Budući da Izrael i utjecajni američki neokonzervativci nikada nisu željeli iranski nuklearni sporazum, mnogi američki političari, uključujući predsjedničke kandidate, spremaju se da sabotiraju sporazum pronalazeći nove izgovore za sankcioniranje Irana. Ovaj trik je opasna igra, piše bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Sporazum o ograničavanju iranskog nuklearnog programa, jedno od najznačajnijih postignuća u posljednjih nekoliko godina u ime neširenja nuklearnog naoružanja, zaslužuje veliku pažnju i napor da se očuva. Očuvanje suglasja će zahtijevati mnogo pažnje i truda, s obzirom na to da mnogi od onih koji su nastojali spriječiti da se sporazum ikada dovrši ili provede, još uvijek ga pokušavaju ubiti.
Godina predsjedničkih izbora u SAD-u plodno je vrijeme za pokušaje ubijanja sporazuma, s nekoliko predsjedničkih kandidata s jedne strane političkog spektra koji pokušavaju nadmašiti jedni druge u razmetanju svojim antiiranizmom obećavajući da će se potpuno odreći sporazuma ako preuzmu dužnost.
Iranski predsjednik Hassan Rouhani obraća se Općoj skupštini Ujedinjenih naroda 24. rujna 2013. (UN Photo)
Nesretni učinci povećanja neznanja tolikog dijela retorike koja je bila usmjerena protiv sporazuma dok se o njemu pregovaralo, retorike koja je uključivala podizanje svih mogućih osnova za sumnju u vezi sa sporazumom i gledanje što će ostati, protežu se dalje od odobravanja sporazuma mnogo bliži poziv nego što je trebao biti. Današnji učinci uključuju pogrešne predodžbe o najvjerojatnijim razlozima zbog kojih bi sporazum mogao propasti.
Istaknuta među pogrešnim predodžbama je da su iranski donositelji odluka odlučni izgraditi nuklearno oružje i da je sporazum dio varljive i razrađene višedesetljetne sheme za to. Navodna shema uopće nikad nije imala internog smisla, a ova predodžba svakako nije u skladu ne samo s iranskom odlukom da pregovara o sporazumu i da prihvati sva ograničenja i kontrolu koje on uključuje, već i s ažurnošću kojom je Iran već ispunio sve odredaba koje je trebao ispuniti prije nego što je sporazum formalno proveden.
Ideja također nije u skladu s prevladavajućim stajalištima u Iranu glede nuklearnih aktivnosti. Iranska javnost dosljedno je snažno podržavala, što je potvrdio nedavna anketa proveden pod pokroviteljstvom Centra za međunarodne i sigurnosne studije Sveučilišta Maryland, nastavak nuklearnog programa. Potpora je za miroljubivi program, a ne za nuklearno oružje.
Iranski kreatori politike morali su djelovati u političkoj klimi koja uključuje ovaj skup gledišta. Ta klima laže ne samo ideju o iranskoj namjeri da izgradi nuklearno oružje, već i ideju da je postojao "bolji dogovor" koji je uključivao još drastičnija smanjenja mirnodopskog nuklearnog programa.
Što se tiče različitih načina na koje sporazum još uvijek može umrijeti, svakako je jedna od mogućnosti da jedan od tih američkih predsjedničkih kandidata bude izabran i provede prijetnju da će odustati od sporazuma. Učiniti to značilo bi djelovati u očito besmislenom smjeru koji bi uključivao uklanjanje svih posebnih ograničenja i nadzora koji se primjenjuju na iranski program, pozivajući Irance da ponište mjere koje su upravo poduzeli kako bi ograničili program, i govoreći Irancima da bi više nemaju nikakvu obvezu koja bi ih sprječavala da proizvode onoliko fisibilnog materijala koliko žele, uključujući onu razinu koja se može koristiti u oružju.
Iako bi takav korak bio besmislen, moguće je da nefleksibilnost retorike kampanje i osjećaj obveze prema bogatim donatorima koji bi rado prekršili sporazum mogu navesti novog predsjednika da ga ipak prihvati.
Počeci drugog i možda vjerojatnijeg puta za obaranje sporazuma, puta koji ne ovisi o rezultatu predsjedničkih izbora u SAD-u, mogu se vidjeti u trenutačnim aktivnostima u Kongresu koje će vjerojatno proizvesti nove predložene zakone koji uključuju korištenje razna obrazloženja, ponovno uvođenje ili novo uvođenje sankcija Iranu.
Ovo je povrh koraka koje je Kongres već poduzeo, a koji uključuju kršenje barem duha nuklearnog sporazuma, kao što je ograničenje ukidanja viza koje se odnosi na Iran (bez dobrog razloga, što se tiče držanja terorista ISIS-a izvan Sjedinjenih Država Države su zabrinute) na način za koji Iranci s dobrim razlogom vjeruju da bi također mogao prekršiti slovo sporazuma.
Što nas vraća na iranske perspektive, a posebno na perspektive onoga što američka vlada radi u svjetlu onoga što je dogovoreno u nuklearnom sporazumu. Ako sporazum umre, formalna smrt bi mogla biti obilježena tako što će netko u Teheranu, a ne u Washingtonu, proglasiti službeno odustajanje, ali to neće biti zbog želje Irana da napravi nuklearno oružje. Umjesto toga bit će to zbog iranskog zaključka da Sjedinjene Države ne provode u dobroj vjeri svoju stranu nagodbe i da sporazum kakav je stvarno proveden nije toliko ekonomski koristan kao što se većina Iranaca nadala i očekivala, i imali su pravo očekivati.
Razumijevanje ovog mogućeg scenarija zahtijeva pozornost na nekoliko obrazaca mišljenja u Iranu, kao što se odražava u gore spomenutoj anketi. To su uzorci koji ne bi trebali biti iznenađujući, iako je njihovo razumijevanje u Americi oslabljeno i zbunjeno retorikom protiv sporazuma. Jedna je snažna iranska sumnja u to hoće li se Sjedinjene Države pridržavati svojih obveza, sumnja koja je jaka i (s obzirom na događanja u Kongresu) barem jednako utemeljena kao sumnje u Sjedinjenim Državama u to hoće li Iran ispuniti svoje obveze na svoju stranu sporazuma.
U anketi je 62 posto Iranaca reklo da "uopće nisu uvjereni" ili "ne baš uvjereni" da će Sjedinjene Države ispuniti svoje obveze prema sporazumu. Ta sumnja postoji čak i među mnogima koji ipak podržavaju sam sporazum; 71 posto iranskih ispitanika kaže da ili jako ili donekle odobrava sporazum.
Još jedan relevantan obrazac u iranskom mišljenju, onaj s kojim bi se Amerikanci opet trebali moći poistovjetiti, vrlo je snažan naglasak na ekonomskim pitanjima. Odlazak na izbore za iranski parlament kasnije ovog mjeseca, "to je ekonomija, glupane" je barem jednako primjenjiv slogan kao što je ikada bio na američkim izborima.
S tim su povezana očekivanja gospodarskih koristi od nuklearnog sporazuma i povezanog ukidanja sankcija. Većina ispitanih Iranaca kaže kako očekuju da će unutar godinu dana ili manje od sporazuma sporazum rezultirati "opipljivim poboljšanjem ekonomskog stanja ljudi", "puno više" stranih ulaganja u Iran i značajnim padom stope nezaposlenosti .
Neke druge popularne iranske percepcije o sporazumu manje su optimistične nego pogrešne percepcije, ali u oba slučaja povećavaju mogućnost razočarenja tijekom sljedeće godine što dovodi do promjene mišljenja protiv sporazuma. Četrdeset posto Iranaca, na primjer, pogrešno vjeruje da će prema odredbama nuklearnog sporazuma "sve američke sankcije Iranu na kraju biti ukinute", a 64 posto netočno vjeruje da međunarodni inspektori "ni pod kojim uvjetima ne mogu vršiti inspekciju vojnih lokacija".
Za takva pogrešna uvjerenja mogu se okriviti iranski čelnici koji su malo rastegli stvari u vlastitoj retorici dok su radili na učvršćivanju domaće potpore sporazumu. Pogreška, možda, s njihove strane, ali nije iznenađujuća s obzirom na postojanje značajne tvrdokorne opozicije u Iranu koju je trebalo nadvladati.
Iranski tvrdolinijaši možda ne traže nuklearke, ali se boje posljedica za vlastite političke i ekonomske pozicije koje bi izazvalo otvaranje odnosa sa Zapadom koje podrazumijeva uspješna provedba nuklearnog sporazuma.
Ankete pokazuju da predsjednik Hassan Rouhani i umjerenjaci, te nuklearni sporazum s kojim su postali blisko povezani, trenutačno imaju prednost u iranskoj politici, ali bi brzo mogli postati oslabljeni ako ih postavi veće razočaranje načinom na koji se sporazum provodi .
Takvo razočaranje moglo bi dovesti do Rouhanijevog poraza na iranskim predsjedničkim izborima sljedeće godine i obnove dominacije tvrdolinijaša u cijelom iranskom režimu. To bi bilo loše ne samo za nuklearni sporazum nego i za druge američke interese na Bliskom istoku.
Scenarij koji predstavlja najveću opasnost od raspadanja nuklearnog sporazuma je stoga onaj u kojem novi zakon o sankcijama i drugi potezi Kongresa SAD-a koji kažnjavaju Iran prelaze granicu koja većinu Iranaca navodi da im dosadi i da kažu da se s tim ne slažu.
Poticaji koji su ih naveli da prihvate ograničenja svog cijenjenog nuklearnog programa postali bi previše nevidljivi da bi se pogodba više činila isplativom. A to bi dovelo do rezultata ubijanja dogovora koji su tvrdolinijaši na našoj vlastitoj strani cijelo vrijeme željeli.
Pouka iz ovoga za one u Sjedinjenim Državama, a posebno za američki Kongres koji istinski žele da nuklearni sporazum uspije je sljedeća. Iskušenje može biti veliko, posebno u izbornoj godini, iskoristiti glas ili dva kako bi se demonstrirala antiiranska čvrstoća i pokušalo popraviti odnose s političkim snagama koje su bile najodlučnije protiv nuklearnih pregovora.
Ovaj bi se smjer mogao činiti privlačnim ako se zakonodavstvo o sankcijama stavi pod neku drugu etiketu kao što su projektili ili ljudska prava, a netko bi se mogao nadati da će učiniti politički potrebne geste bez narušavanja nuklearnog sporazuma. Ali takav postupak je igranje vatrom.
Mora se shvatiti da je iranska potpora sporazumu trenutačno snažna, ali u drugom smislu krhka. Iranci su potpisali nuklearni sporazum iz pravih razloga: odlučnost da bi život s normalnijim odnosima sa Zapadom bio bolji za Iran od života s nuklearnim oružjem. Ali za Iranca na ulici i iranskog političara koji mora odgovoriti na zabrinutost uličara, nije važno koja je oznaka prilijepljena bilo kojim američkim sankcijama. Sankcije su zamjenjive u svojim učincima, bez obzira na etiketu.
Oni u Kongresu i drugdje koji ne žele poništiti sporazum mogu se bolje oduprijeti političkim pritiscima da podrže opasno zakonodavstvo ponavljanjem nekoliko osnovnih točaka, uz vrijednost i važnost samog sporazuma. Jedan je biti otvoren u nazivanju zakona koji ubijaju sporazume onim što jest i prozivati promicatelje takvih mjera u vezi s njihovim stvarnim namjerama.
Drugi je podsjetiti sve, kao što povijest samog nuklearnog pitanja tako jasno pokazuje, da je kazna samo gesta, osim ako ekonomska kazna nije povezana s nekim specifičnim zahtjevom koji bi Iran mogao prihvatiti i koji bi se mogao postići pregovorima. koji ne postiže ništa i šteti svima, uključujući i nas same.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Dugogodišnji analitičar CIA-e ili ne, mišljenje je samo to.
Nuklearni sporazum bio je velika pobjeda za Iran, bez obzira na to što se činilo da su priznali, jer se Iran ničega nije odrekao. Jednostavno zato što Iran nikada nije pokušavao nabaviti nuklearno oružje bez obzira na to što Izrael hrani svoje lakeje da prođu kao "obavještajni podaci". Dakle, Iran se nije odrekao onoga što nije imao. Uvijek smo bili dobri u cjenkanju!
Što se tiče SAD-a koji drži svoju stranu pogodbe, mi Iranci znamo da će prije nego kasnije Amerikanci pokazati guzicu i pod nekom izlikom, pod pritiskom kukavica koje ubijaju djecu u Izraelu ili brutalnih, debelih saudijskih despota, odstupiti.
Iran je, međutim, radio prekovremeno kako bi potpisao stotine poslovnih ugovora s Europljanima i gotovo svima ostalima, kako bi neutralizirao predvidljivo američko nepoštenje koje će vratiti, ili pokušati, sankcije dio po dio.
Međutim, da su Amerikanci bili pametni i da nisu previše zaokupljeni navijanjem u vlastiti rog, znali bi da bilo kakve buduće sankcije neće ili ne mogu provesti njihovi uobičajeni europski lakeji.
Jednu stvar koju je autor točno naveo jest da ako SAD, pod pritiskom svojih izraelskih gospodara, pokuša izvršiti inspekciju iranskih vojnih ili raketnih lokacija, informirajući tako neinformirani dio stanovništva o odredbama koje inspektorima (obično špijunima) daju pravo na inspekciju te će se stranice Iranci okrenuti protiv vlade mula koji su se do sada izvlačili s golemom korupcijom i punjenjem svojih blagajni desecima milijardi državnog novca.
“Iranci su potpisali nuklearni sporazum iz pravih razloga: odlučnost da bi život s normalnijim odnosima sa Zapadom bio bolji za Iran od života s nuklearnim oružjem.” — Jedna stvar ipak, još nisam vidio nikakve dokaze da su uopće htjeli nuklearno oružje. Koliko ja mogu reći, ovo je bio još jedan hype posao sličan navodnom oružju za masovno uništenje u Iraku - s u biti istim krajnjim ciljem na umu. Ovaj će sporazum, ako bude podržan, učinkovito isključiti mogućnost da Iran razvije nuklearno oružje u budućnosti, čak i ako se političko vodstvo promijeni. (Morali bi raskinuti sporazum da bi to učinili.) Činjenica da postoje oni koji se još uvijek protive ovom sporazumu i koji bi htjeli ništa drugo nego da ga potkopaju, usprkos tome — vrlo je znakovita — govori u prilog tome da ovdje su na djelu drugi — skriveni motivi. Osim toga, ovaj članak je na mjestu.
Razumijem vaš članak, ali zapravo više nije važno što SAD radi ili ne radi u vezi s ovim sporazumom. Njihova prijevara sa sankcijama je gotova. To je P5 +1, a ne P1. Ostatak svijeta se više neće pridružiti i sve što će blesavi Amerikanci učiniti je poniziti se (kao i zaraditi bijes svog poslovnog sektora dok ostatak svijeta potpisuje tintu na svim trgovinskim ugovorima).
"REKAO SAM TI…"
Na ovim prostorima tijekom proteklih godina iznio sam slične
poglede na one koje je rječito izrazio Paul Pillar u “Still Sabo-
označavanje Iran-nuklearnog sporazuma”. Nedostajalo mi je elokvencije i
kompetencija i vjerojatnije uvjerljivi argumenti Pillar
ovdje uvjerljivo iznosi.
Moje sumnje su potaknute kontraproduktivnim izjavama
Američki tajnik John Kerry tijekom i nakon sporazuma. U Dodatku,
sporazum je u SAD-u uvijek predstavljan kao vojni
pobjeda za SAD u kojoj je Iran predao sve i SAD (i
zapad) ne bi se morali ničega odreći. Zapravo, SAD bi mogao nastaviti
zadaviti Iran do mile volje kao što je trenutačno itekako voljan
napraviti. Takvi sporazumi ne postoje. Ne mogu pročitati ugovor
detaljnije, temeljit ću svoja gledišta na Pilarovom spominjanju
"duh". Da budem otvoreniji, Iran i Irance mrze i osumnjiče
većina Amerikanaca i ne bi trebali dobiti ništa zauzvrat i tako dalje.
Kakvu radost donosi SAD svojim gazdama, Državi Izrael!
— Peter Loeb, Boston, MA, SAD
Sramota za vlade Saudijske Arabije i Izraela jer podržavaju terorističke skupine ISIS-a. SAD moraju zaustaviti sve strane pomagače ovim dvjema vladama. Terorističke skupine ISIS-a koje podržavaju Izrael i Saudijska Arabija ubijaju Amerikance i ne bi trebale primati američke porezne dolare u obliku stranih pomoćnika.
Vi ste, gospodine, na mjestu. Stvarno nisam znao da Amerikanci dolaze tako pametni, bez uvrede. Našao sam novo poštovanje prema vašoj zemlji.
Amerikanci, neprestano bombardirani proračunatim i kohezivnim dezinformacijama i dezinformacijama, ne iznenađuju da je potrebno biti analitičar CIA-e da bi prvo razlikovao i poznavao sve relevantne istine, a drugo da bi te istine mogao prikladno protumačiti.
Većina Amerikanaca ne bi mogla pročitati ovaj članak do kraja zbog dugih odlomaka i otmjenih riječi (poput neširenja i sporazuma). Tužno je doba kada pada sudbina ljudskih bića u dalekim krajevima svijeta u ruke američkog naroda. Tužno je jer američki narod nije posebno inteligentan, nije svjestan što se događa, nije dobro kritičan mislilac ili suosjećajan s nevoljama drugih ljudi, a određene skupine koriste lakovjerno neznanje i glupost Amerikanaca za "proizvodnju pristanka" da citiram Noama Chomsky.
Prema Bushu, Iran je bio na čelu Osovine zla. Invazija i kasnije stacioniranje stotina tisuća američkih vojnika u Iraku i Afganistanu trebalo je biti uvod u invaziju na Iran. Sjetite se 911 i kako su saudijski bombarderi digli u zrak WTC doveli do javnog pristanka za invaziju na Afganistan i Irak, ali začudo ne i na Saudijsku Arabiju.
Obama je naslijedio borbu protiv Irana. Što je učinio? Povukao je američke trupe i ponudio Iranu Irak i Afganistan na srebrnom pladnju, u znak prijateljstva i dobre volje. Obama je plivao protiv struje i povukao uzvodno Iran za sobom, a u međuvremenu nije dopustio da itko baci kamen na Iran. Obama je prvi američki predsjednik kojeg se sjećam, a koji ne radi za inozemnu agendu. On radi za najbolje interese Amerike.
Dobri odnosi s Iranom su u najboljem interesu Amerike. Dobri odnosi s Izraelom i Saudijskom Arabijom u najboljem su interesu Izraela i Saudijske Arabije.
Izrael je još uvijek glavni pokretač i redatelj predstave i smicalica, i primarni uzrok iza antagonizma između strana, u međuvremenu se svijet nastavlja vrtjeti.
...u međuvremenu, ljudi umiru, obitelji se raseljavaju, ljudi se drže u neznanju i glupima, u Europi se dnevno konzumira 1,000 kilograma heroina, djeca u Africi ubijaju druge Afrikance jurišnim puškama zahvaljujući Izraelu, mladi ljudi u Saudijskoj Arabiji Arabija je podignuta u kontekstu 600 AD i poslana po cijelom svijetu da ubija nevine itd.
Mogao bih nastaviti ovaj popis dok sunce ne izgori, a opet ne bih uspio obuhvatiti svu nepravdu i strahote koje šačica ljudi čini ljudskom rodu.