Ekskluzivno: Jedna posljedica "promjene režima" u Libiji koju je predvodila Hillary Clinton nakon što je Muammar Gaddafi odustao od odvraćanja od WMD-a je da Sjeverna Koreja nastavlja graditi svoj program nuklearnog oružja. Njegovi čelnici ne žele doživjeti Gadafijevu jezivu sudbinu, još jedan primjer kako rat može pogoršati druge napetosti, primjećuje Jonathan Marshall.
Autor Jonathan Marshall
Kao odgovor na nedavne Sjeverne Koreje objava da planira lansirati satelit u roku od nekoliko dana, Washington i njegovi partneri glasno govore kako bi osudili režim, ali nose vrlo male štapiće da ga zaustave. Da je Teddy Roosevelt još uvijek živ, ne bi bio impresioniran.
Glasnogovornik Bijele kuće zvan Sjevernokorejski planovi su "još jedna neodgovorna provokacija", a visoki dužnosnik State Departmenta zatražio je "stroge dodatne sankcije", kao da su one ikada odvratile režim u Pjongjangu. Južna Koreja je rekla da će njen sjeverni pandan platiti "tešku cijenu" ako nastavi s lansiranjem, ne nudeći ništa više od retorike.
Lansiranje satelita, koje kritičari vide kao paravan za pokus balističke rakete, dolazi samo mjesec dana nakon što je Sjever održao svoj prvi tvrdio test hidrogenske bombe. Po većini računa, taj je test bio neuspjeh. No, nitko ne sumnja da će Sjeverna Koreja jednog dana dobiti učinkovitu bombu i dostavno vozilo, osim ako ne doživi dramatičnu promjenu mišljenja.
Trenutna politika ekonomskih sankcija Obamine administracije, pozivanja Kine za pomoć i osuđivanja režima Kim Jong-una, ne funkcionira. Kao i s drugim neuspješnim politikama, poput vojnih intervencija u Afganistanu, Iraku i Siriji, američka vlada inzistira na tome da nastavi činiti isto, očito se nadajući čudesnoj promjeni ishoda.
Uzastopni Kimovi koji su desetljećima upravljali Sjevernom Korejom uvijek su uspijevali na osudama Zapada. Stegli su remen zemlje, izgladnjujući vlastito stanovništvo ako je potrebno, kako bi se oduprli zapadnim sankcijama. I oni su uvjerili Kinu da bi posljedice pada režima, anarhije i masovnih migracija izbjeglica, bile daleko gore od statusa quo.
Iako Obamina administracija nastavlja apelirati na Kinu da okrene Kimov režim, Peking inzistira da Washington nastavi pregovore šest strana (uključujući Koreje, Sjedinjene Države, Kinu, Rusiju i Japan), koji su istekli kada je Obama preuzeo dužnost. Sjeverna Koreja želi mirovni sporazum, 63 godine nakon završetka Korejskog rata, kao cijenu zaustavljanja svog nuklearnog programa. Nastavak pregovora, mirovni sporazum i diplomatsko priznanje mogle bi biti cijene koje bi se isplatile platiti u zamjenu za zamrzavanje sjevernokorejskih nuklearnih sposobnosti.
Šanse da natjeramo Sjevernu Koreju da potpuno odustane od nuklearnog oružja vjerojatno su ravne nuli. Za to treba zahvaliti nevjerojatno kontraproduktivnoj intervenciji NATO-a za svrgavanje Moamera Gadafija, koji se jednostrano odrekao svog oružja za masovno uništenje, samo da bi postao žrtva promjene režima.
Ministarstvo vanjskih poslova Sjeverne Koreje zaključio je, “Nuklearno demontiranje Libije, koje su SAD u prošlosti mnogo hvalile, pokazalo se kao način agresije pri čemu su potonje nagovarale prve tako slatkim riječima kao što su 'jamstvo sigurnosti' i 'poboljšanje odnosa' da se razoružaju i zatim progutaju na silu."
Sjeverna Koreja nije uvijek bila potpuno nerazumna po pitanju nuklearnih pitanja. 1994. Clintonova je administracija uspjela uvjeriti režim da zaustaviti proizvodnju plutonija. Pjongjang je zatvorio svoj jedan reaktor, zaustavio izgradnju dva mnogo veća reaktora i stavio 8,000 istrošenih gorivnih šipki pod zaštitne mjere Međunarodne agencije za atomsku energiju. Ali Washington nije ispunio obećanja o pouzdanim isporukama loživog ulja ili pomoći u izgradnji lakovodnih reaktora. Sjeverna Koreja se pak uključila u testiranje projektila 1998. i započela program centrifuge koja bi s vremenom mogla proizvoditi nuklearno gorivo.
Međutim, umjesto pokušaja pregovaranja o rješenjima, Clintonov nasljednik odlučio je odbiti angažman s ovom poveljničkom članicom Osovine zla. u riječi cara kontrole naoružanja predsjednika Georgea W. Busha, Johna Boltona, "ovo je bio čekić koji sam tražio da razbijem Sporazum [1994.]."
Rezultati su bili predvidiv: Sjeverna Koreja, oslobođena svojih obveza stvarnim povlačenjem Washingtona iz sporazuma, počela je skupljati plutonij iz svojih starih gorivnih šipki, ponovno pokrenula svoj reaktor kako bi proizvodila više i pokrenula nuklearni uređaj 2006. Nastojeći smanjiti svoje gubitke, Busheva administracija na kraju je ponovno pregovarao o novom zamrzavanju plutonija sa Sjevernom Korejom, ali je izgubio vrijednu priliku težiti opsežnijem dogovoru u zamjenu za diplomatsko priznanje i obećanja o nenapadanju.
Politika “strateškog strpljenja” Obamine administracije nije bila ništa produktivnija. Njegova je ideja ne činiti ustupke i čekati da Sjeverna Koreja shvati da hvalisanje i prijetnje neće upaliti. Prije godinu dana, State Department je glatko odbio prijedlog Pjongjanga da stavi privremeni moratorij na nuklearne pokuse u zamjenu za obustavu američkih vojnih vježbi sa Seulom.
Umjesto toga, Sjedinjene Države uvele su strože sankcije Sjevernoj Koreji kao odgovor na njezine navodne, ali osporavan, hakiranje Sonyjevih računa e-pošte. Čak i New York Times urednička stranica uzdisao Obamino odbijanje da ponudi “ozbiljan odgovor”, dodajući “Teško je razumjeti što bi Amerika izgubila ako još jednom testira namjere Sjevera, pogotovo jer bi Kina mogla biti spremna biti odgovorniji partner u pronalaženju rješenja.”
Sjeverna Koreja je zao, čvrst i često nepredvidiv protivnik, ali ne zaslužuje isključivu krivnju za regionalne napetosti. Sjedinjene Američke Države već dugo prijete Sjevernoj Koreji korištenjem nuklearnog oružja u slučaju sukoba na Korejskom poluotoku.
Mnogi ljudi koji sada osuđuju plan Sjeverne Koreje za lansiranje satelita to ignoriraju Japanski mnogo napredniji vojni raketni program, ili činjenica da je 2012. Obamina administracija dala a zeleno svjetlo Južnoj Koreji razvija balističke projektile sposobne pogoditi bilo koju metu u Sjevernoj Koreji. Južna Koreja testirala je novu raketu dugog dometa 2014.
Početkom 2016. Joseph Cirincione, predsjednik Plowshares Funda i vodeći stručnjak za kontrolu naoružanja, promatranom, “[Jasno je] da strategija 'strateškog strpljenja' Obamine administracije nije uspjela obuzdati sjevernokorejski program. Također je jasno da politika Bushove administracije ubijanja pregovora u korist promjene režima nije uspjela zaustaviti program. Sjeverna Koreja postala je nuklearna 2006. za vrijeme Busha i proširila se za sedam godina Obame. Vrijeme je da isprobate novi pristup.”
Novi pristup trebao bi početi diplomatskim angažmanom, a ne izolacijom i sve strožim sankcijama. Mnogi stručnjaci za kontrolu naoružanja složiti to znaci nastavak šestostranih pregovora bez preduvjeta, umjesto inzistiranja da Sjeverna Koreja prvo prihvati denuklearizaciju kao cilj. Sjeverna Koreja pak mora odustati od inzistiranja da pregovori počnu mirovnim sporazumom.
Ali postoje svi razlozi da Washington signalizira istinski interes za okončanje naših sukobljenih odnosa pregovaranjem o tako davno završenom ugovoru i priznavanjem Demokratske Narodne Republike Koreje. Ako ništa drugo, takvi bi koraci zaslužili pohvale Kine. I možda, samo možda, pokazivanje poštovanja koje želi siromašnoj, slaboj i izoliranoj DNRK, bilo da je to poštovanje u potpunosti zasluženo ili ne, može unaprijediti vitalni cilj mira na problematičnom Korejskom poluotoku.
Jonathan Marshall nezavisni je istraživač koji živi u San Anselmu u Kaliforniji. Neki od njegovih prethodnih članaka za Consortiumnews bili su "Riskantni udarac ruskim sankcijama„; "Neokonzervativci žele promjenu režima u Iranu„; "Saudijska gotovina osvaja Francusku„; "Povrijeđeni osjećaji Saudijaca„; "Nuklearni napad Saudijske Arabije„; "Američka ruka u sirijskom neredu”; i "Skriveno podrijetlo građanskog rata u Siriji.”]
NK nije napao nikoga, ne destabilizira svijet i, uz opetovane SK i SAD provokacije i prijetnje, trebao bi razviti ono što njihovi neprijatelji imaju kao protutežu.
Kad bismo se prema njima odnosili pošteno, ne bi bilo ovih političkih gluposti.
Južna Koreja je također diktatura, iako naš MSM to neće otkriti, sada kada proizvode ono što smo mi, Amerika nekada, dok globalizacija ubija SAD.
Jenki se vratio kući.
Poštovanje je nešto što čini veća sila, a ne nešto što zaslužuje manja sila. Manja sila mogla bi zaslužiti bolji tretman kao rezultat poštovanja veće sile. Možda je vrijeme da ponovno pogledamo Sjevernu Koreju i tretiramo je kao bilo koju drugu silu ili naciju uzimajući u obzir njihovo trenutno ponašanje i okrutno postupanje koje su pretrpjeli od strane velikih sila u prošlosti.
Pretpostavljam da će demilitarizacija NK zahtijevati kraj prijetnji od strane SAD-a. I američke vojne vježbe i njihova svjetska dvoličnost u diplomaciji sugeriraju da se nitko neće osjećati sigurnim od SAD-a sve dok njihova klasa ratnih huškača ne bude svrgnuta i diskreditirana kao povijesna sramota i bolest nacije. Čak i tada bih očekivao da će biti potrebno još nekoliko generacija da se uspostavi povjerenje.
To bi se moglo zaključiti daljnjom istragom poticanja vjerojatno od strane SAD-a i/ili SK, a koja su dovela do invazije NK 1952.-3.; također i opseg nacionalističkog antikolonijalnog osjećaja u SK, koji je možda bio u simpatijama s NK kao u Vijetnamu. Daljnja istraga o navodnom ubojstvu 2 milijuna civila u NK američkim bombardiranjem zapaljivim bombama nakon što su američke snage protjerane 1953. vjerojatno bi pokazala da su SAD tamo učinile previše ozljeda da bi im se oprostilo ili vjerovalo, te da je potpuno resetiranje ekonomske korupcije političke strukture SAD-a bilo bi potrebno da svatko razmotri je li se promijenila, a ne samo diplomatsko ponovno postavljanje ili promjena administracije.
SSSR je 1945. oslobodio sjeverni dio Koreje od Japana i povukao ga iz naoružanja
snage su izašle 1946. dok je SAD oslobodio južni dio i još uvijek ostaje u Koreji. Razlog zašto se SAD nije povukao kao SSSR je taj što je korejski narod želio socijalističku radničku državu, a američki imperijalizam želio je američku potčinjenu koloniju s vojne baze okrenute prema Kini. Ne krivim Sjevernu Koreju ni za mrvicu što se branila od AGRESIJE SAD-A NA BILO KOJI NAČIN KOJEM SMOĆE. Svako oružje koje Sjeverna Koreja razvije služi samo da Pentagonu da do znanja da će SAD platiti, ako napadne Sjever tešku cijenu koju si ne može priuštiti.
Izvrsno.