Mješoviti signali na Bliskom istoku

Na jednoj razini, neuspjeh Kongresa da odobri rat protiv Islamske države dok je pokušavao sabotirati miroljubivi nuklearni sporazum s Iranom, čini se da se savršeno uklapa u interese saudijsko-izraelskog saveza dok vrši pritisak na "promjenu režima" u Siriji i Iranu, ali postoje i drugi čimbenici u tijeku, piše bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Uloga koju je Kongres SAD-a preuzeo za sebe kao igrača u vanjskoj politici ovih dana pokazuje čudan i neobranjiv obrazac. Senator Chris Murphy, D-Connecticut, naziva to "dvostrukim standardom", iako bi to mogao biti preblag izraz.

S jedne strane postoje energični napori da se Kongres uključi u pregovore o sporazumu o iranskom nuklearnom programu. Napori se protežu čak i do pokušaja uplitanja u pojedinosti o onome o čemu se pregovara, kao što se odražava u nizu amandmana koji se razmatraju u raspravi u Senatu ovog tjedna o nacrtu zakona koji utvrđuje proceduru za Kongres da brzo donese presudu o sporazumu . S druge strane postoji nerad, sa mali ili nikakvi izgledi za bilo kakvu akciju, o odobrenju za uporabu vojne sile protiv tzv. Islamske države.

 

Kongres SAD-a odbio je odobriti rezoluciju o ratu protiv Islamske države, dok je agresivno krenuo u prekid pregovora kako bi osigurao da iranski nuklearni program ostane miran. (Foto: Architect of the Capitol)

Kongres SAD-a odbio je odobriti rezoluciju o ratu protiv Islamske države, dok je agresivno krenuo u prekid pregovora kako bi osigurao da iranski nuklearni program ostane miran. (Foto: Architect of the Capitol)

Ta je kombinacija upravo suprotna ulogama koje bi Kongres trebao imati, uzimajući u obzir prva načela o tome kada i zašto bi predstavnici naroda trebali presuditi o ponašanju nacije u vanjskim odnosima.

Odlazak u rat vjerojatno je najposljedičnija stvar koju nacija može učiniti u inozemstvu. To podrazumijeva znatne troškove za naciju, i kao što bi nas nedavno iskustvo trebalo podsjetiti, nosi rizik daleko većih troškova, i ljudskih i materijalnih, nego što se moglo očekivati ​​na početku. Sasvim je primjereno da takav odlazak ne ostane samo u rukama izvršne vlasti.

Predstojeći nuklearni sporazum s Iranom ne podrazumijeva ništa od toga. Nijedan Amerikanac nije doveden u opasnost. Ne postoji rizik da budete uvučeni u šire ili dulje obveze da umirite, okupirate ili učinite nešto drugo za kopno u inozemstvu. Nema odljeva američkih poreznih obveznika; zapravo, u onoj mjeri u kojoj će završetak sporazuma dovesti do smanjenja ekonomskih sankcija Iranu, to će značiti ukidanje onoga što je također predstavljalo ekonomski teret za Sjedinjene Države.

Budući da je riječ o kompliciranim međunarodnim pregovorima koji uključuju nekoliko drugih država iu kojima su kompromisi svih strana ključni, uplitanje nacionalnih zakonodavstava u detalje s određenim zahtjevima jednostavno je recept za neuspjeh pregovora. Sasvim je prikladno da ovaj sporazum, kao i velika većina međunarodnih sporazuma koje sklapaju Sjedinjene Države, bude stvar izvršne radnje sve dok ispunjenje uvjeta sporazuma ne zahtijeva zakonodavnu akciju.

Nekoliko razloga objašnjava neprikladnu obrnutu prirodu toga gdje Kongres ima vagu, a gdje ne. Rasprava o nuklearnom sporazumu i o nacrtu zakona koji nosi ime senatora Boba Corkera, R-Tennessee, nije zapravo o prerogativima Kongresa, pogotovo s obzirom na to da nacrt zakona nije neophodan da bi se Kongres izjasnio o suštini kako god želi kakav god dogovor proizašao iz pregovora.

Umjesto toga, radilo se o tome hoće li protivnici bilo kakvog sporazuma s Iranom moći upotrijebiti proceduralni mehanizam za povećanje svojih izgleda za kršenje dogovora. To se odražava u trenutnom negodovanju okorjelih protivnika sporazuma koji vide da im trenutna verzija Corkerovog zakona ne daje onoliko šanse da to učine koliko su se nadali.

Nepostupanje po odobrenju za uporabu vojne sile ima nekoliko objašnjenja. Ono vrijednije poštovanja je inherentna poteškoća u izradi prikladnog jezika kada namjeravana svrha vojne akcije nije tako jednostavna i izravna kao što je, recimo, poraz druge nacionalne države.

Umjesto toga, svrha uključuje teroristički fenomen u kojem su i geografski i vremenski opseg onoga što treba učiniti neizvjestan. Teško je smisliti pravno preciznu formulu koja daje izvršnoj vlasti potrebnu ovlast da učini nešto učinkovito, ali također nameće značajna ograničenja, u smislu vremena i mjesta, vojnim operacijama. Nacrt rezolucije koji je administracija poslala Capitol Hillu sadrži upitne riječi; popravci će biti potrebni, ali teški. Poteškoće nisu razlog da ne pokušate.

Nepokušavanje dolazi do drugog objašnjenja za nerad, a to je politička malodušnost. Članovi Kongresa shvaćaju da zauzimanje stava o takvim stvarima uključuje preuzimanje rizika. Neki se članovi osjećaju opečenim zbog suprotstavljanja jednom ratu u Perzijskom zaljevu koji se pokazao velikom pobjedom ili zato što su odobrili još jedan rat u Perzijskom zaljevu koji se pokazao kao skupa zbrka. .

Njima je lakše jednostavno se ne obvezati i šutjeti dok Bijela kuća postavlja izvršnu vlast i ionako koristi vojnu silu. A to držanje je izbacivanje.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)

1 komentar za “Mješoviti signali na Bliskom istoku"

  1. dahoit
    Travnja 30, 2015 na 15: 59

    Sjajna pobjeda? Gdje? 93 Irak? Ne, to je dovelo do 03, katastrofe (koja vodi do današnje katastrofe koja se nastavlja)..Afganistan? Nema šanse, to smo izgubili ili gubimo.
    Moglo bi se reći da bi ne glasanje o borbi protiv IsUS-a, u savršenom svijetu, bio ideal koji smo trebali slijediti na prvom mjestu, davno, ali to znači da smo doista iza IsUS-a, AlnUSrA-e i AlCIAde, i Saudijskog Izraela savez sklopljen u paklu.

Komentari su zatvoreni.