Omiljena točka razgovora službenog Washingtona je da je sirijski predsjednik Assad "magnet za terorizam" koji stoga mora biti uklonjen, ali to je stav koji se ne odnosi na druge čelnike koje napadaju teroristi. Trezvenija procjena vidjela bi Assada kao nužan dio rješenja, kaže Lawrence Davidson.
Autor Lawrence Davidson
Evo kakva je situacija u Siriji kako ja to vidim: Rusija gleda dalekosežno i želi stabilnost u Siriji nakon ISIS-a. Francuska i Sjedinjene Države gledaju kratkoročno i zapravo nemaju ostvarive planove za buduću stabilnost Sirije. Čini se da je Turska malo razmišljala o budućnosti Sirije. Ankara bi mogla biti voljna vidjeti beskonačni kaos u Siriji ako to šteti Assadovom režimu s jedne strane i Kurdima s druge strane.
Rusi su možda jedina zainteresirana strana za dugoročnu političku stabilnost Sirije. Zasigurno nema sumnje da je predsjednik Vladimir Putin odlučniji od zapadnih čelnika djelovati u skladu s činjenicom da razne takozvane "umjerene" stranke koje se protive Assadovom režimu ne mogu surađivati i da se ta pogreška ne može ispraviti mamcima iz Sjedinjenih Država. Države. Za Ruse ova činjenica čini vladu u Damasku jedinim izvorom buduće stabilnosti.
Sirijski predsjednik Bashar al-Assad ispred plakata svog pokojnog oca Hafeza Assada.
Ovo razumijevanje, a ne nostalgija za sovjetskim razdobljem, navelo je Rusiju da podrži režim predsjednika Bashara al-Assada, koji ima funkcionalnu vladu, stalnu vojsku i lojalnost svake vjerske manjinske skupine u zemlji.
Neki bi mogli prigovoriti da su i Assad i Putin "diktatori" i "nasilnici" (usput, "nasilnici u odijelima" u američkoj vladi su prečesti). Ali to ne može poslužiti kao ozbiljan prigovor. Jedina alternativa pobjedi Damaska je višegodišnji građanski rat koji fragmentira zemlju u zone gospodara rata. Uz moguću iznimku Izraela, ovaj scenarij nije ni u čijem interesu, iako se čini da su čelnici Washingtona i Pariza previše politički ograničeni da bi djelovali na temelju te činjenice.
SAD i Francuska
Stoga se čini da ni SAD-u ni Francuskoj zapravo nije stalo do Sirije kao stabilne nacije. Nakon što se sadašnji vojni kapacitet ISIS-a eliminira, Washington i Pariz bi mogli tajno nastaviti podržavati građanski rat niske razine protiv Assadovog režima. U tom nastojanju će im pomoći Turska, Kurdi i Izrael. Rezultat će biti kontinuirano desetkovanje sirijskog stanovništva i fragmentacija njezina teritorija.
Kao da opravdava američku strategiju, predsjednik Barack Obama, s francuskim predsjednikom Francoisom Hollandeom, nedavno je hvalio da su Sjedinjene Države stajale na čelu "koalicije 65 zemalja" koja se bori protiv terorizma u Siriji. Ali ovo je šuplja tvrdnja. Većina tih zemalja članice su koalicije samo po imenu, a neke od njih, poput Saudijske Arabije i vlada zaljevskih država, igraju dvostruku igru. A onda je Obama odbacio Rusiju i Iran kao "isturene" i "koaliciju dvoje". Ipak, te su dvije zemlje najveća nada sirijske nacije za buduću stabilnost.
Činjenica je da je američka politika u Siriji bila gubitnička od samog početka samo zbog svog neprijateljstva prema Assadovoj vladi. Unatoč zračnoj kampanji protiv ISIS-a, Washington nema kopnenu komponentu niti bilo kakav odgovor na politički vakuum u Siriji. Oba dijela koja nedostaju nalaze se u savezu s Damaskom.
Odbijanje sklapanja tog saveza također je otvorilo Washington izgradnji neokonzervativnog političkog pritiska za povećanje američke vojne prisutnosti u tom području. Ali američke "čizme na zemlji" u Siriji su i opasna opcija, ali i nepotrebna. Čizme sirijske vlade mogu obaviti posao ako imaju odgovarajuću potporu. Podrška je stigla iz Rusije, Irana i Hezbollaha. Sjedinjene Države i njihova koalicija su ti koji su "ispadnici".
Turska veza
Nije lako objasniti tursko neprijateljstvo prema Damasku. Prije građanskog rata u Siriji dvije zemlje imale su dobre odnose. Onda se nešto promijenilo. Možda je bilo nešto tako glupo kao što je predsjednik Recep Tayyip Erdogan osobno uvrijedio predsjednika Assada jer je ovaj odlučio poslušati savjet Irana, a ne Turske na početku rata. Što god se dogodilo, poslalo je Ankaru u križarski rat protiv Assada.
Taj anti-Assadov način razmišljanja vjerojatno je pozadinska priča nedavne nesmotrene turske odluke da obori ruski ratni zrakoplov koji je djelovao kao podrška sirijskim vladinim trupama blizu turske granice.
Turci kažu da je ruski avion zalutao u turski zračni prostor. Rusi to negiraju. Turci tvrde da su pokušali komunicirati s ruskim zrakoplovom kako bi ga upozorili da ode. Kad nije reagirao, uništili su ga.
Pokojnog turskog premijera rekao je Ahmet Davutoglu Ankara "nije znala nacionalnost zrakoplova koji je oboren dok Moskva nije objavila da je ruski." Ova je izjava iskreno nevjerojatna s obzirom na to da ju je Davutoglu nadovezao priznanjem da se Turska požalila Rusiji zbog vojnih letova upravo u ovom graničnom području. Također je ustvrdio da i ruske i sirijske operacije u ovoj regiji sjeverne Sirije trebaju prestati jer ISIS tamo nije prisutan. Ova tvrdnja nema smisla, budući da je cilj Damaska ponovno potvrditi autoritet vlade porazom naoružanih pobunjenika bez obzira na njihovu organizacijsku pripadnost.
Teško je reći govore li Turci istinu o upadu u njihov zračni prostor. Većina njihovih dokaza, poput snimljenih turskih upozorenja ruskom zrakoplovu, lako se izmišlja. No, na kraju krajeva nije bitno je li zrakoplov prešao granicu. Nije bilo potrebe da ga oborimo.
If ruski mlažnjak zalutao u turski zračni prostor, postojao bi niz opcija. Turci su mogli biti vrlo sigurni da ruski zrakoplov nije imao neprijateljske namjere prema njihovoj zemlji, te su trebali pretpostaviti, radi minimiziranja bilo kakvih posljedica, da se nije mislilo na provokaciju s ruske strane.
Drugim riječima, Turci su se trebali ponašati kao da je navodni prelet bio greška. Turci su tada mogli pratiti ruski zrakoplov na način da ga vrate u sirijski zračni prostor i popratili incident službenim protestom Moskvi. Umjesto toga napravili su najgori mogući izbor i srušili avion. Sada i Ankara i Washington viču o pravu Turske da brani svoj teritorij unatoč činjenici da ruski zrakoplov nikada nije predstavljao nikakvu prijetnju.
U svom krvoproliću, raseljavanju stanovništva i teroru koji je pratio sirijski građanski rat, najmanja strana bila je sirijski narod i njegova budućnost. ISIS, ili barem njegova sadašnja infrastruktura, na kraju će biti uništen. Međutim, iako je to uništenje nužno, ono je nedovoljan ishod jer ne osigurava dugoročnu stabilnost.
Trenutno se taj vitalni sastojak može opskrbiti samo ponovnim uspostavljanjem reda od strane Damaska. Ljudima u Washingtonu, Parizu i Ankari to se možda neće svidjeti, ali oni nisu ti koji se suočavaju s budućnošću anarhije. I doista, što više budu stajali na putu Damasku, to će veći kaos pomoći stvoriti.
Lawrence Davidson je profesor povijesti na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Autor je Foreign Policy Inc.: Privatiziranje američkog nacionalnog interesa;　Američka Palestina: popularne i službene percepcije od Balfoura do izraelske državnosti, Te Islamski fundamentalizam.
Pojam hegemonije SAD-a proizvod je kombiniranih ciljeva karijerne vojske, vojnoindustrijskog kompleksa, neokonzervativaca i CIA-e. Ovo četveroglavo čudovište sustavno je kršilo načela američkog ustava, međunarodnog prava, Nürnberških presedana i obveza SAD-a prema Povelji Ujedinjenih naroda. Njihovi su ciljevi ostvareni u tajnosti iu suprotnosti sa željama običnih Amerikanaca. .
AMERIČKI MIT O SVJETSKOJ HEGEMONIJE U NAČINU DEZINTEGRACIJE
SAD je za mnoge gajio viziju svjetske hegemonije
desetljeća. Ovaj mit je dominirao javnošću SAD-a
unutar i izvan službenih političkih i medijskih krugova. Jedan od
istaknute niti ovog pogleda na svijet jest da SAD
može raditi što god hoće, kad god hoće. Ovo iznosi
vrsta arogancije koja nikad nije bila opravdana.
To je u velikoj mjeri zbog politike trenutne i
prošlost "neocons" ima zasluge. Duboko je ukorijenjena u Amerikancu
politička psiha. SAD su pobijedile u dva svjetska rata
20. stoljeća (dok Rusija nije učinila ništa?). Samo
Amerika zbog svoje neotuđive nadmoći (vrijednosti?
itd.) je možda mogao spasiti svijet kako se kaže.
I samo SAD može spasiti svijet.
Ili tako glasi mit.
U slučaju Sirije jasno je da Amerika i
njegove države klijenti (aka "saveznici") ne vode u
svi. “Hvaliti se” kao što mora. Rusija je u tome
vrijeme vođa i što se događa u Siriji
(i drugdje) ne ovisi samo o Amerikancima
oružja, ali u središnjem dijelu na ruski
politika i djelovanje.
Nedavno su američki mediji i tzv
"stručnjaci" su likovali u velikoj glasnoći o
kolaps sirijske vlade. Ovo je postalo
ne samo politika izvan sumnje za tzv
“razumni” promatrači ali svojevrsni izmišljeni
"činjenica." Pitanje, rečeno je jednom, nije bilo hoće li
“Assad mora otići”, ali što bi Amerika učinila
kad je otišao. I to se pretpostavljalo
biti vrlo brzo.
Zašto nitko u Washingtonu ili Izraelu nikada
računati na akcije Rusije? To samo po sebi
ostaje misterij.
Ne samo da Amerika odgovara svojima
često smrtonosna mješavina domaćih pritisaka, ali
drugi narodi čine isto u pogledu svojih
domaće stvarnosti.
Nakon terorističkog napada 13. studenog u
Pariz, postojalo je jedinstvo kakvog je malo u Americi
može u potpunosti shvatiti. Političke stranke iz
ljevica do krajnje desnice bile su ujedinjene da ako
djelovati kao potpora Assadu, mora
biti učinjeno. Čak i vođa Francuske
ekstremno desna stranka Marie la Peine šokirala je an
Američki intervjuer sasvim jasno kaže
s kojim bi, naravno, bio voljan raditi
Assad. (Intervju je naglo prekinut
od strane anketara.)
Iako je francuski predsjednik otišao na
Bijelu kuću i stati uz Baracka Obamu
strane, odmah je otišao u Moskvu—
u MOSKVU – na sastanak s njezinim predsjednikom,
Vladimir Putin. Dok Francuska možda nema
otići sa svime što je želio, na što je u biti pristao
slijediti vodstvo Moskve.
Čitajući rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a
o Siriji od 20,2015. studenog XNUMX., Francuz
odluka koja je jednoglasno donesena,
Rusija je zadržala svoje vodstvo sa Sigurnošću
Potpora Vijeća za provođenje njegove politike potpore
od Assada.
Odličan članak Lawrencea Davidsona pruža
dubina. Njegove izjave su provjerene.
Ne pretendira na predviđanje rezultata.
Rusija nema hegemonijsku kontrolu nad svijetom
događaja ali je svakako jasno da su njegovi postupci
izdubili su ogromnu rupu u Amerikancu
mit.
(Usput, ovaj mit o američkoj svjetskoj hegemoniji je
živ i zdrav u SAD-u. Brojevi
— oružja itd. — može utješiti kreatore politike, ali
slanje topovnjača u kineske vode ne dokazuje
jako puno ako uopće išta.)
Čvrsto preporučujem da Vijeće sigurnosti
Rezoluciju detaljno pročitati. Nalazi se na Vijeću
web stranicu.
—-Peter Loeb, Boston, MA, SAD
Marie Le Pen je žena.
Ovo je dovoljno velika greška da dovodi u pitanje sve ostalo što ste tvrdili.
Francuska ima svakakve imperijalne planove za Siriju, iako sam siguran da bi Assad bio voljan biti marioneta i Francuska bi surađivala s njim.
Hvala na ispravku Jay.
Marie Le Pen (sic) bila je glas prevoditelja.
– Peter Loeb
Činjenica je da su turski F16 čekali ruski avion. SAD su im dale svoju putanju leta. Znali su točno gdje će ruski avion biti u to vrijeme. Bila je to namjerna provokacija.
Izrael, Turska i sve zaljevske monarhije žele da Assad ode. Oni ne žele stabilnu Siriju. US je lutka koja glumi za ove gospodare. Dokle su moćni pali?
Assad je pravi izbor za stabilnost u regiji. Šokantno je da bi ista zemlja koja je uklonila Saddama Husseina i dopustila svrgavanje Mubaraka željela ukloniti i Assada.
Dana 24. studenog 2015. F-16 turskih zračnih snaga oborili su ruski bombarder Suhoj Su-24M u blizini sirijsko-turske granice. Pilot je ustrijeljen u zraku dok je skakao padobranom prema zemlji od strane sirijskih turkmenskih pobunjenika.
Turkmenska skupina djelovala je pod zapovjedništvom Alparslana Çelika, turskog državljanina i navodno člana Sivih vukova.
\https://www.youtube.com/watch?v=ymKnnMJjtFA
Sivi vukovi (turski: Bozkurtlar) su turska neofašistička organizacija, paravojno i terorističko krilo desničarske Stranke nacionalističkog pokreta (MHP) u Turskoj.
https://www.youtube.com/watch?v=ymKnnMJjtFA
Zanimljiv članak.
Jedan mali detalj. Nikada nije bilo potrebno nagovoriti ruski avion da se vrati u Siriju.
Letio je preko malog “prsta” Turske, širokog nekoliko kilometara.
Automatski se vratio u Siriju nakon 17 sekundi.
Točno, Turska je očito čekala i tražila razlog da obori ruski avion.
Kao što su Rusi istaknuli, F16 je mnogo brži i vjerojatno je mogao sustići ruski avion – iako, naravno, ne unutar onog prsta Turske preko kojeg su Rusi bili 17 sekundi.
Davidson je ovdje napravio iznenađujuće veliku pogrešku.