Iako je okvirni sporazum za osiguravanje miroljubivost iranskog nuklearnog programa iznenadio mnoge promatrače svojim strogim detaljima, izraelski lobi i njegovi pristaše sigurno će učiniti sve što mogu da sabotiraju dogovor. Ali moraju prevladati prepreku stalnog griješenja, kaže Trita Parsi.
Autor: Trita Parsi
Mir je pobijedio. Rat izgubljen. To je tako jednostavno. Nemojte zavaravati, okvirni sporazum koji je objavljen u četvrtak nije ništa manje od povijesnog. Krug eskalacije prekinut je po prvi put, iranski nuklearni program će se povući, kao i sankcije kojima je Iran također podvrgnut.
Godine 2003., kako sam opisao u Izdajnički savez – tajni poslovi Izraela, Irana i SAD-a, Iran je imao samo 164 centrifuge. Ponudio je pregovore sa Sjedinjenim Državama, ali je administracija Georgea Busha to odbila. "Ne razgovaramo sa zlima", šaljivo je rekao potpredsjednik Dick Cheney odgovarajući na pregovaračku ponudu. Umjesto toga, Busheva administracija pribjegla je prijetnjama ratom i sankcijama.
Predsjednik Barack Obama najavljuje u Bijeloj kući okvirni sporazum za ograničavanje iranskog nuklearnog programa 2. travnja 2015. (Snimka zaslona iz videa Bijele kuće.)
Iran je pak proširio svoj program. Do 2005. godine imala je 3,000 centrifuga. Opet je tražila pregovore i ponudila se prestati širiti svoj nuklearni program. Ponovno su Sjedinjene Države odbile.
U vrijeme kada je predsjednik Barack Obama došao na vlast, Iranci su upravljali s oko 8,000 centrifuga. Nakon njegovog početnog, ograničen pokušaj diplomacije nije uspio, Obama se upustio u ono što se nazivalo sankcijama pod pritiskom.
Dok su Sjedinjene Države pojačavale sankcije bez presedana, Iran je ubrzao svoje nuklearne aktivnosti. Do kraja 2013. Iran je imao 22,000 centrifuga. Imao je veliku zalihu nisko i srednje obogaćenog urana. Ovladao je ciklusom goriva. Bio je bliži sposobnosti proboja nego ikad prije.
Pritisak je izazvao pritisak. Sankcije su rodile centrifuge. Eskalacija je sve više stavljala Sjedinjene Države pred rat s najgorom opcijom. Sve dok diplomacija nije ozbiljno započela zahvaljujući predanosti predsjednika Obame i izborima iranskog predsjednika Hassana Rouhanija.
Tek sada, zahvaljujući njihovoj ustrajnoj i neumornoj diplomaciji, rast iranskog nuklearnog programa nije samo zaustavljen, već je i preokrenut. Ovo je prvi put da će broj centrifuga kojima Iran upravlja biti smanjen. Nijedna druga politika to nije postigla. Kritičari to ne mogu dirati.
Ne samo da su pogriješili u tome kako se nositi s iranskim nuklearnim programom, već su pogriješili u gotovo svemu što se tiče Irana. Kritičari su rekli da Iran nikada neće poštovati svoju riječ. Bili su u krivu. Međunarodna agencija za atomsku energiju dosljedno potvrđuje da su i Sjedinjene Države i Iran ispunili svoje obveze. I sam predsjednik Obama istaknuo je rijetku pohvalu američkog predsjednika Iranu.
Kritičari su rekli da će Iranci samo igrati na vrijeme. Bili su u krivu. Obje su strane pregovarale iskreno. Ako su Iranci samo htjeli pregovarati kako bi prebacili krivnju na Sjedinjene Države i pobjegli od međunarodnog pritiska, imali su najbolju priliku za to kada se 47 američkih senatora pismeno obvezalo da će poništiti sporazum.
Iran se mogao udaljiti od stola. Velik dio međunarodne zajednice ne bi za to krivio Iran. Ali Iran to nije učinio. Umjesto toga, iranski pregovarači žrtvovali su svoje perzijske novogodišnje praznike i nastavili pregovarati.
Kritičari su rekli da ovo predugo traje. Bili su u krivu. Ugovori o ograničenju naoružanja trajalo je u prosjeku 1,120 dana to su tri godine. Prosjek za sve ugovore je 899 dana. To je 2.4 godine. Dogovor s Iranom do sada je trajao samo 1.5 godinu. To je brže i od općih sporazuma i od dogovora o smanjenju naoružanja.
Kritičari su rekli da Iran nikada ne bi mogao postići dogovor sa Sjedinjenim Državama zbog iranskog vrhovnog vođe i zbog iranske državne ideologije. Opet su bili u krivu. Kao što sam objasnio u Atlantik prošlog tjedna, ajatolah Ali Khamenei uvijek je držao otvorena vrata za razgovore ako je to koristilo iranskom nacionalnom interesu.
I upravo sada, dok tvrdolinijaši u Washingtonu nastoje poništiti dogovor, kako je rekao Bill Kristol, iranski tvrdolinijaši zamišljaju dogovor kao pobjedu za sebe i za njihovu ideologiju.
Još mnogo toga treba učiniti. Obama još nije dobio bitku u Kongresu. Neće to biti lak zadatak. Ali on ima jednu veliku prednost jer je istina na njegovoj strani jer sve što su kritičari govorili pokazalo se pogrešnim. I sve što je oprezno obećao do sada je ispunio.
Uostalom, pravi vođe znaju da im povijest neće suditi zbog beznačajnih i očajničkih kritika s kojima su se suočavali, već zbog hrabrosti koju su pokazali u hvatanju za mir koji se činio izvan mogućeg.
Trita Parsi je autorica Jednokrevetna priča o kocki - Obaminoj diplomaciji s Iranom (Yale University Press, 2012.). On tweeta na @tparsi. [Ovaj priča izvorno se pojavio u The National Interestu.]
1. Nije važno koliko Iran ima centrifuga; bitan je postotak obogaćivanja.
2. Iran nikada nije želio nuklearno oružje. Iran nikada nije napao drugu zemlju (za razliku od SAD-a i Izraela).
2. Obami ne treba odobrenje Kongresa.