Iran-nuklearni izbor

Mnogi republikanci usprotivit će se iransko-nuklearnom sporazumu kako bi diskreditirali predsjednika Obamu, a neki će demokrati podleći pritisku iz Izraela, ali krajnji izbor je hoće li politika i pritisak nadjačati interes svijeta u ograničavanju iranskog nuklearnog programa, piše bivši analitičar CIA-e Paul R. .Stup.

Paul R. Pillar

Završetak sporazuma o ograničavanju iranskog nuklearnog programa stavlja oštro olakšanje u izbor za sve koji se uključe u tu temu, a posebno za američki Kongres, koji će imati priliku prihvatiti ili odbiti dogovor.

Nestalo je bilo kakvog smislenog zezanja o tome koliko dobro pregovarači rade svoj posao. Nestale su beskrajne spekulativne permutacije o tome kako se različita pitanja mogu riješiti. Nestalo je nagađanja o tome kako će nacrt koji je bio okvirni sporazum najavljen u travnju biti dopunjen detaljnim uvjetima. Pitanje je svedeno na jednostavan i lako razumljiv oblik: radi se o izboru između upravo najavljenog sporazuma i nikakvog sporazuma o iranskom nuklearnom programu.

Predsjednik Barack Obama, s potpredsjednikom Joeom Bidenom, najavljuje potpisivanje iransko-nuklearnog sporazuma 14. srpnja 2015. (Fotografija Bijele kuće)

Napokon možemo prijeći dalje od sterilne retorike o dobrim i lošim poslovima i praznog klišeja da je nikakav dogovor bolji od lošeg dogovora. Usporedba između ovog sporazuma i nikakvog sporazuma je ono što određuje je li sporazum loš ili dobar. Dobar posao je onaj koji je bolji od neposlova; loš posao je onaj koji je gori.

It uvijek je bila fantazija taj "bolji dogovor" nego što proizlazi iz tih pregovora nekako bi bilo moguće. Zbog duge, mukotrpne prirode pregovora koji su završili u Beču i produljivanja rokova ideja da se moglo izvući nešto "bolje" od Iranaca čini se još fantazmagoričnijom. Svijest o tome da je još pet zemalja osim Sjedinjenih Država i Irana potpisnica ovog sporazuma, te da su se neki od najnovijih teških pregovora odvijali unutar P5+1, trebala bi dodatno odbaciti ovu ideju.

Alternativa sporazumu, tj. bez sporazuma, značila bi da nema ograničenja iranskog nuklearnog programa izvan osnovnih obveza koje se odnose na Iran kao stranku Sporazuma o neširenju nuklearnog oružja. To bi značilo da Iran može vrtjeti centrifuga koliko hoće. To bi značilo da bi Iran mogao slobodno obogaćivati ​​urana koliko želi, do razine obogaćenja koju god želi. To bi značilo da Iran može konfigurirati nuklearne reaktore kako god želi bez obzira na to koliko plutonija proizvodi. To bi značilo kraj međunarodnog nadzora i inspekcije bez presedana. To bi značilo odbacivanje najrestriktivnijeg režima za koji je ijedna država ikada pregovarala da se postavi na vlastiti nuklearni program.

Nevjerojatno je kako bi, upravo na pitanjima na koja mnogi protivnici bilo kakvog sporazuma s Iranom tvrde da se fokusiraju, stvari bile mnogo gore ako bi postigli svoj cilj ubijanja sporazuma. Ako je navodni problem, na primjer, to što je Iranu dopušteno da ima previše infrastrukture za obogaćivanje, bilo bi gore pod alternativom da nema sporazuma, u kojem bi Iran mogao proširiti tu infrastrukturu bez ograničenja.

Ili, ako je problem to što bi određena ograničenja bila obvezujuća samo desetak godina, bilo bi još gore pod alternativom bez sporazuma, u kojoj bi bilo nula godina ograničenja. I tako dalje.

Kako neizbježno zamagljivanje oko ovog sporazuma slijedi tijekom sljedećih tjedana, javnost i Kongres moraju se podsjetiti na to što je točno izbor i koliko je taj izbor jednostavan i jasan usprkos zamagljivanju.

A oni koji se raspravljaju ili glasaju protiv sporazuma trebaju odgovarati za ono što zapravo tvrde ili glasaju za. Trebalo bi ih natjerati da objasne ostatku zemlje zašto, koji god bili pravi razlozi njihova protivljenja, podržavaju korak koji ne samo da bi uništio najbolju šansu da se osigura da iranski nuklearni program ostane miran, već bi također ukloniti posebna ograničenja i nadzor kojem je taj program sada predmet. Trebalo bi ih natjerati da objasne zašto, nakon svojih beskrajnih uzbuna oko iranske nuklearne aktivnosti, podržavaju korak koji bi pokrenuo tu aktivnost.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)