je, "i na kraju smo ga uspjeli srušiti."

Dok su SAD bile sretne vidjeti kako ISIS napada sirijske vladine snage u Palmiri, nije im bilo nimalo drago vidjeti kako sirijske snage napadaju Al Qaidu u Alepu, što nam prilično govori gdje leže njegove simpatije.

Ako ISIS, Al Nusra i Al Qaeda-klonovi poput Ahrar al-Shama i Jaysh al-Islama nastave rasti, nije teško shvatiti zašto. Što se više sunitski politički spektar pomiče u salafističkom smjeru kako se sektaški rat produbljuje i širi, to više prednost ide tvrdoj jezgri koju čine ISIS i Al Qaeda.

Oni su najbolji borci, najpredaniji, najbolje financirani zahvaljujući godinama podrške bogatih zaljevskih doprinositelja i najbolje naoružani zahvaljujući oružju kojeg su se druge skupine odrekle dobrovoljno ili ne. Unatoč trvenju, Saudijci i Katarci ne mogu reći ne takvim snagama jer ih vide kao sve važnije u borbi protiv “šijitskog polumjeseca” koji se proteže od Hutija u Jemenu do Alavita u Siriji.

Oni su saveznici čije pomoći ne mogu priuštiti da se odreknu, zbog čega se razne sunitske snage okupljaju u ovom trenutku umjesto da se razilaze. Otuda miješanje "umjerenjaka" i Al Qaide koje vidimo od Taiza do Alepa.

Što se tiče SAD-a, on je zaključan u nefunkcionalnom braku sa Saudijcima iz kojeg ne može pobjeći. Kao rezultat toga, ono se vrti u krevetu s istim silama. Poput lika u romanu Somerseta Maughama, nađe se kako se uvijek iznova vraća istoj prljavoj ljubavnoj vezi koliko god se trudila odoljeti.

Daniel Lazare je autor nekoliko knjiga uključujući Zamrznuta republika: Kako ustav paralizira demokraciju (Harcourt Brace).