Predsjednik Obama je ono što bi se moglo nazvati "prikriveni realist" koji često lupa šakama po stolu dok se rukuje ispod stola. Mora izvesti ovaj trik zbog ružne stranačke stvarnosti Amerike, kaže bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Edward Luce u Financial Times ima pogled na vanjsku politiku Baracka Obame to je točno i trebalo bi biti očito svima. Ali s obzirom na stanje vanjskopolitičkog diskursa unutar američke politike, možda nije iznenađujuće da ovo posebno opažanje pada na dužnost dugogodišnjeg stranog promatrača američke politike i politike.
Luce navodi da kako predsjednik Obama "sazrijeva", on "pokazuje kvalitete koje bi se inače povezivale s Henryjem Kissingerom, arhirealistom američke diplomacije." Luce ukazuje na Obamino postupanje u odnosima s Iranom i Kubom kao dokaz da on “shvaća bit diplomacije, kada se protivnici dogovore, niti jedan ne postiže sve što želi”, te da shvaća da “savršeni ne bi trebali biti neprijatelji” dobrog.”
Predsjednik Richard Nixon sa svojim tadašnjim savjetnikom za nacionalnu sigurnost Henryjem Kissingerom 1972.
Luce se posebno usredotočuje na Bliski istok kao regiju u kojoj predsjednik Obama, bez da to priznaje, "uzima list iz knjige gospodina Kissingera" i nastojeći postići dogovor s iranskim režimom i istovremeno "pojačavajući potporu svojim jednako sumnjivim kolegama u sunitski svijet.”
To je pristup ravnoteže snaga, u kojem je bit politike Obamine administracije u regiji: "Umjesto da pokušava preobraziti Bliski istok na naše vrijednosti, nastoji ograničiti sposobnost regije da izvozi svoje patologije."
Trebalo bi biti očito da je vanjska politika g. Obame u svojim glavnim aspektima trezvena, razborita i uglavnom neoriginalna vježba realizma, ali biva zasjenjena, prije svega, različitim bojama kojima je njegovi politički protivnici marljivo nastoje obojiti. Predsjednika se dosljedno prikazuje kao naivnog, ili slabog, ili nedovoljno upornog u promicanju američkih vrijednosti.
Ili kao Rekao je predsjednik Zastupničkog doma John Boehner neki dan o nuklearnim pregovorima s Iranom (u komentarima u kojima je g. Boehner jasno dao do znanja da želi potpuno poništiti dogovor, odustajući od pretvaranja da oni s njegove strane prolaza žele "bolji dogovor"), "Samo se čini za mene da uprava želi dogovor pod gotovo svaku cijenu.”
Neutemeljenost te izjave trebala bi biti očita svakome tko je iole ozbiljno promotrio povijest pregovora, ono što je do sada dogovoreno i tko je kakve ustupke morao učiniti da bi se došlo do ove točke.
Zamagljivanje prirode vanjske politike sadašnje administracije ima i druge korijene, uključujući one koji ne uključuju nužno predsjednikove protivnike. Bilo je govora o "Obaminoj doktrini", koja odražava stalnu čežnju među brbljivom klasom u ovoj zemlji za primjenom takvih etiketa i karakterizacijom svake predsjedničke administracije jedinstvenim izrazima koji bi opravdali takvu etiketu. Primijenite oznaku ako želite, ali ona podrazumijeva više jedinstvenosti nego što je stvarno tu.
Dosadnije je, ali i točnije u karakteriziranju politike sadašnje administracije, opisati je kao vođenu uglavnom realističkim načelima koja je primjenjivao ne samo Henry Kissinger, već i mnogi drugi u prošlosti.
Među tim načelima su da američka politika treba biti dosljedno usmjerena na najučinkovitije načine ostvarivanja pažljivo definiranih američkih nacionalnih interesa, da se sa svijetom mora postupati onakvim kakav on stvarno jest, a ne onakvim kakav bismo mi željeli da bude, da u ostvarivanju svojih interesa Sjedinjene Države moraju koristiti sve raspoložive alate i obračunati se sa svim drugim zemljama, a taj kompromis je neizbježan, a savršenstvo nemoguće. Neuzbudljive stvari, ali mudre stvari.
Široko rasprostranjen neuspjeh prepoznavanja, u vezi s ovim stvarima, i onoga što je Obamina administracija radila i onoga što bi bilo koja administracija trebala činiti je tužan komentar na stanje vanjskopolitičkog diskursa u Sjedinjenim Državama danas (i Luce primjećuje da realistička struja u politici g. Obame “uvelike se protivi suštini rasprave u Washingtonu”).
Ovaj se diskurs odvija u okruženju u kojem se zdrav i neuzbudljiv realizam ne može prihvatiti onakav kakav jest, a da mu se ne prilijepi elegantnija etiketa, i u kojem se politike temeljene na takvom realizmu ocrnjuju kao slabe, neprincipijelne ili nešto treće.
Političko okruženje u kojem se odvija diskurs je ono u kojem je vanjska politika jedne od glavnih stranaka, koja sada kontrolira Kongres, zarobljena neokonzervativizmom, s libertarijanskom manjinom i realističkim ostatkom, odražavajući tradiciju koju su nekoć predstavljali Gospodin Kissinger i njegov šef, predsjednik Richard Nixon, to je još manja manjina.
Druga velika stranka, kao politička zvijer odvojena od Obamine administracije, teško je pronalazila svoju vanjsku politiku usred pomaka udesno širom zemlje. Čini se da će Demokrati vjerojatno isticati predsjedničkog kandidata koji je bitno jastrebiji od običnih stranačkih redova, a čini se da su mnogi članovi manje skloni s ponosom tvrditi bilo kakvu realističnu tradiciju nego samo ograničiti sposobnost druge strane političkog spektra izvoziti svoje patologije.
Politička moć američke iznimnosti, čiji je neokonzervativizam najsnažnija manifestacija, ostavlja malo temelja za očekivanje da će se išta od ovoga uskoro promijeniti. Završetak i provedba nuklearnog sporazuma s Iranom bilo bi značajno realistično postignuće uvelike u tradiciji, a Luce eksplicitno navodi ovu usporedbu, onoga što su Kissinger i Nixon učinili u svom otvaranju s Kinom. Ali prvo se sporazum mora dovršiti i primijeniti, a antirealistički osjećaji drže nesigurnim hoće li se to dogoditi.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Obomba je krivo obrazovani lažljivac iz lige otrovnih bršljana s lažnim pogledom na stvarnost.
On očito ne zna razlikovati dobre od loših momaka.
I mrzi muslimane.
Puši li još uvijek? Kakav kestenjasti.
Obama je predsjednik; Kissinger je bio savjetnik. Jabuke i naranče.
NEMA “SAZRIJEVANJA” ZA OVOG NAJNOVIJEG PREVARANTA
Barack Obama je uvijek bio ono što smo sanjali da želimo. Čime nas je prodavao
njegova filozofska retorika bila je upravo ono što smo UVIJEK, UVIJEK željeli!
Umatao je naše snove u dojmljive riječi u koje je duboko vjerovao
“sveti ratovi”, vjerovanja svetog Augustina da bilo što — ubojstvo, masakr, ugnjetavanje,
čak i silovanje, rušenje kuće itd.— opravdano je ako je za "svetu" svrhu, svrhu
pri čemu smo "mi" superiorni i zaslužujemo činiti što želimo nižim bićima. Ovo je
“doseljenički kolonijalizam”, središnji dio cionizma u svim njegovim oblicima. Ako uzmete izraelski-
Na meti ste palestinski sukobi, ali ste isto tako mogli pogledati
kršćanski križarski ratovi iz 10. i 11. stoljeća i čudesna odrubljivanja glava
od stotina "nevjernika" dok su kršćani (Franci) zauzeli Jeruzalem i gazili kroz
krvavim ulicama do crkve Svetoga groba. Uostalom, režirao ga je
Boga i za svetu svrhu.
U međuvremenu Obama je uvijek bio odan svojim "prijateljima" (možda stara riječ) u
isti način na koji su političari uvijek bili. To su glasovi u određeno vrijeme, ali
između "konstituenata" su lobiji kao što su AIPAC (za Izrael),
proizvođači oružja (sada samo tri korporacije koje se zalažu za veći profit
i više međunarodnih tržišta, dok radnici čeznu za još jednim trećim svjetskim ratom (kao što je
dobra stara vremena kada je poslova bilo mnogo).
Kako ti lobiji zapravo funkcioniraju, detaljno je opisao profesor Lawrence
Davidson u svojoj analizi na: http.//www.tothepointanalysis.com/3290.
Odajem Obami priznanje za njegovu prodajnu sposobnost i ništa više od toga. On slijedi dugo
tradicija koja će se nedvojbeno nastaviti iu bliskoj budućnosti. Za sigurnost
Amerikanaca (naravno) i poučavati inferiorne narode o nečemu što mi
nazvati "demokracijom" što je isto što i ono što je "od vitalnog interesa za Ameriku" što
je sve na svijetu što američke interesne skupine (industrija itd.) žele i trebaju i
želje….
Zaboravite “sazrijevanje”!
—-Peter Loeb, Boston, MA, SAD
Ne znam koliko je Obamino razmišljanje sazrijevalo, niti koliki je bio. Vidim ga i dalje kao marionetu svojih mentora i Duboke države kojoj oni pripadaju. Bez obzira na to je li u nekim arenama pokazao 'realizam' ili ne, u previše drugih to je bila 'iznimnost' potkrijepljena 'pametnom moći' (tj. vojnim prijetnjama, prisilom i tajnim djelovanjem) i zatim okarakterizirana kao 'realizam' ™. Dakle, iako se s vremena na vrijeme činilo da obuzdava ludila - npr. s Iranom - pregovori nisu ni izdaleka gotovi, a to ne znači da neće i dalje pokušati srušiti iranski režim ili ga zadržati dugoročnu gospodarsku luđačku košulju, ili je okrenuti protiv Rusije - kao da je produžavanje našeg preventivnog rata i proizvedenih sukoba s Rusijom nešto što nalikuje 'realizmu'. A Kuba? Samo pročitajte ovo da vidite gdje je on s Latinskom Amerikom:
“Obamina “diplomacija” maskira njegovo maltretiranje na samitima u Jamajci i Panami” na: http://www.voltairenet.org/en, i pitajte zašto je Venezuelu proglasio prijetnjom 'nacionalnoj sigurnosti'
(što bi moglo biti na korak od stavljanja njega i njegovih zagovornika na popis terorizma State Departmenta), ili zašto je prijetio i Ekvadoru. Njegov pristup Kubi vidim kao 'trojanskog konja' u toj zemlji i ostatku Latinske Amerike, i pokušaj da se preduhitri rastući politički, ekonomski i kulturni odnos Kube s Rusijom, i, posebno, Ruski razvoj kubanskih rezervi nafte i plina u moru i program nuklearne energije.
Što se tiče zašto se u nekoliko navrata činilo da obuzdava lude, mislim da je general Dempsey bio jedan od njegovih jedinih savjetnika s trijeznim umom i vojnim iskustvom koji mu je dao potrebnu provjeru realnosti o posljedicama njegove politike i akcije.
Inkontinentni čitatelju, vi ste realist u priznavanju da Obama nije, a to što se ponekad bavi diplomacijom ne znači da je i realist. Ovaj trend razmišljanja o Obami često ponavlja g. Parry, nažalost. A uvlačiti Kissingera i Nixona u Kinu i praviti usporedbu više je od smijeha kada pomislite na ukupnu političku politiku bilo kojeg od njih. Najnesretnija interpretacija stvarnosti koja je bez sumnje iskrivljena svim godinama koje je g. Pillar proveo u CIA-i, i zato što je Republikanska stranka toliko ratno huškačka da Obama izgleda pitomo u usporedbi ne znači ništa.
Ne znam koliko je sazrijelo Obamino razmišljanje. Vidim ga i dalje kao marionetu svojih mentora i Duboke države kojoj oni pripadaju. Bez obzira na to je li u nekim arenama pokazao 'realizam' ili ne, u previše drugih to je bila 'iznimnost' potkrijepljena 'pametnom moći' (tj. vojnim prijetnjama, prisilom i tajnim djelovanjem). Dakle, iako se s vremena na vrijeme činilo da obuzdava ludilo - npr. s Iranom - pregovori nisu išli glatko i nisu na duge staze gotovi, a to ne znači da on i dalje neće pokušati srušiti iranski režim , ili ga držati u dugoročnoj gospodarskoj luđačkoj košulji, ili ga okrenuti protiv Rusije - kao da je produžavanje našeg preventivnog rata i proizvedenih sukoba s Rusijom bilo što što nalikuje 'realizmu'.
Što se tiče zašto je u vrlo nekoliko prilika zauzdao ludake, mislim da je general Dempsey bio jedan od rijetkih s trijeznim umom i vojnim iskustvom koji mu je dao potrebnu provjeru stvarnosti o posljedicama njegove politike i akcije.
Ne znam za sazrijevanje Obaminog razmišljanja. I dalje ga vidim kao marionetu svojih mentora i Duboke države kojoj oni pripadaju. Bez obzira na to je li u nekim arenama pokazao 'realizam' ili ne, u previše drugih to je bila 'iznimnost' potkrijepljena 'pametnom moći' (tj. vojnim prijetnjama, prisilom i tajnim djelovanjem). Dakle, iako se s vremena na vrijeme činilo da obuzdava ludila - npr. s Iranom - pregovori nisu ni izdaleka gotovi, a to ne znači da neće i dalje pokušati srušiti iranski režim ili ga zadržati dugoročnu gospodarsku luđačku košulju, ili je okrenuti protiv Rusije - kao da je produžavanje našeg preventivnog rata i proizvedenih sukoba s Rusijom nešto što nalikuje 'realizmu'.
Što se tiče zašto je u vrlo nekoliko prilika zauzdao ludake, mislim da je general Dempsey bio jedan od rijetkih s trijeznim umom i vojnim iskustvom koji mu je dao potrebnu provjeru stvarnosti o posljedicama njegove politike i akcije.
Ne vidim što je "realno" u ubijanju (doslovno) milijuna stranaca koji vam nisu učinili ništa nažao, i ne namjeravaju. Nije li to sračunato da vas učini prilično nepopularnim?
Autor je 28 godina radio za najveću terorističku i dilersku organizaciju na svijetu.
Henry Kissinger kao državnik kojem se treba diviti i kojeg treba oponašati zbunjujući je izbor, jer je on jedna od najnemilosrdnijih osoba koje su svi živjeli. Njegova posljednja knjiga je "Novi svjetski poredak" i to bi ljudima trebalo reći njegov pogled na svijet. On vjeruje u "iznimnost" Amerike, upravo tu u aroganciju ljudi koji stvarno misle da imaju pravo kontrolirati cijeli svijet, njegove resurse i stanovništvo. Ružna fraza "američki interesi u inozemstvu" i njezine kombinacije, što znači kolonijalizam i imperijalizam, jest i bio je najviši cilj Kissingera i drugih njemu sličnih. Bilo koja "doktrina" koju smo koristili od Drugog svjetskog rata bila je razorna za sve one zemlje koje smo ilegalno napali – Koreju, Vijetnam, Kuvajt, Afganistan, Irak, Libiju plus sve sporedne udare kao što su Pakistan, Sudan, Somalija, Bahrein, Ukrajina , Jemen. A niti jednu nismo osvojili, niti ćemo; ali kao što znate do sada, poanta nije "pobijediti", već samo držati sve u neredu, kaosu i strogosti dok njihove kulture više ne postoje. Što će onda biti SAD? Najveće carstvo ikada? Novi svjetski poredak? Nitko u našoj vladi zapravo nije realist. Usput, Kongres ne može zaustaviti ovaj iranski sporazum nakon što ga potpiše svih šest zemalja.
Možda Obama svojoj vanjskoj politici pristupa iz realističke perspektive, ali moramo ostati
na umu, nije da svaki novi predsjednik u siječnju zasuče rukave i planira jedinstvenu vanjsku politiku. Svaki predsjednik nasljeđuje i pokušava iskriviti priču o Americi - otpornoj majci, iskovanoj u utrobi industrijske Europe, zatim umjerenoj i spljoštenoj genocidom, porobljavanjem i proždrljivom militarizacijom. Obama se može ponašati kao realist ili pragmatičar kada odlučuje što učiniti u Afganistanu, Iranu, Iraku, Siriji, Jemenu, Hondurasu, Ukrajini, Nigeriji, ali situacije koje je naslijedio su lude za guanom. Oni su posljedice suprematista s kolonijalnim apetitima i neo(kon)kolonijalista s nasilnim, kapitalističkim fetišima. Kako možemo bezbrižno nazvati male odluke koje on donosi u velikoj zbrci koja je američko imperijalno carstvo "realističnima". Ono što bi bilo realno bilo bi demontirati juggernaut dok stvaramo veze i popravljamo odnose, oslobađajući našu neproporcionalnu kontrolu nad svjetskim resursima i redizajnirajući naše materijalno društvo u postojanom, kontroliranom pojednostavljenju, a ne pretjerano stimuliranom naletu bogatstva do nekog iznenadnog zida ograničenja koji izgleda kao osvajačke vojske, ostracizam, glad… Moramo promijeniti svoje stavove o onome što mislimo da možemo postići i stoga nazivamo realnim. Je li realno željeti prestati odlučivati koliko trupa poslati ovamo, po naredbi ovdje? Postoji li ikako elegantan otkaz na mjesto najvećeg policajca/trgovca oružjem na svijetu? Samo kažem
Izgovori da je administracija samo realistična najbolje se argumentiraju desnim ratnim huškačima. Iako je u Ukrajini i Iranu bolje tražiti mir nego rat, realizam je nametnut tamošnjim nadmoćnim silama, a ne nikakvim očiglednim prihvaćanjem dobronamjerne uloge SAD-a.
S obzirom na to da je SAD poslao oklopne snage u Ukrajinu i operativne snage nosača u Jemen, nema znakova da su lekcije iz Koreje, Iraka itd. naučene.
Da SAD nije intervenirao u Afganistanu kako bi uzrokovao probleme SSSR-u, niti podržavao diktatore i Izrael u ME, niti napao Irak za Izrael, ne bi pokrenuo islamski ekstremizam u cijeloj regiji. Da je bila vanjska politika dobronamjerne diplomacije i ekonomske pomoći od Prvog svjetskog rata, umjesto kostoglavog imperijalizma, ne bi imala niti jednog od ovih neprijatelja. To je politika realizma, a ne samo shvaćanje da si ne može priuštiti borbu protiv svih.