Novo mišljenje službenog Washingtona je da se mora uliti više novca u Vojno-industrijski kompleks kako bi se nastavili ratovi na Bliskom istoku i zauzeli Rusiju i Kinu na njihovim granicama. Ali prave sigurnosne prijetnje dolaze od masovnih dislokacija u Trećem svijetu, kaže bivši dužnosnik CIA-e Graham E. Fuller.
Napisao Graham E. Fuller
Ne treba puno mašte da se vidi kamo izbjeglice dugoročno vode svijet. Ovo pitanje trenutno leži u srcu neke vrlo ružne američke politike. Također razbija jedan od najplemenitijih političkih eksperimenata u ljudskoj povijesti, Europsku uniju. Radikalizira široke regije svijeta i potiče globalno nasilje, od Mjanmara do Tunisa i Južne Afrike.
Sirijske žene i djeca izbjeglice na željezničkom kolodvoru u Budimpešti (Fotografija iz Wikipedije)
Osnovni zaključak je jednostavan: ili Sjever ide na Jug, ili Jug dolazi na Sjever. Značenje juga koji dolazi na sjever već je jasno: uvjeti na jugu tjeraju izbjeglice da bježe na sjever.
Većina izbjeglica sa sobom nosi ozbiljne političke, socijalne, ekonomske i kulturne probleme svojih domovina koji kompliciraju njihovu integraciju na sjever. To je osobito istinito u manjim, a time i kulturno krhkijim zemljama u Europi, nacionalnim državama koje posjeduju jedinstvenu kulturnu i društvenu ravnotežu koja Bilo koji veliki priljev stranaca će poremetiti.
Postoji samo jedna jedinstvena Nizozemska ili Danska, ili Estonija, ili Norveška. Oni nisu klasične imigrantske nacije kao što su golemi prostori SAD-a, Kanade, Australije, čak i Rusije i Latinske Amerike.
Ovo veće dugoročno kretanje stanovništva je sigurno. Postojeći uvjeti u velikom broju zemalja na jugu postaju neodrživi: siromaštvo, bolesti, loše upravljanje, sukobi, degradacija okoliša, nezaposlenost.
Mnoge od ovih bolesti nastaju lokalno. Ali ni Zapad ne može poreći svoju ulogu u tome. Zapadni je imperijalizam, zapamtite, preuzeo većinu poznatog svijeta na dobro stoljeće ili više; njegova jedina svrha bila je koristiti carskoj metropoli kroz vađenje resursa; svjetski je poredak osmišljen kako bi olakšao te dobitke. Njegovi blagoslovi za kolonizirane bili su, u najmanju ruku, mješoviti.
Ali igra okrivljavanja ovdje nije važna jer je trenutna stvarnost da se suočavamo s globalnim problemom golemih razmjera bez obzira na to kako pripisujemo uzroke. A ni pripisivanje krivnje ne rješava problem. Ono što je sigurno je da je problem danas stigao na prag bogatog Sjevera.
Problem migracije oko milijardu ljudi u narednim desetljećima je zastrašujući. To predstavlja najveći sigurnosni problem za zapadne države. Riječ je o ekonomskim i društvenim poremećajima, porastu nezaposlenosti i kriminala, porastu nativističkog neofašizma, većem uplitanju Zapada u geopolitičke krize i sukobe ostatka svijeta. Sve to prijeti lomljenjem bolno konstruiranog modernog europskog poretka.
Kada govorimo o pothranjenosti stotina milijuna, gubitku staništa zbog globalnih klimatskih promjena, stakleničkim plinovima koji izlaze iz opustošene amazonske kišne šume, društvenom očaju, pandemijama, nasilnom natjecanju za oskudnim resursima, ovo su zasigurno hitnija sigurnosna pitanja za Zapad nego vlasnička prava nad stijenama i atolima u Južnokineskom moru. Ili ravnotežu vojne moći u crnomorskom bazenu. Ili stupanj sigurnosti i izolacije koji se Latvijcima može obećati zbog blizine moćne ruske države.
U međuvremenu, vojni proračuni u SAD-u nastavljaju rasti za vođenje ratova koji ne odražavaju značajnu globalnu stvarnost modernog međusobno povezanog doba. Tijekom posljednjih desetljeća SAD i Europa bili su temeljno poraženi u većini sukoba u Trećem svijetu uz visoku cijenu u krvi i blagu, često ostavljajući situaciju gorom nego što je bila.
Točnije, što dobro jesu izašli ovi izborni američki ratovi po izboru, bilo za SAD ili za izmučene terene na kojima su se razorno vodili?
Malo se može dobiti u finim raspravama o tome snose li SAD, ili NATO, ili Rusija, ili Kina veću krivnju za globalnu konkurenciju. Pravi geopolitički ulozi danas bi mogli biti manji nego u bilo kojem trenutku u prošlosti. Pravo je pitanje je li kontinuirano golemo financiranje takvih tradicionalnih strategija ravnoteže moći u fotelji produktivno potrošeno i usmjereno na istinsku krizu budućnosti: veliku globalnu nejednakost života.
U SAD-u smo (djelomično) shvatili da dobrobit siromašnih nije samo lokalni problem, već i nacionalni. Nacionalne dimenzije zahtijevaju nacionalna rješenja za veću dobrobit cijelog društva.
Na kraju iza zatvorenih naselja nema sigurnosti. Otoci blagostanja usred nemara i poteškoća su neodrživi i neetički. Ni zapadni otoci blagostanja ne mogu dugo postojati globalno, izolirani od svijeta velikih nejednakosti.
Siromašni su i reklo bi se lijeni. Ali svaki dan se teže bore za život od prosječnog stanovnika zapadnog predgrađa. A većina ljudi na svijetu u svakom slučaju ne želi baš otići iz svojih domova u neku stranu zemlju u kojoj ne znaju ni jezik ni običaje. Ali ako stvari postanu dovoljno loše, doći će, čak i uz veliki osobni rizik kakvom danas svjedočimo.
Ograde, patrolni čamci, zidovi, kontrolne točke, otkupljivanje zemalja koje će služiti kao svratišta za izbjeglice, drakonskiji zakoni o imigraciji, uvredljive invektivne kritike protiv imigranata koji vrebaju ispred naših vrata, sve je to fantazija, samo preslagivanje ležaljki na Titanski.
Ako ne želimo da jug dolazi na sjever, onda je jedina druga opcija da sjever ide na jug. Ne, ne na stari kazneni način. U mnogim aspektima Sjever je već “bio Jug” u prošlim stoljećima, i nije uvijek bio lijep prizor.
Ovo ne znači odbaciti neke dobre tehnološke projekte i nevladine organizacije koje sponzorira zapad kao što su Liječnici bez granica. No, nažalost, ti su doprinosi samo kap koja je prelila čašu. Traži se mnogo više. Sjećate li se iznimno velikodušnog američkog Marshallova plana s kraja Drugog svjetskog rata s ciljem ponovne izgradnje razorene Europe, uključujući Njemačku? Nije zamišljena kao filantropija već kao sastavni dio američki sigurnosna politika.
Kako poboljšati uvjete u zemljama u razvoju? Vanjska pomoć SAD-a u ovom svojstvu bila je mizerna manje od 1 posto godišnjeg proračuna SAD-a. Ipak, rastrošni i neproduktivni proračuni Pentagona iznose oko 54 posto američke godišnje diskrecijske potrošnje. (Više ako uzmemo u obzir prenapuhane sigurnosne i obavještajne institucije.)
Jesmo li danas sigurniji? Od ISIS-a? Od izbjeglica? Od terorizma? Od ruske i kineske granične politike na njihovim periferijama? Gdje su naši sigurnosti prioriteti?
Marshallov plan za Jug ne bi li to bio veliki gubitak, bacanje novca u strane pacovske rupe, podupiranje korumpirane elite koja izvlači novac? Djelomično točno, ali možda se svi ovi pojmovi ne bi na sličan način odnosili na mnoge izdatke za obranu SAD-a i goleme privjeske vojno-industrijskog kompleksa sa svojom korupcijom, prekoračenjem i svinjskom bačvom?
Stoga bi preusmjeravanje nekih 50 posto (za početak) ovog proračuna za sigurnost u ulaganje u stabilniji jug moglo biti dobro potrošen novac. A tko gubi od preusmjeravanja potrošnje na sigurnost, osim goleme industrije oružja i pomoćnika think tankova i konzultanata koji se od njih hrane?
Ne postoji jednostavan plan o tome kako Jug učiniti pogodnijim za život tako da se veći postoci stanovništva ne osjećaju prisiljenima bježati na naše obale. Iz Meksika i Srednje Amerike, s Bliskog istoka i Afrike.
Problem je očigledan i višestruk, i ne, novac neće učiniti sve. Ali nekoliko stotina milijardi "potrošenih" u Africi i Latinskoj Americi na infrastrukturne projekte, škole, klinike, ceste zapravo bi moglo poboljšati stvari puno više od naših neprekidnih ratova.
Kako su bilijuni koje smo protraćili pogoršavajući živote u Afganistanu, Iraku, Somaliji, Jemenu, poslužili našim sigurnosnim potrebama? Ili zaustavili izbjeglički tok na sjever? Washingtonski stručnjaci za sigurnost moraju razviti razmišljanje o stvarnom svijetu o implikacijama toga kako će životi ljudi diljem svijeta utjecati na nas ostale.
Graham E. Fuller bivši je visoki dužnosnik CIA-e, autor brojnih knjiga o muslimanskom svijetu; njegova najnovija knjiga je Breaking Faith: roman o špijunaži i američkoj krizi savjesti u Pakistanu. (Amazon, Kindle) grahamefuller.com
Čini mi se da je ovo samo razlikovanje američke vanjske politike kada cilja na kontrolu nad 'Jugom' već pola stoljeća otkako je stvorila novi teritorij u arhipelagu Chagos u Diego Garciji.
To mu je omogućilo da održi korak sa sovjetskim i kineskim prijetnjama na Bliskom istoku dok je iskorištavao potencijal Afrike i Južne Azije.
Zvuči kao francuska izreka o promjeni i stvarima koje ostaju iste!
Trebao bih dodati da je najbolji lijek za imperijalno nasilje viši federalni poredak, koji svakom pojedincu daje jednak udio prihoda od svih prirodnih resursa, zahtijeva zajedničku vojnu akciju protiv svih vojnih ili gospodarskih napada ili subverzija, i uspostavlja federalne programe za rješavanje granice pitanja, osigurati besplatno javno obrazovanje itd. Naravno, to ne isključuje slobodna tržišna gospodarstva ili sustav poticaja plaća, ono samo regulira one koji su u javnom interesu.
Problem je doći tamo kada je SAD zapao u srednjovjekovnu tiraniju ekonomske moći.
A problem odatle je osigurati da svjetska federacija ne bude osjetljiva na korupciju na vrhu, kao što je američki Ustav bio osjetljiv na dominaciju ekonomskih koncentracija koje nisu postojale kad je napisan.
Izvrsna teza, koju sam zagovarao mnogo godina. Sigurnosni razlog za masovnu humanitarnu pomoć je jak, jer SAD ne bi imao organizirane neprijatelje da je većinu svog vojnog proračuna od Drugog svjetskog rata potrošio na takvu pomoć, da je izgradio ceste, škole i bolnice diljem svijeta u razvoju.
Vrijedno je napomenuti da obična promjena proračuna neće funkcionirati, jer DC samo baca novac u ruke korumpiranim poslovnim propalicama da ga bace, donoseći samo korupciju i nesposobnost, ubojstva i patnju. Projektima moraju u potpunosti upravljati nevladine organizacije iz SAD-a/NATO-a koje se pomno nadziru i moraju osigurati učinkovite rezultate, a ne beskorisne strukture i više plaćanja u gotovini. Te bi nevladine organizacije trebale obavljati (s lokalnim zaposlenicima) socijalni rad, koristiti prostorije, proučavati i preporučivati projekte.
Ali ova vizija onoga što je moglo biti mora prvenstveno izoštriti naše razumijevanje tiranije novca i poslovnih nasilnika koji su srušili demokraciju u SAD-u, kontrolirajući masovne medije i izbore. Zato najbogatiji narod nema humanitarnu vanjsku ni unutarnju politiku. To je razlog što neuki birači to već ne shvaćaju i tresu se u strahu od svakog iluzornog demonskog rizika koji tirani stavljaju pred njih da započnu još jedan rat, dok ih ti isti tirani pljačkaju.
Oni koji se nadaju zdravoj budućnosti SAD-a moraju se nadati da će se stati na kraj tiraniji ekonomske moći nad masovnim medijima i izborima. To je jedini put natrag u demokraciju, jedina nada za humanitarne politike. To se ne može alatima demokracije, tim istim masovnim medijima i izborima.
Čini se da ima toliko bivših tipova iz CIA-e u Consortium Newsu da jedini racionalan zaključak mora biti da ova web stranica mora biti zapravo neka vrsta čudnog propagandnog medija. Zasigurno jedna od velikih zagonetki na koje se ne može odgovoriti mora biti da ako su ostali tipovi iz CIA-e glupi kao oni koji se motaju ovdje, kako su, zaboga, uspjeli 911?
Gospodin Fuller je u pravu. Nemojmo naprezati maštu pokušavajući shvatiti tko je kriv za svu ovu izbjegličku zbrku. To bi mogle biti SAD, NATO, Rusija ili Kina? Pa, NATO je SAD, tako da je to jedan manje. Rusija i Kina? Ne, oni nisu imali ništa s tim. Dakle, je li američki vojni industrijski sustav ratnog huškača funkcionirao sam od sebe? Tko bi rekao?
Budući da su SAD zaštićene Atlantskim oceanom, teško je shvatiti kako bi izbjeglice iz trećeg svijeta mogle predstavljati bilo kakav problem za tu zemlju, bilo na sjeveru ili jugu. Čini se da ni izbjeglice ne žele ići u Rusiju, vjerojatno je prehladno. Tako da je i ta sjeverna zemlja vani. S druge strane, čini se da svi završe u Europi, zemlji trenutne socijalne provjere, koja im je iz očiglednih razloga vjerojatno puno važnija od geografije.
Dakle, primijenimo odgovarajuće opise. Od čega bježe izbjeglice: američko ratnohuškaštvo. Kamo oni idu? europske agencije za socijalnu skrb.
Čini se da ima toliko bivših tipova iz CIA-e u Consortium Newsu da jedini zaključak mora biti da je to zapravo neka vrsta čudnog propagandnog medija. Zasigurno jedna od velikih zagonetki na koje se ne može odgovoriti mora biti da ako su ostali tipovi iz CIA-e glupi kao oni koji se motaju ovdje, kako su, zaboga, uspjeli 911?
Gospodin Fuller je u pravu. Nemojmo naprezati maštu pokušavajući shvatiti tko je kriv za svu ovu izbjegličku zbrku. To bi mogle biti SAD, NATO, Rusija ili Kina? Pa, NATO je SAD, tako da je to jedan manje. Rusija i Kina? Ne, oni nisu imali ništa s tim. Dakle, je li američki vojni industrijski sustav ratnog huškača funkcionirao sam od sebe? Tko bi rekao?
Budući da su SAD zaštićene Atlantskim oceanom, teško je shvatiti kako bi izbjeglice iz trećeg svijeta mogle predstavljati bilo kakav problem za tu zemlju, bilo na sjeveru ili jugu. Čini se da ni izbjeglice ne žele ići u Rusiju, vjerojatno je prehladno. Tako da je i ta sjeverna zemlja vani. S druge strane, čini se da svi završe u Europi, zemlji trenutne socijalne provjere, koja im je iz očiglednih razloga vjerojatno puno važnija od geografije.
Dakle, primijenimo odgovarajuće opise. Od čega bježe izbjeglice: američko ratnohuškaštvo. Kamo oni idu? europske agencije za socijalnu skrb.
Toliko je ljudi iz CIA-e jer su Consortium News ograničeno okupljalište.
Moram priznati da sam zapanjen vašim zagrljajem ovog CIA-inog čovjeka... kuma Iran-Contre, al-CIAduha, čovjeka koji je doveo Tsarnajeve u SAD da budu obučavani kao teroristi za napad na Ruse u Čečeniji/Dagestanu... tip počne pumpati svoju novu liniju i ti mu daš platformu!
Probudi se! Ljudi iz CIA-e nikada ne umiru, oni samo prave nove, kozmodemonske planove.
Sačuvajte svoju vjerodostojnost. Izgubiti Grahama Fullera!
Ne usuđujem se govoriti u ime g. Parryja, ali ne shvaćate njegov suptilni um. Consortium nije pseudo-ljevičarska propagandna stranica poput CounterPunch-a, gdje se masiraju dragocjena mišljenja. Teze članaka namijenjene su stvaranju polemike u komentarima; koji nažalost ne dosežu uvijek razinu dijalektike. Članci o različitim temama povezani su ispod površine. G. Parry nam se obraća kao što govori zen majstor, ne da bi nas cijepio dogmom, već da bi pokrenuo um na neovisno kretanje. Sigurno je svjestan da je Fuller CIA-in "bivši gospodar" i smiješne stvari koje "bivši gospodar" sprema.
dobro rečeno…