Značenje iza Sandersovog skoka

Ono što najviše iznenađuje u vezi s uzbuđenim odgovorom na kampanju senatora Sandersa jest da milijuni Amerikanaca izgleda govore da im kapitalizam slobodnog tržišta ne uspijeva i da mora postojati nešto bolje od prihvaćanja goleme nejednakosti u prihodima, kao što je ekonomist Richard Wolff objasnio Dennisu J Bernstein.

Dennis J Bernstein

Kandidatura senatora Bernieja Sandersa postavlja pitanje može li postojati bolji sustav od kapitalizma slobodnog tržišta s njegovom napuhanom nejednakošću dohotka i izdubljenom srednjom klasom, dok je poruka Hillary Clinton da sustav treba samo manje reforme na rubovima, rekao je ekonomista Richarda Wolffa.

Wolff, emeritus profesor ekonomije na Sveučilištu Massachusetts u Amherstu, predavao je ekonomiju oko 15 godina i trenutno je gostujući profesor na postdiplomskom studiju međunarodnih poslova na Sveučilištu New School u New Yorku i autor je posljednje knjige Occupy the Economy: Challenging Capitalism.

U sljedećem intervjuu Wolff je rekao da entuzijastični odaziv na Sandersovu kampanju sugerira da postoji sve veća javna svijest da kapitalizam slobodnog tržišta prepušten sam sebi ne ispunjava potrebe nacije. Također je istražio kako bi mogla izgledati "socijalistička" administracija pod senatorom Sandersom.

DB: Počnimo samo s činjenicom da sada oko 45 milijuna Amerikanaca živi u siromaštvu. A riječ siromaštvo ili siromaštvo kao da ne postoji u leksikonu većine rasprava.

RW: Nevjerojatno je da to ne postoji. Nevjerojatno je da, doista, cijela svjetska priča o siromaštvu ne postoji. Jedna od najcjenjenijih svjetskih agencija za borbu protiv siromaštva, Oxfam iz Velike Britanije, prije desetak dana objavila je izvješće koje je planirano za Svjetski ekonomski forum u Davosu u Švicarskoj. A poanta njihovog izvještaja bila je o siromaštvu. I imao je dvije osnovne statistike, koje bi, da ima imalo pravde na svijetu, bile tema broj jedan u raspravama i političkim kampanjama u Sjedinjenim Državama i drugdje.

Prva statistika je bila da 62 najbogatije osobe, 62 najbogatije osobe, od kojih su većina Amerikanci, zajedno posjeduju više bogatstva nego donja polovica stanovništva ovog planeta. To je 3.5 milijarde ljudi. To je razina nejednakosti za koju biste se morali vratiti u drevni Egipat i faraone, kako biste pronašli usporedive vrste brojeva.

Druga statistika koju su objavili bila je na neki način još gora. Rečeno je da je 2015. bila glavna godina, godina prekretnice, jer te godine, prvi put otkako se vodi evidencija, 1% najvećih bogataša u svijetu, 1% najbogatijih zajedno posjeduje više od ukupnog bogatstva od ostalih 99% u svijetu.

To je razina nejednakosti koja je proizvod ekonomskog sustava koji je dominirao svijetom 300 godina, a zove se kapitalizam. To je onaj u kojem živimo. A bilo koji sustav s takvim rezultatom, s razinom nejednakosti i siromaštvom koje ide uz to, sustav je koji treba propitivati ​​i izazivati.

A značaj kampanje Bernieja Sandersa je u tome što ona vraća u američki politički život, u američku političku raspravu, alternativu kapitalizmu. On to naziva demokratskim socijalizmom, ali nisu važni detalji onoga što on predlaže, već otvaranje američke politike prema konačnom bavljenju temom o kojoj je trebala raspravljati zadnjih 50 godina, a to je... možemo li bolje nego kapitalizam? I, ako možemo, kako ćemo to učiniti?

DB: Možda se možemo malo usavršiti. Što vidite, što vidite, kakvo je vaše razumijevanje suštinskih razlika između onoga što Bernie Sanders govori o ekonomiji i onoga što kaže Hillary Clinton. U ovom trenutku čak i ne ulazim u Trumpa.

RW: Naravno, mislim da postoji više načina da se to postigne. Ali da probam ovaj. Hillary Clinton [i] njezin suprug Bill Clinton ljudi su koji su došli na svoju visoku političku dužnost, i doista došli do svojih načina razmišljanja, u razdoblju američke povijesti, posljednja tri ili četiri desetljeća, kada je vladajuća ideologija u ovoj zemlji bila da je kapitalizam nešto najveće od zarezanog kruha. Da je to čarobno, vrhunsko postignuće ljudske civilizacije. Da osigurava rast i prosperitet u beskrajnom pogledu u budućnost. I da stoga svatko tko razmišlja o alternativama mora biti zaspao za volanom, mora biti nazadna osoba, možda čak i zla osoba, ali netko čije razmišljanje i govor ne moramo shvaćati ozbiljno.

Dakle, kao i svi ostali na ovim dominantnim pozicijama u Americi u posljednjih 30-40 godina, nisu trošili vrijeme brinući se o tome kako biti bolji od kapitalizma, nisu trošili vrijeme na učenje ili istraživanje alternativa. To više nije dobro jer nam je kapitalizam pokazao svoje ranjivosti: nejednakost koju sam spomenuo prije nekoliko minuta, ali možemo nastaviti... nestabilnost, krah 2008. i neuspjeh većine Amerikanaca da se značajno oporave od taj krah. Neizvjesnost koja sada sugerira da bismo mogli imati još jednu recesiju ove godine, kasnije.

To je sustav čija je nejednakost i nestabilnost, nepravda svega o čemu čitamo u novinama, od skandala vodovoda Flint, preko Dupontovog trovanja vode, do apsurdnih cijena stanova u New Yorku. Mislim, moglo bi se nabrajati u nedogled.

Ovo je sustav koji nam je dao više nego dovoljno razloga za razmišljanje o alternativama. A temeljna razlika između Sandersa i Clintona je u tome što se Sanders bavi alternativama, Clinton se ponaša kao da nisu potrebne jer tako su ona i ljudi koje predstavlja razmišljali 40 godina.

DB: Sada kažu, slušamo ovo opet i opet i opet. Bernie

Sanders, on je sjajna ideja s onim što želi učiniti, nemoguće priuštiti. 17 trilijuna dolara, 18 trilijuna dolara, Hillary Clinton na neki način skače s Wall Street Journalom. Jesu li to ideje koje ima Bernie Sanders da svatko zaslužuje zdravstvenu skrb, i tako dalje i tako dalje? Jesu li mogući ili je to smiješno?

RW: Pa, apsolutno su moguće. I postoji određena sramota koju treba pripisati gospođi Clinton koristeći ove argumente. To je bio standardni trop, standardni argument konzervativaca da sve što zvuči dobro od vrste koju predlažu liberali, socijalisti, radikali... ako priznaju da zvuči dobro, način da se riješe interesa stanovništva je sugerirati da ili su neizvodljivi ili preskupi. Ovo je tako glupo. I dopustite mi da navedem primjer iz američke povijesti koji to dokazuje. U Velikoj depresiji 1930-ih, kada je nezaposlenost bila mnogo gora nego danas, kada su bankrot i ekonomske poteškoće gradova i malih mjesta bili mnogo teži nego danas, smatralo se da je to luda ideja, usred Velike depresije kako bi osmislili izvanredne nove, skupe programe za pomoć masi ljudi, što je u osnovi ono što Sanders sada predlaže.

Ali zapravo, predsjednik Sjedinjenih Država u to vrijeme, Franklin Roosevelt, po kojem se Sanders vrlo očito oblikuje, Roosevelt nije vjerovao da si to ne možete priuštiti. I tako je nastavio i rekao: “Učinit ću spektakularne stvari. Stvorit ću sustav socijalne sigurnosti, svima ću dati ček kad napune 65 godina do kraja života. Stvorit ću sustav naknade za nezaposlene i milijunima tih nezaposlenih ljudi dati ček svaki tjedan. Povisit ću minimalnu plaću.” a zatim ono stvarno veliko... "Zaposlit ću 15 milijuna nezaposlenih ljudi i platiti im dobru plaću."

"Gdje ćete za ime svijeta", rekli su konzervativci, "dobiti novac?" Uz ironičan osmijeh g. Roosevelt je rekao ono što zapravo Bernie Sanders govori, naime “Ići ću tamo gdje je novac. Jer novac je tu. Vlada to nema, ali korporacije i bogati ljudi Amerike imaju. A oni imaju više nego što im treba i ja ću ih toga rasteretiti.”

I upravo je to učinio. Povećao je poreze korporacijama i bogatima. Kreirao je i financirao programe socijalne sigurnosti, nezaposlenosti i javnog zapošljavanja. Dokazao je ne samo da se može, a ne samo da novac postoji. A danas je lakše raditi te stvari nego tada.

No iznio je ono što je zaista važno i to je dokazao. Taj postupak izvukao je Sjedinjene Države iz velike depresije, pomogao milijunima ljudi i postavio gospodarstvo na mnogo uspješniji put nego što bi se to moglo postići na bilo koji drugi način. Dakle, ideja da to ne možemo učiniti je u suprotnosti s činjenicom da smo to već učinili. Bili smo tamo, uspjeli smo. I sve što Sanders govori je "Gospode, dopusti nam da učimo iz naše povijesti i učinimo ovo ponovno."

DB: Profesore Wolf, što mislite o ovom pojmu koji su također iznijele medicinske sestre i drugi, u smislu peni poreza za burzu i poreza na obrt?

RW: Gledajte, to je jedan od nekolicine ili desetak prijedloga koji postoje. Svi oni imaju istu funkciju: oporezivati ​​bogatstvo tamo gdje je bogatstvo. Gledajte, dolazimo iz razdoblja od 30 – 40 godina kada su bogati postali puno, puno bogatiji. Svaka statistika napravljena, bilo da je riječ o Pikettyju i Saezu, vodećim istraživačima u ovom području, ili bilo kome drugome, pokazuje da smo sada na točki u kojoj su bogati postali toliko apsurdno bogati, da će prijedlog o oporezivanju dijela tog bogatstva i dalje ostavi ih, ako prođe, u položaju velikog bogatstva, samo ne opscenog bogatstva.

I mislim da je oporezivanje transakcija na tržištu dionica, koje je mjesto gdje uglavnom igraju samo bogatiji ljudi, ili barem oni tamo najviše igraju, savršeno dobar način za to, kao što bi bio i puno progresivniji porez na dohodak, kao što bi bio porez na plaće koji stalno raste i ne staje na 120,000 dolara godišnje, kao što je sada. Kao što bi bio povratak na pravilan porez na nasljedstvo, kakav smo nekad imali, i tako dalje. Trebalo bi ga istražiti i različite poreze spojiti na učinkovit način koji prikuplja novac kako bi se zapravo počela ispravljati apsurdna neravnoteža koju je stvorio sustav koji nije bio zauzdan i koji je dopustio kapitalizmu da radi svoje tužna funkcija podjele društva do točke u kojoj postaje eksplozivna.

Razlog zašto Bernie Sanders ima odgovor koji iznenađuje toliko ljudi je taj što smo zažmirili na negativne dimenzije kapitalizma. Bili smo previše zauzeti vođenjem cheerleading sesija da bi ovaj sustav mogao pošteno procijeniti njegove snage i slabosti. Da smo to učinili, ne bismo bili toliko iznenađeni niti potreseni kao što je establišment očito, od svih ljudi, lijevo i desno, koji više nisu voljni nastaviti s poslom kao i inače.

DB: Govoreći o poslu kao i obično, pričajmo o nekoj vrsti Goldman Sachsa koji vodi Ameriku, Hillary Clinton, to čujem mnogo puta, „naravno, Hillary Clinton kao senatorica iz New Yorka morala je razumjeti što se događa u tržište dionica. Ona ih je predstavljala, tako da joj to daje znanje da se nosi s njima.”

RW: Da, smatram da je to nevjerojatan argument. Burza se fizički nalazi u New Yorku. Ali to je nacionalna institucija. Ne oslanja se na senatora iz države u kojoj slučajno ima zgradu. To je samo djetinjasta svađa. Goldman Sachs, ostali koji su aktivni na burzi imaju svakakve prste u svim političkim aparatima jer tako čuvaju svoje bogatstvo. Tako razvijaju svoj posao. Svi oni to rade. Uvijek su to činili i nema ničeg posebnog u vezi s njujorškim senatorom.

Doista, ako bi njujorška senatorica, gospođa Clinton ili bilo tko drugi, željeli postati nacionalna figura, mogli biste očekivati ​​da će djelovati više u nacionalnom interesu nego u uskom njujorškom interesu, ili barem pomiješati to dvoje. Ali da se ispričam, to što slučajno živi u New Yorku, trebala bi biti oslobođena kritika o radu s Goldman Sachsom, čini mi se pomalo bizarnim.

Kao da to ilustriram, sjetimo se, ako sam ispravno informiran, g. [Ted]

Cruzu, koji je kandidat na republikanskoj strani, njegova žena je radila za Goldman Sachs, vjerujem da je izvješteno da je uzeo ogromne zajmove kako bi platio svoju kampanju, i od Goldman Sachsa i od First City Bank u New Yorku. York. Ovo držanje da ona [Clinton] treba biti opravdana jer je senatorica iz New Yorka, a on [Cruz] treba biti opravdan jer osuđuje New York, ovo je, oprostite, politički teatar koji maskira temeljnu stvarnost koja u društvu koje je postalo jednako nejednako kao ovo koje sada imamo u Sjedinjenim Državama, bilo bi čisto ludilo za maleni broj institucija koje su se silno obogatile da ne potroše mnogo vremena i novca kontrolirajući politički sustav jer ako nisu to učinili, politički sustav bi poništio samo bogatstvo koje su akumulirali.

Imamo politički sustav u kojem svatko ima pravo glasa. Bilo bi djetinjasto lako otići do mase ljudi i reći "Hej, upotrijebi svoj glas da poništiš nejednakost koju je ekonomski sustav bacio na nas." Upravo da spriječi da se to dogodi Goldman Sachs, First City

Banka, Bank of America i najveće korporacije troše mnogo vremena i novca lobirajući, financirajući stranke, kako bi osigurale da politika ne poništi ono što im je kapitalistička ekonomija isporučila u ruke.

A g. Sanders je važan upravo zato što otvara tu činjenicu i kaže: "Gledajte, ako želite da vlada radi drugačije, morat ćete se pozabaviti time tko to plaća, čiji neprekidni rad kontrolira, inače ponovno praviti lijepe geste i lijepe izjave na način na koji su toliki kandidati radili 50 godina i ništa se bitno ne mijenja.

DB: Opširno sam pisao o deregulaciji. Sjećam se kada

Reagan je u Rose Gardenu govorio o tome kako je deregulacija S&L-a početak budućnosti, za slobodu, slobodnu trgovinu i sve te stvari. A onda smo gledali kako se to odvija, do velikih banaka, poreznih obveznika koji su uvučeni, isplaćujući na ovaj ili onaj način. Sada čujemo, iz toga, iz ruševina toga postoji Dodd-Frank. A gospođa Clinton, Hillary Clinton, snažna je pristaša Dodd-Franka. Dodd-Frank je bio odgovor na probleme. Možeš li govoriti o tome?

RW: Da, vjerujem da je to savršena ilustracija onoga što Hillary Clinton, i većina ostalih, s obje strane, zanimaju. Vole se pretvarati da su problemi savladivi, da se problemi lako popravljaju i da su razni računi koje imaju sreće donijeti kao Dodd-Frank adekvatno rješenje problema. Ali ovo pretvaranje, a to je sve što je ikada bilo, sada više nije održivo. Zato Bernie Sanders dobiva takav odgovor.

Ali dopustite mi da ilustriram s Dodd-Frankom. Jedan od najvećih problema sloma 2008. bio je temeljni čin ucjene koji je nametnut građanima Sjedinjenih Država i vladi. Nametnule su ga najveće banke, deset velikih banaka u ovoj zemlji, Bank of America, Wells Fargo, Citibank, Goldman Sachs… imena su svima dobro poznata, Morgan Stanley, koji je u biti rekao: “Ne možete dopustiti da propadnemo. Loše smo investirali. Ne možemo naplatiti svoje dugove. Pred bankrotom smo i kolapsom. Ali ako nas pustite da se, zapravo, dobro urušimo onda će se i sustav urušiti s nama. Odnijet ćemo ga sa sobom. I mi smo, stoga, jer je fraza postala prevelika da bi propala.”

U redu, ovaj argument je upalio. Ucjena je uspjela. Dobili su trilijune, s T. trilijuna u zajmovima, potporama i investicijama od savezne vlade, Federalnih rezervi i tako dalje.

Gdje se nalazimo danas? Nalazimo se s potpuno istim bankama koje su bile prevelike da bi propale 2008. sada su veće nego što su bile tada. Drugim riječima, ako i kada dođe do sloma, imat ćemo raspravu koja je u smislu ucjenjivanja još jača nego prošli put. Dodd-Frank nije riješio taj problem.

Broj dva. Imamo ogromne zajmove koje su te korporacije dale velikom broju zajmoprimaca koji opet ne mogu vratiti. Ovaj put nisu ljudi s hipotekama koje ne mogu otplatiti. Čitave zemlje i industrije ne mogu platiti svoje dugove. Na primjer, upravo su u Sjedinjenim Državama goleme količine novca posuđene genijalnim naftnim kompanijama koje su odlučile da frakiranjem mogu izvući naftu iz škriljevca i napraviti ubojstvo. Naftne kompanije, ti genijalni poduzetnici bili su u krivu. Posuđivali su od najvećih banaka u Americi koje su im posudile mnogo novca. Bili su u krivu. Nafta je bila katastrofa i te tvrtke koje sada propadaju ne mogu vratiti bankama. I tako se suočavamo s još jednom prijetećom gospodarskom krizom. Dodd-Frank to nije spriječio. Dodd-Frank se u to nije miješao. Dodd-Frank, kakve god vrline imao, a imao ih je, jednostavno je premalo, prekasno da bi se nosio s razinama problema koje imamo.

A kada gospođa Clinton i drugi to nazivaju velikim postignućem, to je ponovno spektakl za nas ostale, oni to ne shvaćaju. Oni ne vide da je sustav kao cjelina naš problem i da trebamo razgovarati o alternativnom sustavu jer ti mali flasteri koje stavljamo na naše neuspjehe da prepoznamo da imamo ozbiljnu bolest za koju bend - pomoć jednostavno nije dovoljna.

DB: Sada kada govorimo o flasterima i procesuiranju gospodarskih kriminalaca, to je vrlo zanimljivo... znate na Badnjak netko bude uhićen provalivši u prodavaonicu hrane, ukrao odreske, nekoliko vrećica hrane, potukao se s netko tko ih pokuša zaustaviti, ide u zatvor na pet godina. Netko počisti, opljačka državnu riznicu SAD-a za milijarde, uvede nas u trilijune, što se događa? Zar to ne mora biti dio administracije? Spremnost da tijela za provođenje zakona krenu u lov na ove kriminalce kao primjer? Hoće li se ikada dogoditi? Treba li se dogoditi? Treba li on govoriti o ovome?

RW: Pa, znate, mislim da neki od nas imaju različite stavove o tome. Toliko sam zabrinut i zapravo toliko impresioniran onim što je Sanders učinio na način da postavi pitanje samog sustava, postavljajući pitanje "Možemo li bolje od kapitalizma?" postati pravo, živo, važno političko pitanje, koje, bojim se, ne želim skrenuti pozornost na zločine pojedinaca. I dopustite mi da objasnim zašto.

Nije da podržavam, opravdavam ili bilo što što su banksteri, kako ih zovu, učinili. Ali moje razumijevanje o tome kako banke funkcioniraju u našem gospodarstvu naučilo me, uvijek iznova, da ako uhitite 20 najboljih bankara i strpate ih u zatvor, ljudi koji dolaze nakon njih, potpredsjednik koji zatim postane predsjednik . To su isti ljudi podložni istom obrascu nagrada i kazni koji će biti vođeni prirodom svog posla i onim za što su plaćeni te poticajima i poticajima s kojima se suočavaju da donesu gotovo iste odluke. Zato je sustav taj koji se mora mijenjati. Jer ako sve što učinite je da maknete ljude s vrha, sljedeća grupa ljudi koja se popne na vrh će, po svoj prilici, donijeti iste odluke. Ne mogu si to priuštiti. Uvjerit će sami sebe da će to učiniti pametnije od svojih prethodnika.

Dakle, za mene je bolji način da budemo manje fokusirani na pojedince koji bi mogli biti kažnjeni, a više na stvarnu promjenu sustava kako ne bismo zauvijek stavljali pojedince u poziciju u kojoj rade ono što mi vidimo da rade, a onda dolazimo X godina kasnije i lupamo ih po zglobovima, i postavljamo sljedeću grupu koja će nam pokazati da mogu i hoće učiniti isto.

DB: Pretpostavljam da to samo podižem jer je jedna od mojih najdražih zamjerki trenutnoj administraciji sadašnja ministrica trgovine, Penny Pritzker, koja je i sama bila bankarski bandit, srušila banku u Chicagu, 1,400 ljudi izgubilo je cijeli ili veći dio života štednja. Zatim je pomogla izumiti sekuritizaciju obveznica, te kompilacije obveznica koje su prodavali na Wall Streetu što je dovelo do velikog taljenja. Ova je žena bila točno u sredini, pa se popela do ministra trgovine. Ova obitelj se bavi ovom korupcijom generacijama. Tako da mi je to na neki način zanimljivo i razumijem tvoju poentu.

RW: Razumijem frustraciju američkog naroda. I posljednja stvar na svijetu za koju želim da me se shvati kao ispriku im. Mislim da je problem, u dobru i zlu, dublji i širi od ovih pojedinaca. Moramo naučiti da je ovo sistemski problem, inače, znate, to je staro otkriće u srednjem vijeku kada imate nekog užasnog kralja ili cara, otkrijete da tko god da je njegov ili njezin, pretpostavljam da su to uglavnom bila njegova djeca kad bi se popeli na prijestolje, završili bi čineći otprilike ono što su učinili njihovi roditelji. Ne zato što su bili dobri ili loši nego zato što sustav tako funkcionira. I da ste morali napraviti temeljne promjene, a ne fokusirati se na bilo koje pojedince.

DB: Samo da izađemo tamo gdje smo došli, mogućnost socijalista, ako hoćete, predsjednika Sjedinjenih Država? Vjeruješ li da je moguće? I, pretpostavljam, također vjerujete da ako sada nema lijeka kao što je ovaj izbor Bernieja Sandersa, možda je sljedeća osoba radikalnija?

RW: Apsolutno. Mislim, nismo vjerovali da bi Obama mogao pobijediti kad se tek počeo kandidirati jer je pomisao da crni Amerikanac, Afroamerikanac bude predsjednik jednostavno bila izvan područja mogućnosti. Bili smo u krivu. U redu. Nije se pokazao kao pokretač nade i promjene što je tvrdio da će biti. Dakle, sada imamo gospodina Sandersa, koji sve to vodi još jednu fazu dalje. Ali ako g. Sandersa opterećujete na način na koji Obama, bilo vlastitim pogreškama ili protivljenjima s kojima se suočio, nije mogao krenuti naprijed, nema razloga očekivati ​​da se isto neće dogoditi g. Sandersu.

Na vaše pitanje može li postojati socijalist, naravno da socijalist može biti predsjednik. Nevjerojatno mi je da se Amerikanci tome uopće pitaju. Europa je savršen dokaz. Europa ima desetak, ili više od toga, otprilike dva tuceta kapitalističkih zemalja, kapitalističkih kao što su Sjedinjene Države. Vode ih velike privatne korporacije, itd., itd. Mnoge od tih zemalja, navest ću neke, Francuska, Njemačka, Italija, Španjolska i tako dalje, nisu imale samo socijaliste na višim položajima, već su imale i socijalističke predsjednike, socijalističke - dominiraju domovi parlamenta.

Francuska danas, na primjer, ima socijalističkog predsjednika i socijalističku većinu u oba doma svog zakonodavnog tijela. To nije potkopalo kapitalizam. To nije srušilo kapitalizam. Kapitalisti su se odavno sporazumjeli i dobro razumjeli sa socijalistima u političkom vodstvu.

Ideja da to nekako nije zamislivo u Sjedinjenim Državama isto je samozavareno političko razmišljanje o kojem smo govorili ranije u ovoj emisiji, u smislu potrebe za razgovorom o sustavu i njegovim alternativama. Ako Europljani mogu imati gospodina Francoisa Hollandea za predsjednika Francuske, Sjedinjene Države bi sigurno mogle imati gospodina Sandersa za svog predsjednika. Neće doći kraj svijeta. Ovdje je mnogo Chicken Littlesa koji vrište i ne treba ih shvatiti ozbiljno.

Dennis J. Bernstein je voditelj emisije “Flashpoints” na radio mreži Pacifica i autor Posebno izdanje: Glasovi iz skrivene učionice. Audio arhivi možete pristupiti na www.flashpoints.net.