Ekskluzivno: Nakon što je pomogao sirijskoj vojsci da potisne džihadističke pobunjenike, ruski predsjednik Putin kaže da će početi povlačiti ruske snage, postavljajući nova pitanja o budućnosti Sirije, piše Joe Lauria.
Autor: Joe Lauria
Iznenadna najava ruskog predsjednika Vladimira Putina o povlačenju većine ruskih ratnih zrakoplova i osoblja iz Sirije ostavila je javnost u neznanju o njegovim motivima, postavljajući zabrinjavajuća pitanja o tome hoće li taj potez omogućiti SAD-u, Turskoj i njihovim zaljevskim saveznicima da nastave svoje voziti prema "promjeni režima" u Damasku.
Više od pet mjeseci ruskih zračnih napada i ruske rekonstrukcije sirijske vojske dramatično su preokrenuli rat u korist predsjednika Bashara al-Assada i doveli džihadiste u nered. Ali oslobođenje Alepa još nije bilo potpuno. Također, Islamska država nije uništena, iako je sirijska vojska navodno ušla u Palmiru i stigla do Raqqe, glavnog grada Islamske države.
Ruski predsjednik Vladimir Putin
Suočena s gubitkom teritorija i ruskim uništenjem većeg dijela svoje naftne infrastrukture i opskrbnih linija za Tursku, Islamska država bila je prisiljena smanjiti plaće svojim borcima, što je potaknulo sve veći broj prebjega, uključujući čovjek iz Aleksandrije, Virginia u ponedjeljak.
Zanimljivo je stoga da bi se Rusija, koja ima ekstremiste na užadi, povukla prije nego što je misija izvršena – misija uništenja terorizma u Siriji koju je predsjednik Putin najavio na Općoj skupštini UN-a u rujnu.
Prema uvjetima prekida neprijateljstava, koji je na snazi gotovo dva tjedna, Rusija bi mogla nastaviti s napadima na Al Qaidin Nusra front i Islamsku državu, kao i pružiti zračnu zaštitu Sirijskoj arapskoj vojsci na terenu protiv ovih terorističkih snaga.
Putinov potez doveo je do raširenih nagađanja da je možda sklopio dogovor sa SAD-om, neku vrstu velike pogodbe. Možda je Washington ponudio veliki ustupak po pitanju Ukrajine, nešto što bi predsjednik Barack Obama mogao rado priznati s obzirom na to u kakvu se katastrofu pretvorila američka avantura u toj zemlji.
Možda je u igri kokoši s Obamom Putin prvi trepnuo. SAD je želio da Rusija izađe iz sirijskog kazališta od trenutka kada je ušla. Sada, s Rusijom koja prepušta sirijsko nebo, hoće li SAD uspostaviti "zonu zabrane leta" kako su Turska i bivša državna tajnica Hillary Clinton očajnički željele?
Hoće li saudijske i turske snage izvršiti invaziju na Siriju kako bi osigurale podijeljenu državu u istočnoj Siriji - takozvani plan B - kroz koji mogu provesti plinovod od Katara do Turske na zemlji koju sada drže saudijsko-turski opunomoćenici Islamske države? Takav plinovod koji bi opskrbljivao prirodnim plinom Europu izravno bi potkopao Rusiju, koja sada osigurava većinu plina kontinentu.
Fotograf Analitičari vjeruju da je cijeli sirijski rat potaknut kada je Assad 2009 odbijen katarsko-tursko-saudijski predloženi plinovod preko sirijskog teritorija. Dvije godine kasnije te su tri zemlje iskoristile narodni ustanak da pošalju strane džihadiste da se riješe Assada. Pokazalo se da je to puno teže nego što su zamišljali, s ratom koji traje već pet godina, a Assad je još uvijek na vlasti.
S dobicima koje je postigla sirijska vojska koju podržava Rusija u proteklih pet mjeseci, očajne Saudijska Arabija i Turska bile su spremne napasti Siriju kako bi barem uspostavile takvu istočnu sirijsku državu, ako ne i pokušati krenuti prema Damasku kako bi svrgnule Assada. Ali Ankara i Rijad rekli su da neće izvršiti invaziju bez predvodništva američkih kopnenih snaga. Međutim, takva bi intervencija imala riskirali izravan američki sukob s nuklearno naoružanom Rusijom, sa svime što to podrazumijeva.
Budući da je Rusija još uvijek na nebu iznad Sirije, predsjednik Obama očito odbijen saudijsko-tursku invaziju. Ali sada kada rusko odvraćanje nestane, turski i saudijski apetiti bi se mogli razbuktati (iako je Obama ukazao na gubitak strpljenja s ovim prenositeljima ekstremizma).
Nakon ruskog povlačenja, čak i ako Obama i dalje prkosi svojim neokonzervativnim (i liberalnim intervencionističkim) savjetnicima koji žele svrgnuti Assada čak i po cijenu invazije koju predvode SAD, što je sa sljedećim stanarom Bijele kuće?
Na republikanskoj raspravi prošlog tjedna, tri od četiri kandidata izjavila su da bi podržali između 20,000 i 30,000 američkih vojnika u Siriji i Iraku, koji bi se navodno borili protiv Islamske države. Međutim, kada bi bile na terenu, trupe bi lako mogle skrenuti prema Damasku.
Zanimljivo je da je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov posljednjih dana ponudio da se podijeli zadatak poraza Islamske države pozivajući SAD da zauzme Raqqu, ponudu koju su SAD odbile. Uopće nije jasno zašto bi Rusija željela da SAD kontrolira glavni grad Islamske države osim ako se Moskva ne zalaže za federaliziranu Siriju, što je javno podržavala. Assad se očito također složio.
Ne baš podjela, federalna Sirija bi se mogla sastojati od istočne pokrajine sa središtem u Raqqi i Deir al-Zoru, sada pod kontrolom Islamske države; kurdska pokrajina na sjeveru; i alavitsko-kršćansku krnju Siriju, od Damaska do Alepa.
Ali hoće li SAD i njegovi zaljevski saveznici pristati na ovaj kompromis ili će iskoristiti otvor za invaziju i uklanjanje Assada jednom zauvijek? Drugo je pitanje bi li Turska prihvatila federalnu kurdsku državu na svojim granicama?
Federacija bi zadržala moć središnje vlade, što Turci i Arapi iz Zaljeva ne bi lako prihvatili. Ako ne mogu imati Assadovu glavu, mogli bi potražiti neovisnu sunitsku državu na istoku — nešto drugačije od savezne države.
Invazija kojom bi se zgrabila takva država dovela bi do krvoprolića, a možda i do povratka Rusije u sukob. Umjesto toga, federacija se može uspostaviti pregovorima - i doista su se SAD i Rusija možda već složile oko toga. Na SAD-u bi bilo da povedu Zaljev i njegove pobunjenike.
Ovo će biti najvrućije teme mirovnih pregovora UN-a koji su nastavljeni u Ženevi. Hoće li pregovori uroditi mirovnim sporazumom u kojem će Assad ostati još najmanje šest mjeseci dok prijelazna vlada ne preuzme vlast, ne napiše novi ustav i za 18 mjeseci ne održi opće izbore u federalnoj Siriji?
Oporba predvođena Saudijskom Arabijom i dalje želi da Assad bude odmah uklonjen, što Rusija, SAD i Ujedinjeni narodi odbijaju. Ako se neki od manje ekstremnih pobunjenika uspiju natjerati da prihvate mirno rješenje, pregovori bi mogli uspjeti.
Putin kaže da je ruska intervencija bila uspješna jer je stabilizirala vladu i omogućila diplomatsko rješenje. To tek treba utvrditi.
Joe Lauria je veteran vanjskih poslova novinara koji radi u UN-u od 1990. Pisao je za Boston Globe, London Daily Telegraph, Johannesburg Star, Montreal Gazette, Wall Street Journal i druge novine. Do njega se može doći na [e-pošta zaštićena] i pratio ga je na Twitteru na @unjoe.
Još uvijek postoji sredstvo odvraćanja. S-400 i Su-35 ostaju. Zona zabrane leta zapravo ne dolazi u obzir.
Carstva su skupa. A Carstva stvaraju neprijatelje, kako unutar sebe, među onima koje imperijalna vlast mora kontrolirati, tako i izvana, među onima koji se boje Carstva, zbog njegove veličine, očite moći i nužne gladi, kako bi se održalo i platilo svoje račune.
Sovjetski Savez koji je postao imperij i borio se da se održi kao imperij zarobio ga je u siromaštvu i spriječio ga da sklapa prijateljstva, unutra, gdje su pokoreni narodi održavali neprijateljstva, ili izvana, gdje se imperijalni 'dominantni utjecaj' doživljavao kao opasnost, stalna sve dok je carstvo imalo uporište koje se moglo izmisliti kao izgovor.
Čini se da je Putin itekako svjestan uloge carstva u borbama i konačnom padu Sovjetskog carstva, te u post-imperijskim neprijateljstvima koja su bila odgovorna, zajedno sa zapadnim preuzimanjem prednosti i dvostrukim djelima koje je Gorbačov očito učinio nisu predvidjeli, ili su mislili da će ruska dobra vjera dovesti zapadne sile da zaustave beskrupulozne od.
Značajan dio Putinovog, Lavrovljevog i današnjeg ruskog državničkog umijeća i državničkog umijeća, koji je pokrenuo naciju od gotovo ekonomski pokorene države koja se bori da zadrži bilo kakav položaj do sile s moralnim autoritetom iznad i Sjedinjenih Država i Europske unije, bilo je priznanje ruske vlade da su vlastite granice njezine granice, a Putinovo i Lavrovljevo, barem, priznanje da je biti pouzdana susjedna država ono što je važno, ono što je neophodno za snalaženje u multikulturalnom svijetu. Zbog toga Rusija nije izvršila invaziju na Ukrajinu, da bi je 'spasila od same sebe', niti je govorila drugim manjim narodima oko sebe što da rade, ili kako da rade, niti je govorila otcijepljenim ukrajinskim pokrajinama što i kako da rade, osim kao partneri s drugima, kroz ugovorne uvjete, kao onaj iz Minska.
Primijetit ćete, vratite li se unatrag i pregledate, da su 'izgradnja imperija' i 'dominacija' konstante u zapadnim optužbama protiv Rusije, posebno u vezi s Ukrajinom. Optužbe se pojavljuju iu slučaju Krima, naravno, gdje padaju prilično bezrazložno jer je Krim bio prisiljen zbog zapadnjačko-nacističke promjene režima na Majdanu da potraži nečiju zaštitu, i za Krimljane koji su gotovo jednoglasno glasali za odbacivanje sami u naručje Rusije (glasni urlici Zapada su urlici ogra koji je pogriješio pokazavši se ogrom prije nego što je princezu Krima potpuno uhvatio u svoje kandže).
U Siriji se Rusija zalagala za 'međunarodno pravo', kao što je, zajedno s Kinom, učinila u situaciji u Libiji, kada su SAD i NATO žudnja za agresivnom akcijom odveli UN u ilegalno ratovanje. U Siriji je Rusija ušla u sukob na sirijski poziv. Rusija je priznala sirijsku autonomiju i vlast. Rusko je stajalište bilo legalno za UN; bio je u Siriji kao saveznik i pristaša priznate sirijske vlade.
Naravno, čuli ste mnogo buke i urlika da Rusija 'preuzima' i da je 'dominantna sila' u Siriji. Bilo je mnogo pretpostavki da je sirijska vlada, čiji je Assad predsjednik, ruska podružnica, postala 'marioneta Moskve' i sve to.
Rusko povlačenje, nakon što je postiglo ono za što je ušla u bitku, za što je Assadova vlada od nje tražila pomoć, neobično je samo po tome što je toliko strano zapadnim očekivanjima i zapadnom obrascu i metodologiji.
Za svakoga tko je obratio pozornost na ruske akcije i ruske izjave o politici i izraze zabrinutosti u vezi s UN-ovim i međunarodnim odlascima, rusko povlačenje iz Sirije, ostavljajući stabiliziranu situaciju Assadovoj vladi da nastavi i nastavi, točno je ono što se činilo jer moglo se očekivati ono što su ruski presedani pod Putinom i Lavrovom ukazivali. Povlačenje je 'zapanjujuće', ako i jest, samo zato što su takva inteligencija i međunarodni integritet i samokontrola toliko neuobičajeni u međunarodnom svijetu koji su stvorili SAD i EU, koji imaju ozbiljnih problema s time da sebe vide kao supartnera, 'partnera' , 'kolega' nacija i nacionalnih entiteta u svijetu sustranačkih, partnerskih i kolega nacija, susjeda umjesto nadređenih i podređenih.
Na određeni trenutak ruskog povlačenja sada je vrlo vjerojatno također utjecalo tursko upadanje i invazija na sirijski teritorij. Pravno, međunarodno, tursko agresivno ratno djelovanje zahtijeva međunarodni odgovor, odgovor podrijetlom i inicijacijom UN-a. Rusija se povlači nakon što je pomogla sirijskoj vladi da povrati kontrolu nakon što je invazija Da'esha napustila međunarodnu pozornicu, s nedavnim primjerom međunarodno legalnog ponašanja, koje će svijet slijediti, ili izazvati svijet da sada, u situaciji turske invazije, doći do.
To je vrlo smiješna situacija (po mom mišljenju), s obzirom na to da su zapadne 'sile' 'potajno' podržavale napore Da-esha, koristeći Tursku i gurale Erdogana i njegove ambicije naprijed, sve dok ruska pomoć legalnoj vladi Sirije gurnuli svoje akcije u javnost. Osim ako netko nije prikriveni vođa Putina-nasilnika nacije s tenisicama ili neokonzervativac koji je kao marioneta gospodario takvim vođom. Ako ste jedan od njih, mogli biste najnoviju rusku akciju vidjeti kao još jedan namjerno podli i prljavi ruski trik koji vam Putin i njegovi pajtaši izvode...
Izvrsna analiza!
Više sam naklonjen pojmu "velike pogodbe", ali to je potpuno igra pogađanja. Ima jedna stara izreka koja glasi otprilike ovako: Ako ne znate kamo idete, kako ćete znati kada tamo stignete? Po mom neupućenom mišljenju Rusija je došla u Siriju kako bi spriječila stvaranje zone zabrane leta. To bi navelo SAD i njegove lude 'saveznike' da učine Siriji ono što su Obama, Hillary i ostali učinili Libiji. Ali to je samo nagađanje – što god da su došli učiniti, Rusi se čini da osjećaju da su to učinili 'dovoljno dobro'.
Osim ako priče koje sam čitao nisu pogrešne, ovo nije opravdana briga. Ne odlaze svi zrakoplovi, a definitivno ni protuzračna obrana. Zapravo, kladio bih se da će se ovo drugo povećati. Ako turski zrakoplov prijeđe granicu, još uvijek postoji opasnost da bude oboren s neba.
Izvrsna analiza, Joe.
I kako se taj tajming povezuje s američkom izbornom politikom. Imam mučan osjećaj da jest.
Putin prvi nije ni trepnuo.
Žao nam je, ali to nije "dobra analiza". Rusija je tamo.
Ruski ratni zrakoplovi bombardiraju kolonu terorista koji ulaze u Siriju iz Turske—- http://www.veteranstoday.com/2016/03/16/russian-warplanes-bomb-column-of-terrorists-entering-syria-from-turkey/
Napisao sam svoj članak nekoliko sati nakon Putinove objave i iznio niz pitanja koja su se odmah postavila. Priča koju ste objavili je dan kasnije kada je situacija postala jasnija. Rusija će nastaviti izvoditi ograničene napade protiv ekstremističkih snaga i to su dobre vijesti. Protuzračna obrana ostaje. Ništa od toga nije bilo poznato neposredno nakon Putinove izjave kada je ovaj tekst napisan. Niti sam rekao da je Putin trepnuo. Rekao sam da je moguće.
Čini se da svi zaboravljaju na planirani posjet saudijskog kralja Rusiji sredinom ožujka. Rusko djelomično povlačenje iz Sirije čini mnoge stvari mogućim sa Saudijcima. U bliskoj budućnosti ima još toga što se tiče situacije u Siriji. Također nemojte zaboraviti da je Rusija uvijek imala bliske veze sa Sirijom, a to nije ograničeno na Assada i njegovu vladu. Kad sam bio student, imali smo desetke Sirijaca koji su studirali s nama. Dvoje mojih sveučilišnih kolega bili su u braku sa Sirijcima i zapravo su tamo otišli živjeti. Nisam siguran što im se sada dogodilo, vjerojatno su sada u Rusiji, ali ova vrsta mreže meke moći nikada nije prestala postojati u Siriji, a sasvim sam siguran da se proteže i na umjerenu opoziciju. Dakle, rusko vojno smanjenje uklanja prepreku prema suradnji između dijela oporbe i vlade. Koju bi stvarno trebali podržati svi, naravno pod uvjetom da su im deklarirani i stvarni ciljevi isti.
Kao što sugerira The Sakerova analiza na njegovom blogu, Putin zapravo nikada nije izjavio da će Rusija ostati sve dok ISIS ne bude uništen, već samo dok se situacija ne stabilizira i dok pregovori o rješavanju situacije ne počnu.
Međutim, i ja sumnjam da je to povlačenje prerano. Mislim da je Putin trebao pričekati još tri mjeseca ili tako nešto dok se ne zauzme Raqaa i dok zapravo ne počnu ozbiljni pregovori.
Problem s smatranjem ISIS-a poraženim je taj što nikada neće biti poražen sve dok prima podršku od Saudijske Arabije, Katara i Turske. A te bi zemlje podržavale ISIS samo ako bi se SAD i NATO prešutno složili s njima da to dopuste za svoje vlastite geopolitičke ciljeve.
Međutim, moguće je da se Rusija može vratiti jednako brzo kao što je prvotno učinila ako stvari krenu naopako, osobito ako imaju unaprijed postavljene logističke zalihe u svojoj zračnoj i pomorskoj bazi. Dakle, ako povlačenje ponovno rezultira prijetnjom Siriji, siguran sam da će Putin odgovoriti svojim uobičajenim autoritetom.
Dobra pitanja. Drago mi je da su poslušali moj savjet. Teško je vjerovati da bi Rusija dopustila američkim snagama da kontroliraju Zapadnu Siriju jer bi izgubila svoju jedinu mediteransku pomorsku bazu u Latakiji. Također je teško zamisliti stabilan savezni sustav bez UN-ovih DMZ-ova ili barem zidova između Turske/Kurda/IS-a. Ali ako se IS u istočnoj Siriji može obuzdati, pobunjenička vojska može postati manja obrambena snaga, IS se mora usredotočiti na administraciju, a ne na vojne operacije, a slika bi trebala biti vrlo drugačija za generaciju.
Zatim je problem stabilizacije i rasta prema demokraciji problem sprječavanja vanjskih provokacija koje drže desničarske elemente na vlasti na svim stranama, kao u Koreji. Možemo biti sigurni da će američka desnica to učiniti kako bi dobila mito za kampanju od Izraela ili Saudijaca.