Vrijeđanje iranskog dostojanstva

Američki neokonzervativci ponovno su na poslu ponižavajući sporazum o ograničavanju iranskog nuklearnog programa kako bi se održao na životu neokonski san o bombama-bombama-bombardiranju Irana. A uvrede imaju učinak vrijeđajući iransko dostojanstvo i stvarajući trvenja među pregovaračima, piše Trita Parsi.

Autor: Trita Parsi

Postoji nekoliko koncepata koji su tako važni, a opet pogrešno shvaćeni i ne uzeti u obzir u objašnjavanju međunarodnih poslova kao što je dostojanstvo. Objasniti što se upravo sada događa u Beču u nuklearnim pregovorima između Irana i stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a plus Njemačke gotovo je nemoguće ako se ova kritična varijabla ne uzme u obzir.

S američke strane, ograničenja pregovarača često se objašnjavaju domaćim političkim ograničenjima. Ta su ograničenja, pak, uglavnom ukorijenjena u kontradiktornim interesima različitih skupina i frakcija unutar američkog političkog sustava. Dok se pojam dostojanstva čini stranim američkom narativu, on ipak postoji u konceptu, iako ne u nazivu.

Iranski vrhovni vođa Ali Khamenei maše okupljenima. (fotografija iranske vlade)

Postoji otpor, na primjer, prema prihvaćanju da su pregovori s Iranom i Sjedinjenim Državama i njihovim partnerima na ravnopravnoj osnovi. Jezik Sjedinjenih Država namjerno nastoji prikazati da su one supersila u jednadžbi, da imaju kontrolu, a da je Iran niža sila prisiljena na pokornost.

"Iranci znaju što moraju učiniti", izraz je koji često koriste zapadni dužnosnici. Narativ sugerira da Zapad odlučuje što će Iranu biti "dopušteno" učiniti, a što neće učiniti, i što će biti "dopušteno" zadržati u smislu nuklearne infrastrukture.

Ova osjetljivost Zapada posebno je vidljiva kada postoji percepcija jednakosti između Irana i Sjedinjenih Država. Kada je američki dužnosnik sugerirao da bi bilo nerealno očekivati ​​da Iran omogući neograničen pristup svojim vojnim lokacijama, budući da to ne bi učinila niti jedna zemlja, uključujući Sjedinjene Države, kritičari su odmah skočili na prijedlog da bi se Sjedinjene Države mogle staviti u istu kategoriju kao Iran.

Za Irance je najvažnije suprotno. Svaka sugestija da je neravnopravan s drugim stranama u pregovorima riskira potpuni kolaps diplomacije. Iranski ministar vanjskih poslova često se poziva na druge zemlje u pregovorima kao njegovi partneri, odražavajući jednakost. Nijedan američki diplomat ne bi koristio taj jezik iz istog razloga.

Ali nužnost očuvanja dostojanstva u samom je središtu i problema i rješenja u tekućim nuklearnim pregovorima.

Pitanje inspekcija iranskih vojnih lokacija primjer je toga. Od samog početka Iranci su jasno dali do znanja da su znali da je njihova provedba Dodatnog protokola i nametljivih inspekcija ključni element konačnog dogovora, Slično tome, u svom intervjuu s Thomasom Friedmanom u danima nakon postizanja okvirnog sporazuma u Švicarskoj, predsjednik Barack Obama opisao je kako će se točno pristupiti vojnim lokacijama.

Proces je proces upravljanog pristupa kako je predviđeno Dodatnim protokolom, s nekim dodatnim konfiguracijama. Nikada nije bilo naznaka potpuno nerealnog koncepta "bilo kada i bilo gdje".

Ubrzo nakon toga, državni tajnik John Kerry i ministar energetike Ernest Moniz izjavili su u intervjuima da pristup bi bilo “bilo kada, bilo gdje. ” Kritičari sporazuma s Iranom odmah skaču na priliku da od ovoga naprave novu američku crvenu liniju.

Nakon što je administracija počela pojašnjavati da će se upravljati pristupom, protivnici sporazuma optužili su Obaminu administraciju da je popustila iranskim zahtjevima. Predsjednik Odbora za vanjske poslove Senata, senator Bob Corker sada to naziva "razbijač dogovora".

Tako se pojavio narativ da Iran odustaje od svojih obveza da dopusti inspekcije vojnih lokacija. Ono što je zapravo već bilo dogovoreno sada se predstavlja kao zapadni diktat Iranu.

Iranska osjetljivost na dostojanstvo odmah je proradila. Iranski vrhovni vođa ajatolah Ali Khamenei rekao vojnim zapovjednicima u govoru da će se Iran oduprijeti pretjeranim zahtjevima i vrijeđanju njegova dostojanstva. Pristup vojnoj lokaciji i intervjui s iranskim nuklearnim znanstvenikom bili bi odbijeni, prenio je.

U stvarnosti, međutim, Iran je u prošlosti inspektorima omogućio pristup iranskim vojnim lokacijama u brojnim prilikama, i na nuklearnom frontu i, još češće, kao dio iranskih obveza prema sporazumu o Konvenciji o kemijskom oružju. Davanje pristupa vojnim lokacijama samo po sebi jest nije problem za irance.

Međutim, učiniti to ako je zahtjev predstavljen kao zahtjev je tabu jer krši dostojanstvo Irana. Slično tome, razgovori Međunarodne agencije za atomsku energiju s iranskim znanstvenicima mogli bi biti mogući, ali ne ako se prezentiraju ili vode kao ispitivanja. Iranski osjećaj dostojanstva ne bi dopustio iranskim pregovaračima da na to pristanu.

Na pitanje vremena ukidanja sankcija također utječe dostojanstvo. Važno je za iranski osjećaj dostojanstva i jednakosti da Zapad pokrene ukidanje sankcija istodobno sa svim mjerama koje Iran poduzima kako bi smanjio svoj nuklearni program. Kompromis koji je postignut podrazumijeva da Iranci počnu provoditi svoje obveze prema  konačni dogovor u isto vrijeme kada Sjedinjene Države pokreću proces ukidanja sankcija, iako je početni američki korak pružiti jamstva da će se sankcijama mahati određenog budućeg datuma.

Međutim, da se obje ove radnje odvijaju istovremeno, važno je načelo za Irance kako bi podržali i svoje dostojanstvo i osjećaj jednakosti.

Nitko ne zna hoće li se strane uspjeti dogovoriti. Međutim, ovdje u Beču u zraku se osjeća neizbježnost. U glavama većine nije pitanje hoće li biti dogovora, nego kada. Jedan od razloga za ovaj optimizam je da su složenost i težina bilo kojeg od poznatih preostalih problema daleko manji od poteškoća problema koji su već riješeni. Dvije su strane prešle više od pola udaljenosti.

Ali postoje i razlozi za vjerovanje da postoje i druga pitanja koja dijele dvije strane, a koja su držana u tajnosti. A ta pitanja vjerojatno imaju jake političke dimenzije. Ako je tako, dvije strane imaju snažan zajednički interes da ta pitanja drže podalje od javnosti upravo zato što će ih čimbenik dostojanstva učiniti još težim za rješavanje ako se o njima otvoreno razgovara.

Trita Parsi je autorica Jednokrevetna priča o kocki - Obaminoj diplomaciji s Iranom (Yale University Press, 2012.) . On tweeta na @tparsi. [Ovaj se članak prvi put pojavio na NationalInterest.org.]