Najveća politička priča 2016. bio je uspon prosvjedničkih kandidata Donalda Trumpa i Bernieja Sandersa, ali to je bio fenomen koji su glavni američki mediji uglavnom promašili ili omalovažili, piše Neal Gabler.
Autor: Neal Gabler
Na njihovu vječnu diskreditaciju, većina MSM Big Feeta, što je ono što je pokojni novinar Richard Ben Cramer označio samovažnim, pontifikacijskim političkim izvjestiteljima i stručnjacima koji dominiraju našim tiskom, krivo sam shvatio o Donaldu Trumpu i Bernie Sanders.
To nije mala stvar kada uzmete u obzir da su to dvije velike priče ove sezone kampanje. To je kao da meteorolog promaši uragan pete kategorije. Naravno, da je prognozer pokvario taj poziv, vjerojatno bi dobio otkaz. Kod stručnjaka, čini se da pogrešno nije važno.
Svaka im čast, nekoliko tih Big Feeta priznalo je svoje pogreške. New York Times kolumnist David Brooks, jedan od najskrušenijih, priznao je da je shvatio da je živio u mjehuru i da je morao još malo otići u zemlju - "promijeniti način na koji radim svoj posao", kako je to rekao - da razumije Amerikance psiha.
Brooks je u pravu kada kaže da postoji velika nepovezanost između ljudi koji izvještavaju o našoj politici i ljudi koji u njoj sudjeluju. Moj vlastiti osjećaj je da su politički novinari uglavnom samodopadna skupina, ali to im je prirodno. Ako se čini da nas preziru, to je zato što doista imaju drugačija iskustva i žive u drugačijem svijetu od velike većine njihovih sugrađana Amerikanaca.
Najmoćniji od njih – oni koje najviše čitate, vidite i čujete – čine elitu toliko udaljenu da nas je mogla razumjeti samo kroz najagresivniju simpatičnu maštu. A to se neće dogoditi.
Kao prvo, novinari u cjelini ne izgledaju kao ostatak Amerike. “Tipičan američki novinar je 41-godišnji bijeli muškarac”, započeo je izvješće Pew Research Centera iz 2006. Kad je to izvješće ažurirano 2013., taj tipični novinar postao je 47 godišnji bijeli muškarac, a srednja dob porasla je ne samo u novinama, gdje bi se moglo očekivati da novinari stare zajedno s njihovom institucijom, već i na TV i radijskim postajama, pa čak i na internetskim stranicama s vijestima.
Što se tiče “bijelog” dijela, novinari su velikom većinom bijelci u naciji koja je sve raznolikija. Otprilike 37 posto Amerikanaca su manjine – broj koji brzo raste. No prema jednoj studiji, manjine su imale samo 22 posto televizijskih novinarskih poslova, 13 posto radijskih i 13 posto dnevnih novina.
Druga studija, od strane Sveučilišta Indiana, stavlja postotak novinarskih poslova koje drže manjine znatno niže: 8.5 posto u 2013. godini.
A što se tiče “muškog” dijela, iako se broj žena u novinarstvu postupno povećava, samo jedna trećina stalno zaposlenih novinara su žene – udio koji se manje-više održao od 1980-ih.
Dakle, ovo je situacija: o zemlji koja je sve mlađa, tamnija i napola ženska izvještava novinarski zbor koji je stariji, bjelji i više muški. Zjapeći demografski jaz odvaja tisak od ljudi – jaz koji nesumnjivo utječe na vrste odabranih priča i način na koji se o njima izvještava.
A tu su i drugi bageri koji proširuju zaljev. Iako su novinari očito raštrkani po cijeloj zemlji, geografski nisu jednako raspoređeni. Kao što se i moglo očekivati, središta vijesti su New York, Washington i, u manjoj mjeri, Los Angeles.
Od 40,000 novinara u Americi, gotovo četvrtina živi u ova tri područja, što je zapanjujuće kada bolje razmislite i što zasigurno iskrivljuje izvještavanje vijesti. Također se čini da potvrđuje poznatu tvrdnju Srednje Amerike da medijske elite većinu zemlje smatraju preletom od LA-a do NYC-a.
Volim New York, a dragi su mi i Los Angeles i Washington, ali teško da bih za ovo troje rekao da su mikrokozmosi Amerike. Iako su sva tri visoko rangirana među američkim gradovima u rubrici rasne i etničke raznolikosti, kako je utvrđeno u studija Walethub.com (NYC na #6; LA na #54 i DC na #78), svo troje su osrednje u različitosti prihoda (DC na #86; NYC na #157; LA na #183). To znači da većina Big Feet reportera živi u ekonomski stratificiranim gradovima, a mnogi od njih, gotovo po definiciji, žive u slojevima viših primanja.
Prosječan novinar ili dopisnik ne zarađuje mnogo novca, prema Zavodu za statistiku rada u svibnju 2015. – nešto manje od 50,000 tisuća dolara. Za usporedbu, prosječni dohodak kućanstva u SAD-u općenito iznosi samo oko 52,000 dolara. Ali upamtite da te brojke BLS-a uključuju sve novinare i dopisnike u zemlji, uključujući i ljude u zabiti gdje su plaće niske. Ako se fokusirate na velika tri grada, slika je nešto drugačija. Prosječna godišnja plaća novinara u New Yorku je 69,000 dolara, u području metroa DC 75,000 dolara, au LA-u 48,000 dolara, zapravo pod opća sredina, koja sugerira koliko su glavni mediji stvarno koncentrirani na Istoku.
Naravno, te brojke vrlo vjerojatno podcjenjuju što državni dopisnici zarađuju, a još manje ono što dobivaju Big Feet – novinari i stručnjaci koji imaju najveći utjecaj. Ne znamo točno kolike su im plaće jer nam to neće reći, ali ne moramo previše maštati da bismo u to povjerovali izuzetno su dobro plaćeni, kao u “jedan posto” dobro plaćen.
Ovo je važno jer najveći jaz između tiska i ljudi vjerojatno nije politika (preko 50 posto novinara sebe naziva neovisnima, tako da nisu postavljeni na političkim polovima) ili rase, etničke pripadnosti ili zemljopisa ili čak kulture koja je nastala kombinacijom toga – iako su svi važni i svi pridonose novinarskom korpusu koji niti nalikuje Americi niti, u mnogima poštuje, razmišlja kao većina Amerikanaca.
Umjesto toga, najveći jaz može biti ekonomski. Vrlo je moguće da su novinari – posebno Big Feet – odbacili Trumpa i Sandersa jer novinari nikako nisu mogli dokučiti duboko, uzavrelo, često neizgovoreno ekonomsko nezadovoljstvo koje pogađa toliko Amerikanaca i koje je pomoglo potaknuti i Trumpov i Sandersov pokret. Nisu to mogli dokučiti, možda, jer to nisu doživjeli. Znam jer jesam.
Kada spojite njihovu zemljopisnu blizinu i njihovu klasnu solidarnost, sasvim je vjerojatno da će se MSM novinari okupiti, kao što to čini većina zemljopisnih i ekonomskih skupina. Vjerojatnije je da će vidjeti iste stvari, posjećivati iste zabave i događaje, družiti se s istim ljudima, koristiti iste izvore i slati svoju djecu u iste škole, što dovodi do toga da vide svijet na slične načine i izvještavaju iste priče na iste načine.
Ukratko, MSM nije samo elita, to je vrsta ekonomske i kulturne klike. A ta klika nismo mi.
Tako David Brooks može napustiti svoj mjehur i pokušati pronaći dušu Amerike. To je cilj vrijedan divljenja. No, kao i svi Big Feet, morat će učiniti više od promjene načina na koji obavlja svoj posao. Da bi to učinio kako treba, morao bi se odreći svog doma, svoje plaće, svojih prijatelja, svoje udobnosti, svog neizbježnog osjećaja privilegije. To je jedini način na koji bi mogao doista osjetiti, a time i potpuno shvatiti, bol i bijes koji su u srcu ove čudne godine kampanje.
Neal Gabler je autor pet knjiga i dobitnik dvije LA TIMES Knjižne nagrade, Time magazinepublicistička knjiga godine, USA Todaybiografiju godine i druge nagrade. Također je viši suradnik u Lear Centru za proučavanje zabave i društva i trenutno piše biografiju senatora Edwarda Kennedyja. [Ovaj se članak izvorno pojavio na http://billmoyers.com/story/the-mainstream-medias-big-disconnect-why-they-dont-get-middle-america/ ]
Zabrinut sam zbog izjednačavanja Bernieja i Trumpa, a vi govorite najveću priču, a ne dvije najveće priče. Neki progresivci vole njegove komentare o Bushu i kritiziranje imperijalizma. Međutim, rat može biti uzrokovan željom za većom moći iako je Trump već američki milijarder koji se najbrže obogatio, s više zgrada s njegovim imenom od Napoleona. Nadam se da Hillary zajedno s Berniejem može zaustaviti Trumpa, Trump predlaže da Bernie vodi treću stranu je dobar razlog za to.
Ma molim te, MSM-u nije promakla ova priča, zakopali su je. To oni rade. Oni postoje u svrhu širenja propagande u masama. Ali postoji problem. Ljudi jednostavno više ne vjeruju u ta sranja. Isto se dogodilo u Sovjetskom Savezu. Ispiranje mozga je popustilo.
Također bih želio istaknuti da Brooks nije konzervativac. On je usrani umjetnik koji se predstavlja kao konzervativac.
Ipak, velika je priča kako najmoćnija zemlja na svijetu može biti ostavljena s ovim sociopatima između kojih može birati. Ovo ne može biti pravi Trump ili Clinton? Možete imati i orangutana, pa makar on bio i glup.
Od svih onih nekoliko koji dolaze iz manjinskih skupina, jesu li dobro shvatili ili su isti kao sredovječni bijelac koji samo radi ono što šef želi?
Joe Tedesky: Da, a empatija je funkcija mašte. Morate se vidjeti i osjetiti u situaciji tog susjeda, pa makar bila drastično drugačija od vaše. Dakle, ako vaše dijete ili supružnik nije u vojsci, zamislite da je on ili ona u uniformi i da se sprema rasporediti po drugi ili treći put. Što ako empatija postane popularna, poput joge? Zamisli to!
Ako jedna slika vrijedi tisuću riječi, onda pogledajte Večeru dopisnika iz Bijele kuće. Nemojte me krivo shvatiti, u potpunosti uživam u tome kako industrije mogu slaviti svoja postignuća, ali kada vidim te novinare kako se trljaju o filmske slavne osobe i političare elitiste, osjećam se izostavljeno. Kad koristim riječ 'ja', ne mislim nužno na sebe kao na sebe. Mislim na obične ljude. Problem s današnjom izvršnom klasom jest to što oni znaju kako zaposliti samo izvršnu klasu. Pravi izvršni lideri ne bi samo naporno radili da zaposle svoje vršnjake iz vlastite klase, nego bi još više radili na zapošljavanju i angažmanu s ne tako sretnim ljudima niže klase. Klasa od 1% koja se trenutno najviše zlostavlja u našoj zemlji u ovo vrijeme su naši uniformisani muškarci i žene. Dok svi zahvaljuju ovim finim ljudima na njihovoj službi, također osjećam da ih se uglavnom zanemaruje zbog njihovih napornih dužnosti, a to je tužni dio koji ih tjera na jedno raspoređivanje za drugim. Ne vjerujem da civili žele da bude tako, ali opet svi mi živimo unutar nekakvog balona. Možda bismo jednog dana svi trebali prošetati u susjedovim cipelama… što mislite?
Ono što je toliko razočaravajuće je da je takozvana liberalna blogosfera više-manje ponovila mane umirućeg MSM-a.
Mislim, kad vidite Howarda Finemana u Huffpu, i neke od ljudi koje je Josh Marshall zaposlio, pa, internetska revolucija je mrtvorođenče.
Za mene ovo tako jasno seže unatrag do Drugog svjetskog rata i savezne vlade koja je tako besprijekorno kombinirala nekonvencionalno ratovanje s konvencionalnim ratovanjem, a potom gotovo prirodno uključivanje potonjeg u vojni industrijski kompleks koji postoji danas. Kad se dodaju financije, droga i međunarodni posao s oružjem, te sve ograničeniji prirodni resursi; imate vrlo dobar opis naše suvremene američke situacije. Politizirajte sve ovo i imate, cijeli rat cijelo vrijeme. Međutim, to se ne može nastaviti, i neće... Budući da se o demokratskoj odluci da se nastavi ovaj kurs nikada nije govorilo, niti se o njoj glasovalo; javnost je zbunjena oko toga kako je došlo do ove aberacije. U mnogo smo većoj nevolji nego što možemo zamisliti, bez očito lakog izlaza.
Tisak je slabo prikrivena propagandna operacija, s primjetnim izuzetkom vrlo malog broja pojedinaca sa stvarnim novinarskim integritetom i bez mikrofona.
Jedna od boljih procjena velike slike. Sveukupni problem toliko je velik da je teško pronaći najbolji način za njegovo rješavanje. Ratovi, ekonomija, globalno zagrijavanje, sve su to dijelovi problema, a tisak samo vuče svoju korporativnu liniju. Svi smo u neredu, a novinari još uvijek moraju preživjeti sami sebe, što ostavlja zagonetku o tome što izvještavati, a da ne razbjesni svog šefa. Mora postojati način da se pronađu rješenja, ali tisak najvjerojatnije neće biti taj koji će to učiniti.
Slažem se da je analiza relevantna i istinita, ali je nepotpuna bez rasprave o široj slici. Manje sam zabrinut zbog kulture/prihoda Davida Brooksa nego što sam zabrinut zbog šefa njegovog šefa i kluba u kojem on/ona radi. Jasno je da je MSM samo "ruka vladajuće klase", kao što je nedavno Bernie Sanders rekao je na The Young Turks. Dalje ističe da su Comcast i Time Warner (koji vode debate) veliki doprinos kampanji Hillary Clinton, . Dakle, nije toliko da MSM, politička klasa i ostalih 1% nisu u kontaktu (iako jesu), oni jednostavno svi rade na tome da zadovolje najjači instinkt koji svakoga od nas pokreće…”samo- očuvanje.” Samo svi pokušavaju učiniti ono što je najbolje za sebe i svoju obitelj i pobrinuti se da sve što imaju i dalje bude tu za njihove unuke. Kad ovako pogledate, nije potrebna nikakva zavjera. Svatko radi samo u svom interesu. Ako ste pobjednik u statusu quo, zašto biste ga uopće htjeli preispitivati ili ne daj Bože promijeniti?
Zamislite samo koliko bi života, koliko obitelji na Bliskom istoku bilo spašeno da mediji nisu pružili američkoj vladi propagandnu ruku i da su pošteno izvještavali.
Nekako je bilo sumnjivo da bi samo poštenije izvještavanje uspjelo. Jednostavno bi morali uložiti više truda u izmišljanje boljeg izgovora. Istina je da je nafta otkako je otkrivena na Bliskom istoku postala od strateške važnosti za Zapad. To između ostalog uključuje kvalitetu života srednje klase. Samo izvucite povijest ekonomske stagnacije 70-ih. Čak i s naftom iz škriljevca, zbog "petrodolara" i potražnje u Europi/Aziji, to je i dalje tako.
Teško je osporiti da je izvršenje posljednjih ratova bila nesposobna, korumpirana neublažena katastrofa. Ipak, ne postoji niti jednostavna trenutna formula za povlačenje Zapada. Prava rješenja zahtijevaju strpljenje i upornost u izvršavanju dosljednog programa tijekom mnogih godina. Nešto nevjerojatno teško za savladati kratkoročno orijentiranim i ne osobito (službeno) dobro plaćenim političarima.
Condoleeza Rice. Susan Rice. Margaret Thatcher. Hillary Clinton. Viktorija Nudelman.
Svakako ne mislim da novinari koji pripadaju mainstream medijima griješe jer žive u kulturnom balonu različitom od prosječnog Joea. Oni znaju što se događa, ali vrte stvari onako kako bi korporativni svijet želio da se vrte, onako kako bi korporativni mediji željeli da se stvari govore ili ne govore. Drugim riječima, odlučili su se obogatiti nauštrb istine i boli ih boga za ono što bi novinarstvo trebalo biti, traženje istine.
Amen Annie
Bingo, Annie.
Dobro rečeno.
Apsolutno si u pravu.
U slučaju Cenka Uygura koji je s The Young Turks, prisjetimo se da je imao vrlo popularan termin na MSNBC-u i kada su ga pozvali da ga zapravo otpuste (ponudili su mu termin vrlo rano ujutro u subotu za puno novca kad nitko nije bi gledao), rekli su mu: "Mi radimo za establišment, a establišmentu u DC-u se ne sviđa vaš TON."
Cenk and Co. ne može se svakodnevno vidjeti na vlastitom YouTube kanalu gdje ima milijunsku publiku svaki dan.
Bravo za Cenka.
” “Radimo za establišment, a establišmentu u DC-u se ne sviđa vaš TON.”
Za osnivanje — i poseban interes rukovoditelja (i njihovih prijatelja) koji kontroliraju mrežno programiranje.
Razmotrite orvelovski prikaz Izraela u MSM-u——to nije zbog 'nepoznavanja' pravih činjenica o I/P-u—to je njihovo namjerno laganje (propaganda) javnosti SAD-a.
“Najbolji lažov je onaj koji vjeruje u vlastite laži.” Siguran sam da među novinarima postoji velika raznolikost samosvijesti. Oni, koji su previše vezani za istinu, pate od kognitivne disonance i manje je vjerojatno da će težiti, ostavite se, uspjeti, na najviše pozicije.
Ništa u medijskom modelu vijesti ne govori ništa o traženju istine. Niti je bilo ikada u prošlosti. Međutim, svakako je bilo više različitosti mišljenja u danima manje koncentracije, šire geografske rasprostranjenosti, niže ekonomije razmjera koja je dosegla veliku publiku i manje shvaćenih propagandnih tehnika.
Stari novinarski model sada se urušava u doba interneta. Do sada je to samo rezultiralo većim pritiskom na novinare koji se natječu za smanjenje fonda razumno plaćenih poslova.
Cijenim jednostavan pristup alternativnim izvorima, uključujući vijesti o konzorciju. Pomaže u stvaranju uravnoteženije slike svijeta. Ipak, unatoč brojnim izvješćima o problemima s kvalitetom, čini se da postoji opći nedostatak konstruktivnog programa. Ljudi zaglave na trenutnom jadnom stanju stvari, opet implicitno u suprotnosti s iluzornom poviješću “starih dobrih vremena”. Istina je da nikad nije bilo onih dobrih starih vremena. Neke su stvari možda bile bolje, ali su sigurno neke bile gore.
Konstruktivno pitanje je može li postojati nova industrija izvještavanja izgrađena na takav način da se izvještavanje o istini sustavno nagrađuje profitom i publikom?
” Drugim riječima, odlučili su se obogatiti nauštrb istine i nije ih briga za ono što bi novinarstvo trebalo biti, traženje istine.”
To——i njihova glupost, a kad kažem glupost, mislim na glupost. Ili bih to možda trebao nazvati njihovim 'primitivnim mentalitetom'.
Postoji razlog zašto su kanibalska plemena nestala – bili su tako primitivno glupi da nisu mogli shvatiti ako pojedu sve svoje susjede i ne dopuste nadopunjavanje nekanibalskih plemena koja su pojeli, da će na kraju ostati bez izvora hrane .
SAD-om upravljaju kanibali.