Turski put u diktaturu

Dijeljenja
1

Gušeći tursku demokraciju, predsjednik Erdogan zaplijenio je oporbene novine koje su se usudile otkriti njegovo tajno naoružavanje džihadista koji žele svrgnuti susjednu Siriju, kako objašnjava Alon Ben-Meir.

Autor Alon Ben-Meir

Samo nekoliko mjeseci nakon što je turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan pretresao urede medijske grupe Koza Ipek, turska policija je početkom ovog mjeseca bez ikakvog upozorenja napala urede Feza Publications, koja posjeduje dvije novine (uključujući Zaman) i dvije TV postaje.

Malo je toga štetnije za svaku demokraciju od zatvaranja novinskih kuća i gušenja slobode govora. Poduzeti tako ekstremnu mjeru temeljenu na izmišljenim optužbama da takvi mediji pomažu terorizam i urotu protiv države nije ništa drugo do skandalozno i ​​pokazuje njegov strah od javne kritike unatoč njegovim hrabrostima.

Turski predsjednik Recep Erdogan.

Turski predsjednik Recep Erdogan.

Čini se, međutim, da predsjednik Erdogan potpuno odbacuje bilo kakve potencijalne posljedice, budući da je bio ohrabren svojim prošlim divljanjem protiv tiska i nekažnjenim zatvaranjem mnoštva novinara pod lažnim optužbama.

Iako Erdogan dobro zna da je Turska daleko od demokratske države, on nastavlja promovirati apsurdnu ideju da je Turska doista istinska demokracija, izjavljujući svojim uobičajenim uvrnutim izrazom da “nigdje na svijetu mediji nisu slobodniji nego što je to slučaj u Turskoj .” Zapravo, Svjetski indeks slobode medija Reportera bez granica za 2015. rangirao je Tursku na 149. mjesto od 180 zemalja, između Meksika, gdje se novinari redovito ubijaju, i Demokratske Republike Kongo, koja je propala država.

Možda bi Erdogana trebalo podsjetiti na ono što doista čini demokraciju. Sloboda izražavanja predstavlja jedan od četiri kritična stupa svakog demokratskog oblika vladavine, što također uključuje izbor predstavničke vlasti, jednakost pred zakonom i strogo poštivanje ljudskih prava.

Nažalost, Erdogan se nije zaustavio na represiji slobode izražavanja u svim oblicima — redovito je rušio ostale stupove, što će sigurno razotkriti ono što je ostalo od turske demokracije.

Opća deklaracija o ljudskim pravima jamči “pravo na slobodu mišljenja i izražavanja;” ali kao što je upozorio Benjamin Franklin, "Tko god želi srušiti slobodu nacije mora početi s pokoravanjem slobode govora."

Erdogan je bio visoko cijenjen zbog svojih impresivnih društveno-političkih reformi i značajnog gospodarskog razvoja, koji su Tursku učinili 17. najvećom ekonomijom u svijetu tijekom njegovog prvog i većeg dijela njegovog drugog mandata. Mogao je ostvariti velik dio svojih ambicija da Tursku učini priznatom regionalnom velesilom uz okupljanje podrške javnosti s ponosom. Mogao bi to učiniti bez uništavanja načela temelja Turske kao sekularne demokracije, kako je to zamislio njen utemeljitelj Mustafa Kemal Atatürk, i ponuditi pravi model cvjetajuće islamske demokracije koji bi oponašao veći dio Arapa i muslimana svijet.

Međutim, nažalost, Erdogan ignorira činjenicu da će njegovo sustavno razbijanje turskih demokratskih institucija imati upravo suprotan učinak izravnim torpediranjem potencijala Turske kao velike sile i rasipanja onoga što zemlja ima za ponuditi.

Uvijek iznova, Erdogan je demonstrirao nedostatak tolerancije prema suprotnim stajalištima i smatrao da je tisak smetnja, jer je općenito bio kritičan prema njegovom islamskom planu. Shvatio je, kako je George Orwell prikladno rekao, "Sloboda tiska, ako ona uopće išta znači, znači slobodu kritiziranja i suprotstavljanja", slobodu koju Erdogan želi potisnuti.

Kao takav, Erdogan je koristio svoje snažne islamske vjerodajnice kako bi se projicirao kao pobožni vođa, dok je zapravo dosljedno bio angažiran u favoriziranju, dajući ogromne državne ugovore onima koji su ga podržavali i članovima svoje obitelji, bez obzira na sukobe interesa i korupciju koja je uslijedila kao rezultat.

Uz odobrenje parlamenta, mogao je usvojiti bilo koji zakon koji je želio, s iznimkom ustavnog amandmana koji bi predsjedniku dao neograničene ovlasti. Podredio je pravosudni sustav svojim hirovima i zapravo postao samostalni vladar s diktatorskim ovlastima, konačno ukinuvši kontrolu i ravnotežu vladinog aparata.

Da budemo sigurni, Erdoganov apetit za povećanjem moći, grubo postupanje s disidentima, vjerski žar i narcisoidna predispozicija učinili su da ga se veći dio turskog društva boji, a da mu se drugi dive; međunarodna zajednica ga gotovo jednoglasno grdi, ali se s njim obračunava iz nužde.

Sporazum koji je postignut 7. ožujka između Turske i Europske unije u vezi sa sirijskim izbjeglicama i tražiteljima azila jedan je od primjera — on je poduzeo korak da zatvori Zaman otprilike u isto vrijeme, znajući da ga neće oštro osuditi niti jedan od njih. SAD ili EU za svoje postupke.

Pitanje je hoće li Erdogan, budući da je bio na vlasti gotovo 14 godina i stekao toliki utjecaj, s ustavnim amandmanima ili bez njih, uzeti vremena da kao predsjednik razmisli o budućnosti Turske — zemlje koja ima sve elemente i resurse da postane velika i utjecajna moći, pogotovo sada kada je Bliski istok preplavljen neviđenim previranjima?

Budući da se Turska sada suočava s povijesnim raskrižjem, izbori koje će Erdogan donijeti u mjesecima i godinama koje dolaze imat će trajan učinak na budućnost Turske. Erdogan će napraviti veliku pogrešku ako turski narod nastavi uzimati zdravo za gotovo. Turci su inventivni, marljivi, obrazovani, s dugom poviješću postignuća, zapadnjački orijentirani, zalažu se za demokratski način života, vjeruju mu i na njemu će inzistirati.

Postoje granice koliko će još turski narod tolerirati ne samo gušenje slobode govora, već i Erdoganov drakonski stil vladanja prije nego što se digne protiv njega. Erdogan bi trebao znati da Turska, kako bi zauzela mjesto koje joj pripada među velikim silama, mora obnoviti sve što je izgubljeno u proteklih nekoliko godina, posebice svoje demokratske temelje.

Bez takvih demokratskih načela, Turska će se dodatno otuđiti od zapadnih zemalja, bloka kojem bi Turska trebala pripadati, i neće moći iskoristiti svoj pravi potencijal kao bliskoistočna i europska sila.

Ironično, čini se da Erdogan uživa u iluziji da će predsjedati 100. obljetnicom Turske Republike 2023. i biti zapamćen kao novi "turski otac", koji će zasjeniti Atatürka. On očajnički želi vratiti nešto od "slave" Otomanskog Carstva, zaboravljajući međutim da se tadašnje Carstvo raspalo dijelom pod vlastitom težinom i postalo lak plijen za savezničke snage početkom dvadesetog stoljeća zbog korumpiranih i beskrupuloznih vođa.

Budući da nije uspio napraviti pravi izbor, Erdogan neće biti zapamćen kao otac nove demokratske i moćne nacije, već kao zavedeni i ambiciozni diktator koji je žrtvovao potencijalno slavnu budućnost Turske zbog svog vjerskog žara i goruće želje za sve većom moći.

Dr. Alon Ben-Meir je profesor međunarodnih odnosa u Centru za globalna pitanja na NYU. Predaje tečajeve o međunarodnom pregovaranju i bliskoistočnim studijama. [e-pošta zaštićena]           Mreža: www.alonben-meir.com

7 komentara za “Turski put u diktaturu"

  1. dr. Ibrahim Soudy
    Ožujak 11, 2016 na 21: 03

    Pisac je izraelski Židov koji živi u Americi. O unutarnjim poslovima Turske, ili bilo koje druge zemlje što se toga tiče, odlučuje turski narod. Pisac pokazuje glupi arogantan stav koji uzrokuje tolike probleme diljem svijeta zabadajući svoj nos u unutarnje stvari drugih.

    Pisac bi svima učinio veliku uslugu fokusiranjem na okončanje izraelskog holokausta nad palestinskim narodom. Može pročitati “Etničko čišćenje Palestine” židovskog povjesničara Ilana Pappea.

    Pisac se također može usredotočiti na dovođenje stvarne demokracije u Ameriku gdje posebne interesne skupine (poput AIPAC-a i ostatka izraelskog lobija) upravljaju zemljom za vlastitu korist. Primjeri su židovski neokonzervativci poput Roberta Kagana i njegove obitelji, Jeffreyja Goldberga, Paula Wolfowitza, itd. itd………..

  2. Ožujak 11, 2016 na 03: 12

    Izvrstan članak. Putu je došao kraj. Turska je de facto diktatura. To je postalo službeno kada su Erdogan i društvo prije prošlih izbora zauzeli prve medijske kuće. To mu je omogućilo da manipulira izvještavanjem i uključi se u izbornu prijevaru bez pozornosti koju je trebao dobiti. Naknadna zapljena koja je kulminirala zatvaranjem Zamana omogućila je ubrzanu tiraniju od strane budućeg sultana i njegovih prijatelja. Erdoganove diktatorske ovlasti su način života u Turskoj u ovom trenutku.

    Najvažnija motivacija za Erdoganove postupke proizašla je iz razotkrivanja otvorenog kriminalnog ponašanja od strane Erdogana, njegove obitelji i pristaša putem izdanja audio vrpci krajem 2013. Od tog trenutka nadalje, bilo je nedvojbeno da je Erdogan bio uključen u kriminalni pothvat. Erdogan zna da u trenutku kada nestane s vlasti, čeka ga suđenje i vjerojatno zatvor. On nema drugog izbora nego upotrijebiti svu moć da ostane na vlasti.

    Otpor u Turskoj pokazuje nevjerojatnu hrabrost. Vodstvo CHP-a, vodstvo HDP-a te akademski i poslovni čelnici govore protiv diktature uz veliki rizik. Nažalost, ne mogu prevladati bez pomoći zdrave frakcije AKP-a. Utemeljitelji AKP-a, Bulent Arinc i Abdullah Gul, imaju potencijal prekinuti stranačku solidarnost oko podrške Erdoganu. Bez toga, čini se da je budućnost Turske kao kohezivnog društva ugrožena.

    Erdoganova najveća pogreška dogodila se kada je počeo prijetiti Sjedinjenim Državama zbog promjene politike prema Siriji. Umjesto da surađuje i dopusti da se nedavna prošlost zaboravi za dobrobit SAD/NATO nacija koje su bile njegov gospodar u ovom pothvatu, Erdogan je mislio da može reći Sjedinjenim Državama – vi ste s nama ili protiv nas. Dani su mu odbrojani http://tinyurl.com/zefd2fx Njegova zamjena odredit će budućnost Turske u narednim desetljećima.

  3. Kiza
    Ožujak 10, 2016 na 22: 00

    Ovo je užasno naivan članak. Iznosi sve točne stvari, temeljene na zapadnom intelektualnom pogledu na svijet, ali ne može biti dalje od istine.

    Stvarnost je mnogo jednostavnija nego što dr. Ben-Meir opisuje.
    1) Erdogan pretvara sebe i svoju obitelj u sultansku dinastiju, kada konačno više neće biti ni traga demokraciji u Turskoj.
    2) Erdogan je otišao predaleko da bi se povukao – on može samo nastaviti samo naprijed u slamanju svake opozicije i svakog neslaganja.
    3) SAD, EU i Izrael neće učiniti ništa po tom pitanju sve dok ne bude prekasno za glatku promjenu na demokratskijeg vođu, a Erdogan to zna, zato je puzao od demokracije u Turskoj, ubijajući je tisuća rezova.
    4) Iz nekog potpuno nejasnog razloga SAD, EU i Izrael vjeruju da još uvijek kontroliraju Tursku (može li Erdogan biti izraelska marioneta?).
    5) Erdogan će nastaviti činiti stvari na Bliskom istoku sve gorim i gorim, sirijski rat je bio samo najava, pogotovo dok Izrael i dalje vjeruje da je turski kaos koristan za Izrael, jer se turski kaos dodaje povrh kaosa koji je stvorio Izrael .

    Drugim riječima, Erdogan je tek počeo i nema vidljive granice njegovog ponašanja. Jednog dana uskoro će otvoreno prkositi svojim zapadnim saveznicima (kontrolorima).

  4. Joe Tedesky
    Ožujak 10, 2016 na 19: 45

    Erdogan je tek početnik. Nije ni blizu svom američkom kolegi koji ima medije u korporativnom vlasništvu i njima upravlja. Samo kažem.

  5. Ožujak 10, 2016 na 17: 54

    sjajno napisao, hvala

Komentari su zatvoreni.