Izigravanje europskih muslimanskih strahova

Ekskluzivno: Turska i Islamska država iskorištavaju priljev sirijskih izbjeglica u Europu kako bi postigli svoje ciljeve, igrajući se na strah kontinenta od toga što će priljev muslimana učiniti političkoj stabilnosti, objašnjava Andrés Cala.

Autor: Andrés Cala

Više od milijun izbjeglica i migranata slilo se u Europu 2015., uglavnom Sirijaca, a više od 150,000 im se pridružilo do sada u 2016., većina prelaskom u Grčku iz Turske. Većina jednostavno bježi od rata i previranja na Bliskom istoku, ali te ljudske valove također iskorištava Islamska država za širenje kaosa u Europi i Turska za promicanje vlastite regionalne agende vis a vis Europe.

Suočena s najgorom izbjegličkom krizom od Drugog svjetskog rata, Europa – predvođena nestalnom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel – ušla je u moralno i pravno sumnjiv dogovor s Turskom u kojem su ljudi postali žetoni za pregovaranje i pijuni. Od 20. ožujka, imigranti koji su ilegalno ušli u Grčku deportirani su u Tursku u takozvanom mehanizmu "jedan za jednog". Za svakog vraćenog Sirijca, još jedan od gotovo 3 milijuna u Turskoj bit će legalno premješten u Europu, do 72,000 XNUMX, ali čak i taj broj uzrokuje poteškoće.

Cilj Europe je zalupiti vrata izbjegličkoj krizi koja mijenja unutarnju politiku diljem kontinenta i tjera zemlje da zatvore unutareuropske granice, ukidajući slobodu kretanja koja je bila središnji stup Europske unije. Europa nastoji zaustaviti poplavu izbjeglica začepivši grčku rupu kroz koju stiže 85 posto useljenika. Ali time Europa zanemaruje svoju odgovornost prema milijunima koji bježe od nasilja uglavnom iz Sirije, Iraka i Afganistana, ratova koje zapadni savez nije uspio riješiti i, u nekim slučajevima, započeo ili potaknuo.

Središnja uloga Turske kao mosta prema Europi dala je Ankari poseban utjecaj na proces. Neki bi to čak mogli nazvati prisilom ili ucjenom, prijetnjom da će otvoriti vrata ako Europska unija ne udovolji turskim zahtjevima za novcem ili povoljnim tretmanom.

U zamjenu za prihvaćanje deportacije iz Grčke, Turska će dobiti 6 milijardi eura pomoći od Europe za zbrinjavanje gotovo 3 milijuna sirijskih izbjeglica koje su sada u Turskoj, povrh toga što je Europa pristala odobriti bezvizni režim za turske građane nakon što se ispune neki uvjeti i obećavajući brzo pokretanje ubrzanog procesa za kandidaturu Turske za članstvo u EU.

Na jednoj razini, Turskoj je uistinu potreban novac. Kaže da je već potrošio 10 milijardi dolara od 2011. pružajući utočište sirijskim izbjeglicama. Ali Europa je također savršeno sposobna – samo nema političke volje – nositi se s izbjegličkom krizom unutar svojih granica.

Odbijajući to učiniti, Europa ne samo da žrtvuje svoja humanitarna načela, već osnažuje ekstremiste i druge ratne huškače u Siriji koji iskorištavaju reakciju Europe protiv muslimanskih izbjeglica kako bi pridobili odanost već otuđenih muslimana koji žive u Europi.

Drugim riječima, Europa dopušta Islamskoj državi da koristi izbjegličku krizu kao moćno propagandno oružje, razotkrivajući antimuslimansku netrpeljivost koja je izbila na površinu u zemlji za zemljom dok su zalupili vratima očajnim obiteljima koje traže sigurnost i posao.

U ovom trenutku europski čelnici jednostavno očajnički žele spasiti EU, ne toliko od izbjeglica, koliko od podjela koje je izbjeglička kriza proširila Europom. Čelnici EU-a zabrinuti su zbog ekstremno desnih, antiimigrantskih i anti-EU stranaka koje jačaju, posebno nakon terorističkih napada u Parizu i Bruxellesu. Čelnici EU vide opasnost od novog autoritarnog populizma po uzoru na fašizam koji je opustošio Europu prošlog stoljeća.

Možda je taj strah prenapuhan, no izbjeglička kriza ponovno je izbacila na površinu ružno lice europskog nacionalizma koji je desetljećima bio potopljen pod modernim europskim načelima tolerancije i humanizma. Zamjena te kulturološke slike Europe mrk je odgovor među mnogim Europljanima koji kažu da će dolazak afričkih i bliskoistočnih imigranata poremetiti kulturnu ravnotežu i velikodušnost socijalne skrbi mnogih europskih zemalja.

Ali europski dogovor s Turskom – novac i drugi ustupci u zamjenu za ograničavanje protoka izbjeglica – daje populističkim strankama još više streljiva za promicanje njihovih ciljeva protiv EU-a, uključujući nadolazeći referendum u Velikoj Britaniji o izlasku iz EU-a. Upravo ove javne rasprave – i njihovi ponekad sirovi antimuslimanski osjećaji – idu na ruku scenariju rata religija na kojem Islamska država napreduje.

Izbjeglička kriza također je u središtu turske igre jer se kreće između zadržavanja izbjeglica i puštanja ih da krenu prema Europi. Ta se poluga savršeno uklapa u tursku strategiju da osujeti tekuće mirovne napore Zapada i Rusije sa sirijskom vladom. Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan gaji nadu da još uvijek može pokrenuti smjenu sirijskog predsjednika Bashara al-Assada, alavita, i da ga zamijeni sunitski vođa u savezu s Turskom.

Privremena popravka

Iako komplicira ionako složeni sirijski sukob, europski odgovor na izbjeglice malo pomaže izbjeglicama jer odgovornost prebacuje na druge zemlje. Samo oko 4.6 milijuna Sirijaca raspoređeno je po susjednim zemljama Sirije, uglavnom Turskoj, ali i Jordanu i Libanonu.

Očajni migranti pronalaze alternativne – čak i opasnije – rute u Europu, poput prelaska Sredozemnog mora iz Libije u Italiju, odlaska iz Maroka u Španjolsku, pa čak i šuljanja preko Rusije u Finsku. Broj mrtvih od takvih rizičnih pristupa Europi je velik. Više od 3,700 ljudi i dalje se vode kao nestali u 2015. godini.

Iako se ulazak u Grčku smatra najsigurnijom rutom, tamo je bilo užasnih slučajeva prevrtanja brodova s ​​migrantima i raspršivanja utopljenika po plažama. A s početkom toplijeg vremena protok će se sigurno povećati.

Dogovor Europe s Turskom također je izazvao pritužbe i pravna pitanja Ujedinjenih naroda i svih velikih humanitarnih agencija, kao i sudova i vlada. Ključna greška u obrazloženju Europe je da iako se može pretvarati da je Turska sigurna zemlja za izbjeglice, mnoga izvješća pokazuju suprotno.

Komisija EU-a ovaj je tjedan oštro kritizirala zemlje članice jer nisu ispoštovale čak ni diskretne obveze o premještanju 160,000 izbjeglica koje su već u Grčkoj i Italiji do ljeta 2017. Manje od 1 posto obveza ispunjeno je nakon gotovo godinu dana. Da naglasimo, prošlog vikenda papa Franjo posjetio je grčki otok Lezbos, nultu točku izbjegličke krize, i vratio se u Vatikan s 12 izbjeglica, od kojih su polovica bila djeca.

Ali čak i ako isključimo humanitarne razloge, Europa ide u krevet sa sve autoritarnijom figurom u vidu turskog predsjednika Erdogana, koji gazi osnovna ljudska prava kod kuće, uključujući slobodu izražavanja. Erdogan nastavlja konsolidirati vlast dok se suočava s raširenim optužbama da su njegove obavještajne službe pomagale ekstremnim džihadističkim elementima unutar Sirije, uključujući Islamsku državu.

Erdogan, koji je preokrenuo dugogodišnju tursku politiku službenog sekularizma, također koristi svoju novootkrivenu polugu izbjegličke krize kako bi se malo osvetio Europi koja je počela uzmicati od bližih veza s Turskom jer je pod Erdoganom postala sve religioznija država. Sada većina Turaka također odbija ideju o punopravnom članstvu u EU, što bi bilo u suprotnosti s trenutnom ambicijom Turske da postane dominantna sila u muslimanskom svijetu.

Ali Erdogan pokazuje svoje mišiće tjerajući EU da oživi ideju turske kandidature za punopravno članstvo u EU, što je nešto što europske nacije, počevši od Njemačke, u ovom trenutku ne bi prihvatile. Važnija povlastica za Turke bilo bi bezvizno putovanje u Europu.

I da dodamo uvredu na povredu, tu je anegdotski, ali snažno simboličan skandal oko Jana Bohmermanna, njemačkog komičara koji je nazvao Erdogana "kozojebačem", zajedno s dugim popisom drugih uvreda u satiričnoj pjesmi koju je emitirao na njemačkom TV, prethodno priznajući da možda krši zakon.

Merkel je u petak odlučila dopustiti Erdoganu da koristi zakon iz devetnaestog stoljeća kako bi podigao kaznenu prijavu protiv komičara, što je preduvjet da se njegov slučaj iznese pred njemački sud. No, javnost, političke stranke, pa čak i članovi koalicije kritizirali su kancelarku zbog priklanjanja Erdoganu i potkopavanja načela slobode izražavanja.

Uostalom, Europa je mjesto koje je snažno branilo slobodu izražavanja Charlie Hebdoa jer je objavljivao uvredljive slike proroka Muhameda. Ali – budući da Erdogan igra na moćnu kartu izbjeglica – očito je da je turski predsjednik zabranjen za ismijavanje.

Andrés Cala je nagrađivani kolumbijski novinar, kolumnist i analitičar specijaliziran za geopolitiku i energiju. On je glavni autor Američka slijepa točka: Chávez, energija i sigurnost SAD-a.