Neki bijeli Amerikanci još uvijek pokušavaju odbaciti zlo ropstva, pretvarajući se da su mnogi robovi bili sretni služeći svojim bijelim gospodarima. Ali jutro 1. siječnja 1863. pokazalo je drugačiju stvarnost kada je predsjednik Lincoln izdao Proklamaciju o emancipaciji i crnci su slavili, kako se prisjeća William Loren Katz.
Autor William Loren Katz
Kad je Proklamacija o emancipaciji stupila na snagu 1. siječnja 1863., Afroamerikanci su se mjesecima borili protiv Konfederacije u blizini otočja Južne Karoline. Ovi su se vojnici okupili sa svojim obiteljima kako bi proslavili. Njihov zapovjednik, pukovnik Thomas Wentworth Higginson, bio je militantni abolicionistički ministar koji je zajedno s crncima u Bostonu upadao u zatvore kako bi oslobodio zarobljene obojene ljude.
U Južnoj Karolini bio je odan svojim hrabrim vojnicima. Njegovo Dnevnik opisuje njihovu novogodišnju ceremoniju:
“Oko deset sati ljudi su se počeli skupljati kopnom, a također i vodom, u parobrode koje je general Saxton poslao u tu svrhu; i od tog vremena sve su prilazne avenije bile prepune. Mnoštvo su uglavnom bile obojene žene, s homoseksualnim rupcima na glavama. . . . “Bilo je i mnogo bijelih posjetitelja, dama na konjima i u kočijama, nadzornika i učitelja, časnika i konjanika. Naše su čete odvedene u susjedstvo perona i dopušteno im je sjediti ili stajati, kao na nedjeljnim službama; platformu su zauzele dame i uglednici, a . . . obojeni su ljudi popunili sve slobodne otvore u prekrasnom šumarku uokolo, a iza njih je bio kordon posjetitelja na konjima. . .
“Tada je predsjednikovu proklamaciju pročitao dr. WH Brisbane, nešto beskrajno prikladno, Južni Karolinjanin koji se obraćao Južnim Karolinjanima. . . . Potom nam je boje predstavio velečasni gospodin French, kapelan koji ih je donio od donatora iz New Yorka. “Sve je to bilo po programu. Zatim je uslijedio događaj tako jednostavan, tako dirljiv, tako potpuno neočekivan i zapanjujući, da jedva mogu povjerovati kad se prisjetim, iako je dao glavnu riječ čitavom danu. Istog trenutka kada je govornik prestao, i baš kad sam uzeo i mahnuo zastavom, koja je sada prvi put nešto značila ovim jadnim ljudima, iznenada se pojavio, blizu perona, snažan muški glas (ali prilično napukao i starački ), u koji su se smjesta pomiješala dva ženska glasa, pjevajući, kao po nagonu koji se nije mogao potisnuti više od jutarnje note pjesme-vrapca.,
“'Zemljo moja, 'ti si, Slatka zemljo slobode, O tebi pjevam!'
'Ljudi su se pogledavali, a onda i nas na peronu, kako bi vidjeli otkud taj prekid, koji nije zapisan u računima. Čvrsto i nezaustavljivo drhtavi su glasovi pjevali, stih za stihom; drugi obojeni su se pridružili; počeli su neki bijelci na peronu, ali sam im pokazao da ušute. Nikada nisam vidio nešto tako električno; učinio je sve druge riječi jeftinima; činilo se da se prigušeni glas rase napokon oslobodio.
“Ništa ne može biti divnije nesvjesno; umjetnost nije mogla ni sanjati o počasti danu jubileja koji bi trebao biti tako dirljiv; povijest neće vjerovati; i kad sam došao govoriti o tome, nakon što je završilo, suze su bile posvuda.”
Kao što je navedeno u nekoliko mojih knjiga: Thomas Wentworth Higginson, Život vojske u crnom puku (Boston, 1882.) 40-41.
William Loren Katz je autor Crni Indijanci: Skrivena povijest i 40 drugih knjiga o povijesti SAD-a. Njegova web stranica je williamlkatz.com
U međuvremenu, dok se sve to pjevanje i slavlje događalo u Južnoj Karolini, Delawareu i Marylandu, oni su bili samo mračna tišina. Zar robovi nisu oslobođeni nigdje, nigdje u Marylandu i Delawareu, jer su obje bile robovlasničke države Unije…
Proklamacija o emancipaciji Abrahama Lincolna primjenjivala se samo u otcjepljenim državama, Konfederaciji, gdje se, sve dok Unija nije pobijedila u ratu (osim iza linija Unije kada i gdje nisu potisnuti), ovlast Abrahama Lincolna kao predsjednika Unije država nije proširila.
Crni robovi u robovlasničkoj državi Unije morali su čekati 13. amandman da ih oslobode. Smeđi robovi, u novom (od 1847.) američkom jugozapadu, poznati kao "peonci", morali su čekati do 1912. na odluku Vrhovnog suda SAD-a kojom se potvrđuje da se 13. amandman primjenjuje na njih. A žene, budući da je odluka u slučaju Roe protiv Wadea napravljena kako bi se izbjeglo priznavanje 13. amandmana koji se na njih odnosi, još uvijek 'uživaju' status roba u Sjedinjenim Državama, zbog čega može postojati pravni argument u vezi s tim koliko tko od njihovih vlasnici imaju kontrolu nad njihovim reproduktivnim sposobnostima.
Sretna Nova godina istih starih dvoličnosti.
“pridružili su se i drugi obojeni ljudi; počeli su neki bijelci na peronu, ali sam im pokazao da šute.” Tada se nisu htjeli integrirati i još uvijek ne žele..
PS Joe, imao si sreće razgovarati s Ludwigom protiv Beethovena?
Ludwig van Beethoven:
„Vibracije u zraku su Božji dah koji govori čovjekovoj duši.
Glazba je Božji jezik.
Mi glazbenici smo najbliži Bogu koliko čovjek može biti. Slušamo njegov glas, čitamo njegove usne, rađamo djecu Božju, koja mu pjevaju hvalu. Eto što su glazbenici.”
Čitam Higinsona i Joea s različitim mogućnostima. Higginson je možda naredio bijelcima da šute jer je to bio poseban trenutak za crnce koji su konačno mogli imati sami za sebe. Joe, naravno, može govoriti za sebe, ali pretpostavljam da je ovaj citat čuo od nekoga tko nije citirao Beethovena. Ali zahvaljujem PJ-u na izvornom izvoru.
“Vibracije u zraku su Božji dah koji govori čovjekovoj duši.
Glazba je Božji jezik.
Mi glazbenici smo najbliži Bogu koliko čovjek može biti. Slušamo njegov glas, čitamo njegove usne, rađamo djecu Božju, koja mu pjevaju hvalu. Eto što su glazbenici.«
https://www.youtube.com/watch?v=i29LA1fy5r4
Negdje davno, dok sam bio mladi glazbenik, netko mi je jednom rekao kako je glazba Božji prvi jezik, a ja sam im povjerovao.