Kongresno kritikovanje Irana

Američki Kongres, koji je još uvijek u ropstvu izraelskih vođa i neokonzervativaca, naveo je terorizam Islamske države kao izgovor za obuzdavanje putovanja u Iran iako Iran nema ništa s ISIS-om ili drugim sunitskim džihadistima, za razliku od Saudijske Arabije i država Perzijskog zaljeva koje su bile izostavljen s popisa, primjećuje bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Obamina administracija je izrazila svoju namjeru da napravi potrebnu korekciju, iako samo djelomičnu, u vrlo manjkavom i krivo usmjerenom dijelu zakona koji je bio emocionalni odgovor na strahove od terorizma i koji će učiniti malo ili ništa za postizanje navedenog cilja. Zakon, koji je bio pokretač sveobuhvatnog zakona o potrošnji koji je predsjednik Obama potpisao prije tjedan dana u petak, selektivno poništava dio programa ukidanja viza prema kojem građani nekih zemalja ne moraju prolaziti kroz dugotrajan proces dobivanja vizu prije posjeta Sjedinjenim Državama radi turizma ili posla.

Iran nije jedna od tih zemalja, ali će njegovi ekonomski interesi biti neizravno pogođeni. Državni tajnik Kerry rekao je Iranu pismo iranskom ministru vanjskih poslova da će administracija upotrijebiti svoje ovlasti za izuzeće i druge zakonske alate kako bi spriječila da nova pravila o vizama budu u suprotnosti s odredbama o ublažavanju sankcija nedavnog sporazuma o ograničavanju iranskog nuklearnog programa.

Otprilike jedina dobra stvar u vezi s novim zakonodavstvom je to što implicitno priznaje da je ranija histerija oko izbjeglica i strah od terorista u njihovoj sredini bila neumjesna. Nitko od poznatih stranih terorista koji su ušli u Sjedinjene Države nije došao ovamo kao izbjeglica.

Ali odmah treba primijetiti da niti jedan od tih terorista nije zadržan time što su morali podnijeti zahtjev za vizu. To vrijedi, među ostalima, za ženu umiješanu u pucnjavu u San Bernardinu, incident koji je vjerojatno više od bilo kojeg drugog pridonio trenutačnim emocijama i strahovima u Sjedinjenim Državama od terorizma.

Zakon o vizama još je jedna od mjera koje se s vremena na vrijeme provode dok se visak javnih emocija njiše naprijed-natrag prema tome koliko je vremena prošlo od posljednjeg zastrašujućeg terorističkog incidenta. Ako se takav incident dogodio nedavno, političari žure s donošenjem mjera u ime sigurnosti čak i ako one ugrožavaju druge vrijednosti poput građanskih sloboda ili jednakog tretmana pred zakonom.

Što više vremena prolazi bez incidenata, vrijednosti poput privatnosti i slobodnog kretanja ponovno se potvrđuju. Rezultat je ista vrsta nedosljednosti njihanja klatna kao također vidimo uz politički tretman nadzora i prikupljanja komunikacijskih podataka.

Čak i da su se zahtjevi za vizu pokazali puno boljim sredstvom za otkrivanje terorista nego što su zapravo bili, novi zakon cilja u pogrešnom smjeru. Mjera ukida bezvizni režim putovanja u Sjedinjene Države za ljude koji su posjetili Iran, Irak, Sudan ili Siriju ili imaju državljanstvo (koje može biti uz američko državljanstvo).

Da bismo vidjeli koliko je ovaj popis pogrešno usmjeren, možemo se podsjetiti odakle su došli otmičari 9. rujna. Petnaest ih je bilo iz Saudijske Arabije, dvoje iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, te po jedan iz Egipta i Libanona. Obojica strijelaca iz San Bernardina imaju obiteljsko podrijetlo iz Pakistana, a žena, ona koja nije bila američka državljanka, očito je provela vrijeme radikalizirajući se u Saudijskoj Arabiji.

Thomas Erdbrink, in članak na mjeri u New York Times, prikladno primjećuje: "Točno zašto je Iran uključen na popis nije jasno, budući da je on neprijatelj Islamske države, militantne ekstremističke skupine optužene za organiziranje ili poticanje napada" koji su u pozadini trenutnih strahova.

Možda bi se moglo pokušati konstruirati obrazloženje na temelju službeni popis državnih sponzora terorizma, uz dodatak Iraka jer je on dom tzv. Islamske države ili ISIS-a. Ali državno sponzorstvo terorizma nije ovdje problem. Obrazac prošlih terorista koji dolaze iz Saudijske Arabije, Pakistana ili UAE, od kojih nijedan nije na popisu, ima manje veze s izravnim sponzoriranjem terorizma od strane vlada nego s radikalizirajućim utjecajima unutar društava u tim zemljama.

Osim toga, američki popis državnih sponzora dugo je bio politički iskvarena izjava u kojoj se zemlje pomiču s popisa ili s njega iz razloga koji imaju malo ili nimalo veze s terorizmom. Kuba je, primjerice, maknuta s popisa tek ove godine, kao pratnja obnovi diplomatskih odnosa sa Sjedinjenim Državama, iako je prošlo mnogo godina otkako je Kuba učinila nešto što bi se uvjerljivo moglo opisati kao sponzoriranje terorizma.

Iran se više ne bavi onom vrstom ekstrateritorijalnih aktivnosti koje su mu nekoć legitimno priskrbile mjesto na popisu; obrazloženje za njegovo zadržavanje ima veze uglavnom s odnosima Irana s određenim skupinama koje su na ono što Washington smatra pogrešnom stranom određenih regionalnih sukoba i koje sigurno nemaju monopol nad korištenjem terorizma povezanog s tim sukobima.

S obzirom na to kako funkcionira reciprocitet u ukidanju zahtjeva za vizu, učinak novog zakona osjetit će se daleko izvan određenih skupina koje su izravno navedene u zakonu. Budući da će europski građani koji su putovali u jednu od navedenih zemalja ili koji također imaju državljanstvo jedne od tih zemalja izgubiti svoju povlasticu bez vize za putovanje u Sjedinjene Države, može se očekivati ​​da će europske vlade povući odgovarajuću povlasticu iz SAD-a. građana koji spadaju u iste kategorije.

To znači da će se građani SAD-a s obiteljskim vezama s Iranom, Irakom, Sudanom ili Sirijom koji su tamo otputovali u posjet rodbini suočiti s viznim zahtjevima koje njihovi sugrađani nemaju. A to zapravo znači različit tretman različitih građana SAD-a zbog njihovog etničkog podrijetla.

Zatim, tu je i pitanje mogućeg kršenja nuklearnog sporazuma s Iranom. Vrlo je vjerojatno da će, osim ako američka administracija ne može upotrijebiti svoje ovlasti za provedbu zakona na način koji će poništiti ovaj učinak, mnogi europski i azijski poslovni ljudi izbjegavati putovanja u Iran, bez obzira na atraktivnost potencijalnih poslovnih dogovora tamo, ako su takvi putovanje bi značilo gubitak njihove trenutne mogućnosti da bez viza putuju u Sjedinjene Države i time umanjilo njihovu sposobnost da ovdje postignu još veće poslove.

Taj bi se učinak dogodio čak i bez aktiviranja faktora reciprociteta. Ekonomske implikacije za Iran, za koji je sklapanje poslova sa stranim poslovnim interesima važan dio njegovih nada u gospodarski oporavak, ozbiljne su.

Posebna odredba u Zajednički sveobuhvatni plan djelovanja, odnosno iranskog nuklearnog sporazuma, u pitanju je obveza Sjedinjenih Američkih Država i Europljana da se “suzdrže od bilo kakve politike koja je posebno namijenjena izravnom i nepovoljnom utjecaju na normalizaciju trgovinskih i gospodarskih odnosa s Iranom”.

Obrazloženje, naravno, za tvrdnju da novi zakon ne krši tu obvezu je da je namjera novog zakona zaštita od terorizma, a ne nanošenje štete trgovinskim i gospodarskim odnosima. Ali onda to dovodi do pitanja zašto je Iran stavljen na vrlo uži popis zemalja u zakonu iako nema valjanog razloga vjerovati da postoji bilo kakva povezanost između prethodnog putovanja u Iran i veće šanse da se radi o teroristu, a posebno veće šanse od onih koji su putovali u mnoge druge zemlje koje nisu na popisu.

Odgovor na pitanje koje postavlja Erdbrink jest da je napad na Iran politički još uvijek u modi u Washingtonu, baš kao što je bio i u godinama koje su prethodile pregovorima o JCPOA-i, a posebno dok se pregovaralo o sporazumu. Ubod Irana u zakonodavstvu o vizama još je jedan korak u naporima da se Iran održi izoliranim i ekonomski osakaćenim. Iranci stoga imaju pravo na kršenje JCPOA-e.

To zauzvrat pokreće šire pitanje budućnosti nuklearnog sporazuma i kako bi ga njegovi neprijatelji još mogli uništiti. Do sada je Iran akumulirao snažnu evidenciju usklađenosti, ne samo s JCPOA-om već i s preliminarnim sporazumom koji mu je prethodio, što znači da je evidencija usklađenosti duga već više od dvije godine.

Iran ubrzano ispunjava svoje preostale obveze prema JCPOA-i u smislu rastavljanja infrastrukture, smanjenja zaliha i tako dalje. Iranski vrhovni vođa opetovano je dao sve naznake da, iako dijeli s iranskim tvrdolinijašima zabrinutost oko toga što će širi odnos sa Zapadom, sa svom infuzijom kulture i ideja koje bi to podrazumijevalo, značiti za Islamsku Republiku, neće dopustiti tvrdolinijaši ubijaju sam nuklearni sporazum.

Ne može se s toliko sigurnosti govoriti o tvrdolinijašima na našoj vlastitoj strani, odakle je vjerojatnije da dolazi do kršenja sporazuma. Političke snage u Washingtonu, pod jakim utjecajem druge strane vlade, koje su uložile goleme napore pokušavajući ubiti sporazum dok je još bilo na koncu njegovo odobrenje u Kongresu, nisu odustale. Još uvijek traže načine da ubiju sporazum čak i nakon usvajanja.

Jedna od taktika kojom se pokušava to učiniti jest poticanje iranske aktivnosti u drugim područjima. Testovi balističkih projektila bili su jedno od takvih područja, iako takvi testovi nemaju nikakve veze s obvezama prema nuklearnom sporazumu, Iran živi u susjedstvu gdje, posebno s obzirom na njegovo iskustvo da je bio na udaru raketnih salvi tijekom Iransko-iračkog rata , iranske balističke rakete bit će neizbježna stvarnost, i sve dok je nuklearni sporazum na snazi, nikada neće biti nuklearne bojeve glave ni na jednom iranskom projektilu.

Barem jednako velika taktika za protivnike sporazuma bit će poticanje mjera od strane Sjedinjenih Država, posebice gospodarskih sankcija ili koraka koji, poput pitanja viza, također imaju štetne gospodarske učinke, koji idu toliko daleko da krše barem duh ako ne i slovo sporazuma da će Irancima u jednom trenutku biti toliko dosta da će sporazum proglasiti ništavnim.

Obamina administracija, ako učini sve što zakonito može učiniti kako bi spriječila protivnike da dođu do te točke, djelovat će u ime neširenja nuklearnog naoružanja iu ime sigurnosnih interesa SAD-a.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)