Ekskluzivno: Predsjednik Obama, koji je jednom zvan ideja o “umjerenim” sirijskim pobunjenicima kao “fantaziji,” zadržala je fikciju kako bi prikrila činjenicu da se mnogi “umjereni” bore zajedno s džihadistima Al Qaide, nezgodna istina koja komplicira kraj građanskog rata u Siriji, objašnjava Gareth Porter.
Gareth Porter
Državni tajnik John Kerry inzistirao je na Münchenskoj sigurnosnoj konferenciji u subotu da se sporazum s Rusijom o privremenom prekidu rata u Siriji može provesti samo ako Rusija prestane sa svojim zračnim napadima na ono što Kerry sada naziva "legitimnim oporbenim skupinama".
Ali ono što Kerry nije rekao jest da se sporazum o prekidu vatre neće primjenjivati na operacije protiv Al Qaidine sirijske franšize, Nusra Fronta, koju su i Sjedinjene Države i Rusija priznale kao terorističku organizaciju. Ta je činjenica ključna za razumijevanje zašto je pozivanje Obamine administracije na “legitimne oporbene skupine” obmana s namjerom da obmane javno mnijenje.

Predsjednik Barack Obama razgovara s veleposlanicom Samanthom Power, stalnom predstavnicom SAD-a pri Ujedinjenim narodima, nakon sastanka kabineta u kabinetu Bijele kuće, 12. rujna 2013. (Službena fotografija Bijele kuće, Pete Souza)
Dotični ruski zračni napadi imaju za cilj odsjeći grad Alep, koji je sada glavno središte moći Nusre u Siriji, od turske granice. Kako bi uspjeli u tom cilju, ruske, sirijske i iranske snage napadaju pobunjeničke trupe raspoređene u gradovima duž svih ruta od Alepa do granice. Ti pobunjenici uključuju jedinice koje pripadaju Nusri, njihovom bliskom savezniku Ahrar al-Shamu i drugim naoružanim oporbenim skupinama od kojih su neki u prošlosti dobili oružje od CIA-e.
Kerryjev jezik sugerira da te druge “legitimne oporbene skupine” nisu dio vojne strukture Nusre, već su odvojene od nje i organizacijski i fizički. Ali zapravo, nema takvog odvajanja ni u jednoj od ključnih pokrajina Idlib i Aleppo.
Informacije iz širokog raspona izvora, uključujući neke od onih koje Sjedinjene Države izričito podržavaju, jasno pokazuju da je svaka naoružana anti-Assadovska organizacijska jedinica u tim pokrajinama angažirana u vojnoj strukturi koju kontroliraju Nusra militanti. Sve te pobunjeničke skupine bore se uz Nusra Front i s njim koordiniraju svoje vojne aktivnosti.
Ova se stvarnost povremeno čak sklizne u glavne tokove američkih vijesti, poput članka Anne Barnard u New York Timesu prošle subote o predloženom sirijskom prekidu vatre u kojem je izvijestio, “Uz uvjet da se Nusra Front, ogranak Al Qaide u Siriji, još uvijek može bombardirati, Rusija stavlja Sjedinjene Države u težak položaj; pobunjeničke skupine koje podržava surađuju na nekim mjestima s dobro naoružanom, dobro financiranom Nusrom u, kako kažu, nužnom taktičkom savezu protiv vladinih snaga.”
Barem od 2014. Obamina administracija je naoružala niz sirijskih pobunjeničkih skupina iako je znala da skupine blisko koordiniraju s Nusra Frontom, koji je istodobno dobivao oružje iz Turske i Katara. Strategija je zahtijevala opskrbu protutenkovskim projektilima TOW za "Sirijsku revolucionarnu frontu" (SRF) kao jezgru klijentske sirijske vojske koja bi bila neovisna o Nusra fronti.
Međutim, kada su kombinirane snage Nusre i nedžihadističkih brigada uključujući SRF zauzele bazu sirijske vojske u Wadi al-Deifu u prosincu 2014., istina je počela izlaziti na vidjelo. SRF i druge skupine kojima su Sjedinjene Države isporučivale TOW projektile borile su se pod Nusrinim zapovjedništvom za zauzimanje baze.
A kako se za The New York Times prisjetio jedan od boraca SRF-a koji je sudjelovao u operaciji, Abu Kumayt, nakon pobjede samo je Nusri i njezinom vrlo bliskom savezniku Ahrar al-Shamu dopušten ulazak u bazu. Nusra je dopustila skupinama koje su podupirale Sjedinjene Države da zadrže privid neovisnosti od Nusre, prema Abu Kumytu, kako bi navela Sjedinjene Države da nastave opskrbu američkim oružjem.
Igrajući Washington
Drugim riječima, Nusra je izigravala Washington, iskorištavajući želju Obamine administracije da ima vlastitu sirijsku vojsku kao instrument utjecaja na tijek rata. Uprava je očito bila voljna prevara.
Bivši američki veleposlanik u Siriji Robert Ford, koji je podupirao agresivni program naoružavanja oporbenih brigada koji je odobrila CIA, rekao na seminaru u Washingtonu u siječnju 2015., “Dugo smo gledali na drugu stranu dok su se Front Nusra i naoružane skupine na terenu, od kojih neke dobivaju pomoć od nas, koordinirale u vojnim operacijama protiv režima.”
Odražavajući stavove nekih dobro pozicioniranih administrativnih dužnosnika, dodao je: "Mislim da su dani kada smo gledali na drugu stranu prošli." Ali umjesto da prekine s prijevarom da su CIA-ini ručno odabrani klijenti neovisni o Nusri, Obamina administracija nastavila se toga držati.
Nusra i njezini saveznici bili su spremni zadati najveći udarac Assadovom režimu do trenutka zauzimanja pokrajine Idlib. Iako su neke skupine koje podržava SAD sudjelovale u kampanji u ožujku i travnju 2015., "operacijsku sobu" za planiranje kampanje vodili su Al Qaeda i njezin bliski saveznik Ahrar al Sham.
A prije nego što je kampanja pokrenuta, Nusra je prisilila drugu skupinu koju podržavaju SAD, Harakat Hazm, da se raspusti i uzela je sve svoje protutenkovske projektile TOW.
Nadalje, Saudijska Arabija i Katar financirali su “Osvajačku vojsku” kojom je zapovijedala Nusra i lobirali kod administracije da je podrži. Američka strategija u Siriji tada se pomicala prema prešutnom oslanjanju na džihadiste kako bi se postigao cilj SAD-a da izvrši dovoljan pritisak na Assadov režim kako bi iznudio neke ustupke Damasku.
Ali ideja da neovisna "umjerena" oružana oporba još uvijek postoji i da Sjedinjene Države svoju politiku temelje na tim "umjerenjacima" bila je neophodna kako bi se osigurao politički smokvin list za prikriveno i neizravno američko oslanjanje na vojni uspjeh Al Qaidine sirijske franšize.
Kada je pad Idliba doveo do ruske intervencije prošlog rujna, SAD je odmah pribjegao svojoj propagandnoj liniji o ruskom gađanju "umjerene" naoružane opozicije. Postala je neophodan štit Sjedinjenim Državama za nastavak političko-diplomatske igre u Siriji.
Kako se odvija trenutna rusko-sirijsko-iranska ofenziva između Alepa i turske granice, stajalište Obamine administracije je u suprotnosti s novim dokazima o podređenosti nedžihadističkih snaga Nusra Frontu. Krajem siječnja, Nusra je učvrstila svoju ulogu primarne oporbene vojne snage u istočnom dijelu grada Aleppoa slanjem ogromnog konvoja od 200 vozila krcatih borcima, prema Sirijskom opservatoriju za ljudska prava u Londonu.
BBC je izvijestio da su "tisuće vojnika" upravo stigle u Alep za predstojeću bitku. Ahrar al-Sham potvrdio je 2. veljače da je njegov saveznik, Nusra Front, rasporedio veliki konvoj "pojačanja" u Aleppo. Pro-Assadov bejrutski dnevnik As-Safir izvijestio je da su konvoji također uključivali topništvo, tenkove i oklopna vozila, te da je Nusra zauzela niz zgrada koje su joj služile kao sjedište i uredi.
Kako Al Qaida kontrolira
Procjena koju je u subotu objavio Institut za proučavanje rata, koji je dugo zagovarao veću američku vojnu pomoć sirijskim anti-Asadovim skupinama, daje daljnje uvide u sustav kontrole Fronta Nusra nad skupinama koje podržava SAD. Jedan od načina na koji džihadistička organizacija održava tu kontrolu, prema studiji, je kontrola Ahrar al Shama nad graničnim prijelazom Bab al Hawa s Turskom, što Nusri i Ahraru daje moć nad distribucijom zaliha iz Turske u Aleppo City i okolna područja.
ISW ističe da je još jedan instrument kontrole korištenje “vojnih operativnih soba” u kojima Nusra i Ahrar al Sham imaju dominantnu ulogu dok raspodjeljuju resurse i vojne uloge nižim vojnim jedinicama.
Iako Nusra Front nije na popisu kao dio "Alepske vojske" službeno najavljene za borbu protiv ruske ofenzive, teško je vjerodostojno da ne drži primarne položaje u operacijskoj sobi za Aleppo kampanju, s obzirom na veliku infuziju Postrojbe Nusre u pozorište iz Idliba i njihova povijest u drugim takvim operativnim sobama u regijama Idlib i Aleppo.
Još jedan aspekt Nusrine moći u Alepu je njezina kontrola nad glavnim vodovodnim i elektranama u četvrtima grada koje kontrolira opozicija. Ali krajnji izvor moći Nusre nad skupinama koje podržava SAD je prijetnja da će ih napasti kao agente Sjedinjenih Država i preuzeti njihovu imovinu. Al Qaidina franšiza "uspješno je uništila dvije skupine koje podržava SAD u sjevernoj Siriji 2014. i početkom 2015.", podsjeća ISW, te je prošlog listopada pokrenula kampanju protiv jedne od preostalih skupina koje podržava SAD, Nour al Din al Zenki.
Službeni američki stav o trenutačnoj ofenzivi u kazalištu u Alepu i predloženom prekidu vatre zamagljuje činjenicu da bi uspješna rusko-sirijska operacija onemogućila vanjskim državama, poput Turske i Saudijske Arabije, da opskrbe Nusra Front i Ahrar al Sham i time okončati vojnu prijetnju sirijskoj vladi kao i mogućnost da Al Qaeda preuzme vlast u Damasku.
Rusko-sirijski uspjeh nudi najrealnije izglede za kraj krvoprolića u Siriji i također bi smanjio vjerojatnost eventualnog preuzimanja vlasti od strane Al Qaide u Siriji.
Obamina administracija svakako razumije tu činjenicu i već je privatno prilagodila svoju diplomatsku strategiju kako bi uzela u obzir vjerojatnost da će Nusra Front sada biti znatno oslabljen. Ali ništa od toga ne može javno priznati jer bi takvo priznanje razbjesnilo mnoge tvrdolinijaše u Washingtonu koji još uvijek zahtijevaju "promjenu režima" u Damasku bez obzira na rizike.
Predsjednik Obama je pod pritiskom ovih domaćih kritičara, kao i Turske, Saudijske Arabije i drugih saveznika u GCC-u da se usprotivi svakom dobitku Rusa i Assadovog režima kao gubitku za Sjedinjene Države. A Obamina administracija mora nastaviti skrivati stvarnost da je bila suučesnik u strategiji naoružavanja Nusre dijelom kroz mehanizam naoružavanja “umjerenih” klijenata Washingtona kako bi se postigla moć nad sirijskim režimom.
Tako se igra diplomacije i prijevara nastavlja.
Gareth Porter nezavisni je istraživački novinar i dobitnik nagrade Gellhorn za novinarstvo 2012. Autor je novoobjavljenih Proizvedena kriza: neispričana priča o nuklearnom strahu od Irana.
Izvješće Instituta za proučavanje rata također navodi "... problem je u tome što je Nusra potpuno ugrađena u sirijsku opoziciju ...". To je ista opozicija koju SAD želi postaviti kao sljedeću vladu u Siriji.
Ipak, 2006. godine SAD je pružio zračnu zaštitu etiopskim trupama koje su izvršile invaziju na Somaliju kako bi spriječile umjerene islamističke snage da preuzmu kontrolu jer su među sobom navodno imali ekstremista iz al-Qaide. To je omogućilo al-Shabaabu da preuzme vlast od umjerenjaka i oni i dalje stvaraju haos u cijeloj regiji do danas.
Također, prije nekoliko godina SAD je bio nekoliko dana udaljen od sveopćeg napada na Siriju nakon što je "prešao crvene linije" navodnom upotrebom sarina. Upotreba sarina od strane Assadovog režima je praktički isključena i to ostavlja oporbu kao počinitelje.
Zatim je u listopadu prošle godine OPCW potvrdio da je Daesh upotrijebio iperit. S njihovim posljednjim izvješćem sada se koristi iu Siriji i Iraku, ali to nije prešlo američke crvene linije.
Je li ikakvo čudo što su SAD poznate kao licemjeri kada 'crvene linije' postoje za Assada, ali ne i za Daesh ili opoziciju?
Oh molim te:
“Drugim riječima, Nusra je izigravala Washington, iskorištavajući želju Obamine administracije da ima vlastitu sirijsku vojsku kao instrument za utjecaj na tijek rata. Administracija je očito bila voljna prevara.”
Kao da Washington ne zna što radi! Kao da nemaju planove još od Busha i od Eisenhowera!!!
Ima budala uokolo, ali jebena CIA nije jedna od njih. Počinju zavjere i izvlače se s njima jer čak i kad su uhvaćeni na djelu, čak i kad je četvrt milijuna ljudi ležalo mrtvo, ljudi se opravdavaju američkom režimu kao što je ovo sranje "napravljene su greške".
Oprosti, jedini koga su ovdje prevarili si ti.
Evo što Obama priznaje točno na web stranici Bijele kuće, a ipak nisam vidio da se to citira nigdje, osim u mom vlastitom članku:
“Predsjednik Obama razgovarao je danas telefonom iz Kalifornije s premijerom Turske Erdoganom, na premijerov zahtjev, o razvoju događaja u Siriji i Egiptu. Predsjednik i premijer razgovarali su o opasnosti od stranih ekstremista u Siriji i složili se oko važnosti potpore ujedinjenoj i uključivoj sirijskoj oporbi.”
https://www.whitehouse.gov/the-press-office/2013/08/07/readout-president-obama-s-call-prime-minister-erdogan-turkey
Dogovoren.
Uključujući.
Ekstremisti.
Opoziv.
Zašto ISIS postoji: Dvostruka igra
https://politicalfilm.wordpress.com/2015/12/03/why-isis-exists-the-double-game/
Optužiti i primijeniti zakon. Materijalna podrška teroristima je zločin. U vrhu ove vlasti (a i prethodne) ima mnogo onih koji podržavaju terorizam, a tobože se bore protiv njega.
KPFA audio zapis Roberta Perryja o Siriji i Rusiji i više...
http://archives.kpfa.org/data/20160216-Tue1700.mp3
Podijelite vezu na društvenim medijima kako biste obavijestili druge o ovom kritičnom problemu.
Hvala ti, Robert Parry. Molimo dajte više audio i video intervjua i komentara.
Bilo je sjajno čuti intervjua Roberta Parryja o “Flashpoints” Dennisa J. Bernsteina (KPFA 94.1 FM), prepričavajući veći dio ove kolumne. Poslušajte arhivu kpfa.org za 2.
“POČINITELJ NEOPRAŠTA SVOJIM ŽRTVAMA”
— Poglavica Cherokeeja John Ross, početak 19. stoljeća u SAD-u
“Biti čovjek koji znači sudjelovati, odvojen od
stvarno iskustvo, u genocidu.”
—Povjesničar Michael Paul Rogin, u OČEVIMA I DJECI... o “Indijancima
Uklanjanje”, str, 248
Događaji u povijesti uvijek su jedinstveni, ali nas sve mogu mnogo naučiti.
Pronicljivi članak Joea Laurije “Obamina umjerena sirijska prijevara”
(iznad) pruža mnoge uvide. Poslovično jedinstvo zvano “Amerikanci”
u javnom diskursu je izmanipulirano u neuspjeh percipiranja
što se događa u Siriji. Press konferencija predsjednika Obame
odgovori na temu Sirije 2 jasno ukazuju
njegovo dosljedno i uporno vjerovanje u mitove koje je
poučavao i kojem je revno poučavao druge.
A što je, gospodine predsjedniče, “politička tranzicija”? Da li on
očekujte da suverena nacija prepusti svoju vlast a
teroristička skupina (“tzv. “pobunjenici”) kao preduvjet?
Bi li i on učinio isto?
(Napomena: odbili smo brojne ratove u prošlosti, poput američkog
Građanski rat.)
U kritici bombardiranja bolnica nisu svi izvori
pripisati to Rusiji zbog čudnog i - u javnosti nedokučivog -
razlozi.
G. Obama je slučajno zaboravio takozvani "uspjeh"
američkih trupa u masakrima u Faludži (Iran) i
slične "uspjehe". (Pogledajte „BLOOD ON.“ Nicolasa JS Daviesa
NAŠE RUKE…”). Nema ni najmanje aluzije na izraelski
zločini protiv čovječnosti. Naravno da nisu, izbori su
godine u SAD-u.
Članak Mikea Whitneyja u Counterpunchu od 10. veljače
pojašnjava mnogo toga.
— Peter Loeb, Boston, MA, SAD
Ideja da se Rusija ne obraća ISIS-u, već radije bombardira "umjerenu" ili "legitimnu" oporbu, prvi put je iznesena na tiskovnoj konferenciji Johna Kerryja 1. listopada. Tvrdnja se temelji na namjernom reduktivnom pogrešnom tumačenju ruskog stajališta, koje dopušta kritizirati Rusiju (i Putina) bez potrebe za raspravom o suštinskim točkama iznesenim u Ujedinjenim narodima u vezi s međunarodnim pravom i potrebom za stabilnom središnjom vladom u Siriji kako bi se porazili teroristi. Umjesto toga, ruski argumenti o tome što se dogodilo i koji je najbolji put naprijed potpuno su zanemareni, a nepoštenu središnju temu razgovora – oni ne bombardiraju ISIS – stalno su ponavljali i političari i zapadni mediji. Zapanjujuće je da ova lažljivost, vjerojatno svjesno, podržava terorističku organizaciju koja je navodno izvela napade 9. rujna koji su doveli do masovnog preuređenja naših društava prema militarizmu i sveobuhvatnom nadzoru svih komunikacija i praktički poziva na kognitivno disonantan pogled na svijet.
U prosincu 2015. američki ministar obrane Ash Carter opisao je zračnu bazu Incirlik u Turskoj, članici NATO-a, 100 milja od sirijske granice, kao "vrh koplja".
SAD je proširio operacije u Incirliku u rujnu kada je turska vlada ukinula dugogodišnju zabranu američkog korištenja tog objekta za borbene udare. Godinama je baza bila središte američkih obavještajnih i CIA-inih operacija protiv Turske.
Broj američkih vojnika u Incirliku udvostručio se od ljeta, dok se flota američkih zrakoplova raspoređenih u bazi četiri puta povećala.
Brigadni general Ahmed Al-Assiri, konzultant saudijskog ministra obrane princa Mohammeda Bin Salmana, potvrdio je saudijskoj novinskoj postaji Al-Arabiya dolazak zrakoplova saudijskih zračnih snaga u tursku bazu.
“Naši lovci i posada raspoređeni su u zračnu bazu Incirlik”, rekao je. “Rasporedili smo ih kao dio međunarodne koalicije koju vodi Washington”, rekao je Assiri. Također je ustvrdio da su Saudijci spremni ući u kopnene operacije u Siriji.
Turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu potvrdio je da su Turska i Saudijska Arabija dugo razmatrale kopnenu operaciju u Siriji.
Govoreći u Bruxellesu 12. veljače, Carter je rekao da se nakon sporazuma sa Saudijskom Arabijom i Ujedinjenim Arapskim Emiratima o ponovnom pokretanju zračnih napada nada da će "pojačati" njihovo sudjelovanje u operacijama. Dodao je da su dvije zemlje imale veze u Siriji.
"Sada je veljača, tako da sam čovjek kojem se žuri", rekao je Carter. “S njihovim specijalnim snagama već smo radili u drugim okruženjima. Imaju vrlo sposobne specijalne snage, a opet, imaju jedinstvenu političku, pa čak i moralnu ulogu u ovom sukobu. I to ih čini važnim partnerima u tom pogledu, kao i vrlo moćne vojne sposobnosti koje oboje donose.”
Dakle, da ovo izrazimo vrlo elementarno, čini se da su SAD imale plan stvoriti "zonu zabrane leta" u Siriji prije nego što ih Rusija pobijedi.
Prvi vlada onaj tko ima "zonu zabrane leta".
To je 70 milja……bačen kamen
“Nusra je glumila Washington”?
Možete čuti smijeh cijelim putem od Langleya.
Naravno, na Institut za proučavanje rata (ISW) Kimberly Kagan možemo se osloniti da će pružiti "daljnje uvide".
Dakle, istina – da SAD zapravo radi s/dobavlja oružje Al Qaidi, odgovornoj za 9. rujna i smrt više od 11 američkih građana – nije nešto što naša vlada želi postati javno poznato.
Pa, duh. Nekoliko Amerikanaca moglo bi biti malo ljuto...
Svaki zlikovac treba sigurnu kuću, a Islamska država (IS) nije iznimka. Srećom za IS, čekaju ga dva, možda tri, a svi zahvaljujući NATO-u, a posebno Sjedinjenim Državama.
Rat u Siriji je bio posebno loš za IS. S ruskim zračnim snagama koje prekidaju svoje opskrbne linije s Turskom i Sirijskom arapskom vojskom koja im se približava, moglo bi uskoro doći vrijeme da potraže novi dom.
Ako rat ide loše za IS, ide još gore za podupiruće sile koje su ih naoružale i financirale. Da bismo razumjeli kamo bi IS mogao ići sljedeće, prvo moramo u potpunosti razumjeti one nosive moći koje stoje iza njih. Stvaranje IS-a s predumišljajem i otkrivanje identiteta njihovih pristaša otkriveni su u memorandumu Ministarstva obavještajne službe (DIA) koji je prvi put objavljen 2012.
Priznalo se:
“Ako se situacija rasplete postoji mogućnost uspostave proglašene ili neproglašene salafističke kneževine u istočnoj Siriji (Hasaka i Der Zor), a to je upravo ono što podupiruće snage opozicije žele, kako bi se izolirao sirijski režim, koji je smatra strateškom dubinom šiitske ekspanzije (Irak i Iran)."
U memorandumu DIA-e zatim se točno objašnjava tko su pristaše ove “Salafističke kneževine” (i tko su njeni pravi neprijatelji):
“Zapad, zemlje Zaljeva i Turska podržavaju opoziciju; dok Rusija, Kina i Iran podržavaju režim.”
Prije sirijskog rata postojala je Libija...
Važno je zapamtiti DIA-in dopis, kao i činjenicu da je prije sirijskog sukoba postojao libijski rat u kojem je NATO uništio vladajuću vladu Moamera Gadafija i ostavio ono što se može opisati samo kao namjeran i vrlo smišljen vakuum u moći u svoje mjesto. Unutar tog vakuuma smrću američkog veleposlanika J. Christophera Stevensa na kraju će biti otkriveno da je iz libijskog grada Benghazija američki State Department isporučivao oružje i militante najprije u Tursku, a zatim dalje za invaziju na sjevernu Siriju.
I čini se da su se teroristi kretali naprijed-natrag u oba smjera kroz ovaj teroristički kanal kojeg sponzoriraju SAD.
IS je od tada najavio službenu prisutnost u Libiji, a Libija sada predstavlja jednu od nekoliko "sigurnih kuća" koje bi IS mogao koristiti kada konačno bude istisnut iz Sirije sve uspješnijim zajedničkim sirijsko-ruskim vojnim operacijama.
[…] Libija, Irak i Afganistan bile bi idealne lokacije za premještanje IS-a. Libijsko stanje namjerno stvorenog bezakonja daje SAD-u i njegovim saveznicima priličan stupanj vjerojatnog poricanja zašto neće biti u stanju "pronaći" i "neutralizirati" IS.
Pronalaženje sigurne kuće za Islamsku državu
Od Ulsona Gunnara
http://journal-neo.org/2016/02/16/finding-the-islamic-state-a-safe-house/
Za one koji pokušavaju pratiti detalje CIA-inog upravljanja njezinim raznim lažnim organizacijama unutar područja pretpostavljenog islamskog terorizma, moglo bi biti korisno pratiti transformaciju LIFG-AQIM [Libyan Islamic Fighting Group-Al Qaeda u islamskom Magrebu] od smrtonosnog neprijatelja do bliskog saveznika. Ovaj je fenomen usko povezan s općim preokretom ideoloških frontova američkog imperijalizma koji označava podjelu između administracija Bush-Cheney-neocon i trenutnog režima Obame-Brzezinski-Međunarodne krizne skupine. Bushov pristup bio je iskoristiti navodnu prisutnost Al Qaide kao razlog za izravan vojni napad. Obamina metoda je koristiti Al Qaedu za svrgavanje neovisnih vlada, a zatim ili balkanizirati i podijeliti zemlje o kojima je riječ, ili ih koristiti kao marionete kamikaza protiv većih neprijatelja poput Rusije, Kine ili Irana. Ovaj pristup podrazumijeva više ili manje otvoreno bratimljenje s terorističkim skupinama, što je općenito signalizirano u poznatom Obaminom govoru u Kairu 2009. Poveznice Obamine kampanje s terorističkim organizacijama koje je CIA rasporedila protiv Rusije već su bile predmet javnosti rekord prije tri godine.
Ali takvo preokretanje polja ne može se improvizirati preko noći; trebalo je nekoliko godina priprema. Dana 10. srpnja 2009., londonski The Daily Telegraph izvijestio je da se Libijska islamska borbena skupina razišla s Al Qaidom. Tada su Sjedinjene Države odlučile umanjiti naglasak na ratu u Iraku, te se također pripremiti za korištenje sunitskog Muslimanskog bratstva i njegovog sunitskog Al Qaedinog ogranka za destabilizaciju vodećih arapskih država pripremajući ih za okretanje protiv šijitskog Irana.
Libijski pobunjenici CIA-e:
Studija West Pointa iz 2007. pokazuje da je područje Benghazi-Darnah-Tobruk bilo vodeće u svijetu u regrutiranju bombaša samoubojica Al Qaide
Webster G. Tarpley
http://www.informationclearinghouse.info/article27760.htm
Čitajući sve očajnije naslove koje ispumpavaju zapadni mediji dok se terorističke snage koje podržava Zapad počinju spajati pod djelotvornu zajedničku sirijsko-rusku ofenzivu kako bi vratile zemlju, čitatelji će primijetiti da iako izraz "umjereni pobunjenici" ili " œumjerena oporba†često se koristi, zapadni mediji su izgleda nesposobni imenovati jednu frakciju ili vođu među njima.
Razlog tome je što nema umjerenjaka niti ih je ikada bilo. Od 2007. godine SAD se urotio da naoruža i financira ekstremiste povezane s Al Qaidom kako bi srušili vladu Sirije i destabilizirali iranski utjecaj na cijelom Bliskom istoku.
Razotkriveno u članku Seymoura Hersha iz 2007., "Preusmjeravanje koristi li nova politika administracije našim neprijateljima u ratu protiv terorizma?", izričito je navedeno sljedeće:
“SAD je također sudjelovao u tajnim operacijama usmjerenim protiv Irana i njegovog saveznika Sirije. Nusprodukt ovih aktivnosti bilo je jačanje sunitskih ekstremističkih skupina koje zastupaju militantnu viziju islama i neprijateljski su raspoložene prema Americi i simpatiziraju Al Qaidu.«
"Katastrofa" koju zapadni mediji neprestano navode u svojim sve histeričnijim naslovima predvidljiva je manifestacija ne sirijskih i ruskih sigurnosnih operacija koje se danas odvijaju u Siriji, već zavjere koju je Hersh opisao 2007., a koja je nedvojbeno stavljena u igru, počevši od 2011. pod krinkom takozvanog “Arapskog proljećaâ€
Kada Zapad pokuša dati imena i lica ovim takozvanim "umjerenjacima", jednostavno ih je povezati izravno s Al Qaidom.
U Siriji, ako ne možete pronaći umjerene, obucite neke ekstremiste
Autor: Tony Cartalucci
http://landdestroyer.blogspot.com/2016/02/in-syria-if-you-cant-find-moderates.html
Obamina "umjerena" libijska prijevara prethodila je Obaminoj "umjerenoj" sirijskoj prijevari.
U obje operacije, katarski financijeri nekažnjeno su održavali protok novca.
Turska i Katar podupiru slične ekstremističke, pa čak i terorističke skupine koje se intenzivno koriste u borbi protiv sirijske vlade. Obje države također su bile duboko uključene u političku borbu za utjecaj u Egiptu, sponzoriranjem organizacije Muslimansko bratstvo i bivšeg predsjednika Mohameda Morsija, uz promicanje vehabističkih ideja ne samo u sjevernoj Africi i na Bliskom istoku, već iu središnjoj Aziji.
Treba napomenuti da su Katar i Turska izvorni tvorci ISIL-a, koji od tada intenzivno ulažu u jačanje ove terorističke organizacije. Dok je Katar osigurao određeni dio svog financijskog bogatstva s ISIL-om, Turska je potrošila dosta vremena na regrutiranje i obuku militanata ISIL-a kako bi oni zatim izazvali pustoš u Iraku i Siriji. Turska je dala sve od sebe da svojoj terorističkoj tvorevini priskrbi sofisticirane mreže krijumčarenja koje su ISIL-u omogućile slanje ukradene nafte i droge diljem svijeta. Islamska država se odužila svojim gospodarima stalnim nizom muslimanskih izbjeglica koji su krenuli prema Europi u pokušaju da im spase živote. Uostalom, Turska je prva koja ima koristi od protoka migranata koji bi trebali osvojiti uporište u novim zemljama, sijući sjeme za buduće pobjede novog Osmanskog Carstva.
Bilateralna vojna suradnja između Turske i Katara dobila je značajan poticaj još u prosincu 2014. kada su strane potpisale vojni sporazum koji je godinu dana kasnije dobio potpuno novo značenje. Ovaj tajni sporazum proširen je tijekom posjeta šefa turske obavještajne službe Hakana Fidana Dohi prošlog prosinca, kada je Ankara uspjela osigurati obećanje Dohe da će nadoknaditi dio svojih gubitaka od prestanka ruskog turizma u Turskoj, za koji se vjeruje da je uzrokovao nevjerojatnih 3 milijarde dolara ekonomske štete, uz obećanje da će Katar Ankari opskrbljivati plinom, ako Rusija odluči prekinuti svoje isporuke. Uz to, Katar je pristao platiti sve troškove koji će se pripisati izgradnji turske vojne baze na njegovom teritoriju, a vjeruje se da će iznositi čak milijardu dolara.
Pravo pitanje je što Katar dobiva zauzvrat? – Iako su obje zemlje nastojale sakriti odgovor od šire javnosti, on je ipak prilično očit.
Prije svega, Katar će uvelike ojačati svoju vojnu i političku neovisnost od svog susjeda – Saudijske Arabije, koja se u više navrata pokušava distancirati od katarske politike, pa čak i osuđuje Dohu zbog financijske potpore koju pruža radikalnim ekstremistima. Štoviše, nema sumnje da će Dohi odriješiti ruke u poslu sponzoriranja radikalnih pokreta u islamskom svijetu, koje su brojni stručnjaci označili kao ekstremističke ili čak terorističke skupine. Katar će moći obučavati buduće članove takvih skupina u svojoj vojnoj bazi u Turskoj, kao i koristiti turske ekstremiste na svom teritoriju u iste svrhe, podižući nove radikalne horde za vojne angažmane u Siriji ili drugim zemljama.
Koje su moguće posljedice vojne suradnje Turske i Katara?
Martin Berger
http://journal-neo.org/2016/02/15/what-are-the-possible-consequences-of-turkey-qatar-military-cooperation/
Ovo je vrlo zanimljiv članak Alexandera Mercourisa koji detaljno opisuje članak u britanskim novinama u vezi s ruskim veleposlanikom u Ujedinjenom Kraljevstvu koji otkriva da su zapadne sile rekle Rusima da će nakon što su SAD proglasile zonu zabrane leta ISIS zauzeti Damask –
http://www.informationclearinghouse.info/article44236.htm#sthash.KE2O5Z13.dpuf
Zamisli to. Sjedinjene Države otvaraju put Daesh-u da preuzme Damask!