Ratovi koje pokreću neokonzervativci na Bliskom istoku pokrenuli su demografski plimni val u Europi, dolazak izbjeglica iz Sirije, Iraka, Afganistana, Libije i drugih ratom razorenih zemalja. Unatoč političkom otporu, ova će poplava neizbježno preoblikovati etnički karakter kontinenta, kaže Lawrence Davidson.
Autor Lawrence Davidson
Kad biste se vratili u Europu 1900. godine i pitali obrazovane građane da opišu idealno političko uređenje, ono što bi vam u glavnim crtama predstavili jest homogena nacionalna država: Francuska za Francuze, Njemačka za Nijemce, Italija za Talijane i Kao. Naveli bi iznimke, ali bi ih opisali kao nestabilne.
Na primjer, u to je vrijeme Austro-Ugarsko Carstvo bilo, etnički, vrlo raznoliko mjesto, ali je bilo politički nemirno. Kad dođe Prvi svjetski rat, etničke želje za samoupravom i neovisnošću pomogle bi rasturiti ovo multinacionalno carstvo s europskim središtem. Istina, čak i one države koje su se smatrale etnički ujedinjenima bile su sastavljene od mnogih regionalnih pogleda i dijalekata, ali trvenja koja su ta izazivala obično su bila dovoljno mala da dopuste idealu homogenosti da prevlada. Etnički jedinstvena nacionalna država bila je gotovo svačija “idealna država”.
Ovaj standard homogenosti počeo se rušiti nakon Drugog svjetskog rata. Nakon ovog rata, strana carstva kojima su upravljale mnoge europske homogene države su se povlačila, a za njima je došao niz novih nacija u Africi, Aziji i na Bliskom istoku. Istodobno, učinak kraja carstva na europske nacije bio je erodiranje njihovog vlastitog homogenog statusa.
Na primjer, kada je Velika Britanija uspostavila Commonwealth kao zamjenu za carstvo, dopustila je slobodnije useljavanje u Englesku za građane Commonwealtha. Rezultat je bio priljev obojenih ljudi iz bivših britanskih kolonija u Africi, Indiji, Pakistanu i na Karibima.
Slično se dogodilo i kada se raspadalo francusko carstvo. S njegovom propašću mnogi Sjevernoafrikanci, kao i vijetnamski katolici, otišli su u Francusku. Kasnije će Turci odlaziti u Njemačku, što je preferencija koja je odražavala bliske odnose između Berlina i ugašenog Osmanskog Carstva.
Zatim je došlo do formiranja Europske unije (EU) 1993. godine, koja olakšao protok radne snage preko europskih granica. Sada građani jedne države članice EU-a mogu ići raditi u bilo koju drugu državu članicu. Drugim riječima, 20 ili 30 godina nakon Drugog svjetskog rata označilo je početak kraja zapadne homogene države.
Izbjeglička kriza
Sada možda svjedočimo završnoj fazi te smrti. Sadašnja izbjeglička kriza koja je posljedica ratova koji bjesne u Iraku, Siriji, Afganistanu, Jemenu i Libiji, među ostalim mjestima na Bliskom istoku, pokrenula je milijune raseljenih ljudi. Mnoge od tih izbjeglica idu prema Europi.
Dok je u početku većina čelnika Europske unije pokazala određenu volju prihvatiti znatan broj izbjeglica, snažan otpor Mađarske, Rumunjske, Slovačke i Češke uzrokovao je pauzu u naporima. Ovo je bio predvidljiv trenutak. Sve postojeće populacije, čak i one relativno raznolike, boje se da će njihove kulturne norme i ekonomske prednosti biti ugrožene velikim valovima novih imigranata.
U krajnjem slučaju, nalazimo ideološki i vjerski definirane nacije poput arapskih zaljevskih država i navodno zapadnjačkog Izraela (koji je i sam proizvod silne invazije izbjeglica na Palestinu) koje odbijaju primiti bilo koju od sadašnjih izbjeglica. Čak iu zemlji kao što su Sjedinjene Države, koja je povijesno izgrađena na priljevu raznolikog stanovništva, politički je teško otvoriti granice novim izbjeglicama u potrebi. U početku, najavljujući spremnost da dopusti ulazak neugodno malom broju od 10,000 izbjeglica, Washington je taj broj povećao na 100,000 od sada do 2017. godine.
Vraćamo se na europsku scenu, pritisci koji sada rastu na granicama na kraju je rezultiralo u odluci EU-a, navodno obvezujućoj za svih njezinih 28 država članica, da se ubrza proces provjere prijema izbjeglica i distribuira prihvaćeni broj po zemljama EU-a. Još uvijek nije jasno koliko će ih na kraju biti dopušteno ući u Europu.
Ako su europski čelnici pametni u tome, ići će dalje od pukih simboličnih brojeva. Ako nisu, tada će na njihovim granicama biti koncentracijski logori i eventualno nasilje koje će obilježiti mračno razdoblje u njihovim navodnim civiliziranim povijestima. Kontrolirani ili ne, na kraju će mnoge izbjeglice vjerojatno pronaći put.
Ironična pravda
Ima ironične pravde u ovoj perspektivi. Uostalom, ratovi koji su mnoge iščupali iz korijena bili su potaknuta zapadnom intervencijom na Bliskom istoku. Za invaziju Iraka 2003. možemo zahvaliti Georgeu W. Bushu i njegovim neokonzervativnim kolegama (zajedno s britanskim saveznicima). Taj skup akcija oslobodio je sile koje su kasnije raselile ljude koji čine većinu današnjih izbjeglica.
Tome se može dodati i intervencija NATO-a u građanskom ratu u Libiji 2011. godine, u kojoj su prednjačile Francuska, Italija i SAD. Ova akcija je produžila anarhiju u toj zemlji i jedan je od razloga što 300,000 ljudi pokušao samo 2015. godine preploviti Sredozemno more u smjeru Europe. Najmanje 2,500 njih umrlo je u pokušaju.
To je svjedočanstvo činjenice da prosječan građanin ima malo znanja i manje interesa za vanjsku politiku svoje nacije nego malo tko u Europi i SAD-u prepoznati, još manje priznati, odgovornost za sadašnju katastrofu.
Stanovništvo u zapadnoj i središnjoj Europi mijenja se u smjeru raznolikosti u posljednjih 70 godina, a stanovništvo Sjedinjenih Država više ili manje dosljedno od osnutka nacije. Zajedno s raznolikošću dolazi komplementarna, iako možda postupnija, promjena u kulturi.
Nasuprot ovom povijesnom trendu je činjenica da je antiimigrantski otpor među etabliranim nacionalnim stanovništvom gotovo zadana pozicija. Međutim, ovo je kao pljuvanje u vjetar. Dugoročno gledano, evolucija populacija kreće se od homogenosti prema raznolikosti. Samo je pitanje koliko će proces trajati.
Dakle, iz svakog kuta, etičkog kao i povijesnog, način na koji se može pristupiti sadašnjoj izbjegličkoj krizi jest dopustiti, na kontroliran, ali primjeren način, priljev onih koji sada bježe od razaranja invazije i građanskog rata.
Pritom bismo trebali prihvatiti nestanak homogene države. Bilo da se radi o Njemačkoj, Francuskoj, Mađarskoj, Izraelu ili Burmi, koncept je povijesno neodrživ i niti podiže niti održava naše civilizacijske standarde. Umjesto toga melje ih u prah nehumane ksenofobije.
Lawrence Davidson je profesor povijesti na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Autor je Foreign Policy Inc.: Privatiziranje američkog nacionalnog interesa; Američka Palestina: popularne i službene percepcije od Balfoura do izraelske državnosti, Te Islamski fundamentalizam.
G. Davidson: Iznimno poštujem vaše analize na consortiumnews. U slučaju ovog eseja, mislim da ste zanemarili vrlo važan aspekt problema s kojim se suočavaju europske nacije: priljev muslimanske vjere. Ponuda Njemačke da primi 800,000 imigranata vjerojatno nije altruistična, kao ni ponuda Saudijske Arabije da izgradi 200 džamija u Njemačkoj, a apsurdno je zamisliti da mnogi od izbjeglica ili migranata nemaju veze s europskim državama i SAD-om. . Oni ne bježe od represivnih vlada. bježe od ratova koje su potaknule zapadne sile. Dok se SAD grozi džihadista koji prelaze granicu iz Meksika i Kanade, koliko desetaka tisuća njih zapravo preplavljuje Europu i koliki je postotak sunita? Čak i ako su većina šijitski Sirijci, nije li dobra ideja pomoći im da se učvrste u Europi?
Dragi Lawrence Davidson,
Ova orkestrirana "migracija" ciničan je odgovor na želju koju su europski narodi izrazili tijekom izbora za Europski parlament 2014. godine. Unatoč svakodnevnom ispiranju mozga, građani su glasali da snažno odbace 1) nametnutu nacionalnu političku elitu, masovnu imigraciju kulturno drugačijeg podrijetla i 2) njihove nadnacionalne upravitelje, EU birokraciju i trojku koja se od tada pokazala kao politički prozor NATO-a.
Paragon globalnog upravljanja, birokrat Peter Sutherland, posebni predstavnik UN-a za međunarodnu migraciju, otvoreno je rekao: “EU nikada nije bila “samo trgovina”. Od početka se radilo o integraciji naroda. (…)”. Usluženi smo!
Nije namjerno neznanje – MSM agitprop se ne može kriviti za nas – ili nedostatak interesa prosječnih građana Europe koji je dopustio da se te američke igre igraju. Njihov rasplet bio je i jest svjedočanstvo truleži unutar institucija i njihovih slugu, koje smo mi građani Europe ostavili. zahvaljujući kome?
Ako se moglo obrisati pod sa sadašnjim francuskim predsjednikom i u kalendar njegove podložnosti upisivati jednu po jednu zrakoplovnu nesreću, njegov je prethodnik iznevjerio narodno “NE” tijekom referenduma o Lisabonskom ugovoru i reintegrirao Francusku u NATO. S prijateljima poput njih građani ne trebaju neprijatelje.
Ovo namjerno uništavanje europske kulture i naroda je zločin i služi samo ambicijama svjetske hegemonije jedne zemlje: Vašoj.
Svjedoci smo, u ovoj izbjegličkoj krizi, još jednog stapanja/asimilacije različitih kultura.
Je li ovo oblik evolucije ili rastakanja/destilacije grupa ljudi?
Jesu li zapadne etničke države obuhvaćene “stranim etničkim skupinama”? (Pad europskog zapovijedanja i kontrole svijeta?)
Većina čovječanstva na zemlji su obojeni ljudi, ali Okrutna kolonijalna vlast rođena u Europi održava političku, vojnu i ekonomsku kontrolu nad ogromnim milijardama ljudskih života.
Uz to, nikada nisu pokazali nikakvu grižnju savjesti da poštuju život umjesto gomilanja bogatstva – čak i po cijenu života. (pobjedniku ide plijen (Osvajanja).
Pet stotina godina nakon Magellanovog obilaženja uspostavljena je europska vlast (superiornost) nad zemljom i nikada nije bilo suštinskog mira.
"Srce ljudsko je varljivo i očajnički zločesto, tko to može znati?"
Vrijeme ide dalje….
Da, Dore Gold i cionistički huškači trljaju ruke od veselja, jer će im to pomoći u njihovom planu zavade i osvajanja Yinona.
Zadnjih pet rečenica eseja profesora Davidsona pomaže u definiranju desničarskih nacionalističkih sklonosti. Sarah Palin i rođenje politike Tea Party i/ili objašnjenje Donalda Trumpsa (do sada) vode u predsjedničkim anketama GOP-a.
Naš razvikani "Iznimnost" je Albatros oko našeg vrata. Što prije, kao nacija, uzmemo k srcu ove osvježavajuće riječi pape Franje: “Mi, ljudi ovog kontinenta, ne bojimo se stranaca, jer je većina nas nekoć bila stranci– to prije ćemo... Bit ćemo ponovno ujedinjeni (ili više ujedinjeni?) kao nacija.
Prvo se moramo kloniti etosa 'Vratimo svoju zemlju natrag' koji izaziva podjele. Mora postojati, kao što je MLK predložio, "revolucija vrijednosti". Duboka, objektivna studija njegovog govora "Izvan Vijetnama" bila je predugo zanemarena. Nudi mnoga rješenja iz ovog dugog nacionalnog pada u nejedinstvo i gubitak pozitivnog smjera. “Poslušati zavodljive duhove i nauke đavolske” – kako je opisao apostol Pavao.
Hvala vam, profesore Davidson. Nadam se da će vaš esej doprijeti do mnogih, mnogih srca i umova.
Dragi Lawrence Davidson, nadamo se da ćeš ostaviti ključeve ispod otirača i dopustiti nam da preuredimo tvoju kuću i promijenimo njezina pravila. Ne biste trebali vidjeti nikakvu neugodnost u tome budući da to zagovarate za druge.
Jadna stara Europa – plaća cijenu toga što je američki kućni pas.
Bijele zemlje uništavaju same sebe.