Veći dio službenog Washingtona još uvijek drži saudijsku liniju prema Iranu dijelom zato što Izrael dijeli to neprijateljstvo, ali taj antagonizam izlaže svijet većem riziku jer Saudijska Arabija pokazuje sve bezobzirnije i barbarsko ponašanje, znak opadanja moći, kaže Trita Parsi.
Autor: Trita Parsi
Eskalacija napetosti između Saudijske Arabije i Irana priča je o državi u propadanju koja očajnički nastoji preokrenuti ravnotežu moći koja se pomiče u korist njezinog rivala u usponu.
Povijest nas uči da nisu države u usponu te koje imaju tendenciju biti nepromišljene, već sile u opadanju. Države u usponu imaju vrijeme na svojoj strani. Mogu si priuštiti da budu strpljivi: znaju da će sutra biti jači i, kao rezultat toga, bit će bolje odgoditi svaki potencijalni sukob sa suparnicima.
Kralj Salman od Saudijske Arabije i njegova pratnja stigli su pozdraviti predsjednika Baracka Obamu i prvu damu Michelle Obamu u međunarodnu zračnu luku King Khalid u Rijadu, Saudijska Arabija, 27. siječnja 2015. (Službena fotografija Bijele kuće, Pete Souza)
Države u opadanju pate od suprotnog stanja: s vremenom postaju sve slabije, znaju da vrijeme nije na njihovoj strani; njihova moć i utjecaj izmiče im iz ruku. Dakle, imaju dvostruki interes za ranu krizu: prvo, njihovi izgledi za uspjeh u bilo kakvom sukobu smanjit će se što duže budu čekali, i drugo, zbog iluzije da bi kriza mogla biti njihova zadnja prilika da promijene putanju svog regionalnog utjecaja i njihove izglede u odnosu na suparnike.
Kada njihovi suparnici, koji imaju suprotan odnos s vremenom, nastoje deeskalirati i izbjeći bilo kakav sukob, države u opadanju osjećaju da im ne preostaje ništa drugo nego potaknuti krizu.
Saudijska Arabija pokazuje psihologiju države koja riskira gubitak svoje dominantne pozicije i čija gubitnička ruka postaje sve slabija. To objašnjava zašto inače racionalan glumac počinje povlačiti naizgled panične i neshvatljive poteze.
Od svoje odluke da se odrekne mjesta u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, nakon što je za to vodila kampanju više od godinu dana i proslavila svoj izbor u tijelo UN-a samo dan ranije, do njezina nepromišljenog i neuspješnog napada na Jemen, do njezina pritiska protiv nuklearnog sporazuma s Iranom, do namjerne provokacije pogubljenja šiitskog političkog disidenta Nimra al-Nimra, njegovo ponašanje je ponašanje sile na zalasku.
Iran je, s druge strane, po svemu sudeći sila u usponu. Ironično, velik dio uspona Irana nije posljedica njegovih vlastitih postupaka, već se mora pripisati nesmotrenim pogreškama njegovih protivnika.
Američke invazije na Afganistan i Irak eliminirale su primarne neprijatelje Teherana na njegovom istoku (talibani u Afganistanu) i zapadu (režim Saddama Husseina u Iraku). Osim toga, vlastito makijavelističko manevriranje Irana također je osiguralo da on, a ne SAD, postane najutjecajniji vanjski akter u to dvoje.
Iako je sirijski građanski rat bio vrlo skup za Iran u smislu resursa, meke moći i položaja u arapskom svijetu, Teheran gleda na opstanak svog saveznika, režima Bashara al-Assada, kao na ponovnu potvrdu iranske moći i odvraćanja.
Iako se Iran ne može proglasiti pobjednikom Arapskog proljeća, on je vjerojatno najmanje izgubio u usporedbi sa Saudijskom Arabijom, Turskom i SAD-om. Štoviše, nuklearni sporazum otvorio je vrata Iranu za rehabilitaciju u zajednici naroda. Nekada parija u očima mnogih ključnih država, Iran ima moć i utjecaj u regiji koji je sada sve više prihvaćen.
Nadalje, Europska unija nije skrivala da na nuklearni sporazum gleda kao na prvi korak prema širem približavanju Iranu i priznaje da međunarodna zajednica mora surađivati s Iranom kako bi on bio snaga stabilnosti.
Zapravo, potpora EU-a ponovnom povezivanju s Iranom djelomično je vođena njezinom procjenom da trenutni odnos Zapada sa Saudijskom Arabijom nije održiv. Kao New York Times je izvijestio, u trenutačnom sukobu između Saudijske Arabije i Irana, simpatije EU-a teže Teheranu.
Da stvari budu gore za Saudijce, Kinezi su promijenili svoju poziciju u Perzijskom zaljevu kako bi smanjili svoju ovisnost o Saudijskoj Arabiji i ojačali svoje veze s Iranom.
"Kina želi stabilnost u Perzijskom zaljevu", nedavno mi je rekao analitičar blizak kineskoj vladi, "i vidi Iran kao najstabilniju zemlju u regiji, dok je vrlo zabrinuta zbog ponašanja Saudijske Arabije."
Ipak, usprkos svim ovim neočekivanim dobitcima za Iran, on još ne djeluje jedinstveno kao sila u usponu. Strpljenje i razboritost karakteristični za države u usponu čiji je put ka većem utjecaju i ulozi popločan odobravanjem međunarodne zajednice, svakako nisu došli do izražaja kada je gomila bijesnih prosvjednika napala saudijsko veleposlanstvo u Teheranu i zapalila ga dok je iranska policija uglavnom stajala po strani i gledao.
Postoji dualnost u ponašanju Irana. Postoji zreliji i razboritiji pristup koji vode predsjednik Hassan Rouhani i ministar vanjskih poslova Javad Zarif. Njihovo je vodstvo dalo velikom dijelu međunarodne zajednice nadu da Iran može djelovati kao odgovorna sila u usponu.
Ali postoji i reakcionaran i nepopustljiv segment predvođen snažnom manjinom tvrdolinijaša koji vide svoju vlastitu moć zaštićenu kontinuiranom izolacijom Irana i sukobom s vanjskim svijetom. Njihovo ponašanje više podsjeća na opadajuću moć protiv statusa quo.
Ova unutarnja napetost ne sluti na dobro za regiju ili za Iran. Spremnost međunarodne zajednice da se kladi da će moćniji Iran biti odgovorniji i razboritiji Iran ovisi o tome da se ovo kontradiktorno ponašanje približi kraju.
Čini se da Rouhanijeva vlada to prepoznaje. Iranski predsjednik brzo je osudio napad na veleposlanstvo i nazvao ga "potpuno neopravdanim". Ali možda još važnije, konzervativni glasovi također izašao i raznio napad. Brigadni general Mohsen Kazemeini iz Korpusa čuvara islamske revolucije osudio je paljenje veleposlanstva kao "potpuno pogrešno" i kao "ružan, neopravdan čin".
Trebalo je gotovo godinu dana prije nego što su tvrdolinijaši u Iranu nevoljko priznali da je otpuštanje britanskog veleposlanstva 2011. bilo pogrešno. Ali po prvi put sada tvrdolinijaši plaćaju cijenu i suočavaju se s otporom gotovo odmah nakon što su počinili prekršaj međunarodnih normi i zakona.
Ali da bi se Iran uzdigao dok se geopolitičke zvijezde slažu u njegovu korist, osude nakon prijestupa nisu dovoljne. “Potpuno neopravdana” djela moraju se spriječiti, a ne samo osuditi. Regija si jednostavno ne može priuštiti da se obje vodeće sile ponašaju kao države u propadanju.
Trita Parsi je osnivač i predsjednik Nacionalno iransko-američko vijeće i stručnjak za američko-iranske odnose, iransku vanjsku politiku i geopolitiku Bliskog istoka. Također je autor Izdajnički savez: Tajni poslovi Irana, Izraela i Sjedinjenih Država. [Ovaj se članak prvi put pojavio kao komentar na AlJazeeri. http://america.aljazeera.com/opinions/2016/1/the-power-logic-behind-riyadhs-moves.html]
“Države u propadanju pate od... S vremenom postaju sve slabije, znaju da vrijeme nije na njihovoj strani; njihova moć i utjecaj izmiče im iz ruku. Dakle, imaju dvostruki interes za ranu krizu: prvo, njihovi izgledi za uspjeh u bilo kakvom sukobu smanjit će se što duže budu čekali, i drugo, zbog iluzije da bi kriza mogla biti njihova zadnja prilika da promijene putanju svog regionalnog utjecaja i njihove izglede u odnosu na suparnike.
Kada njihovi suparnici — koji imaju suprotan odnos s vremenom — nastoje deeskalirati i izbjeći bilo kakav sukob, države u opadanju osjećaju da im ne preostaje ništa drugo nego potaknuti krizu.”
Parsi opisuje Washington u ova dva paragrafa.
Prema Jadi Thacker u članku na consortiumnews.com, svi u Saudijskoj Arabiji su "potpuno siromašni". Ono čime su bogati je vlasništvo nad dugom.
Proveo sam malo vremena tražeći ekonomske podatke o Saudijskoj Arabiji, ali nisam uspio. Ili koristim pogrešne pojmove za pretraživanje ili su informacije skrivene.
Stoga sam prisiljen ići sa svojim dojmovima o zemlji. IMO, mjesto je opasna kombinacija 'prljavo bogatih' i 'prljavo siromašnih'. “Prosječni dohodak” može ostaviti pogrešan dojam da novac nije tako koncentriran na vrhu kao što stvarno jest.
Novi 'zamjenik prijestolonasljednika' je čovjek po imenu Muhammad bin Salman, a nedavno ga je intervjuirao The Economist.
http://www.economist.com/saudi_interview?fsrc=scn/tw_ec/transcript_interview_with_muhammad_bin_salman
Stekao sam dojam da će ovaj tip pokušati primijeniti libertarijanska načela na Saudijsku Arabiju imitirajući Margaret Thatcher. Regresivni porezi, velika serija privatizacije socijalnih usluga i rasprodaja javne imovine mogu izgledati dobro na papiru, ali tim prljavim jadnicima na dnu neće se svidjeti tačerizam. Dodajte ovome zajebanciju šijita u zemlji i povećanje cijena osnovnih dobara, pa sumnjam hoće li ovaj Salman živjeti dug i plodan život. Mogao bi umrijeti u krevetu s 90, ali ne bih se kladio da je tako.