Baš kao što je aparthejdska Južna Afrika nekoć potajno posjedovala nuklearno oružje i obećala da će zauvijek držati svoju crnačku većinu, Izrael se približava raskrižju na kojem mora odlučiti hoće li prihvatiti Palestince sa Zapadne obale i Gaze kao građane i što će učiniti sa svojim nuklearnim oružjem , dilema koju istražuje Joe Lauria.
Autor: Joe Lauria
Izrael je prošlog tjedna poslao svog prvog promatrača u 20 godina na revizijsku konferenciju Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (NPT), koja se održava svakih pet godina u sjedištu UN-a u New Yorku. Izrael, koji nije članica NPT-a i nikada nije potvrdio da posjeduje nuklearno oružje, također je sudjelovao u pet rundi pregovora u Ženevi o uspostavi zone bez oružja za masovno uništenje na Bliskom istoku.
Međutim, veo s najgore čuvane tajne na svijetu pao je kada je Ministarstvo obrane SAD-a nedavno objavilo dokument u kojem je jasno da Izrael doista ima bombu. Pentagon iz 1987 dokument deklasificirana u veljači nedvosmisleno izjavljuje da je izraelski program nuklearnog oružja tada bio u fazi koju su SAD dosegle između 1955. i 1960. Također kaže da je Izrael imao potencijal za razvoj vodikovog oružja.
Fotografija kontrolne sobe u izraelskoj tvornici nuklearnog oružja Dimona 1980-ih. (Fotografiju je napravio nuklearni tehničar Mordechai Vanunu, kojeg je Izrael kasnije otet i zatvorio kao kaznu jer je otkrio svoj tajni nuklearni arsenal.)
Dokument je objavljen samo nekoliko dana prije nego što je premijer Benjamin Netanyahu održao svoj vrlo kontroverzni govor 3. ožujka na zajedničkoj sjednici Kongresa u kojem je argumentirao zašto je Iran morao biti spriječen da dobije bombu. Kao jedina nuklearna sila u regiji, Izrael ima nenadmašnu stratešku prednost.
Čini se da ne postoji nikakav scenarij u kojem bi se Izrael dragovoljno odrekao svog nuklearnog arsenala kako bi ispunio rezoluciju Vijeća sigurnosti iz 1995. koja poziva na Bliski istok bez nuklearnog oružja. Ili postoji?
Jedina zemlja koja se ikad dobrovoljno odrekla svog nuklearnog oružja je Južna Afrika pod aparthejdom. Predsjednik FW de Klerk dao je pisane upute u tom smislu u veljači 1991. (istog mjeseca kada je Nelson Mandela pušten iz zatvora). Kada je u ožujku 1993. objavio da je demontirano šest Pretorijinih avionskih oružja, De Klerk je rekao da je to učinjeno kako bi se poboljšali međunarodni odnosi Južne Afrike. (To je također bio prvi put da je Južna Afrika ikada potvrdila da ima bombu).
De Klerkov razlog nije bio u cijelosti prihvaćeno od strane stručnjaka. Špekulacije su dovele do raznih teorija. Jedan je bio da s nestankom Sovjetskog Saveza Južnoj Africi više nije bilo potrebno nuklearno odvraćanje. Drugi je bio da više nije trebala bombu kao sredstvo ucjenjivanja SAD-a da stane u njegovu obranu.
jedan vjerodostojna teorija je da je Pretoria vidjela natpis na zidu: apartheid je osuđen na propast i Južnu Afriku uskoro će voditi crnačka vlada. Vladari apartheida zaključili su da bi bilo bolje potpuno odbaciti bombu nego je dopustiti pasti u ruke Afričkog nacionalnog kongresa i možda podijeljen s drugim afričkim vladama.
Bivši južnoafrički diplomat bio je citiran rekavši da je Pretoria bila "motivirana zabrinutošću da ne želi da neprijavljeni nuklearni materijal ili infrastruktura dospiju u ruke Nelsona Mandele".
De Klerk je već ukinuo zakone o apartheidu i pustio Mandelu u vrijeme kad su bombe demontirane. Kada je objavio da su nuklearne bombe uništene, de Klerk je rekao: “Ova zemlja više nikada neće moći dobiti nuklearnu napravu, ponovno je izgraditi, zbog apsolutne mreže inspekcije i prevencije koju čini članstvo u NPT-u. u bilo kojoj zemlji.”
Paralele između Južne Afrike i Izraela su u porastu. Nakon što je Netanyahu odustao od svoje potpore palestinskoj državi u žaru posljednjih dana svoje kampanje za ponovni izbor (samo da bi je odmah nakon toga pokušao preokrenuti), i Sjedinjene Države i Ujedinjeni narodi snažno su implicirali da bi alternativa bio apartheid Izrael.
“Rješenje s dvije države jedini je način da sljedeća izraelska vlada osigura Izrael kao židovski i demokratski državi”, rekla je Jen Psaki, glasnogovornica State Departmenta, 18. ožujka, dan nakon reizbora Netanyahua. Glasnogovornik UN-a Farhan Haq rekao je istog dana da glavni tajnik Ban Ki-moon "čvrsto vjeruje" da je rješenje s dvije države i ukidanje naselja "jedini put naprijed za Izrael da ostane demokratski Država."
Ne vjerujući baš svojim ušima, pitao sam Haqa je li mislio da je alternativa aparthejdski Izrael. "Rekao sam što sam rekao", odgovorio je.
Dok mnogi kritičari Izraela kažu da on već vodi de facto sustav apartheida u svojoj vladavini nad 4 milijuna Palestinaca bez prava, zakonski apartheid bi došao s aneksijom Zapadne obale i Gaze. Čini se da je to razlog otpora aneksiji. Ali što dulje rješenje s dvije države ostaje san, to rješenje s jednom državom postaje moguće.
Ni manje ni više nego dva bivša izraelska premijera su to rekla. “Sve dok na ovom teritoriju zapadno od rijeke Jordan postoji samo jedan politički entitet koji se zove Izrael, on će biti ili nežidovski ili nedemokratski. Ako ovaj milijunski blok Palestinaca ne može glasati, to će biti država aparthejda,” , rekao je Ehud Barak 2010. godine.
Tri godine ranije, bivši izraelski premijer Ehud Olmert rekao je: “Ako dođe dan kada će rješenje o dvije države propasti, a mi se suočimo s borbom u južnoafričkom stilu za jednaka prava glasa (također za Palestince na teritorijima), tada, Čim se to dogodi, država Izrael je gotova.”
Bivši izraelski veleposlanik u Južnoj Africi, Alon Liel, rekao je to još otvorenije. “U situaciji kakva je danas, dok se ne stvori palestinska država, mi smo zapravo jedna država. Ova zajednička država, u nadi da je status quo privremen, je država aparthejda.”
Bez punog palestinskog prava glasa, Izrael se sve više suočava s neprijateljskom međunarodnom reakcijom. Izrael strah novonastali pokret za bojkot, oduzimanje investicija i sankcije mogao bi narasti do razmjera sankcija koje su prisilile Pretoriju da okonča apartheid.
Rješenje jedne države, u kojem bi svi Palestinci imali pravo glasa, gotovo bi sigurno značilo izbor palestinske vlade koja bi vladala i Arapima i Izraelcima, slično kao što crna južnoafrička vlada vlada crncima i bijelcima. Unatoč svojoj nasilnoj prošlosti, Južnoafrička je pokazala kako zajednice mogu koegzistirati.
Danas se čini gotovo nezamislivim da bi Izrael postao jedinstvena država s palestinsko-arapskom vladom. Ali nekoć je bilo nezamislivo da Južnu Afriku vodi crnačka vlada. Ako dođe taj dan mirne tranzicije u jedinstvenu, demokratsku državu koja će zamijeniti Izrael, je li moguće da bi izraelski čelnici dopustili da njihov nuklearni arsenal kontrolira arapska vlada?
Joe Lauria je veteran vanjskih poslova novinara koji radi u UN-u od 1990. Pisao je za Boston Globe, London Daily Telegraph, Johannesburg Star, Montreal Gazette, Wall Street Journal i druge novine. Do njega se može doći na[e-pošta zaštićena] i pratio ga je na Twitteru na @unjoe. [Verzija ove priče izvorno se pojavila na Middle East Eye.]
Objavljeno za Petera Loeba:
Odlična analiza kao i uvijek.
Neki su pisci pisali o želji industrije oružja za ratom treće riječi.
(Vidi na primjer TVRĐAVA AMERIKE Williama Greidera….) Osim toga
izraelskom lobiju, AIPAC-u, industrija oružja traži poslove, tržište,
prodaje i dobiti. (Mnogi od onih koji zapravo proizvode oružje
nakon što više nije doživio redukcije iz Drugog svjetskog rata
nadaju se velikom porastu mogućnosti zapošljavanja za njih. Mnogi od
poslovi će ići za podmazivanje prodaje stranim državama koje također
žele vještine za izradu vlastitog oružja za ubojstvo.)
Ova Administracija nije pokazala nikakvu spremnost da se suprotstavi
bilo AIPAC (Izrael) ili industrija oružja.Može se nadati protiv
nadaj se kako se kaže, ali činjenica je da izbori postoje
uskoro u SAD-u i koštaju milijune dolara.
—-Peter Loeb, Boston, MA SAD
Prošli tjedan Iran je predvodio poziv nesvrstanih zemalja Izraelu da odustane od svog nuklearnog oružja dok je počela Revizijska konferencija NPT-a 2015.
Iranski ministar vanjskih poslova Mohammad Javad Zarif inzistirao je na tome da Pokret nesvrstanih (NAM) od 120 zemalja zahtijeva da se “Izrael, jedini u regiji, nije pridružio NPT-u niti je objavio svoju namjeru da to učini, (... ) odreći se posjedovanja nuklearnog oružja' dodajući da nesvrstane nacije traže 'kao pitanje visokog prioriteta' uspostaviti zonu bez nuklearnog oružja na Bliskom istoku...
U travnju je Nacionalni sigurnosni arhiv Sveučilišta George Washington objavio dokumente koji su potvrdili većinu onoga što je izraelski nuklearni zviždač Mordechai Vanunu govorio već dvadeset i devet godina. Dokumenti detaljno opisuju otkriće izraelskih nuklearnih prijevara, rasprave o izraelskom nedostatku iskrenosti i nastojanja da se izvrši pritisak na Izraelce da odgovore na ključna pitanja o Dimoni koja datira iz Eisenhowerove administracije:
Izvadak iz dokumenta 10: "Značajan potencijal oružja"
Dana 9. prosinca, državni tajnik Herter pozvao je izraelskog veleposlanika Avrahama Harmana u State Department i pokazao mu fotografije reaktora Dimona, tražeći objašnjenje koje bi uklonilo 'osnove za zabrinutost.'™
Harman je rekao da ne zna ništa o projektu, ali da će obavijestiti svoju vladu. Kasnije tog poslijepodneva, Herter je nazvao Claudea Lebela, otpravnika poslova u francuskom veleposlanstvu, i pitao ga je li Francuska uključena u projekt.
Herter je svoje pitanje započeo pozivajući se na izvješće koje je primio iz svog veleposlanstva u Tel Avivu da će premijer Ben-Gurion objaviti da je uz francusku pomoć izgrađen novi eksperimentalni reaktor u Negevu.
Herter je primijetio da je, prema informacijama koje su Sjedinjene Države utvrdile, Izrael od 1958. bio uključen u izgradnju reaktora ‘koji je barem deset puta veći nego što se tvrdi’ i da se čini da dizajn nije za snagu ali za proizvodnju plutonija, dakle, to bi Izraelu osiguralo 'značajan potencijal oružja'.
Godine 2005. Mordechai Vanunu mi je rekao:
“Francuzi su bili odgovorni za stvarnu izgradnju Dimone. Nijemci su dali novac; osjećali su se krivima za holokaust i pokušali su platiti svoj izlazak.
“Sve je unutra bilo napisano na francuskom, kad sam ja bio tamo... Dimona se spustila sedam katova ispod zemlje.
“Godine 1955. Perez i Guirion sastali su se s Francuzima kako bi se dogovorili da će dobiti nuklearni reaktor ako se bore protiv Egipta za kontrolu nad Sinajem i Sueskim kanalom. Bio je to rat 1956. Eisenhower je zahtijevao da Izrael napusti Sinaj, ali dogovor o reaktorskom postrojenju nastavio se dalje…”
Izvadak iz dokumenata 27A-B: Post-Mortem
Ova 'post-mortem' studija o SNIE 100-8-60 jedan je od najintrigantnijih dokumenata u ovoj zbirci.
Njegov je cilj bio objasniti zašto američka obavještajna zajednica nije uspjela u stvarnom vremenu otkriti izraelski nuklearni projekt i koliko je kasnila s tom odlukom.
Kronologija, na stranicama od 8 do 17, daje prikaz onoga što se i kada znalo o izraelskom nuklearnom programu, zaključujući da je Washington možda prozreo izraelsku ‘tajnovitost ili prijevaru’ i bolje razumio izraelske namjere barem godinu ranije ako je 'zajednica atomske energije ispravno protumačila' dostupne informacije.
U biti, opći je zaključak bio da temeljni uzrok kašnjenja nije toliko nedostatak informacija koliko to što su neka važna izvješća i informacije izgubljene u miješanju, a točke nisu pravilno povezane...
Povezivanje te točke:
Godine 1986. londonski Sunday Times angažirao je nuklearnog fizičara] Franka Barnabyja da provjeri ono što je Vanunu rekao Peteru Hounamu. Barnaby je svjedočio na zatvorenom suđenju Vanunuu:
Smatrao sam da je Vanunu vrlo jasan u vezi s njegovim motivima za kršenje izraelskih zakona o tajnosti, objasnio mi je kako vjeruje da i izraelska i svjetska javnost imaju pravo znati za informacije koje on prenosi. Činilo mi se da ideološki djeluje.
Izraelski politički čelnici su, rekao je, stalno lagali o izraelskom programu nuklearnog oružja i smatrao je da je to neprihvatljivo u demokraciji.
Znanje koje je Vanunu imao o izraelskom nuklearnom oružju, o operacijama u Dimoni i o sigurnosti u Dimoni danas nikome ne može biti od koristi. Dimonu je napustio u listopadu 1985.
https://www.smashwords.com/books/view/479363
Ovo je naravno pitanje mišljenja, ali moje je da su situacije Izraela i Južne Afrike samo površno usporedive. Južnoafrička Republika nikada nije imala ništa slično utjecaju kakav uživa Izrael. A omjer crnaca i bijelaca u toj naciji bio je u rasponu od 10:1. Nasuprot tome, 75% stanovništva Izraela su Židovi.
Na temelju ponašanja Izraela od kada je stvoren 1948., učinit će sve što je potrebno da održi židovsku državu.
IMO to će značiti da mora doći do konačnog etničkog čišćenja nežidova, uključujući Arape koji su službeno građani usrane male aparthejdske nacionalne države.
Kako bi I učini to? Jedan od načina bio bi napad pod lažnom zastavom koji je ubio tisuće Izraelaca u nekoj zabačenoj sirotinjskoj četvrti. Drugi bi bio stvaranje distrakcije negdje drugdje. Recimo, nuklearni rat niske razine između Rusije i NATO-a. Zapadnjaci bi bili toliko uplašeni da ne bi ni primijetili tragičnu malu dramu novog Marša smrti na Sinaj. Ili Jordan. Ili sirijska pustinja.
Dakle, moj odgovor na “Može li Izrael ikada predati svoje nuklearne bombe?” bilo bi čvrsto "NE".
Naravno, oni se neće odreći svojih nuklearnih bombi i pokušat će zauvijek igrati igru "izađi iz zatvora, karte holokausta i antisemitizma"...i omogućit će je prokleti američki izdajice od Kongresa do NBC-a...s Wall Streeta Pentagonu...SAD će uvijek biti u ratu...