Ulazak u krevet s Al-Qaidom

Ekskluzivno: Predsjednik Obama tolerira krijumčarenje visokotehnološkog američkog oružja sirijskoj pobunjeničkoj koaliciji predvođenoj ogrankom Al-Qaide, dok ovi islamisti — potpomognuti Saudijcima i drugim američkim saveznicima — podižu novu ofenzivu za rušenje sekularne vlade u Damasku, kako objašnjava Daniel Lazare.

Autor Daniel Lazare

Nakon godina vrijeđanja i vrijeđanja, Obamina administracija konačno je razjasnila svoje ciljeve u Siriji. U borbi za svrgavanje Bashara al-Assada, stala je na stranu Al Qaide. Ovo ima postati evidentan otkako je Jisr Ash-Shughur, mali grad u sjeveroistočnom dijelu zemlje, pao 25. travnja u ruke koalicije koju je poduprla Saudijska Arabija i Turska, a koja se sastojala od Fronte Al-Nusra, Ahrar al Sham i niza manjih, više “ umjerene” frakcije također.

Al Nusra, koju podupiru Saudijska Arabija, Turska, Katar i Ujedinjeni Arapski Emirati, Službeni sirijski ogranak Al Qaide. Ahrar al Sham, koji je jako favoriziran od strane Katara, također je povezan s Al Qaidom i također je surađivao s ISIS-om. Druge skupine, koje nose takve nadimke kao što su Obalna divizija i Brigade Sukur Al Ghab, dio su Slobodne sirijske vojske koju podržavaju SAD i navodno su protiv terorizma koliko i protiv Assada. Ipak, oni su svejedno "piggybacked" u ofenzivi, za korištenje Pojam Wall Street Journala, radeći sve što su mogli kako bi unaprijedili napredak predvođen Al-Nusrom.

Američki klijenti tako su pomogli Al Qaidi da osvoji sekularni grad. Ali to nije sve što su SAD učinile. Također je doprinio velikom broju optički navođenih projektila TOW koje su pobunjenici koristili za uništavanje desetaka vladinih tenkova i drugih vozila, prema videozapisi objavljeni na web stranicama društvenih medija. Proamerički pobunjenički zapovjednik po imenu Fares Bayoush rekao Wall Street Journal da je TOW 'izmijenio ravnotežu snaga,' dajući Salafistima potrebnu polugu da istjeraju teško ukopane snage sirijske vojske i istjeraju ih iz grada.

Budući da Sirija zadužuje tursku vojsku za pružanje “logističke i vatrene potpore,” čini se da su pobunjenici prevezli projektile preko turske granice, koja se nalazi manje od osam milja zapadno od Jisr Ash-Shughura. Ne zna se jesu li proameričke frakcije ili Al Nusra preuzele TOW. Ali malo je pitanja o konačnom izvoru.

Krajem 2013. godine, Saudijska Arabija krenula je u kupovni pohod, kupivši više od 15,000 protutenkovskih projektila Raytheon po ukupnoj cijeni većoj od milijardu dolara. Kupnjapodigao obrve budući da su TOW uglavnom korisni protiv tenkova i drugih oklopnih vozila, prijetnja s kojom se Saudijci nisu morali suočiti od pada Sadama Huseina.

Ali sada je sve jasno. Uznemireni zbog navodnog šijitskog napredovanja u Iraku, Siriji, Libanonu i Jemenu, arhisuniti iz Rijada su kupili projektile s namjerom da ih prebace sirijskim salafistima u nadi da će preokrenuti šijitsku plimu.

Američki propisi zabranjuju takve prijenose trećih strana, ali do sada Washington nije ništa rekao. Politika SAD-a također je naoružavanje umjerenih pobunjenika samo pod uvjetom da nemaju nikakve veze s Al Qaidom. No, odgovor je iu tom smislu bio nikakav.

Viši službenik uprave primljen u The Washington Post da je Bijela kuća "zabrinuta da je Al Nusra preuzela vodstvo". No rekao je da je svjestan da će “zbog realnosti bojnog polja, gdje se umjerenija opozicija osjeća primoranom koegzistirati” s terorističkim skupinama, doći do suradnje. Također je rekao da administracija "nije slijepa na činjenicu da je u određenoj mjeri neizbježno" da će američko oružje završiti u rukama terorista. Ali sve što je mogao reći je da "to nije nešto što bismo se suzdržali od postavljanja pitanja s našim partnerima."

Uprava, drugim riječima, zna da se njegovi klijenti udružuju s Al Qaidom i zna da američko oružje nalazi put do terorista. Ipak, sve što može reći kao odgovor je da je to svibanj pokrenuti temu kasnije. Za sada se u potpunosti slaže s ofenzivom Al-Nusra.

Kao da se 9. rujna nije ni dogodilo. Ipak, umjesto da prosvjeduju protiv onoga što je zapravo zajednički napad SAD-a i Al Qaide, gomila Beltwaya ili održava diskretnu tišinu ili glasno pozdravlja napredovanje Al Nusre kao "najbolju stvar koja se može dogoditi na Bliskom istoku u krizi", citat Waltera Russella Meada in Američki interes.

Lina Khatib, direktorica Carnegie Middle East Centera u Bejrutu, bila je jednako oduševljena. “Nusrin pragmatizam i stalna evolucija znače da bi mogla postati saveznik u borbi protiv Islamske države”, rekla je. napisao. "Iako se ne sviđa svima ideologija Nusre, na sjeveru Sirije raste osjećaj da je to najbolja alternativa na terenu i da je ideologija mala cijena za veći povrat."

Rastući osjećaj kod kojih Alavita i kršćana koji Al Qaidu s pravom vide kao genocidnu prijetnju? Prije desetak godina, svatko tko bi predložio savezništvo s Al Qaidom u bilo kojem obliku bio bi kandidat za linč. Ali sada stručnjaci za vanjsku politiku poput Meada i Khatiba slobodno pokreću tu temu bez straha od proturječja.

Zašto? Odnos Amerike s Al Qaidom dugo je bio dvosmisleniji nego što bi Washingtonov dvostranački vanjskopolitički establišment želio da obični Amerikanci shvate. Ne samo da su se SAD pridružile Saudijcima u pomaganju modernog džihadističkog pokreta tijekom antisovjetskog rata u Afganistanu, već je nakon 9/11 Busheva administracija grozničavo radila na prikrivanju veza između Osame bin Ladena i njegovih dugogodišnjih saudijski saveznici.

Saudijskim državljanima, uključujući članove bin Ladenovog klana, bilo je dopušteno da odlete iz zemlje u danima nakon napada uz barem površno ispitivanje od strane FBI-a. Ključni odjeljak od 28 stranica zajedničkog kongresnog izvješća o 9. rujna bio je zataškan, dok je istražitelj iz Povjerenstva za 11. rujna otpušten nakon što je pokušao istražiti pitanje saudijskog financiranja. [Vidi Philip Shenon, The Commission: The Uncensored History of the 9/11 Investigation (New York: Twelve, 2008.), str. 109-11.]

Bush i Cheney "odbili su deklasificirati bilo što što ima veze sa Saudijskom Arabijom", kasnije se žalio bivši ministar mornarice John F. Lehman, član posebne komisije. "Sve što je imalo veze sa Saudijcima, iz nekog je razloga imalo tu vrlo posebnu osjetljivost." [Isto, 185-86.]

Busheva administracija bila je nestrpljiva da uspostavi veze između bin Ladena i Saddama Husseina koje, naravno, nisu postojale, a istovremeno je očajnički pokušavala potisnuti obilje dokaza o vezama između Al Qaide i kuće Saud.

Dok je obećavao da će "otjerati" Bin Ladena, Bush je pravi interes bio srušiti Sadama. Na kraju se pokazalo da se američka politika prema Al Qaidi ne razlikuje previše od one Rijada: neprijateljstvo kada se usudio bombardirati domovinu, ali tolerancija, pa čak i odobravanje kada su se njezine aktivnosti spajale s američkim vanjskopolitičkim ciljevima.

Sve dok se ISIS, hiper-brutalni izdanak Al Qaide, ograničavao na to da zagorčava život baathističkom režimu u Damasku, SAD je bio zadovoljan gledanjem na drugu stranu. Tek kad je Islamska država napustila rezervat i napala američke klijente u Bagdadu, izazvala je uvredu.

Ali tamo gdje su se američki dužnosnici nekoć osjećali obveznima držati odnose s Al Qaidom u tajnosti, ubrzani tempo događaja na Bliskom istoku sada im dopušta da govore otvorenije. Usred pada cijena nafte, tvrdokorni kralj preuzeo je prijestolje u Rijadu, jednako tvrdoglavi premijer pobijedio je na reizborima u Izraelu, dok SAD računa na nuklearni sporazum bez presedana kako bi poboljšao odnose s Iranom.

Učinak je bio ponovno postavljanje pravila, iako ne baš na način na koji su ljudi očekivali. Dok je nadolazeći dogovor s Iranom ubrzo doveo do nagađanja da je u tijeku "najtemeljitije prestrojavanje američke vanjske politike u jednoj generaciji", stvarnost je bila suprotna jer su republikanci i demokrati požurili uvjeriti svoje strateške partnere da će se stari savez nastaviti nesmetano .

Stoga je Netanyahuov utjecaj na Capitol Hillu samo porastao dok su Saudijska Arabija i druge arapske zaljevske države dobile odriješene ruke da rade što žele u pogledu šijitskog "polumjeseca" koji im navodno prijeti od Sane do Bejruta.

Nešto više od mjesec dana nakon prijema na prijestolje, kralj Salman sastao se s turskim predsjednikom Recepom Tayyipom Erdoganom i dogovorio pojačanu potporu sirijskim sunitskim pobunjenicima, uključujući one s vezama s Al Qaidom koje su prije bile izvan granica. Umjesto bojkota takvih grupa kao što su SAD zahtijevale, novi pristupbio je podržati Al Nusru i druge takve snage s obrazloženjem da su one jedine sposobne obaviti posao.

Rezultat je došao nekoliko tjedana kasnije kada su Al Nusra i Ahrar al Sham najavili formiranje nove koalicije poznate kao Armija osvajanja (Jaysh al Fateh) koja bi uključivala i brojne manje islamističke skupine. Krajem ožujka nova je koalicija zauzela Idlib, oko 30 milja sjeveroistočno od Jisr Ash-Shughura. Krajem travnja, naoružan TOW-ima američke proizvodnje, zauzeo je Jisr Ash-Shughur.

Želeći ojačati odnose sa Saudijcima s obzirom na nadolazeći dogovor s Iranom, Obamina administracija nije se usudila prigovoriti. Ista je logika prevladala kada je Saudijska Arabija pokrenula zračni napad na Jemen 25. ožujka, baš kad su pregovori s Iranom krenuli u veliku brzinu. Kad bi Rijad smatrao da nema izbora nego podvrgnuti Jemen, najsiromašniju zemlju na Bliskom istoku, noćnim bombardiranjima, ni SAD se ne bi bunio.

Kao dužnosnik Ministarstva obrane promatranom, "važno je da Saudijci znaju da imamo ruku oko njihovog ramena." Više od tisuću Jemenaca umrlo je od posljedica, oko 300,000 ih je bilo prisiljeno napustiti svoje domove, dok je Al Qaeda na Arapskom poluotoku iskoristila kaos za preuzeti kontrolu luke Al Mukalla na istoku zemlje i velikog dijela okolne pokrajine Hadramawt.

Ali tamo gdje su SAD nekoć koristile bespilotne letjelice za maltretiranje Al Qaide bez obzira na kolateralnu štetu okolnom civilnom stanovništvu, njihov se stav sada čini izrazito blaziranim. Ako Saudijcima nije stalo do novog uporišta Al Qaide, onda ni SAD-u nije stalo.

Dok takve politike tjeraju Siriju i Jemen u kolaps i generiraju plimni val izbjeglica, jedina utjeha je da se i Saudijci možda slože pod pritiskom. Sa svojim planinskim terenom i dubokim plemenskim podjelama, Jemen je dugo bio studija u kontroliranom kaosu. Ali Rijad je činio sve što je u njegovoj moći da pogorša lošu situaciju.

Kao što su primijetili američki diplomati, pobuna Hutija koja sada razdire zemlju nije započela sama od sebe. Naprotiv, bio je to val vehabističke propagande koju je financirala Saudijska Arabija koja je pogodila najgore strahove jemenske šiitske manjine i stavila Hutije na ratnu stazu. Kao tajne depeše State Departmenta primijetio 2009., salafizam koji podržava Saudijska Arabija "brzo se proširio u Jemenu tijekom posljednja dva desetljeća", uzrokujući da se Huti osjećaju "sve ugroženije".

Tamo gdje je za sjevernu pokrajinu Sa'ada jednom rečeno da je "toliko ši'a da je i kamen ši'a", stanovnici osjećao opsjednutim rastućim obiljem sunitsko-salafističkih škola i džamija koje financiraju bogati petrošeici Saudijske Arabije.

Rastuće saudijsko sektaštvo potaknulo je sektaštvo Houthia i gurnulo zemlju u sveopći građanski rat. Američki diplomati također su napali Saudijce zbog pokušaja nametanja vojnog rješenja Hutijima umjesto traženja političkog rješenja.

Kao američki veleposlanik Stephen Seche stavi u studenom 2009. Rijad je nametao toliku vojnu pomoć jemenskom predsjedniku Aliju Abdullahu Salehu koji je sada, ironično, savezniku Hutija da je bilo neizbježno da se oružje “nađe na procvatu jemenskog sivog tržišta oružja. Odatle, svatko može nagađati gdje će oružje isplivati, potencijalno čak i u rukama ekstremističkih skupina koje žele napasti zapadne interese u Jemenu i, ironično, Saudijskoj Arabiji i susjednim zemljama u Zaljevu.”

"Pozivamo [State] Department", nastavio je Seche, "da prenese ovim 'prijateljima Jemena' da potkopavaju njihov cilj stabilnog i sigurnog Jemena davanjem velikih količina novca i vojne pomoći." Bio je to izvrstan savjet, ali je nažalost naišao na gluhe uši. Umjesto manje militarizacije, Saudijci su se odlučili za više s predvidljivo katastrofalnim posljedicama.

Ipak, postoje znakovi da su Saudijci napokon zagrizli više nego što mogu sažvakati. Rijad je, primjerice, prvotno najavio da će Pakistan biti među deset većinski sunitskih država koje će sudjelovati u operaciji protiv Huta. Ali kada je Rijad naveo da šijitski vojnici neće biti dobrodošli, Islamabad je odustao.

Budući da šijiti čine čak 20 posto pakistanskog stanovništva, zahtjev bi rasplamsao vjerske napetosti i gurnuo zemlju bliže građanskom ratu u libanonskom stilu. Iako nisu učinili malo da uspore napredovanje Houthia, noćna bombardiranja su u međuvremenu istaknula nesposobnost kraljevstva da nastavi s kopnenom ofenzivom. Dok je snažno u zraku, kraljevstvo se pokazuje kao papirnati tigar tamo gdje se računa, tj. na zemlji.

Doista, Salmanova nedavna politička čistka, najopsežnija u desetljećima, može biti znak da raste nezadovoljstvo u kraljevskim redovima budući da je princ Muqrin Bin Abdul Aziz, glavna žrtva, bio poznat kao kritičar rata. Što se rat vojne intervencije više pretvara u slijepu ulicu, to će se neslaganje više pojačavati i ako postoji jedna stvar koju apsolutna autokracija Saudijske Arabije ne može tolerirati, onda je to političko neslaganje.

Konačno, tu je nedavno uhićenje 93 navodna člana ISIS-a pod optužbom da su planirali napade na američko veleposlanstvo i druge mete. Ako su optužbe istinite, uvijek je veliko "ako" kada je Saudijska Arabija u pitanju, to je znak da unatoč trošenju milijardi za visokotehnološku barijeru duž svoje sjeverne granice, kraljevstvo još uvijek nije u stanju spriječiti ISIS.

Koliko god to odgovaralo dobroj Al Qaidi, ipak je suočava se s problemima s lošim. Budući da je Abu Bakr al-Baghdadi obećao da će istrijebiti 15-postotnu šijitsku manjinu u kraljevstvu ako ikada preuzme vlast, to je znak kako vjerski ekstremizam cvjeta u atmosferi užarenog sektaštva koje je kuća Saud toliko učinila promovirati.

Rezultat je četverostrani sudar koji je nastajao godinama. Boreći se da održi svoje klimavo bliskoistočno carstvo na okupu dok sklapa dogovor s Iranom, Obama nije u stanju reći ne saudijskom parnom valjku. Ali budući da ne može reći ne Saudijcima, ne može reći ne ni partneru Saudijaca, Al Qaidi. SAD se ponovno našao u krevetu s teroristima koje je obećao izbjegavati.

Daniel Lazare je autor nekoliko knjiga uključujući Zamrznuta republika: Kako ustav paralizira demokraciju (Harcourt Brace).