Rani američki predsjednici upozoravali su protiv "uplitanja" stranih saveza, ali nikada nisu ni slutili da bi Amerika mogla biti uvučena u razmirice između sunita i šijita koje datiraju od nasljeđa proroka Muhameda u sedmom stoljeću. Ali sada se čini da je tako, kako opisuje bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Ponekad se čini da je glavni dio uloge SAD-a u svijetu smirivanje tjeskobe, strahova i povrijeđenih osjećaja drugih naroda. To rade roditelji s djecom, a klinički psiholozi s pacijentima; treba li od svjetske supersile očekivati da to učini sa stranim državama? Očito jest.
Ovaj će se mjesec, na primjer, održati sastanak na vrhu u Camp Davidu s arapskim državama Zaljeva, a svrha je sažeta u naslovu novina članak o pripremama za sastanak: skup ima za cilj "ublažiti strahove" Arapa u vezi sa sporazumom o ograničenju iranskog nuklearnog programa. Takvo držanje SAD-a za ruku navodnim saveznicima na Bliskom istoku nije ograničeno na pitanja vezana uz iranski nuklearni sporazum, a takvo spašavanje osjećaja nije ograničeno na Bliski istok.
Predsjednik Obama i kralj Salman Arabije stoje mirno tijekom intoniranja američke himne dok Prva dama stoji u pozadini s drugim dužnosnicima 27. siječnja 2015., na početku Obaminog državnog posjeta Saudijskoj Arabiji. (Službena fotografija Bijele kuće Pete Souza). (Službena fotografija Bijele kuće Pete Souza)
Postavlja se pitanje: zašto bismo marili za tuđu prividnu tjeskobu? I zašto bi Sjedinjene Države trebale posvetiti bilo kakve resurse, uključujući oskudni resurs vremena i pozornosti svojih čelnika, da se nešto učini po tom pitanju?
Postoji nekoliko legitimnih razloga zbog kojih bi moglo imati smisla da Sjedinjene Države reagiraju na takvu inozemnu tjeskobu. Jedan je da, ako se strane emocije izražavaju u kontekstu interesa koji se dijele sa Sjedinjenim Državama, takvo izražavanje može biti koristan pokazatelj da nešto o tijeku američke politike zahtijeva preispitivanje.
Takvo preispitivanje svakako je bolje od vrste omalovažavajućeg unilateralizma koji je pomogao Sjedinjenim Državama upasti u probleme u prošlosti. Ali zajednički interes nije kontekst za veliki dio tjeskobe koja se izražava prema Sjedinjenim Državama, uključujući trenutne osjećaje zaljevskih Arapa vezane uz Iran. Ti "strahovi", kao i slični izrazi iz Izraela, imaju veze uglavnom s unutarregionalnim nadmetanjima za utjecaj, često sa sektaškom ili etničkom obojenošću, koja ne uključuju interese koje dijele Sjedinjene Države.
Drugi mogući razlog da budemo osjetljivi je taj da bi neublažena tjeskoba mogla navesti tjeskobnu stranu državu da učini nešto štetno našim vlastitim interesima. Klasična briga ove vrste je da bi naš saveznik mogao postati toliko nezadovoljan da umjesto toga odluči postati saveznik nekog drugog. Ova vrsta brige nije nužno dobra za međunarodni mir i stabilnost, kao što je pokazala povijest prije Prvog svjetskog rata.
U svakom slučaju, to nije situacija kakvu danas imamo na Bliskom istoku. Oni koji kažu da se boje Irana neće postati saveznici Irana (iako ako krenu ka približavanju Teheranu koje smanjuje napetosti, tim bolje za mir i stabilnost u regiji Perzijskog zaljeva)
Ili bi možda država opterećena strahom mogla nasrnuti, poput ugrožene životinje, i učiniti nešto štetnije i destruktivnije od puke promjene saveza. Usred tih strahova koji se danas izražavaju na Bliskom istoku, vjerojatno najdestruktivnija takva reakcija koja se može zamisliti bila bi da Izrael započne rat s Iranom.
Ali mogući nuklearni sporazum koji je navodno temelj strahova takav bi napad učinio manje, a ne vjerojatnijim, jer bi napad bio još očiglednije destruktivna i nepotrebna akcija.
Izrazi straha i tjeskobe nastavit će se, kao i pretpostavljena potreba da Sjedinjene Države na njih odgovore, iz dva osnovna razloga. Jedan je da države koje se navodno boje straha imaju sve razloge da muzu te emocije za svu prodaju oružja, sigurnosna jamstva, ekonomsku pomoć i pozornost supersila koju mogu dobiti. Zašto i ne bi, koliko god emocije bile iskrene ili neiskrene?
Drugi razlog je taj što nezadovoljni saveznici predstavljaju zgodnu temu koju domaći protivnici mogu koristiti za kritiziranje vanjske politike. Nema veze što takva kritika može biti nedosljedna, jer neki od istih ljudi krše ruke zbog navodne nervoze među Zaljevskim Arapima ili Izraelom, očito ne mareći za to što misle glavni američki europski saveznici, koji su zapravo bili strana u pregovorima o iranskom nuklearnom sporazumu. o tome. (Neki od istih ljudi odbacili su stajališta Stare Europe u vrijeme kada je rat u Iraku pokrenut.)
Strani narodi često imaju istinske i dobro utemeljene strahove, a mi se moramo potruditi razumjeti te strahove. Takvo razumijevanje ne dolazi lako Amerikancima, čija je situacija moći i geografske odvojenosti prilično drugačija od ranjivijih okolnosti s kojima se većina nacija suočila. Ali razumijevanje ove vrste je mnogo drugačije od zadovoljavanja bilo kakvih tjeskoba za koje netko tvrdi da ih ima, i tvrdi da ih Sjedinjene Države oslobađaju.
Ponekad bi najbolji odgovor SAD-a bila diplomatska verzija: “Teško. Nije naš problem.”
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
@ “Usred tih strahova koji se danas izražavaju na Bliskom istoku, vjerojatno najdestruktivnija takva reakcija koja se može zamisliti bila bi da Izrael započne rat s Iranom.”
Pojačajte te strahove. Navodno je izraelski ministar obrane Moshe Yaalon upravo zaprijetio nuklearnim napadom na Iran. Google za "Izraelski ministar obrane obećava da će ubiti više civila i prijeti nuklearnim napadom na Iran".
Paul, hvala ti na ovoj molbi protiv daljnjeg uplitanja SAD-a u saudijske pokušaje zapaliti regionalni sektaški rat. Ono što radimo, sa Sirijom u središtu ove stalne nesreće, uništava naše posljednje korijene civiliziranog postojanja. Ali zapamtite da ovo nije vjerski sukob.
Saudijska Arabija je jedina zemlja, uz rasistički Izrael, koja koristi "religiju" da dobije što želi. Ali to odražava njegovo sadašnje dekadentno stanje i neizbježni kolaps kao umjetno stvorenog režima koji su instalirali Britanci. U svakom slučaju, za tango je potrebno dvoje. Iran apsolutno nije zainteresiran za korištenje “prljave bombe” takozvanog sunitsko-šijitskog sektaštva. Zašto bi? Ima mnogo "sunitskih" prijatelja. Kao stručnjak za Bliski istok/islam, mogu vas uvjeriti da "religijske razlike" o kojima stalno naklapamo, a koje bi trebale potjecati iz 7. stoljeća, uopće nisu "religiozne" niti se tiču uvjerenja, već se odnose na pitanja jurisprudencije.
Sve do nedavno, s padom Otomanskog Carstva i porastom vehabizma, svi muslimani su dijelili civilizaciju bez premca, istražujući ista područja svjetovnog, duhovnog i ljudskog interesa. Ahl al-Sunna i Ehl al-Shi'a samo su pravno-praktična kora nezamislivo bogate jezgre civilizacije koja se protezala od Iberijskog poluotoka do Kine i pacifičkih otoka. Unakrsno oplođivanje nastavilo se neprekinuto sve do uspona i dominacije zapadnih sila (tj. Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i SAD-a), kratkog razdoblja nadmoći koje je trajalo otprilike oko 1.5 stoljeća, sve u svemu.
Danas se muslimanske zemlje međusobno bave na mnogim razinama, uključujući kulturnu, ekonomsku i političku razmjenu, točno onako kako su to činile od početka. Na kraju krajeva, oni dijele više od 1,400 godina povijesti kao civilizacija koja je postavila temelje modernog svijeta i svega što cijenimo u modernosti, unatoč sadašnjem zapadnjačkom povratku u barbarsku politiku i sponzoriranju barbara kao terorističkih opunomoćenika.
Navedite bilo koju znanost ili temeljni proizvod danas i naći ćete pečat islamske civilizacije, koja je uzgred bila multikonfesionalna i formalno priznata autonomija istočnim kršćanskim crkvama, judaizmu itd.). Popis je vrlo dugačak: algebra, trigonometrija, polje algoritma (deformacija slavnog matematičara al-Khwarizmija) na kojem se temelji informatika, kemija, medicina, astronomija, izračun Zemljine zakrivljenosti i udaljenosti od Sunca, hidrolika , arhitektura, sustavna filozofija, inovativni koncepti umjetnosti, teologija, papir (izvorno kineski izum, ali masovno proizveden za objavljivanje samo u islamskoj civilizaciji), higijena tijela i zuba, sapun, četkica za zube.
Dakle, molim sve, malo poštovanja! Pokušajmo držati ruke podalje prije nego što se cijeli svijet pretvori u pravi pakao. Islam neće nestati; samo će kancerogena vehabijska sekta sponzorirana iz inozemstva. Koncentrirajmo se na ovo jedino zlo i zadržimo lucidan um.
Objavljeno za Petera Loeba:
NEĆE BITI NIKAKVOG “POZNAVNOG NUKLEARNOG SPORAZUMA”….
Smicalice američkog Senata i komentari iranskog vrhovnog vođe samo što nisu zatvorili vrata bilo kakvom “sporazumu”. (Pogledajte amandmane na zasjedanju američkog Senata, potpuno predvidljivo s obzirom na cilj Izraela da poništi svaki takozvani “sporazum” i znanje o tome kako američki Senat funkcionira, a kako ne funkcionira.
U gornjoj analizi, trebalo bi biti savršeno jasno da nema apsolutno ničeg lošeg u tome da Iran daje podršku bilo kojoj drugoj naciji ili skupini. SAD daje potporu svojim saveznicima (kao što je Izrael, ali ima i drugih) u golemim razmjerima riječima, kao i milijardama u prodaji oružja. SAD nikad ne traži od UN-a dopuštenje da na ovaj način podupire svoje saveznike. Umjesto toga, djeluje izvan zahtjeva UN-a i međunarodnog prava. Ili, točnije, SAD primjenjuje međunarodno pravo samo onoliko koliko koristi američkim (i izraelskim) ciljevima. Protivi se svakom međunarodnom angažmanu s Izraelom kao u odlukama Opće skupštine UN-a o preporukama Komisije za razoružanje Generalne skupštine. Ove su preporuke u velikoj većini podržale druge članice UN-a. (Povremeno su SAD i Izrael mogli računati na potporu Kanade i Mikronezije.)
Usprkos pozivu Vijeća sigurnosti UN-a da se pomogne Siriji u borbi protiv "stranaca" i "terorista" (S Res/2139) 2014., točka 14, koju je Vijeće JEDNOGLASNO usvojilo, SAD je bio "navučen" (zarobljen) da učini samo suprotno.
U ovom trenutku nema jasnih dokaza o tome što će Iran učiniti. Vrlo brzo će se sastati s Moskvom i Pekingom u Terahnu. Taj sastanak može, ali i ne mora dati tragove.
Drugi doprinosi članka g. Pillara više su nego dobrodošli dodaci našem uvidu.
— Peter Loeb, Boston, MA, SAD
Ipak, za razliku od SAD-a, roditelji i psiholozi rijetko namještaju svoju djecu ili pacijente na neku zamku ili lažnu zastavu kako bi ih pretukli na smrt i zlostavljali desetljećima.
Sada pojačavaju laži, iznoseći povijesna 'otkrića' koja više ni MSM ne mogu sakriti. Oni naporno rade na cementiranju laži.
Svaki oštrouman promatrač zna da su ISIS, AL Qaedu i ostale stvorili Washington / CIA / NATO / State Department. Čak je i Hillary javno priznala da su oni stvorili Al Qaidu.
Dok istinite vijesti – da su sve “terorističke organizacije” zapravo financirane i stvorene od strane SAD-a – postaju sve više na površini, oni koji su posvećeni američkoj “iznimnosti” pišu nešto što nameće laž da su SAD zapravo upletene u sektaški rat na Bliskom istoku. To je naravno gomila BS-a - i gospodin Pillar to zna.
'Jednom CIA uvijek CIA'. To je ono na što se obvezuju kada uđu u organizaciju. Nakon što korpus istrgne čovječanstvo iz duše novaka, postavlja simulakrum otvrdnut čeličnom oblogom i stavlja pečat tako da se više nikada ne može promijeniti ili zamijeniti. Istu stvar rade s mozgom.
Ovdje se uglavnom slažem s Peterom Koenigom: http://www.veteransnewsnow.com/2015/05/05/517984chaos-not-victory-is-empires-name-of-the-game/
xx
Slažem se s vama, ispod glasa, vjerujem da g. Pillar vrlo dobro zna što se događa, a gotovo sve ima veze s desetljećima američke podle geopolitike u regiji, posebno nakon 1948./50-ih – posebno s dojenjem, hranjenjem, naoružavanje i šivanje globalne mreže terora “Al Qaede”, zavadi pa vladaj.
Čini se da bi g. Pillar želio za nas stvoriti narativ kako ju dobri SAD baca u borbu, ne pripada joj, i nesebično pokušava odvojiti dva kriminalca od međusobnog ubijanja. SAD je prikazana kao spremna žrtvovati se kako bi spasila dva suparnika, a to čini u ime pravednosti.
Totalna svinjarija