Na Kubu s mržnjom

Putovanjem na Kubu i ublažavanjem embarga predsjednik Obama signalizira smanjeno neprijateljstvo SAD-a, ali ne i isprike za okrutnost koju je Washington nanosio tom karipskom otoku više od pola stoljeća, kaže William Blum.

Od Williama Bluma

CIA-in moto bi mogao biti: "Ponosno rušenje kubanske vlade od 1959." Što sad? Jeste li mislili da su Sjedinjene Države konačno odrasle i shvatile da zapravo mogu dijeliti istu hemisferu kao i ljudi Kube, prihvaćajući kubansko društvo jednako bespogovorno kao i kanadsko?

Korištenje električnih romobila ističe The Washington Post (18. veljače) izvijestio je: "Posljednjih tjedana dužnosnici administracije jasno su dali do znanja da bi Obama putovao na Kubu samo ako njezina vlada učini dodatne ustupke u područjima ljudskih prava, pristupa internetu i liberalizacije tržišta."

Zamislite da Kuba inzistira da Sjedinjene Države učine “ustupke u području ljudskih prava”; to bi moglo značiti da se Sjedinjene Države obavezuju da neće ponoviti ništa poput sljedećeg:

– Invazija Kube 1961. u Zaljevu svinja.

– Invazija Grenade 1983. i ubijanje 84 Kubanca, uglavnom građevinskih radnika.

– Dizanje u zrak putničkog zrakoplova punog Kubanaca 1976. (1983. grad Miami održao je dan u čast Orlanda Boscha, jednog od dvojice idejnih tvoraca ovog groznog čina; drugi počinitelj, Luis Posada, dobio je doživotnu zaštitu u istom gradu.)

– Davanje kubanskim prognanicima na korištenje virusa koji uzrokuje afričku svinjsku kugu, prisiljavajući kubansku vladu da zakolje 500,000 XNUMX svinja.

– Inficiranje kubanskih purana virusom koji uzrokuje smrtonosnu Newcastlesku bolest, što je rezultiralo smrću 8,000 purana.

– Godine 1981. epidemija denga hemoragične groznice zahvatila je otok, prva velika epidemija DHF-a ikada u Americi. Sjedinjene Države dugo su eksperimentirale s korištenjem denga groznice kao oružja. Kuba je tražila od Sjedinjenih Država pesticid za iskorijenjivanje komaraca, ali ga nije dobila. Na Kubi je prijavljeno više od 300,000 slučajeva sa 158 smrtnih slučajeva.

Ovo su samo tri primjera desetljećima dugog CIA-inog kemijskog i biološkog rata (CBW) protiv Kube. [Vidi William Blum, Rogue State: Vodič za jedinu svjetsku supersilu (2005.), 14. poglavlje]

Moramo imati na umu da je hrana ljudsko pravo (iako su Sjedinjene Države to više puta demantirale). [Isto, str.264]

Washington je zadržao blokadu robe i novca koji ulaze na Kubu koja još uvijek traje, blokadu koju je savjetnik predsjednika Clintona za nacionalnu sigurnost, Sandy Berger, 1997. nazvao "najprožimajućim sankcijama ikada nametnutim jednoj naciji u povijesti čovječanstva." [Izvještaj za tisak u Bijeloj kući, 14. studenog 1997., transkript US Newswirea]

– U više navrata pokušao atentat na kubanskog predsjednika Fidela Castra, ne samo na Kubi, već iu Panami, Dominikanskoj Republici i Venezueli. [Vidi Fabian Escalante, Izvršna akcija: 634 načina da se ubije Fidel Castro (2006), Ocean Press (Australija)]

– Posljednjih godina jedan za drugim shemama, Washingtonova Agencija za međunarodni razvoj (AID) nastojala je izazvati neslogu na Kubi i/ili potaknuti pobunu, a krajnji cilj bila je promjena režima.

Godine 1999. kubanska tužba zahtijevala je 181.1 milijardu američkih dolara odštete za smrt i ozljede koje su pretrpjeli kubanski građani u četiri desetljeća "rata" Washingtona protiv Kube. Kuba je tražila 30 milijuna dolara izravne odštete za svaku od 3,478 osoba za koje je rekla da su ubijene u akcijama SAD-a i 15 milijuna dolara za 2,099 ozlijeđenih. Također je tražio po 10 milijuna dolara za poginule i po 5 milijuna dolara za ozlijeđene, kako bi kubanskom društvu nadoknadio troškove koje je moralo preuzeti u njihovo ime.

Nepotrebno je reći da Sjedinjene Države nisu platile ni penija za to.

Jedna od najčešćih jenkijevskih kritika stanja ljudskih prava na Kubi bilo je uhićenje disidenata (iako se velika većina brzo pusti na slobodu). Ali mnoge tisuće antiratnih i drugih prosvjednika uhićene su u Sjedinjenim Državama posljednjih godina, kao i u svakom razdoblju američke povijesti.

Tijekom pokreta Occupy, koji je započeo 2011., više od 7,000 ljudi uhićeno je otprilike u prvoj godini, mnoge je policija pretukla i maltretirala dok su bili u pritvoru, njihove ulične izložbe i knjižnice razbijene su u komadiće; (pokret Occupy nastavio se do 2014.; stoga je brojka od 7,000 podcijenjena.) [Huffington Post, 3. svibnja 2012.]

Štoviše, mora se imati na umu da kakva god ograničenja građanskih sloboda postojala na Kubi postoje unutar određenog konteksta: najmoćnija nacija u povijesti svijeta udaljena je samo 90 milja i zaklela se – žestoko i opetovano – svrgnuvši kubansku vladu. Da su Sjedinjene Države jednostavno i iskreno zabrinute da Kubu učine manje restriktivnim društvom, politika Washingtona bila bi jasna:

– Opozovite vukove – vukove CIA-e, vukove AID-a, vukove doktore-kradljivce, vukove bejzbolaša-kradljivce.

– Javno i iskreno (ako se američki čelnici još uvijek sjećaju što ta riječ znači) odriču se korištenja KBW-a i ubojstava. I ispričati se.

– Prekinite beskrajnu licemjernu propagandu – o izborima, na primjer. (Da, istina je da se na kubanskim izborima nikada ne pojavljuje Donald Trump ili Hillary Clinton, niti 10 milijardi dolara, niti 24 sata reklama za kampanju, ali je li to razlog da ih otpišemo?)

–Platiti odštetu – puno toga.

– Sine qua non – prekinuti zaboga groznu blokadu.

Kroz razdoblje kubanske revolucije, od 1959. do danas, Latinska Amerika svjedočila je strašnoj paradi kršenja ljudskih prava – sustavnom, rutinskom mučenju; legije “nestalih” ljudi; eskadroni smrti koje podupire vlada i hvataju odabrane pojedince; pokolji masovno seljaka, studenata i drugih skupina.

Najgori počinitelji ovih djela u tom razdoblju bili su vojni i pridruženi paravojni odredi El Salvadora, Gvatemale, Brazila, Argentine, Čilea, Kolumbije, Perua, Meksika, Urugvaja, Haitija i Hondurasa. Međutim, čak ni najgori neprijatelji Kube nisu ozbiljno optužili vladu u Havani za bilo koje od takvih kršenja; a ako se dalje uzme u obzir obrazovanje i zdravstvena skrb, “oboje,” rekao je predsjednik Bill Clinton, “funkcionira bolje [na Kubi] nego u većini drugih zemalja,” [Miami Herald, 17. listopada 1997., str. 22A], a oboje su zajamčeni “Općom deklaracijom o ljudskim pravima” Ujedinjenih naroda i “Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda,” tada se čini da tijekom više od pola stoljeća svoje revolucije, Kuba je uživala jednu od najboljih evidencija ljudskih prava u cijeloj Latinskoj Americi.

Ali nikad dovoljno dobar da bi ga se američki čelnici ikada dotakli na bilo koji način; citat Billa Clintona je doista rijedak izuzetak. Teška je odluka normalizirati odnose sa zemljom čije policijske snage gotovo svakodnevno ubijaju vlastite nedužne civile. Ali Kuba to mora učiniti. Možda mogu malo civilizirati Amerikance ili ih barem podsjetiti da su već više od stoljeća vodeći mučitelji svijeta.

William Blum je pisac, povjesničar i poznati kritičar američke vanjske politike. Autor je Ubijanje nade: intervencije američke vojske i CIA-e od Drugog svjetskog rata i Rogue State: Vodič za jedinu svjetsku supersilu, između ostalih. [Ovaj se članak izvorno pojavio u Anti-Empire Reportu,  http://williamblum.org/ .]