Republikanci kritikuju predsjednika Obamu zbog zategnutih odnosa sa saudijskom kraljevskom obitelji i drugim šeicima Perzijskog zaljeva, ali odnosi SAD-a s tim monarsima bogatim naftom bili su napeti i prije, a s obzirom na njihovu potporu sunitskom terorizmu trebali bi biti još napetiji, kako objašnjava Jonathan Marshall.
Autor Jonathan Marshall
Najveća vijest o ovotjednom summitu predsjednika Baracka Obame s čelnicima Zaljeva bila je tko neće doći. Stručnjaci i kritičari opisali su nedolazak saudijskog kralja Salmana kao diplomatski šamar Obaminoj administraciji.
Predsjednik Barack Obama prolazi pored formacije vojne počasne garde tijekom ceremonije dolaska u međunarodnu zračnu luku King Khalid u Rijadu, Saudijska Arabija, 28. ožujka 2014. (službena fotografija Bijele kuće, Lawrence Jackson)
Različiti komentatori nagađali su da je kralj bio nezadovoljan pregovorima predsjednika Obame o obuzdavanju iranskih nuklearnih sposobnosti, njegovim neuspjesima da odlučno intervenira u Siriji i njegovim pozivom na domaće reforme u arapskom svijetu. Nekako, ostavljene neobjašnjene, te zabrinutosti nisu spriječile Salmana da srdačno pozdravi Obamu u siječnju.
Osvrćući se na kraljevu odluku da umjesto njega pošalje svog prijestolonasljednika, Senator John McCain, R-Arizona, rekao je za MSNBC, “To je pokazatelj nedostatka povjerenja koje Saudijci i drugi imaju. . . . Ova administracija smatra da na neki način može sklopiti sporazume s Iranom u cijeloj regiji kada te zemlje vide Iran kao izravnu prijetnju.”
Natrag u ožujku, McCain je slično pročitao Intervencija Saudijske Arabije u Jemenu signal je da “zemlje u regiji više nemaju povjerenja niti su voljne raditi sa Sjedinjenim Američkim Državama”. (Naravno, konzervativci su također optužili predsjednika Obamu za pokazivanje previše poštovanje prema Saudijskoj Arabiji. Nakon njegovog pristojnog naklona tadašnjem saudijskom kralju Abdullahu na summitu Grupe 20 2009., Washington Times je osudio Obaminu “šokantno iskazivanje odanosti stranom moćniku").
Gotovo nezapaženo usred svih ovih nagađanja o summitu bila je izjava autora Ministar vanjskih poslova Saudijske Arabije: “Ideja da je ovo prijezir jer kralj nije prisustvovao stvarno je neosnovana. Činjenica da naš prijestolonasljednik i zamjenik prijestolonasljednika prisustvuju događaju izvan Saudijske Arabije u isto vrijeme je bez presedana.” Možda 79-godišnji kralj, koji ima ozbiljne zdravstvene probleme, jednostavno nije želio letjeti više od 10,000 kilometara radi drugog sastanka s Obamom u pet mjeseci.
Prezirno ili ne, prijedlog da bi predsjednik SAD-a trebao promijeniti nacionalnu politiku kako bi zadovoljio stranog kralja je bizaran, posebice dolazi od političara koji nose američke zastave na reverima i evociraju američku iznimnost u svakoj prilici.
Jednako je sumnjiva sugestija da je predsjednik Obama neodgovorno dopustio da se američko-saudijski odnosi pogoršaju nakon godina bliskog prijateljstva. Ideja da su “više od 40 godina Sjedinjene Države hodale ruku pod ruku sa Saudijskom Arabijom kroz gustiš bliskoistočnih kriza”, u riječi dvojice znanstvenika s Brookingsa, jednostavno je besmislica.
Dvije su se zemlje opetovano sukobljavale u godinama otkako je naftni embargo predvođen Saudijskom Arabijom natjerao američke vozače da proklinju OPEC. Ti sporovi odražavaju duboke i dugotrajne razlike u percepcijama nacionalne sigurnosti, ljudskih prava i drugih interesa. Predsjednik Obama nije stvorio te razlike.
Uzmite u obzir godine Georgea W. Busha. Istina, Bushova administracija učinila je mnoge usluge Saudijskoj Arabiji nakon napada 9. rujna, uključujući klasificiranje 11 stranica kongresnog izvješća koje, prema jednom američkom dužnosniku, opisao je "izravnu uključenost viših [saudijskih] vladinih dužnosnika na koordiniran i metodičan način izravno u otmičare." Međutim, na mnogo načina, odnosi između Washingtona i Rijada pretrpjeli su gore napetosti pod Bushem nego danas.
Glavna točka prijepora, tada više nego danas, bila je sudbina Palestinaca. Abdullah je bio navodno šokiran neizmjernom potporom predsjednika Busha izraelskom premijeru Arielu Sharonu i uputio je svog veleposlanika da najvišim dužnosnicima Bijele kuće kaže da očekuju zamrzavanje odnosa: “Počevši od danas . . . vi [Amerikanci] idite svojim putem, ja [Saudijska Arabija] idem svojim putem. Od sada ćemo štititi naše nacionalne interese, bez obzira na to gdje su interesi Amerike u regiji.”
Abdullah je također rano raskinuo s Bushom protiveći se invaziji na Irak i, ironično, podupirući bolje odnose s Iranom. "Saudijska Arabija je postigla novi detant sa svojim tradicionalno neprijateljskim susjedom, Iranom, kojeg Sjedinjene Države još uvijek smatraju neprijateljskom silom", primijetili su novinari Washington Posta David Ottaway i Robert Kaiser početkom 2002.
Predsjednik Bush odbacio je zabrinutost Saudijske Arabije i izvršio invaziju na Irak godinu dana kasnije. U roku od mjesec dana, Saudijci su prisilili Washington da pristane na povući gotovo sve američke trupe iz njihove zemlje, dramatičan znak nezadovoljstva Rijada.
U međuvremenu, u Iraku, neupućene američke okupacijske snage postavile su proiranske šijite na čelo novog režima. Njegova naknadna represija nad mnogim sunitima dovela je do pobune među konzervativnim klericima Saudijske Arabije, koji su činili glavni dio baze moći kralja Abdullaha.
Prijavljena londonski Times, “Saudijski vjerski učenjaci izazvali su zaprepaštenje u Iraku i Iranu izdavanjem fetvi pozivajući na uništenje velikih šijitskih svetišta u Najafu i Karbali u Iraku, od kojih su neka već bombardirana. I dok istaknuti članovi vladajuće dinastije al-Saud redovito izražavaju gnušanje prema terorizmu, toleriraju se vodeće osobe unutar kraljevstva koje zagovaraju ekstremizam.”
Saudijci su ubrzo počeli financirati sunitski ustanak u Iraku, sa smrtonosnim rezultatima za američke trupe. Associated Press izvijestio 2006. da su saudijski građani "davali milijune dolara sunitskim pobunjenicima u Iraku i da se velik dio novca koristi za kupnju oružja, uključujući protuzračne projektile koji se ispaljuju s ramena." A Studija Centar za borbu protiv terorizma West Pointa utvrdio je da su više od 40 posto stranih pobunjenika al-Qaide koji se bore protiv američkih snaga u Iraku bili saudijski državljani.
Američko-saudijski odnosi nastavili su se pogoršavati početkom 2007., kada je kralj Abdullah javno osudio američku "nelegitimnu stranu okupaciju" Iraka. Prema Washington Postu tog ožujka, "kralj je navodno otkazao državnu večeru koju je Bush planirao održati u svoju čast sljedeći mjesec - iako službeno Bijela kuća kaže da nikakva večera nije zakazana."
Razlaz se s vremenom samo povećavao. U srpnju 2007. Helene Cooper iz The New York Timesa izvijestio da "dužnosnici Bushove administracije izražavaju sve veći bijes zbog, kako kažu, kontraproduktivne uloge Saudijske Arabije u ratu u Iraku."
Najviše je uznemirujuće što je administracija saznala da Saudijci potiču druge članice Vijeća za suradnju u Zaljevu da daju veću financijsku potporu pobunjenim sunitima u Iraku. Cooper je dodao: "Visoki dužnosnici Bushove administracije rekli su da će američka zabrinutost biti izražena sljedeći tjedan kada državna tajnica Condoleezza Rice i ministar obrane Robert M. Gates odu u rijetki zajednički posjet Jiddi, u Saudijskoj Arabiji."
Sažimajući stanje američko-saudijskih odnosa, Steve Clemons, direktor Američkog strateškog programa pri New America Foundation, rekao je da Busheva administracija "misli da se Saudijci više ne ponašaju kao dobri vazali", dok Saudijci "vide slabost, oni vide prazninu, i oni će ispuniti prazninu i pokrenuti vlastitu akciju.”
Tako su i učinili, a današnja krvoločna Islamska država, rođena iz ostataka Sadamove vojske i sunitske pobune koju financira Saudijska Arabija, rezultat je toga. u riječi veterana bliskoistočnog izvjestitelja Patricka Cockburna, “Saudijska Arabija stvorila je Frankensteinovo čudovište nad kojim ubrzano gubi kontrolu.”
S obzirom na ovu povijest, navodno omalovažavanje Saudijske Arabije prema Obaminoj administraciji doista je malo pivo. Sjećanja u Washingtonu moraju biti doista kratka ako netko doista vjeruje da su dvije zemlje imale dobre odnose u prošlim vremenima. Naprotiv, mnogi od najtežih vanjskopolitičkih izazova Amerike danas odražavaju smrtonosne posljedice naših dubokih neslaganja sa Saudijskom Arabijom.
Pravo pitanje, dakle, nije što je Bijela kuća učinila u posljednje vrijeme kako bi raznježila Rijad ili što predsjednik Obama mora učiniti da ponovno stekne kraljevu naklonost. To je razlog zašto Sjedinjene Države, sa svojom nenadmašnom snagom, i dalje tako nevoljko javno izazivaju saudijsku politiku, od financiranja terorista do masovnog bombardiranja civila u Jemenu, koja ugrožava regionalni mir i sigurnost SAD-a.
Jonathan Marshall nezavisni je istraživač koji živi u San Anselmu u Kaliforniji. Neki od njegovih prethodnih članaka za Consortiumnews bili su "Nepravedne posljedice: Panama nakon Noriega„; "Raniji teroristički akti 9. rujna”; “Raniji američki zagrljaj mučenja„; "Riskantni udarac ruskim sankcijama„; "Neokonzervativci žele promjenu režima u Iranu”; i "Saudijska gotovina osvaja Francusku."