Niti američki politički sustav niti glavni mediji ne mogu se uhvatiti ukoštac s novom realnošću na Bliskom istoku jer je saudijsko-izraelski savez efektivno na strani džihadista povezanih s Al-Qaidom i nastoji uplesti američku vladu na sunitsku stranu drevnog sukob sa šijitima, kako objašnjava Lawrence Davidson.
Autor Lawrence Davidson
Najmanje od 2001. primarni cilj američkog nacionalnog interesa je smanjenje utjecaja i moći "terorističkih" skupina koje su pokazale da su spremne i sposobne napasti teritorij i državljane SAD-a. Među tim skupinama su al-Qaeda i njeni derivati, al-Nusra, te ISIS (tzv. Islamska država).
O tome kako ispravno postići ovaj cilj otvoreno je za raspravu (na primjer, korištenje bespilotnih letjelica za ubijanje njihovih vođa gotovo sigurno čini SAD više neprijatelja nego što ih eliminira), ali jedan siguran način ne rješavanje ovog nacionalnog interesa je usvajanje politika koje pogoduju samim skupinama koje su vaši zakleti neprijatelji, ili zažmiriti na navodne "saveznike" koji im pomažu.
Ovo bi moglo zvučati kao zdrav razum, no u praksi je politika američke vlade u regiji desetljećima bila kontraproduktivna i opterećena intervencijama posebnih interesa. Drugim riječima, američki političari i birokrati gurali su politiku koja je zapravo pomogla američkim neprijateljima.
Prije 2001. godine SAD je dugo provodio politiku koja je podržavala niz nepopularnih bliskoistočnih diktatura. Spektar se kretao od Saudijske monarhije sa svojim fanatičnim fundamentalističkim svjetonazorom do sekularnijih diktatura poput one u Egiptu. Ta nas je praksa u narodnom umu identificirala s lošim ljudima i lošim vladama i učinila nas neprijateljima onih koji traže slobodu i demokraciju.
Osim toga, podržavali smo izraelsko ugnjetavanje Palestinaca i to nas je učinilo nepopularnim među ostalima kod gotovo svih muslimana na planeti. Ništa od toga nije bilo u istinskom nacionalnom interesu Amerike, ali je svakako bilo u interesu posebnih interesa kao što su cionisti, naftne tvrtke i proizvođači oružja.
Da postoji (i ostaje) razlika između posebnih interesa i nacionalnih interesa trebalo je biti kristalno jasno kada je provođenje politike vođene lobijima donijelo SAD napade 9. rujna. Može se napraviti zgrožena faca i ustvrditi da se ovom ocjenom “okrivljuje žrtva”, ali to je samo zabijanje glave u pijesak. Zločini od 11. rujna nisu bili odgovor na islamska učenja, bili su odgovor na Washingtonove grozne političke odluke.
Zatim, umjesto da na te napade odgovore preispitivanjem politike, američki čelnici brzo su zakomplicirali problem tako što su usvajanje politike promjene režima što je rezultiralo invazijom na Irak – zemlju koja nije imala nikakve veze s rušenjem tornjeva Svjetskog trgovačkog centra, ali je bila na izraelskoj i neokonzervativnoj listi za odstrel. Napad Washingtona na Irak stvorio je gigantski vakuum moći u središtu Bliskog istoka, što je zauzvrat omogućilo rast današnjih prijetnji kao što su ISIS i al-Nusra.
Ove skupine su ekstremističkog karaktera i inspirirane su osvajanjima vjerskog fanatika Muhammada ibn Abd al-Wahhaba iz 18. stoljeća, utemeljitelja vjerske sekte kojoj su se priklonili Saudijci. Zato ISIS i njemu slični napadaju svakoga tko nije praktikant vahabitskog tipa sunitskog islama – uključujući Sirijce i njihovu vladu, iračke šijite i njihovu vladu, Kurde i dobar broj Libanonaca.
Postoji samo jedna dodatna informacija koju bi čitatelji trebali znati. Aktivnosti ovih vrlo krvavih vjerskih dogmatičara sada su potpomognute savez Saudijske Arabije i Izraela.
Saudijci tim fanaticima daju mnogo novca jer su vjerski srodni i mogu se koristiti kao sredstva za širenje vehabijske dogme diljem Bliskog istoka dok slabe (obično masovnim pokoljem) nesunitske populacije. Izrael (nacija koja, prema premijeru Netanyahuu, vodi borbu protiv al-Qaide na Bliskom istoku) pomaže tim istim skupinama jer ih smatra poželjnijim od Assadove vlade u Siriji, Hezbollaha u južnom Libanonu i šijitskih vlada Iraka i Irana.
To je velika pogreška Izraelaca, koji u biti pozivaju vehabijske radikale da im budu sjeverni susjedi, ali nitko nikada nije optužio cioniste za jasno, dalekovidno planiranje.
Mijenjanje saveza
Kao posljedica ove situacije, došlo je do velike promjene saveza koja je zaprepastila i paralizirala Obaminu administraciju. Neprijatelj je zasigurno ostao isti: fanatici čija se loza može pratiti unatrag do Osame bin Ladena i napada 9. rujna 11. Međutim, tko je sada u savezu s tim "lošim momcima" i tko je u savezu protiv njih radikalno se promijenio . Za svakoga tko ima sposobnost objektivnog sagledavanja situacije, ta bi promjena trebala imati duboke implikacije na američku vanjsku politiku.
Ako je neprijatelj stvaran i uporan, onda oni koji mu se suprotstavljaju trebaju jamčiti pomoć SAD-a. Tko su ti neprijatelji američkih neprijatelja? Oni su sada sirijski vođa Bashar al-Assad, čija je vlada na udaru al-Nusre i drugih snaga sličnih al-Qaidi; Hezbollah, koji je došao u pomoć al-Assadu; šiitska vlada Iraka, koja je zajedno s Kurdima na udaru ISIS-a; i šiitska vlada Irana, koja je pritekla u pomoć Iraku.
Sumnja se da mnogi Amerikanci znaju za ovaj raspored snaga jer su ih vlastiti mediji često dovodili u zabludu. Na primjer, a nedavni program CNN-a pod naslovom “Tko radi što u koalicijskoj borbi protiv ISIS-a” navodi zemlje poput Australije, Kanade, pa čak i Belgije i Islanda, ali nikada ne spominje Siriju, Irak (osim Kurda) ili Iran. Ili su ljudi iz CNN-a neiskreni ili žive na drugom planetu.
Isto tako, oni koji sada pomažu američkim neprijateljima ne bi trebali jamčiti vrstu odnosa koji je Washington vezao za njih u prošlosti. Tko su te zemlje koje su sada prijatelji američkih neprijatelja? To su Saudijska Arabija, Izrael i većina Zaljevskih Arapa.
Ali kako bi Amerikanci znali da je to slučaj? Saudijska Arabija, čiji su građani glavni financijeri ISIS-a, CNN navodi da se bori protiv Islamske države. Što kažete na neukusnu ulogu Izraela u ovoj aferi? Osim nekoliko izoliranih priča u ograničenom broju novina, nećete naći pozornost koja se pridaje sve većoj povezanosti između cionističke države i ovih neprijatelja SAD-a
Postoje li ljudi u američkoj vladi koji razumiju ovaj novi razvoj događaja? Naravno da ih ima. Međutim, pretpostavljam da većina njih živi u srednjim ešalonima State Departmenta, gdje imaju mali ili nikakav utjecaj na politiku.
Što je s onima u višim ešalonima vanjskopolitičke birokracije ili raznim vanjskopolitičkim odborima Kongresa? Nema tu prosvjetljenja. Tradicionalno ti ljudi ne mogu smisliti kako izaći iz papirnate vrećice koju su im na glavu stavili posebni interesi.
To znači da su male šanse da će se američka vanjska politika prilagoditi ovoj novoj i važnoj situaciji na Bliskom istoku. Oni u Kongresu koji su financijski ili ideološki vezani uz cioniste, kao i neokonzervativni dogmatičari, previše su uporni da bi shvatili da se krajolik promijenio. Predsjednik Obama i neki u njegovoj administraciji možda su svjesni situacije, ali su, očito, imobilizirani političkim rizicima stvarnog djelovanja na temelju svog znanja što je stvarno u nacionalnom interesu.
U idealnom slučaju, američka vlada trebala bi promijeniti politiku kako bi odgovarala stvarnosti. Dakle, kako bi izgledala nova, realnija politika? Pa, moramo imati na umu da nitko osim cionista, neokonzervativaca i nekih stvarno neinteligentnih republikanskih kandidata za predsjednika ne želi poslati još američkih vojnika da se bore na Bliskom istoku.
S obzirom na tu činjenicu, najbolja politika je materijalno podržati one koji se bore protiv al-Qaide i njenih derivata, te diplomatski izvršiti pritisak na one koji pomažu "zločestima" da to prestanu činiti.
To znači podržavati sekularni režim Bashara al-Assada u Damasku. Ali to je diktatura! Pa Washingtonu to ne bi trebao biti problem, koji već podupire puno gore diktature od one u Siriji. Ali al-Asadova vlada je neprijateljski raspoložena prema Izraelu! Pa što? Pomažući skupinama kao što je al-Nusra, Izraelci su izgubili svaku tvrdnju o američkim simpatijama (osim, naravno, ako ste američki političar kojeg je zarobio cionistički lobi).
Uz to, predlažem da SAD započne proces potpore davanjem projektila zemlja-zrak Damasku kako bi mogli oboriti izraelske ratne zrakoplove koji su sada dajući zračnu potporu snagama al-Qaide u Siriji.
Washington bi također trebao podržati vojne napore Irana, Hezbollaha i Kurda u borbi protiv al-Nusre i ISIS-a. Na kraju krajeva, mi već pomažemo iračkoj vladi u istim nastojanjima. Nema strateškog smisla ograničiti pomoć samo na Bagdad.
U Washingtonu, međutim, ljudi u Kongresu i političkim strankama s doprinosom vanjskoj politici, kao i politički imenovani na čelu vanjskopolitičke birokracije, izvan su stvarnosti. Jedino što ti ljudi znaju o Bliskom istoku je ono što su pročitali u knjigama s informacijama dobivenim od strane APAC-a.
Jedna od lekcija povijesti je da su i ljudi i narodi koji se ne uspiju prilagoditi novim okolnostima osuđeni na propadanje. Dakle, Amerika, ako cipela stoji..
Lawrence Davidson je profesor povijesti na Sveučilištu West Chester u Pennsylvaniji. Autor je Foreign Policy Inc.: Privatiziranje američkog nacionalnog interesa; Američka Palestina: popularne i službene percepcije od Balfoura do izraelske državnosti, Te Islamski fundamentalizam.