Američki državni tajnik John Kerry i iranski ministar vanjskih poslova Javad Zarif izgradili su osobno povjerenje koje je omogućilo diplomaciji da počne prevladavati desetljeća nepovjerenja, ali ovaj obećavajući američko-iranski odnos ostaje krhak i mogao bi nestati kada novi predsjednik preuzme dužnost, upozorava Trita Parsi i Tyler Cullis.
Autori Trita Parsi i Tyler Cullis
Sumnjati u moć diplomacije je kao sumnjati u klimatske promjene u ovom trenutku. Unatoč skepticizmu s kojim se Barack Obama suočio na izborima 2008. zbog svoje spremnosti da razgovara s protivnicima — uključujući optužbe za naivnost od strane demokratskih i republikanskih suparnika, Obamina diplomacija sada je spriječila katastrofalan rat s Iranom i iransku nuklearnu bombu i osigurala oslobađanje američkih zatvorenika držanih u Iranu.
I mnogo više se može postići ako Amerika ostane pri tom kursu - pitanje je može li kad je toliko toga uspjeha izgrađeno na specifičnim osobne odnose koji su iskovani. Budući da ovaj novonastali odnos s Iranom nije institucionaliziran, što će od njega ostati kada Obamina administracija ode s dužnosti?
Državni tajnik John Kerry (treći s desna) s drugim diplomatima koji su pregovarali o privremenom sporazumu s Iranom o njegovom nuklearnom programu, uključujući iranskog ministra vanjskih poslova Javada Zarifa (peti s desna). (Fotografija: State Department)
Uspostavom pouzdanog kanala komunikacije između dviju zemalja po prvi put u više od tri desetljeća, Obamina administracija može istražiti mogućnosti koje nisu bile dostupne prethodnim administracijama. Za Obamu - koji je dugo tvrdio da bi SAD trebao biti u mogućnosti "testirati mogućnost da angažman vodi do boljih ishoda" - uplovljavanje u takve neistražene vode s Iranom pruža zrelu priliku za oblikovanje nasljeđa koje raste iz dana u dan.
Izazov je osigurati da ovi kanali komunikacije ne budu ograničeni na osobni odnos koji se razvio između američkog državnog tajnika Johna Kerryja i iranskog ministra vanjskih poslova Javada Zarifa, već da će preživjeti u sljedećim administracijama. Neuspjeh u formaliziranju kanala mogao bi ne samo potkopati vrlo stvarne mogućnosti koje izviru iz takvog izravnog američko-iranskog angažmana, već bi također mogao implicirati održivost samog nuklearnog sporazuma.
Najprirodniji korak — normalizacija odnosa i ponovno otvaranje veleposlanstava — za sada nije u planu. Ali postoje mjere koje SAD i Iran mogu poduzeti koje bi mogle pomoći institucionalizaciji ovog kritičnog odnosa.
Korak 1: SAD i Iran moraju uspostaviti strateški dijalog putem redovitih sastanaka između svojih vladinih agencija.
Ovo neće biti pregovori između njih dvojice, već prije dijalog o raznim pitanjima od zajedničkog interesa, iako ne nužno i od zajedničkog interesa.
Glavna svrha ovog dijaloga je bolje razumijevanje međusobnih motiva kako bi se spriječile pogrešne percepcije i nesporazumi. I naravno, ako se mogu pronaći područja od zajedničkog interesa, dijalog pruža priliku za istraživanje suradnje na tim pitanjima.
Iranci su 2003. godine ponudili plan pregovora u tri koraka za SAD i Iran. Jedna od predloženih mjera bio je strateški dijalog upravo ove vrste. Administracija Georgea W. Busha ignorirala je prijedlog.
Da je Busheva administracija prihvatila poziv na dijalog, Bliski istok bi danas vjerojatno izgledao sasvim drugačije. SAD i Iran možda su surađivali, a ne natjecali se jedni s drugima u Iraku - kao što su učinili u Afganistanu prije nego što je predsjednik Bush uključio Iran u Osovinu zla. Da su surađivali, to bi možda spriječilo raspad iračke države i širenje sektaštva. Svijet možda nikada nije upoznao pošast takozvane Islamske države, a Sirija možda nije prerasla u građanski rat koji je naizgled imun na rješenje.
Propuštanje te prilike 2003. godine pokazalo se strahovito skupim za sve strane. Nedostatak nakon 2016. može se pokazati još skupljim.
Korak 2: Zakonodavna tijela obiju zemalja moraju uspostaviti vlastiti dijalog.
Neki od najoštrijih otpora poboljšanim američko-iranskim odnosima trenutno su koncentrirani unutar američkog Kongresa i iranskog parlamenta. Jedina mogućnost da se dio tog nepovjerenja poništi je započeti proces dijaloga - baš kao što je nuklearni sporazum započeo diskretnim razgovorima između američkih i iranskih dužnosnika u Omanu.
U idealnom slučaju, ovaj proces će na kraju dovesti do toga da kongresna izaslanstva posjete Iran i obrnuto te će zakonodavnim tijelima omogućiti službenu ulogu u strateškom dijalogu između dviju zemalja.
Korak 3: Možda najvažnije, potrebno je povećati kontakt i komunikaciju između dva društva.
Bilo da se radi o vezama između američkih i iranskih think tankova ili o razmjenama između ljudi koji nisu usmjereni na politiku, takve aktivnosti gotovo da i nisu postojale u posljednja tri desetljeća.
Ovdje je problem prvenstveno bio na iranskoj strani, gdje je vlada s velikom sumnjom gledala na takve aktivnosti. Samo u proteklim mjesecima, unutar Irana je došlo do slamanja pojedinaca uključenih u takvu izgradnju mostova. Kako bi kontakti među ljudima cvjetali i omogućili dvama društvima da ponovno otkriju jedno drugo, graditelji mostova moraju se osjećati sigurnima.
Dok je Obamina administracija uvijek govorila o diplomaciji s Iranom kao o ograničenoj i transakcijskoj, događaji u proteklih nekoliko tjedana pokazuju da ovaj dijalog ima potencijal postati transformacijski. Ali da bi se to dogodilo, ne može se ograničiti na Obamu i Rouhanija ili Kerryja i Zarifa.
Prave prilike za početak dijaloga između SAD-a i Irana pojavljuju se samo jednom u desetljeću. Prilike za promjenu paradigme odnosa mogu se pojaviti samo jednom u generaciji.
Trita Parsi je predsjednica Nacionalnog iransko-američkog vijeća. Tyler Cullis je suradnik za politiku u NIAC-u gdje pruža zakonodavne i zagovaračke aktivnosti, istraživanja i pisanje te pravne analize. [Ovaj se članak prvi put pojavio na http://www.huffingtonpost.com/trita-parsi/steps-us-iran-dialogue-future_b_9019222.html]
Čini se da Parsi i Cullis žele ignorirati jedan mali kamen spoticanja. Iranski režim stvarno želi pobiti sve Židove. Nazovi me blesavim, ali dok Iran ne prizna pravo Izraela na postojanje, ti s njima uopće ne razgovaraš.
Moj moj! Vjerujete li i vi da samo djevice mogu jahati jednoroge?
Izrael, kao što je to postoji u ovom trenutku, je lopovska, ubojita mala nacija apartheida.
Izrael, kao što je to treba postojati, ne bi bilo ništa od toga.
Nije mi jasno kako se od bilo kojeg autsajdera može očekivati da prihvati trenutnu situaciju.
Previše ste ljubazni. Koliko su često SAD ignorirale ili odbile iransku gestu, koja je nacija koja je bacila nuklearne bombe na gradove i podupire lažne izraelske zalihe, dok odbija NPT obvezu smanjenja vlastite zalihe nuklearne bombe. Što se tiče “sponzora terorizma”, tko to može bolje od SAD-a, dok Iran nikome ne prijeti.
Diplomacija nije riječ prikladna za djelovanje SAD-a.
HVALA ROSEMERRY
Detaljan odgovor bio bi dug, dosadan i svakako suvišan.
Ako se prihvati definicija US-IZRAELSKIH pogleda na to tko je
"terorist", o njihovoj nekažnjenosti da ubijaju žene i
djece, o njihovim “pravima” da kradu tuđu zemlju…onda čini
osjećaj. Naravno, sve je to sveto u kontekstu
američke politike (sve stranke i kandidati). Ali ako vaša obitelj
je ubijen, ako je vaš dom uništen, ako je vaše susjedstvo
je izravnano, sve to čini malu razliku. Tko je "terorist"
čini se u oku promatrača.
Čitajući o invaziji kolonista na domorodce
Amerikanci (odnosno "smrti Indijanaca i UKLANJANJE INDIJANACA".
je na sličan način projekcija kolonijalnog nasilja
na žrtvu. [1820. bilo je 125,000 XNUMX Indijanaca
istočno od rijeke Mississippi. Do 1840. bilo ih je samo
30,000 ostalo...]
— Peter Loeb, Boston, MA, SAD
Ovi prijedlozi zanemaruju "slona u sobi". SAD ima problem "Duboke države" koji je proizveo gotovo potpunu nepovezanost između potreba, želja i volje ljudi i njihove vlade... to više nije naša vlada. Mislim da je gospodin Lofgren (bivši djelatnik Kongresa) to dobro sažeo na Common Dreams; oligarhija duboke države slomila je našu demokraciju i mora se nekako srušiti. Tek tada će ovakvi članci imati smisla. Problem je mnogo dugotrajniji nego što većina pretpostavlja. FDR je dao "svojim momcima" u OSS-u da dobiju informacije o pokretu zvanom Sinarhijski pokret Carstva 1940.; radila je već pedeset godina, rodila se pedesetak godina prije toga, zakuhali su je neki Bonaparteovi generali i ekstremni reakcionarni elementi u Katoličkoj crkvi. Rodila je fašizam/NACIZAM, koji je postao globalan od Drugog svjetskog rata, želi zamijeniti nacionalne države gigantskim "privatiziranim" feudalnim posjedima, ukinuti kongrese, parlamente i demokraciju općenito, te izgraditi globalno carstvo koje podsjeća na Rimsko ili Napoleonovo, upravljano i “koju vode” instrumenti duboke države za de facto “feudalce i dame” (financijere, industrijalce, robne kartele, itd…) ovog neo-feudalnog/proto-fašističkog Carstva. TO je problem koji se mora riješiti prije nego što se može pozabaviti bilo čim što se tiče opće dobrobiti svijeta.
Rješenje za ovaj problem duboke države dano je na Tarpley.net brifingu TWSP-a i UFAA-e 20. siječnja. FDR-ov New Deal bacio je ključ u makinacije duboke države. A Newer Deal, sažeo Tarpley, će funkcionirati. Oni predstavnici naroda koji to provode možda bi ipak morali nositi pancirne prsluke i kacige te “ostati u bunkeru” dok traje provedba.
zašto moramo razgovarati s Iranom ili se družiti s njima? Ne možemo li samo gledati svoja posla, ili tražimo trgovinu i svemogući dolar? Kada ste na zabavi, morate li piti i plesati s ljudima do kojih vam nije stalo?
Privatnost, mir i tišina stvari su koje treba preferirati onaj tko to ikada želi.
Većina životinja preferira s kim se druži, zašto i mi ljudi ne bismo mogli prakticirati tu osobinu. Slonovi se ne pare s lavovima, zar ne?
Dopustiti našim izabranim dužnosnicima da nas sve predstavljaju svojim željama nije ono što su osnivači imali na umu!
Nema ništa loše razgovarati/družiti se s Iranom, promovirate li rasizam?
Iz mog komentara ispod: Čini se da Parsi i Cullis žele ignorirati jedan mali kamen spoticanja. Iranski režim stvarno želi pobiti sve Židove. Nazovi me blesavim, ali dok Iran ne prizna pravo Izraela na postojanje, uopće ne razgovaraj s njima.
Bob:
“Iranski režim stvarno želi pobiti sve Židove.”
Židovi ne samo da žive u Iranu, oni imaju političku zastupljenost.
Od kada je Iran rasa?
Ovdje je problem prvenstveno bio na iranskoj strani, gdje je vlada s velikom sumnjom gledala na takve aktivnosti.
"Problem"? S obzirom na sve druge aktivnosti američkih nevladinih organizacija, IMO Iran bi bio lud da ih je pozvao unutra. IMO oni bi još budi lud da im dopustiš unutra.
Zavaravanje Obame možda je nešto vrijedno pokušaja iranskih propagandista, ali predvidio bih da je to gubitak vremena. Već je uveo neke nove sankcije zbog izmišljene optužbe koja uključuje projektile. Bit ću silno iznenađen ako ne napravi još neke od njih prije nego što napusti ured.