Globalna tjeskoba zbog američkog fetiša tajnosti

S dosegom američkog nadzora koji je sada globalan i s američkom vojskom raspoređenom po cijelom svijetu, bijes zbog neviđenog obračuna predsjednika Obame sa zviždačima koji otkrivaju zloporabe i zločine američke vlade postao je internacionalan, kao što pokazuje ovo norveško mišljenje Victora Wallisa.

Autor: Victor Wallis

Što su zločini države ekstremniji, to ih država više nastoji obaviti velom tajne. Što je veća tajnovitost i prateće laži, to je uloga zviždača sve važnija, a država osvetoljubivija u potjeri za njima.

Zviždači su ljudi koji počinju kao lojalni službenici države. Njihove iluzije o navodnoj moralnoj agendi države i iskrenosti vlastite patriotske predanosti čine ih još više šokiranima kada otkriju dokaze o nedjelu države.

Plakat podrške Pvt. Bradley Manning, postavljen u sustav metroa Washington DC.

Plakat podrške Pvt. Bradley Manning, postavljen u sustav metroa Washington DC.

S obzirom na ekstremnu koncentraciju oružja (kao i mogućnosti nadzora) u rukama države i s obzirom na raspoloženje države da primijeni takve resurse čak i protiv nenasilnih masovnih pokreta, vrsta prebjega koju prakticiraju zviždači opcija dostupna vojsci i Obavještajni operativci na svim razinama ključni su za svaki mogući trijumf narodnih snaga nad vladajućom klasom.

Zviždači stoga ne samo da posramljuju vladu, remete njezinu politiku i (pod pretpostavkom odgovarajućeg širenja) obrazuju građanstvo; oni su također vjesnici šireg raspada kapitalističke države i poretka koji ona brani. Djelujući uglavnom izolirano i uz veliki rizik za sebe, oni utjelovljuju uvjerenje ili barem nadu da osnovna pristojnost ima univerzalnije utemeljenje od bilo koje moguće sheme ugnjetavanja.

Glavna kratkoročna funkcija zviždanja je obrazovna. Pokazuje nedemokratski karakter režima čije tajne odaje; stoga je bitan sastojak istraživačkog novinarstva. Dokumenti koje iznosi u javnost dopiru do javnosti preko onih koji se bave takvim novinarstvom, kojima vlada potom prijeti kaznenim progonom ukoliko ne otkriju svoje izvore.

Novost Wikileaksa je što je omogućio novi oblik zaštite anonimnosti izvora. To je, zajedno s mogućnošću elektroničkog prijenosa, učinilo potencijal za otkrivanje većim nego ikad prije. To objašnjava nevjerojatnu činjenicu da američka vlada podiže drakonske optužbe protiv nekoga tko nije samo primatelj, a ne "curilac" osjetljivih informacija, već netko tko čak nije ni državljanin niti stanovnik Sjedinjenih Država Julian Assange .

Otkrivanje je posebno neugodno kada dokumentira činjenicu da su vladini dužnosnici lagali. Direktor Središnje obavještajne službe lagao je pod prisegom Kongresu SAD-a, što je kazneno djelo za koje nikada nije procesuiran, kada je zanijekao da Agencija za nacionalnu sigurnost nadzire komunikacije cjelokupnog američkog stanovništva.

Ova laž bila je kulminacijski događaj u odluci Edwarda Snowdena da se oglasi. Kao što svi znamo, naravno, Snowden je taj koji je tada kriminaliziran od strane vlade. To je paralelno s iskustvom Johna Kiriakoua, koji je javno potvrdio, na temelju saznanja iz prve ruke, da je CIA prakticirala mučenje waterboardingom. Kiriakou je tada postao jedini vladin dužnosnik koji je procesuiran i zatvoren u vezi s CIA-om i vojnom praksom mučenja.

Rasprava o zviždačima dosegla je desetke milijuna gledatelja kada su predsjednički kandidati Demokratske stranke upitani (13. listopada) za mišljenje o Snowdenu. Hillary Clinton lažno je tvrdila da je mogao koristiti uspostavljene kanale za prijenos svojih otkrića o pretjeranom nadzoru, vjerojatno bez opasnosti za sebe.

Ovu tvrdnju opovrgava iskustvo prethodnih zviždača koji su zauzeli upravo takav pristup. Jedan od njih, Thomas Drake, ispričao je svoju priču dva dana kasnije, na konferenciji za novinare koju je ignorirala većina korporativnih medija (video), koji je organiziran u ime još jednog zviždača, Jeffreya Sterlinga, koji je nedavno započeo kaznu od 42 mjeseca zatvora zbog osude za "špijunažu".

Ono što je Sterling učinio bilo je izvješće Odboru američkog Senata za obavještajne poslove o kontraproduktivnom pokušaju CIA-e (2000.) da iranskim znanstvenicima dostavi pogrešne tehnološke podatke. Ono za što je procesuiran bili su njegovi naknadni razgovori sa New York Times novinar James Risen, iako o sadržaju tih razgovora nije bilo dokaza jer je Risen odbio svjedočiti.

Sterlingova priča ispričana je u a pismo od svoje supruge, tražeći predsjedničko pomilovanje od Obame. Sterling je otpušten iz CIA-e 2002. nakon što je podnio tužbu protiv agencije zbog rasne diskriminacije (epizoda o kojoj je Risen napisao vijest). Nakon Risenove knjige Ratno stanje (2006.) izašao, FBI je pretresao Sterlingov dom, ali on je uhićen tek više od četiri godine kasnije pod predsjednikom Obamom (2011.).

Najnoviji zviždač, koji dokumenti “normalizacija atentata” putem ratovanja dronovima, mudro nastoji ostati anoniman. Američka vlada sigurno će poduzeti sve moguće korake da mu uđe u trag.

Posao zviždača, kao i njihova osobna sigurnost, očito je pitanje koje nadilazi nacionalne granice. Potpora američkim zviždačima morat će biti globalna kao i doseg politike i oružja koje razotkrivaju.

Victor Wallis glavni je urednik časopisa Socijalizam i demokracija. [Ovo je izvorni tekst kolumne (napisane 20. listopada) objavljene na norveškom web mjestu radikalportal.no.]