Zemlja OVK (Upozorenje sa Kosova)

Dijeljenja

Iz arhive: Zračni rat predsjednika Clintona protiv Srbije iz 1999., koji je navodno trebao zaustaviti genocid na Kosovu, postao je model za neokonske/liberalne jastrebove “humanitarne” ratove u ovom stoljeću. Ali dok Kosovo ponovno tone u političko nasilje, rat je također nagovijestio što može poći po zlu, kao što je Don North izvijestio u ovoj priči iz 1999. godine.

Autor Don North (izvorno objavljeno 12. kolovoza 1999.)

Srbija je pobjedom NATO-a na Kosovu protjerala srpsku vojsku i zaustavila brutalno “etničko čišćenje” albanske većine u pokrajini. Ali u poslijeratnoj inspekciji otkrio sam da se proalbanska Oslobodilačka vojska Kosova brzo uspostavlja kao stvarna moć na terenu, sijući sjeme za još više nasilja i korupcije.

Zapravo, gerilske snage etničkih Albanaca izašle su iz skrovišta nakon srpskog povlačenja u lipnju 1999. kako bi preuzele plijen iz rata u kojem OVK nikada nije pobijedila. Zanemarujući obveze da se raspusti kao vojna sila, OVK je umjesto toga potvrdio svoju moć dijeleći pokrajinu na sedam regija OVK. OVK je postavila blokade cesta u područjima koja su navodno bila pod kontrolom okupacijskih trupa NATO-a “KFOR”, što je bila jasna poruka Srbima da je OVK novi gospodar pokrajine.

Uz potporu Sjedinjenih Država i NATO-a 1999. godine, Oslobodilačka vojska Kosova ili OVK optužena je za ratne zločine, etničko čišćenje i aktivnosti organiziranog kriminala. (Fotografija: BBC)

Uz potporu Sjedinjenih Država i NATO-a 1999. godine, Oslobodilačka vojska Kosova ili OVK optužena je za ratne zločine, etničko čišćenje i aktivnosti organiziranog kriminala. (Fotografija: BBC)

Od tada se OVK optužuje za novu rundu “etničkog čišćenja”, sustavnu kampanju pretvaranja Kosova u teritorij etničkih Albanaca teroriziranjem Srba i Roma i njihovim tjeranjem u egzil. Osvetnički napadi uključivali su masovna ubojstva, uništavanje imovine i uništavanje srpskih vjerskih svetinja.

Čak i dok se 37,000 mirovnih snaga NATO-a razlijegalo Kosovom, situacija na terenu sugerirala je da se malo toga može učiniti da se Kosovo očuva kao multietnički dom i za Srbe i za Albance. Deseci tisuća Srba pobjegli su sa srpskom vojskom u povlačenju, a mnogi drugi su otišli otkako su NATO trupe stigle. Sadašnja srpska populacija možda je manja od 30,000, u odnosu na predratnu procjenu od oko 200,000.

Stvarnost koja se pojavljuje daleko je od goruće retorike predsjednika Billa Clintona o njegovim nadama u zemlju slobodnu od “svakog tko nastoji iskoristiti rasne, vjerske ili etničke razlike za promicanje mržnje”. Od trenutka kada sam 14. lipnja 1999. stigao u glavni grad pokrajine Prištinu, bilo je jasno da je Kosovo krenulo u suprotnom smjeru.

Kao i druge pokrajine bivše Jugoslavije, Kosovo je brzo postajalo mjesto pod kontrolom netolerantne etničke organizacije koja kipi od nacionalizma i osvete. U stvari, NATO-ov zračni rat stvorio je novu albansku Republiku Kosovo koja je zauzela svoje mjesto pored ostalih etničkih teritorija Balkana: hrvatske Bosne, muslimanske Bosne i Republike Srpske.

NATO je ustanovio da su militanti OVK-a voljni na riječima priznati pravila međunarodne okupacije, ali su ih nerado slijedili, ako ne i izravno prkosni. U nekim područjima, ruske trupe KFOR-a koje se smatraju prijateljskim prema Srbima — našle su se pod snajperskom vatrom.

U gradu Mitrovici pod francuskom patrolom, oko 50 milja sjeverno od Prištine, rulja koju podržava OVK nasrnula je preko mosta prema srpskom naselju. Masu su potisnule francuske trupe, pri čemu je jedan francuski vojnik teško ozlijeđen. Ljut zbog neuspjelog marša, vođa OVK Hashim Thaci osudio je francuske trupe kao "nedemokratske i arogantne".

Svjedočio sam još jednom tipičnom sukobu između mladog vođe OVK i pukovnika američke vojske u malom selu Kačanik, oko 50 milja južno od Prištine. OVK je postavila ilegalne kontrolne točke na cesti, što je navelo pukovnika Joea Andersona iz New Yorka, zapovjednika 82. zračnodesantne jedinice u tom području, da se požali mladom zapovjedniku OVK, Xhabiru Zharkuu.

"Pojednostavit ću vam", izjavio je Anderson. “Ako ovdje pronađemo još kontrolnih točaka, uhitit ćemo vaše ljude. Kažem vam kao zapovjednik u ovoj zoni, to nije ovlašteno. Dakle, možemo lako ili teško. Ali sljedeću kontrolnu točku na koju naiđemo, uhitit ćemo vaše ljude. Razumiješ što govorim?”

Ali činilo se da Xhabir Zharku nije bio zbunjen Andersonovom prijetnjom. Sjedeći za velikim stolom pod crvenom albanskom zastavom s grbom crnog dvoglavog orla, zapovjednik OVK branio je korištenje blokada cesta. "Ove kontrolne točke služe samo za registraciju povratnika iz zdravstvenih razloga", tvrdi Zharku.

"Ta uloga nije ovlaštena", uzvratio je Anderson.

"Uzeo sam mine", odgovorio je Zharku. “Nitko nam nije pomogao, a borili smo se u planinama. Ovo su naši ljudi i ovo je naša država, a to znači da je mi kontroliramo.”

"Ali vi to ne kontrolirate", rekao je Anderson. “Po peti put nemate ovlasti za punktove. A ako ne budem imao vašu suradnju, iselit ću i vas. Reći ću to još jednom, možete pomoći svojim ljudima, ali sigurnost i provođenje zakona je posao KFOR-a.”

U tjednima koji su uslijedili, militanti OVK samo su nastavili stvarati još više problema. Dana 23. srpnja 1999. neidentificirani naoružani napadači za koje se vjeruje da su gerilci OVK masakrirali su 14 srpskih poljoprivrednika, u dobi od 18 do 63 godine, koji su želi polje u blizini Gracka, malog poljoprivrednog sela južno od Prištine. Sveukupno je oko 30 Srba tjedno umiralo od ruku kosovskih Albanaca željnih osvete, procjenjuju promatrači za ljudska prava.

Početkom kolovoza Human Rights Watch okrivio je pripadnike OVK za niz ubojstava, otmica i premlaćivanja usmjerenih protiv Srba i Roma. Iako Human Rights Watch nije optužio vodstvo OVK za upravljanje nasiljem, skupina je osudila vrhovno zapovjedništvo OVK što nije poduzelo korake da ga zaustavi.

Osim nestalih nada za multietničko Kosovo, nestaju i šanse za višestranačku demokraciju na Kosovu kojim upravljaju Albanci. OVK je počela uspostavljati široku vlast nad gospodarstvom, politikom i sigurnošću pokrajine. Čini se da OVK namjerava uspostaviti jednostranačko Kosovo slično starim komunističkim režimima Srbije i Albanije.

Dok OVK konsolidira svoju kontrolu, nenasilni albanski kosovski vođa Ibrahim Rugova navodno strahuje za svoj život zbog prijetnji OVK. Nova dominacija OVK mogla bi ideju slobodnih izbora u budućnosti pretvoriti u farsu.

Od prekida vatre u lipnju, otvorena granica s Albanijom u kojoj vlada bezakonje također je omogućila skupinama organiziranog kriminala da se presele na Kosovo, gdje postoje nove mogućnosti zbog razbijenog društva i izgleda za zlatni tuš međunarodne pomoći.

Kaos je omogućio gospodarima rata OVK da prošire rute krijumčarenja heroina koje vode od Bliskog istoka preko Kosova do Europe. Interpol je procijenio da 40 posto prometa heroina u Europu prolazi kroz Kosovo, a očekuje se da će ta brojka rasti.

Vrlo tanka plava linija policije Ujedinjenih naroda koja je sredinom kolovoza (300.) brojala samo oko 1999 ljudi s konačnim ciljem od oko 3,000, stiže kako bi pronašla Kosovo koje je već u rukama kriminalnih grupa povezanih s OVK.

Čak su i albanski novinari zgroženi onim što radi OVK.

U intervjuu The New York Times, Baton Haxhiu, urednik Koha Detore, dnevnik na albanskom jeziku, rekao je: “Jedina politička skupina s bilo kakvom strukturom je OVK. Koriste ga da preuzmu vlast, uz podršku policije koju će jedino kontrolirati. Albaniju će biti teško pretvoriti u Kosovo, ali očekujem da će vrlo lako Kosovo pretvoriti u Albaniju. Svakodnevno je sve opasnije misliti i govoriti neovisno.” [NYT, 29. srpnja 1999.]

Osim što su nagovijestili nove nevolje u regiji, akcije OVK potkopale su jedan od glavnih argumenata predsjednika Clintona za američku politiku u problematičnoj regiji, odlučnost da se okonča etničko nasilje u regiji.

Međutim, iako ova nova stvarnost postaje očita, Clinton je nastavio isticati srpskog vođu Slobodana Miloševića kao zlikovca odgovornog za “etničko čišćenje” regije.

“Ne vjerujem da bismo trebali dati pomoć za obnovu Srbiji sve dok odbacuje demokraciju i sve dok je gospodin Milošević na vlasti,” izjavio je Clinton 30. srpnja 1999., tijekom posjeta Sarajevu, glavnom gradu obližnje Bosne. “Dosta nam je etničkog čišćenja. Nisam upleo Sjedinjene Države u Bosnu ili na Kosovo da bih povrijedio srpski narod. Zauzeli smo stav za humanost svih ljudi i protiv svakoga tko želi iskoristiti rasne, vjerske ili etničke razlike za promicanje mržnje.”

Ali čelnici NATO-a nisu uspjeli jednakom oštrinom osuditi napade etničkih Albanaca na Srbe. Zauzevši više filozofski pogled nakon što je ubijeno 14 srpskih poljoprivrednika, zapovjednik britanskog KFOR-a, general Mike Jackson, objasnio je da se “stavovi ili razmišljanje ne mogu promijeniti pomoću vojnika”.

Od ranih 1990-ih, Milošević i Srbi su zaslužili ulogu regionalnih “crnih šešira,” okrivljenih za najveći dio etničkog nasilja na povijesno podijeljenom Balkanu. Ali uvijek je bilo mnogo krivaca za etničke borbe "milo za drago".

Ipak, prevladavajući antisrpski stav unutar međunarodne zajednice pomogao je objasniti zašto je bilo tako malo prosvjeda 1995. kada je Hrvatska vojska marširala kroz linije UN-a i protjerala nekoliko stotina tisuća etničkih Srba iz srpske enklave u Hrvatskoj. U toj rundi “etničkog čišćenja” ubijene su tisuće srpskih civila.

Milošević i Srbi ponovno su postali teškaši kada su se suočili s pobunjenom albanskom većinom na Kosovu.

Bojeći se gubitka još jednog dijela povijesnog srpskog teritorija, Milošević je slomio autonomiju pokrajine i žestoko apelirao na srpski nacionalizam. Kako su napetosti rasle, etnički Albanci, koji su postali velika većina stanovništva Kosova, opirali su se srpskoj vlasti.

Do početka 1998. OVK se pojavila kao problematična gerilska snaga najpoznatija po svojoj sklonosti terorizmu i povezanosti s trgovinom heroinom. Tijekom 1998. putovao sam sa snagama OVK i osjećao suosjećanje prema njihovom otporu srpskoj represiji, iako sam bio zabrinut zbog mnogih njihovih taktika.

Glavno postignuće OVK-a bilo je isprovociranje oštre protupobunjeničke kampanje srpske vojske i policijskih snaga, koje su OVK-u poslale u niz krvavih sukoba. Ali Srbi su također ciljali na osumnjičene pristaše OVK. U nekim od najgorih zlostavljanja, srpski vojnici su se povukli u stranu i dopustili srpskim paravojnim nasilnicima da teroriziraju albanske Kosovare.

Do proljeća 1998., sela za koja se smatralo da su simpatizeri OVK-a spaljena su, a civili su pretrpjeli silovanja, mučenja i pogubljenja. Gerilci OVK pobjegli su u Albaniju iu planine. Tijekom zime trajalo je neugodno primirje, ali se OVK pregrupirala početkom 1999. Srbi su uzvratili još brutalnijim.

Predvođen Sjedinjenim Državama, NATO je tražio pravo da intervenira unutar Jugoslavije i izdao je Miloševiću ono što je predstavljalo ultimatum. Kad je Milošević odustao, NATO je 24. ožujka pokrenuo zračnu kampanju protiv srpskih ciljeva na Kosovu i u cijeloj Srbiji.

NATO bombardiranja dodatno su podigla nacionalističke strasti u Srbiji. Na terenu su srpske snage počinile rasprostranjene zločine nad etničkim Albancima, dok su zrakoplovi NATO-a slučajno ubili tisuće civila kao "kolateralnu štetu". Sve u svemu, oko milijun Kosovara pobjeglo je kao izbjeglice, otprilike polovica predratnog stanovništva pokrajine.

Suočen s neumoljivim zračnim napadima NATO-a i političkim pritiskom svojih moskovskih saveznika, Milošević je konačno kapitulirao u lipnju, dobivši samo NATO-vo uvjeravanje da će Kosovo ostati dio Srbije. Ipak, kako su se Miloševićeve snage povlačile, OVK je brzo napredovala prema strateškim gradovima i cestama.

Iako se smatralo neučinkovitim u vođenju gerilskog rata ili u borbi protiv regularne srpske vojske, OVK je konačno imala koristi od profesionalnijeg vodstva. OVK je bila pod zapovjedništvom generala Hrvatske vojske obučenog u SAD-u, Agima Cekua, koji je 1995. pomagao etničko čišćenje Srba iz Hrvatske. Osim što je prenio svoje iskustvo s OVK, general Čeku je organizirao čistku umjerenih Albanaca iz redova OVK.

NATO trupe također su požurile zauzeti položaje mirovnih snaga, navodno kako bi zaštitile civilno stanovništvo, i srpsko i albansko. Kad sam 14. lipnja 1999. stigao na Kosovo, britanski general Mike Jackson obilazio je srpske četvrti Prištine, pozivajući stanovnike da ostanu. Ali mnogi su Srbi sumnjali da ih NATO može zaštititi od osvete OVK, sumnja koja je bila utemeljena na stvarnosti.

Prelazeći Kosovom, otkrio sam da obrazac zakona i reda u pet okupacijskih zona NATO-a varira ovisno o nacionalnosti trupa KFOR-a. Bilo je čestih izvještaja o talijanskim i njemačkim trupama koje su praktički ignorirale svoje mirovne dužnosti u korist OVK.

U jugozapadni grad Prizren, tisuće naoružanih vojnika OVK-a umarširale su iz Albanije dok su male snage od 200 ljudi njemačke 12. Panzer divizije stajale po strani. U filmskim isječcima prikazanim na TV-u u Prištini vide se neki njemački vojnici kako grle gerilce OVK. Kad su albanski mladići kamenovali autobus pun srpskih civila koji su bježali, oklopne jedinice nisu skidale svoje puške s ramena.

Ekipa BBC-TV rekla mi je da su Albanci zapalili 20 srpskih domova u zapadnom gradu Peći dok su talijanski vojnici KFOR-a, koji su blistali u perju papiga, to gledali. Polovica grupe od 200 srpskih izbjeglica koji su se vraćali iz Crne Gore odmah se odlučila vratiti.

Činilo se da su Britanci iskreni u svojim naporima za očuvanje mira, ali manje agresivni. U Prištini su britanske trupe pokušale razoružati oko 50 boraca OVK koji su se skrivali u jednoj stambenoj zgradi. Tri sata pregovora dovelo je do zastoja s OVK gerilcima kojima je dopušteno zadržati svoje AK-47 i Britancima koji su objašnjavali da je cilj bio "razoružati" OVK-ovo "zapovjedništvo i kontrolu", a ne samo prikupiti oružje.

Južno od Prištine, u blizini Gnjilana, američki marinci iz 26. ekspedicijskih snaga “razoružavanje” su shvatili doslovnije. Zaustavili su snage od 160 gerilaca OVK koji su išli prema selu Žegra. Marinci su zaplijenili više od 100 AK-47 i razno drugo oružje. U drugom incidentu, marinci su zaplijenili oružje OVK-a što je izazvalo bujicu uvreda okolnih Albanaca.

Na teritoriju 82. zračnodesantne pukovnik Anderson rasporedio je svojih 4,000 vojnika s jasnim ciljem uspostave zakona i reda i otimanja što je više moguće oružja KLA-e. Pokazao mi je veliko skladište u kojem su njegovi vojnici složili šaroliku kolekciju oružja uzetog od OVK. Ali mnoge su puške bile zahrđale, a AK-47 u zapuštenom stanju, što sugerira da je OVK zadržala svoje najbolje oružje.

Jedan podzapovjednik OVK obećao je isporučiti svoje oružje u skladište, ali se predomislio. "Odlučio je da će zadržati svoje oružje protivno naredbama svojih viših zapovjednika i mojih", rekao je Anderson. "To je pokazatelj da se disciplina u redovima OVK počinje raspadati, kada podređeni odluče prekršiti naredbe svojih zapovjednika."

Ili je to bio znak da su zapovjednici OVK voljni predati samo svoje staro i beskorisno oružje. U drugim slučajevima, NATO je uspio prisiliti samo kozmetičke promjene na OVK. Na primjer, pravila KFOR-a zabranjivala su snagama OVK-a da se šepure po selima u svojim borbenim uniformama. Ali mnogi gerilci OVK-a jednostavno su prešli na civilne crne košulje, hlače i beretke, zbog čega su izgledali pomalo kao skupina Hitlerove mladeži i još uvijek vrlo zastrašujući.

Međutim, bez obzira na iskrenost NATO-vog mirotvorstva, albanska osveta uz podršku OVK-a zahvatila je Kosovo, s raširenim izvještajima o premlaćivanjima, ubojstvima i uništavanju starih srpskih samostana. U Vetini, u američkom sektoru, kapetan Mat McFarlane iz Burkea, Virginia, rekao je da osveta počinje kad padne mrak.

"Počinje kad padne noć", rekao mi je McFarlane. “Kuće ili štale koje gore, pucnjava. Odgovaramo mobilnim ili pješačkim patrolama i pokušavamo uhvatiti prekršitelje zakona i oduzeti im oružje. Tu zapravo nema nikakvog obrasca, samo Srbi i Albanci polažu pravo na teritorij i međusobno se optužuju za nasilje. Čini se da su odrasli u okruženju prijetnji i ubojstava kao načina života.”

U Prištini, nekoliko blokova od mog stana, ugledni srpski profesor ekonomije i dvojica kolega brutalno su ubijeni, čak i dok su britanski padobranci patrolirali ulicama u oklopnim transporterima i pješice. Tri žrtve bile su vezane ljepljivom trakom i pretučene na smrt čekićem.

U drugim slučajevima, odmazda je bila usmjerena na mala poduzeća i medijske kuće koje drže zajednicu na okupu. Tržnicu Voćar, u blizini hotela Grand u Prištini, vodili su srdačni Srbi koji su prodavali namirnice po poštenim cijenama. No početkom srpnja trgovina je zatvorena nakon što je kroz stakleni izlog bačen kamen.

Media centar u hotelu Grand, koji su vodili Srbi, bio je još jedna meta. Ukradena su računala i fax uređaji. Huligani OVK zauzeli su predvorje hotela, napili se i počeli pljačkati. Direktor Media centra Radovan Urošević ubrzo je otišao u Grčku, dok je njegov partner Milivoje Mihalović, urednik Radio Prištine, ugasio mikrofone i krenuo na sjever u Srbiju.

Drugi vid albanske osvete bilo je ciljanje srpskih vjerskih objekata. Britanske trupe pronašle su manastir Svete Trojice iz 15. stoljeća u Suvoj Reci potpuno uništen. Srpski pravoslavni svećenik Sava Jajić odveo me do još jednog drevnog samostana, građevine iz XNUMX. stoljeća u Deviku, koji je pretrpio pljačku OVK.

Jedna od časnih sestara, sestra Anastasia, opisala je kako su gerilci iz lokalnog ogranka OVK razbili vjerske ikone stare nekoliko stotina godina. Pokazala je na veliku uljanu sliku omiljenog pravoslavnog sveca koju je unakazio aktivist OVK koji je bajunetom urezao inicijale skupine na albanskom "UČK".

Otac Sava, poznat kao “cyber-monah” zbog svojih informativnih e-mailova slanih diljem svijeta, štitio je Albance u vlastitom samostanu u Dečanima tijekom srpskih kampanja “etničkog čišćenja”. Zbog toga je vidio kako mu Albanci uzvraćaju uslugu braneći samostan od odmazde.

“Ako oni [OVK] namjeravaju ubiti redovnike, oni [OVK] prvo moraju ubiti nas”, rekao je Shaban Bruqi, albanski mještanin. “Oni [monasi] su nas spasili.”

Dana 2. srpnja 1999. otac Sava pridružio se maloj skupini srpskih i albanskih vođa izdajući zajedničku izjavu tražeći pomirenje.

"Želimo ostvariti naš zajednički cilj civilnog društva na Kosovu, društva u kojem se nitko ne mora bojati za svoj život, svoju obitelj, svoj posao ili svoj dom zbog svoje etničke pripadnosti ili uvjerenja", navodi se u priopćenju. “Put do pomirenja bit će dug i težak. Ne postoji takva stvar kao što je prirodna mržnja među ljudima na Kosovu.”

Ali te noći, u Prištini je bio prikazan manje opraštajući stav. Proslavljajući devetu godišnjicu albanske deklaracije o neovisnosti Kosova, tisuće albanske kosovske mladeži vozile su se ulicama mašući albanskim zastavama i pucajući iz AK-47. Pucnjava je trajala do 3 sata ujutro

Unatoč najboljim nadama mnogih dobronamjernih građana iz obje etničke skupine i hrabrim mirovnim naporima nekih NATO trupa, čini se da budućnost Kosova ide u sasvim drugom smjeru nego što bi se otac Sava ili predsjednik Clinton mogli nadati.

Umjesto multikulturalnog društva koje živi u miru, Kosovom će vjerojatno dominirati naoružani pripadnici OVK-a odlučni očistiti stoljetnu srpsku etničku prisutnost u pokrajini. Kao posljedica vojne intervencije NATO-a, čini se da je Kosovo zamijenilo brutalnost srpskih paravojnih siledžija za brutalnost istomišljenika Albanaca.

S korumpiranim gospodarima rata koji se natječu za kontrolu, čini se da Kosovo ide prema budućnosti koja više nalikuje Albaniji ili Čečeniji nego nekoj demokraciji zapadnog tipa.

Don North je ratni dopisnik veteran koji je izvještavao o Vijetnamskom ratu i mnogim drugim sukobima diljem svijeta. Autor je nove knjige, Neprimjereno ponašanje,  priča o dopisniku iz Drugog svjetskog rata čiju je karijeru uništila spletka koju je razotkrio.

Drugi povijesni izvještaji o kosovskoj krizi s Consortiumnews.com:

"Zašto Kosovo?” autora Dona Northa. Izvorno objavljeno 6. studenog 1998. Prvi dani rata i ono oko čega su se dvije strane borile.

"Ironija u Račku: Okaljani američki diplomat osuđuje masakr” autora Dona Northa. Izvorno objavljeno 26. siječnja 1999. Američka osuda srpskog masakra na Kosovu podsjeća na ambivalentnost SAD-a prema masakrima u Srednjoj Americi.

"Mahni psom unatrag” Mollie Dickenson, Izvorno objavljeno 4. svibnja 1999. Politička kriza Billa Clintona oko seksa odvlači pažnju od pravog rata na Balkanu.

"Televizijski ratovi” Don Northa, Izvorno objavljeno 4. svibnja 1999. NATO namjerno bombardira srpsku TV postaju.

"Ciljajte Jugoslaviju” Roberta Parryja, Izvorno objavljeno 4. svibnja 1999. Clintonova administracija iskušava visokotehnološku taktiku informativnog rata na Srbima.

2 komentara za “Zemlja OVK (Upozorenje sa Kosova)"

  1. Ivan XYZ
    Veljače 24, 2016 na 09: 34

    Nikada nisam volio kritizirati srpski nacionalizam – on je predstavljao otpor protiv psihološkog rata temeljenog na identitetu, pa ga je Zapad trebao smatrati simpatizerom, ako je retorika o podržavanju različitih kultura i nacionalnosti ikada nešto značila.

    Najveći neuspjeh kosovske intervencije bila je činjenica da je uvjerila ljude da je intervencija bila uspješna. To je samo zavaralo ljude da misle da je to uspjeh jer je Srbija od ranije bila prijateljski raspoložena prema SAD-u. U zemljama u kojima to nije bilo tako točno, puni učinak katastrofe intervencije može se vidjeti na zaslonu.

  2. Antiratni7
    Veljače 22, 2016 na 12: 51

    Neprocjenjivo svjedočanstvo očevidaca. Hvala vam što ste to snimili i objavili.

    Kristalno je jasno: Kosovo je gore za manjine nakon što je OVK preuzeo vlast nego prije. Kao što je citiran viši zapadni diplomat u Timesu (London) [13. veljače 2000.]: “ne možete govoriti srpski u Prištini, a da vam ne prerežu grkljan,” iako tamo još uvijek postoji ogromna američka vojna baza (Camp Bondsteel). Je li to "uspješna" intervencija?

Komentari su zatvoreni.