Opasna kritika Sirije

Kolumnist Washington Posta Richard Cohen napravio je dugu evidenciju krivotvorenja gotovo svake velike teme tijekom mnogih desetljeća, ali još uvijek spremno iznosi najnovije konvencionalne mudrosti koje proizlaze iz pogrešnog "skupine mišljenja" službenog Washingtona, kao što je bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar primijetio u vezi sa Sirijom .

Paul R. Pillar

Nesretne američke vojne avanture u inozemstvu imale su različite očeve, iako su neki od tih očeva pokušali odreći se očinstva nakon što su problemi postali očiti. Neokonzervativci su istaknuta figura u ovoj priči, posebno imajući u vidu da je jedna od najskupljih nesreća u novije vrijeme, invazija na Irak 2003., bila izrazito neokonski projekt.

Ali čak i s tim projektom, neokonski promicatelji rata morali su proizvesti obrazloženje koje je uključivalo još jednu vrstu osjećaja koja je pomogla dovesti do takvih nesreća: strah od terorističkih ili drugih napada na same Sjedinjene Države.

Još jedna očinska linija je liberalni intervencionizam, koji se razlikuje i od strahova povezanih s terorizmom i od neokonzervativnog cilja širenja demokracije i vrijednosti slobodnog tržišta usredotočujući se na humanitarni cilj spašavanja stranih života u inozemstvu.

Sve ove tri dimenzije, demokratizacija, protuterorizam i humanitarizam, zauzimaju istaknuto mjesto u trenutnoj retorici o korištenju američke vojne sile na Bliskom istoku, a posebno u Siriji. Zajedno, sve tri dimenzije stvaraju znatan politički pritisak u korist upotrebe više takve sile nego što je Obamina administracija koristila do danas.

Predstavnik liberalne intervencionističke škole i nekih od najvećih zabluda te škole je The Washington Post kolumnist Richard Cohen. Iako sigurno se mogu postaviti pitanja o tome zaslužuje li Cohen etiketu liberala i je li pošta Ako ga se opravdano smatra kolumnistom "lijevo orijentiranim", Cohen se sam nastoji razlikovati od škola mišljenja koje su više povezane s političkom desnicom, bez obzira jesu li takve razlike opravdane ili ne.

U posljednje vrijeme Cohen je napadao predsjednika Obamu u vezi s uporabom ili neupotrebom vojne sile u Siriji. Cohen opetovano inzistira na tome da Sjedinjene Države tamo moraju "učiniti više" vojno. Čini se da je manje zabrinut oko toga u kojem bi obliku trebala biti dodatna vojna akcija ili kako bi takva akcija funkcionirala, osim da pokuša odagnati bilo kakvu percepciju da je ono što ima na umu nešto poput skupe nesreće prethodne administracije u Iraku.

In stupcu ranije ovog mjeseca, Cohen je napisao: “Rat Georgea W. Busha bio je lekcija svima nama. Ali od početka sirijske krize, nitko zdrav nije predlagao da se sve ponovi. Umjesto toga, prijedlog je bio rano intervenirati i pokušati izbjeći krvoproliće i humanitarnu katastrofu koja je rezultirala.”

Stupac se kasnije ponovno poziva na "prijedlog", ali čitatelju je prepušteno da nagađa od čega se "prijedlog" sastoji, osim da to nekako znači "učiniti više" od onoga što Sjedinjene Države sada vojno čine.

U stupac tri tjedna kasnije, Cohen je rekao da "nitko značajan nikada nije javno predložio slanje značajnog broja američkih vojnika na Bliski istok." Čineći to, morao je eksplicitno isključiti bivšeg republikanskog predsjedničkog kandidata i sadašnjeg predsjednika Senatskog odbora za oružane snage Johna McCaina, kao i senatora Lindseyja Grahama (a Cohen je doista trebao spomenuti i druge) iz svojih tvrdnji o tome što razumni i dosljedni ljudi imaju ili nisu predlagali.

Naposljetku, u istom stupcu saznajemo što je "prijedlog": prema Cohenu, on se sastoji od "uspostavljanja zone zabrane leta kako bi se prizemljili Assadovi borbeni brodovi i možda pucanje ili dva na ključno vladino postrojenje."

Koncept zone zabrane leta, ili bolje rečeno, samo termin „zona zabrane leta“, postao je popularan način da se pozove na veću upotrebu vojne sile, a da se pritom ne govori u korist novog kopnenog rata i također zvuči kao da pozivatelj ima konkretan i dobro osmišljen prijedlog, čak i ako on ne radi. Poput mnogih drugih koji su se pridržavali termina "zona zabrane letenja", Cohen ne nudi nikakve pojedinosti o tome što bi takva operacija podrazumijevala i ne daje naznake da se ikada potrudio razmišljati o takvim detaljima.

Unatoč istaknutosti bačvastih bombi koje su snage sirijskog režima bacale iz helikoptera, većina krvoprolića koje je režim prouzročio došla je iz kopnenih operacija, uključujući gađanje urbanih četvrti topništvom s kopna. Zona zabrane leta može biti koristan način da se pomogne u zaštiti dobro uspostavljenih i prijateljskih snaga na zemlji od napada neprijateljskih zračnih snaga, kao što je to bio slučaj u prošlosti u iračkom Kurdistanu, ali to nije situacija u Siriji uopće.

Tko bi kontrolirao tlo ispod zone zabrane leta u Siriji? Ako to nije vojska sirijskog režima, ili značajne zapadne kopnene snage, tko je to? Jedna od onih avetinjskih snaga naoružanih sirijskih “umjerenjaka”? Ili možda Front Al-Nusra? Ili što je najgore, možda ISIS, koji nema zračne snage i kojeg Cohen, začudo, niti ne spominje u svojoj kolumni, osim usputnog spominjanja prošlih aktivnosti u Iraku. Takav propust predstavlja nevjerojatno kratkovidan način za bilo koga da se pozabavi bilo kojim pitanjem sigurnosne politike u Siriji danas.

Cohen se upušta u još jednu omiljenu taktiku onih koji žele fulminirati o sadašnjoj politici prema Siriji, a da ne moraju ponuditi nikakvu učinkovitu alternativu: ustvrditi da bi se golemi problemi izbjegli da se samo ranije vodila drugačija politika. Cohen piše da bi se, da je njegov “prijedlog” usvojen “u ranoj fazi”, moglo izbjeći “više od 300,000 sirijskih smrti” i raseljavanje milijuna izbjeglica.

Ali kao i mnogi drugi koji su gurali ovu protučinjeničnu hipotezu, on ne nudi nikakav razlog za vjerovanje da bi čimbenici koji su sirijski rat učinili krvavim kaosom bili manje relevantni i manje posljedični prije nekoliko godina nego što su sada. Postojale bi iste razlike i nepovjerenje između sirijskog režima i većine sirijskog stanovništva, iste sektaške podjele, iste slabosti i nedostaci "umjerenih" u okruženju građanskog rata, iste višestruke i presijecajuće linije sukoba , i ista politička kultura koja je u pozadini cijele zavrzlame.

Protučinjenično je postalo paravan koji skriva nedostatak analize. I komično je apsurdno sugerirati da bi "možda pucanje ili dva u državnu instalaciju" pomoglo u spašavanju života koji se broje u stotinama tisuća.

Za liberalne intervencioniste, velika crna mrlja koju nekako treba objasniti je zapadna intervencija u Libiji, slučaj gdje je liberalno/humanitarno intervencionističko gledište, barem na trenutak, pokrenulo politiku Obamine administracije. U Libiji nakon intervencije vlada kaos u kojem su mnogi životi izgubljeni i ugroženi, ne samo izravno u kontinuiranom građanskom ratu, već i zbog posljedica prelijevanja kaosa.

Ljudi i materijal iz post-Gaddafijeve Libije bili su čimbenici u terorizmu i nasilju u većem dijelu Sjeverne Afrike i Bliskog istoka, a Libija je mjesto izvan Iraka i Sirije gdje ISIS danas najvjerojatnije može zahtijevati organizacijsku prisutnost, a ne samo inspirativnu . I sve je to dodatak užasnoj poruci koja je poslana drugim odmetničkim režimima kada su zapadne vlade iskoristile priliku da svrgnu vođu koji je, putem mirnog dogovora, odustao od svojih programa nekonvencionalnog oružja i svoje upletenosti u međunarodni terorizam.

Cohen ponavlja često izgovaranu tvrdnju da je intervencija spriječila ono što bi bio siguran genocid u istočnoj Libiji. Bez obzira koliko se često ova tvrdnja ponavlja, još uvijek nema razloga vjerovati u nju. Muammar Gaddafi je svakako jasno dao do znanja da se želi oštro obračunati s onima koji su digli oružje protiv njegovog režima, ali ne postoji ništa drugo u onome što je rekao, i što je još važnije u onome što je učinio, što bi sugeriralo da je širi genocid bio neizbježan.

Gadafi je bio na vlasti četiri desetljeća i imao je dovoljno prilika počiniti genocid da je htio, uključujući i rane faze pobune koja je bila u tijeku u vrijeme intervencije.

Što se tiče Libije, Cohen se trudi objasniti da ne bismo trebali brkati njegovo gledište s gledištem neokonzervativaca koji mijenjaju režim. Promjena režima i demokratizacija nisu bile svrha intervencije u Libiji, kaže. Pa, to je točno u smislu onoga što su Obamina administracija i druge zapadne vlade javno deklarirale kao svoju svrhu, ali što je drugo osim promjene režima, praktično i logično, moglo biti završna igra ove operacije?

Ako je Gadafi doista bio, Cohenovim riječima, "psihopat" i "luđak" koji je bio usmjeren na genocid, kako bi stvari mogle završiti samo zaustavljanjem napredovanja režima na jednoj bojišnici zapadno od Bengazija? Kako bi priča mogla završiti i Zapad uopće početi tvrditi da je uspjela za svoju operaciju osim ako to nije značilo, zahvaljujući zapadnim zračnim napadima na režimske snage, urušavanje pozicije režima sve dok netko diktatora ne ubije u jarku?

Što se tiče libijskog pitanja, Cohen nastoji obraniti Hillary Clinton od kritika njezina glavnog protukandidata Bernieja Sandersa. Obrana je usredotočena na ideju kako je intervencija navodno bila usmjerena na sprječavanje genocida, a ne na promjenu režima, ali Cohen također čudno uspoređuje Sandersa s, od svih ljudi, Tedom Cruzom.

U Cohenovoj verziji, stavovi Sandersa i Cruza o Libiji, te obojice, kao i Baracka Obame o Siriji, sastoje se od pristupa “ne činiti ništa” koji ne obraća dovoljno pozornosti na živote neamerikanaca. Čovjek se pita na kojem je planetu Cohen boravio dok je sva retorika o Siriji punila američki eter posljednjih mjeseci, s obzirom na to da je Cruzov najizrazitiji prijedlog o vojnoj sili u Siriji bio poziv na “tepih bombardiranje”. To svakako ne zvuči kao Bernie Sanders, ili kao Barack Obama što se toga tiče, čak i ako je Cruz govorio o gađanju ISIS-a, a ne Assadovog režima.

Cohen ima nedosljedan način odmjeravanja života Amerikanaca i neamerikanaca, ovisno o tome koji argument pokušava iznijeti. Na nekim mjestima skida svoju međunarodnu humanitarnu kapu i čini se da pridaje mnogo veću vrijednost američkim životima, kao kad napominje da "nijedan Amerikanac nije umro u kampanji bombardiranja Libije", a ne govori ništa o smrtonosnom kaosu nakon intervencije. Ili kada piše, imajući na umu Siriju posebno i nerealno, o potrebi da se intervenira kako bi se "bez male ili nikakve cijene za nas u američkim životima."

No čini se da drugdje u istim stupcima ponovno stavlja kapu na glavu i ne daje prednost američkim životima. Obamu je osudio zbog procjena koje je predsjednik dao na nedavnom sastanku s novinarima o vjerojatnim američkim žrtvama koje bi proizašle iz proširenih kopnenih operacija na Bliskom istoku. Čak je i udario predsjednika jer je govorio o njegovim posjetima bolnici Walter Reed sa osakaćenim veteranima koji su izgubili udove i o tome kako mogućnost slanja postrojbi u bitku i dovođenja do još takvih žrtava mora snažno utjecati na odluke bilo kojeg sadašnjeg predsjednika.

Cohenov komentar o ovome je: “Život predstavlja znatne izbore. I u Parizu su izgubljeni udovi.”

Taj posljednji komentar sugerira usporedbu između žrtava međunarodnog terorizma i onih u vojnim operacijama koje su vođene u ime borbe protiv terorizma, iako da Cohen izračuna, možda mu se ne bi svidio rezultat. (Opet, možda ga ne bi bilo briga, s obzirom na to kako je njegovo nedavno pisanje o Siriji bilo usko fokusirano na borbu protiv Assadovog režima, isključujući bilo kakvu zabrinutost za ISIS ili terorizam, kao i najuskogrudniji sunitski Arabljanin Zaljeva. )

Čak je i broj mrtvih djeda svih međunarodnih terorističkih incidenata, 9. rujna, nadmašen američkim smrtnim slučajevima u ratu u Iraku, koji je javna uzbuna zbog terorizma nakon 11. rujna politički omogućila.

Posljednja primjedba o ratu u Iraku i Cohenu. Unatoč njegovoj težnji da se razlikuje od neokonzervativaca i usprkos svom distanciranju od "iračkog rata Georgea W. Busha", Cohen očito nije izvukao pouke iz tog rata.

Cohen je podržavao invaziju na Irak. Kasnije nakon rata se pokvario, on kao i mnogi drugi koji su podržavali invaziju upotrijebio izgovor "da sam samo znao". pokušati objasniti tu podršku. Ali kao i mnogi od tih drugih, uključujući mnoge kongresne demokrate koji su glasovali za rezoluciju o ratu, biti prevaren javnim obrazloženjem Bushove administracije za rat nije bio razlog zašto su ga podržali.

U Cohenovom slučaju, on je prije rata izričito prepoznao koliko je ta logika slaba, ali je unatoč tome i dalje podržavao pokretanje rata. Njegovo prijeratno stajalište izravno je proturječilo njegovim kasnijim nastojanjima da pronađe isprike.

In stupcu malo prije invazije u ožujku 2003., Cohen je napisao: “Priznajem vam da se uoči ovog rata Busheva administracija poskliznula, spotaknula i pala ničice. Iznosi neodržive, nedokazane argumente. Oscilirao je od razoružanja do promjene režima do uvođenja demokracije u arapski svijet. Povezao je Husseina s Al Qaidom iako takva veza nije utvrđena. Upozorio je na neizbježan irački nuklearni program, iako se čini da to nije slučaj.” Pa ipak, rekao je Cohen, rat je bio neophodan jer "ponekad mir nije bolji."

U pozadini ove pozicije nalazio se jedan od najgorih atributa liberalnog intervencionizma, a to je prisila na velike geste, uključujući vrlo skupe i destruktivne geste, u osnovi zato što dok gledate loše stvari koje se događaju u svijetu, daje vam toplinu u trbuhu. činite takve geste protiv loših stvari, bez obzira na to koliko je to logičan slučaj za to i bez obzira na to koliko skupi ili neučinkoviti rezultati mogu biti.

U mjeri u kojoj Barack Obama dobiva ciglene palice od Richarda Cohena jer ne pada na ovaj način razmišljanja, ili bolje rečeno emocija, on dobro služi zemlji.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)