Koliko je Izrael bio blizu bombardiranju Irana?

Bivši izraelski ministar obrane Ehud Barak tvrdi da je Izrael bio spreman bombardirati Iran nekoliko puta posljednjih godina, ali je stalno nailazio na otpor unutarnje vlade. Ali ovo novo izvješće može biti samo dio kontinuirane igre geopolitičkih kokošaka, kaže Gareth Porter za Middle East Eye.

Gareth Porter

Sada su se pojavili novi dokazi od bivšeg izraelskog ministra obrane Ehuda Baraka da je Izrael bio blizu napada na Iran tri puta u proteklih nekoliko godina – ako vjerujete čemu “glavni" novinarstvo izvijestio o priči. Ali ne treba vjerovati.

Najnovija priča samo je nastavak lukavog trika koji su izvele izraelske administracije od Ehuda Olmerta do Benjamina Netanyahua kako bi uvjerile svijet da ozbiljno razmišljaju o ratu protiv Irana kako bi ih pritisnule da uvedu paralizirajuće sankcije protiv Irana, ako ne vojni sukob s njim.

Izraelski ministar obrane Ehud Barak sastao se s državnom tajnicom Condoleezzom Rice 2007.

Postoje čak i vrlo jaki posredni dokazi da je Obamina administracija svjesno igrala svoju ulogu u "rutini dobar/loš policajac" s Izraelcima zbog tobožnje izraelske ratne prijetnje do početka 2012. kako bi utjecala na politike drugih država prema Iranu i stekla političku moć na Iran.

Najnovija epizoda u naizgled beskrajnoj priči o izraelskoj prijetnji ratom uslijedila je nakon što su u Izraelu emitirani Barakovi intervjui za novu biografiju. The New York Times' Javila se Jodi Rudoren da je u tim intervjuima Barak svojim biografima otkrio nove pojedinosti o tome koliko je Izrael bio blizu napada na Iran.

Barak je rekao da su on i Netanyahu bili spremni napasti Iran svake godine, ali tvrdi da je uvijek nešto pošlo po zlu. Barak se osvrnuo na tri različite epizode od 2010. do 2012. u kojima su on i Netanyahu navodno manevrirali kako bi izveli zračni napad na iranski nuklearni program. No, bliži pogled na Barakove tvrdnje pokazuje da u stvarnosti ni Barak ni Netanyahu nisu bili spremni ući u rat protiv Irana.

Jedna od epizoda dogodila se 2010. godine kada je Netanyahu naredio izraelskoj vojsci da stavi izraelske snage u najviše moguće stanje pripravnosti rezervirano za pripremu za stvarni rat, samo da bi bio frustriran odbijanjem načelnika stožera izraelske vojske Aškenazija da izvrši naredbu. Ali izraelski televizijski program o toj epizodi emitiran je u televizijskom specijalu 2012.predložio” da naredba nije bila zamišljena kao uvod u rat.

Iako televizijskom računu nije bilo dopušteno navesti datum epizode, ona je u skladu s onim što se dogodilo 17. svibnja 2010., kada su turski premijer Recep Tayyip Erdogan i brazilski predsjednik Luiz Inacio Da Silva postigli sporazum s Iranom o “gorivu swap” posao. smatrao Netanyahu dogovor kao manevar za izbacivanje iz kolosijeka novog sporazuma Vijeća sigurnosti UN-a o sankcijama, ali vlada toga dana nije objavila nikakvu javnu izjavu.

Barak je u izraelskom programu zanijekao da su on i Netanyahu namjeravali izvršiti stvarni napad, što je impliciralo da je to trebao biti kratkoročni blef kako bi se osiguralo da će sporazum o sankcijama proći. Aškenazino protivljenje naredbi nije bilo u tome što je namjeravala uvesti Izrael u rat, već u tome što je lako mogla izazvati vojni odgovor Irana.

I Barak i Ashkenazi su se složili oko programa, i štoviše, da izraelska vojska nema sposobnost izvesti uspješan napad na Iran bez uplitanja SAD-a. Taj je sporazum odražavao široki konsenzus unutar izraelske sigurnosne elite da Izrael ne može izvesti uspješnu operaciju protiv Irana bez punog angažmana Sjedinjenih Država.

Ipak, ta je elita vjerovala da je prijetnja neophodna kako bi se izvršio pritisak na ostatak svijeta da djeluje na Iran. Kao što mi je Yossi Alpher, bivši Barakov pomoćnik, rekao 2012., većina umirovljenih službenika za nacionalnu sigurnost u potpunosti se protivila napadu na Iran, ali su šutjeli jer su htjeli “pokvariti Bibijev uspješan hvalisanje”.

Druga epizoda na koju se Barak poziva u svojim intervjuima uključuje njegov zahtjev da Sjedinjene Države odgode zajedničku vojnu vježbu planiranu za proljeće 2012., za koju sada kaže da je učinio kako bi mogao narediti napad na Iran tijekom tog razdoblja bez impliciranja Sjedinjene Države u odluci. Ali odgoda je najavljena sredinom siječnja 2012., u dovoljno vremena da Barak isplanira napad na Iran - ako je to doista ono što su on i Netanyahu namjeravali. Umjesto toga, to se nije dogodilo, a Barak ne nudi pravo objašnjenje, komentirajući da "još uvijek nisu uspjeli pronaći pravi trenutak".

Obamina administracija se pretvarala da je zabrinuta zbog Netanyahuove spremnosti na napad. Ali Obama se zapravo poigravao s izraelskom strategijom kako bi prikupio podršku za agresivniji režim sankcija i zatim izvršio pritisak na Iran da uđe u pregovore s ciljem zatvaranja svog programa obogaćivanja.

Gary Samore, Obamin savjetnik za oružje za masovno uništenje, otvoreno je zagovarao ideju prije preuzimanja tog posla da bi Sjedinjene Države trebale iskoristiti izraelsku prijetnju napadom na Iran kako bi izvršile pritisak na Irance oko njihovog nuklearnog programa. Na simpoziju Sveučilišta Harvard u rujnu 2008. Samore je mišljenja da sljedeća administracija ne bi željela “djelovati na način koji isključuje [izraelsku] prijetnju, jer prijetnju koristimo kao politički instrument”.

Politika Obamine administracije prema Iranu jasno je rano i često primjenjivala strategiju Samorea. Nekoliko tjedana nakon njegova dolaska u Bijelu kuću, 1. travnja 2009., Obamin ministar obrane Robert Gates i zapovjednik CENTCOM-a David Petraeus oboje komentirao javno da je Izrael bio obvezan napasti Iran u roku od najviše nekoliko godina, osim ako Iran ne posustane u njegovom nuklearnom programu.

A sredinom studenog 2009. Obama je poslao Dennis Ross i Jeffrey Bader iz osoblja Bijele kuće uputili su se u Peking kako bi upozorili Kineze da Sjedinjene Države ne mogu još dugo obuzdavati Izrael od napada na Iran ako Vijeće sigurnosti ne usvoji snažan paket strogih ekonomskih sankcija protiv Irana.

To diplomatsko iskorištavanje izraelske prijetnje došlo je sedam mjeseci nakon Haaretza izvijestio u svibnju 2009. da je direktor CIA-e Leon Panetta upravo dobio obvezu Netanyahua i Baraka da neće poduzeti vojnu akciju bez prethodnog savjetovanja s Washingtonom. Ta je obveza odražavala stvarnost koju je većina viših dužnosnika nacionalne sigurnosti prihvatila – da bi Izrael mogao napasti Iran bez suradnje SAD-a.

Ono što se dogodilo krajem 2011. i početkom 2012. bila je rutina "dobar policajac/loš policajac" Panette i Baraka u povijesnoj raskrižju kada su Sjedinjene Države i Izrael blisko surađivali u strategiji da se u Vijeću sigurnosti UN-a odobre sankcije protiv Irana. dok je vršio pritisak na Iran da započne pregovore o svom programu obogaćivanja.

Panettina uloga u rutini bila je kršenje ruku zbog navodnih indikacija da Izrael namjerava izvesti napad u proljeće. Ali Panettin intervju s Davidom Ignatiusom početkom veljače 2012. u kojem je upozorio na "veliku vjerojatnost" izraelskog napada u "travnju, svibnju ili lipnju" uključivao je jasnu odaju da je stvarna svrha njegovog upozorenja steći diplomatski utjecaj na Iran. Sugerirao je Irancima da postoje dva načina za "odvratiti Izraelce od takvog napada": ili bi Iran mogao započeti ozbiljne pregovore o svom nuklearnom programu ili bi Sjedinjene Države mogle pojačati vlastite kibernetičke napade na Iran.

Kasnije te godine, naravno, Obama će dramatično prekinuti s Netanyahuovom strategijom. Ali unatoč tom jasnom pokazatelju početkom 2012. da je Panetta igrao igru ​​koja je odgovarala interesima obiju administracija, potrošači svjetskih komercijalnih medija bili su dovedeni do uvjerenja da su Barak i Netanyahu na rubu rata.

Sam Barak još uvijek širi tu istu podgrijanu, očito lažnu priču o skorom ratu-ratu s Iranom. I kao još jedan pokazatelj u kojoj mjeri mediji papagajski ponavljaju izraelsku liniju o Iranu, oni to i danas izvještavaju kao neupitnu činjenicu.

Gareth Porter nezavisni je istraživački novinar i dobitnik nagrade Gellhorn za novinarstvo 2012. Autor je novoobjavljenih Proizvedena kriza: neispričana priča o iranskom nuklearnom strahu. [Ovaj se članak prvi put pojavio na Middle East Eye, http://www.middleeasteye.net/columns/ehud-barak-s-tales-near-war-iran-conceal-real-story-720924589]