Tijekom kampanje 2008., Barack Obama obećao je "okončati način razmišljanja" koji je doveo do rata u Iraku, ali više od šest godina kasnije, nije uspio ispuniti tu obvezu jer isti ratoborni "način razmišljanja" nastavlja rasti i širiti se, kako objašnjava Nicolas JS Davies.
Nicolas JS Davies
Dok sam pisao ovaj esej na 12. godišnjicu američke invazije na Irak (19.-20. ožujka), vijest je bila ispunjena svojim nasilnim reperkusijama diljem Bliskog istoka i svijeta. Najnoviji zločin bio je a više bombaša samoubojica u dvije džamije u Sani, glavnom gradu Jemena, u kojima je ubijeno najmanje 137 ljudi. Prije dva dana bile su 24 osobe, uglavnom strani turisti ubijen u Tunisu.
Rat bjesni u Iraku, Siriji, Afganistanu, Libiji, Somaliji i Nigeriji. Čini se da su naši vođe paralizirani, nesposobni obuzdati ili kontrolirati naizgled beskrajnu i šireću oluju nasilja koju su pokrenuli. Njihovi navedeni razlozi za vlastitu upotrebu nasilja – da, zapadna upotreba vojne sile također je oblik nasilja – zvuče sve šuplje: sigurnost, stabilnost, demokracija, humanost. Nisu uspjeli katastrofalno isporučiti ništa od ovoga bilo gdje.
Predsjednik Barack Obama u kampanji. (Foto kredit: barackobama.com)
Misli mi se vraćaju na Martina Luthera Kinga Govor "Izvan Vijetnama". u crkvi Riverside u New Yorku 1967. Nabrojao je nekoliko razloga zašto je u tom trenutku istupio protiv Vijetnamskog rata, ali ja posebno razmišljam o jednom. On je objasnio:
“Moj treći razlog se pomiče na još dublju razinu svijesti, jer izrasta iz mog iskustva u getima na sjeveru tijekom posljednje tri godine, posebno zadnja tri ljeta. Dok sam hodao među očajnim, odbačenim i bijesnim mladićima, govorio sam im da Molotovljevi kokteli i puške neće riješiti njihove probleme. Pokušao sam im izraziti svoje najdublje suosjećanje dok sam zadržao svoje uvjerenje da društvene promjene najsmislenije dolaze kroz nenasilno djelovanje.
“Ali pitali su, i to s pravom, 'Što je s Vijetnamom?' Pitali su se ne koristi li naša vlastita nacija ogromne doze nasilja kako bi riješila svoje probleme, kako bi dovela do promjena koje želi. Njihova su pitanja pogađala kraj i znao sam da više nikada neću moći podići glas protiv nasilja potlačenih u getima, a da prije toga nisam jasno razgovarao s najvećim izvorom nasilja u današnjem svijetu: vlastitom vladom. Zbog tih dječaka, zbog ove vlade, zbog stotina tisuća koji drhte pod našim nasiljem, ne mogu šutjeti.”
Danas je dilema koju je dr. King opisao globalizirana. Ako je za našu vladu legitimno ili učinkovito koristiti masovno nasilje u potrazi za svojim političkim ciljevima, kako bi bilo pogrešno da drugi čine isto?
Nitko ne može zanijekati neuspjehe i frustracije koje tjeraju mlade muškarce da se pridruže Islamskoj državi ili njezinim podružnicama. Reporterka BBC-ja Safa AlAhmad podnijela je opširno izvješće o krizi u Jemenu neposredno prije samoubilačkih napada u Sani. Upozorila je da se čak i obrazovani mladi Jemenci okreću Islamskoj državi (također poznatoj kao IS, ISIS ili ISIL) kao radikalnom rješenju svojih problema, nakon što im sve ostalo nije uspjelo. Ona je napisala:
“U drugim dijelovima Bayde (bivši teritorij Al-Qaide), neki ljudi kažu da al-Qaida nije dovoljno čvrsta. Ahmad Khamis, istaknuti lokalni džihadist, kaže da voli Islamsku državu. 'IS je stvarnost i oni kontroliraju zemlju. Oni će preuzeti okruge i upustiti se u izravnu bitku. Neće se povući iz bitke, kao u Iraku', kaže. 'Ovo je naša nada da će nama vladati islam i biti oslobođeni šiitske okupacije.'”
Ali ova logika nasilja nije toliko različita od logike naših vojnika, generala i političara. Jednom kada je rat pokrenut, propisani odgovor na neuspjehe i poraze je upotreba još većeg nasilja. Američki vojni proračun bez premca i beskrajna ulaganja u naprednije i razornije oružje temelji se na toj pretpostavci. Moramo imati "vojna nadmoć". Moramo biti u stanju vojno poraziti svakog neprijatelja. Sve manje učinit će nas ranjivima. To je ista logika koja vuče mlade ljude da se pridruže Islamskoj državi, najjačoj islamističkoj borbenoj sili.
Lako je vidjeti da ta logika vodi samo u totalni, beskrajni rat na svim stranama. Upravo je to noćna mora s kojom su se svjetski čelnici suočili 1945. kada su se povukli iz ponora i potpisali Povelju Ujedinjenih naroda, kojom se zabranjuje uporaba vojne sile osim u samoobrani ili na zahtjev Vijeća sigurnosti UN-a.
Hoće li naši čelnici konačno priznati da su se oglušili o tu obvezu, zavedeni istim prividom sigurnosti kroz snagu i vojnu nadmoć kao prošli agresori poput nacističke Njemačke?
Na obilježavanju 25. godišnjice pada Berlinskog zida, bivši sovjetski čelnik upozorio je Mihail Gorbačov da je “svijet na rubu novog hladnog rata”. Nastavio je izravno optuživati američke i zapadne čelnike:
“Zapad, a posebno Sjedinjene Države, proglasile su pobjedu u Hladnom ratu. Euforija i trijumfalizam obili su glave zapadnim liderima. Iskoristivši slabljenje Rusije i nedostatak protuteže, prisvojili su monopolsko vodstvo i dominaciju u svijetu, odbijajući poslušati riječi opreza mnogih ovdje prisutnih.”
Mnogi Amerikanci sada shvaćaju da je bila užasna ludost brkati moć uništavanja s moći izgradnje boljeg svijeta. Njih dvoje su prilično različiti, a izgradnja boljeg svijeta ne zahtijeva ni zračne napade ni "čizme na zemlji", već zajednički rad, razgovor o problemima i, još važnije, slušanje drugih.
Godine 2008. Amerikanci su izašli na izbore i izabrali predsjednika koji je rekao nam je during rasprava, “Ne želim samo okončati rat, ali želim okončati način razmišljanja koji nas je uopće uveo u rat. Mislim da je to vrsta vodstva koju trebamo od sljedećeg predsjednika Sjedinjenih Država. To je ono što namjeravam pružiti.”
To je još uvijek vrsta vodstva koja nam treba od predsjednika Sjedinjenih Država. Neuspjeh Baracka Obame da to osigura posljednjih šest godina pogoršao je problem i proširio neizrecivo nasilje i bijedu u još većem dijelu svijeta.
Proxy i tajni rat može biti politički prihvatljiviji predsjedniku Obami i njegovim kolegama, ali smrt i nasilje su isti bez obzira okrivljavali ih Amerikanci za to ili ne. Houthi žena u Jemenu ispričala je novinarki BBC-ja Safi AlAhmad kako je njezino troje djece ubijeno topničkom vatrom jemenskih oružanih snaga koje su SAD naoružavale, obučavale i s kojima su provodile zajedničke operacije.
Sakupila je tijela svoje djece u male, krvave komade i još uvijek je izbezumljena što je jedini dio njihovih lica koji je uspjela pronaći bilo jedno uho. Nije ni čudo što Huti, koji sada kontroliraju Sanu, pišu "Smrt Americi" na zidovima po cijelom gradu.
Zaustavljanje načina razmišljanja koje izaziva takve užase zahtijeva istinsko odricanje od američkog posthladnoratovskog trijumfalizma, mitova o vojnoj nadmoći i rekordnih vojnih proračuna. Umjesto njih trebamo novu predanost miru, diplomaciji i međunarodnoj suradnji, te ozbiljnu ponovnu predanost slovu i duhu zabrane uporabe sile iz Povelje UN-a.
Autor je Nicolas JS Davies Krv na našim rukama: Američka invazija i uništenje Iraka. Davies je također napisao poglavlje "Obama u ratu" za knjigu, Ocjenjivanje 44. predsjednika: Izvještaj o prvom mandatu Baracka Obame kao naprednog vođe.
'O' može (a možda i ne) biti na istoj valnoj duljini kao oni vrlo nesputani ratni huškači (neokoni) koji danas vladaju u glavnom gradu SAD-a, ali jedno je sigurno – nakon 2016., sljedeći stanovnik Bijele kuće neće gubiti vrijeme na puštanje pasa rata na ostatak planeta. Generali i admirali Pacifičkih snaga već drže palčeve za uspješno raspoređivanje nekoliko novih američkih projektila, posebno NSM, LRSM i LRSO (NUKLEARNI). Riječ je o taktičkim projektilima, uključujući i one s nuklearnim glavama, a pacifičke snage i saveznici planiraju ih upotrijebiti na Sjevernu Koreju, Kinu (a možda i Rusiju), računajući da će prvi udar samo tim oružjem sigurno rezultirati sigurnim režimom - promjena za ove nacije. Ovi projektili će 'šutnuti vlastita vrata', da tako kažemo, putem dva dvostruka udarca – uništavajući prvu crtu obrane ciljanih nacija(a) dok će u istom slučaju onesposobiti njihove (navodne) snage za nuklearnu odmazdu. Bacanje kocke dva za jedan od strane američke vojske u zapadnom Pacifiku. Stoga će počevši od 2017. POTUS izvršavati i poštivati direktive američke vojske koja smatra da je takva vrsta munjevitog rata s njihovim novim projektilima pete generacije izuzetno pobjedljiva. Tako će nakon što 'O' ode sa scene sljedeći predsjednik sigurno biti gori od adolfa ili hidekija iz prošlog stoljeća.
POLITIČKA RETORIKA KAO ŠOU
Više nije valjano mjeriti Baracka Obamu prema onome što je rekao 2008. godine. Naša spremnost da vjerujemo ovom političkom “spasitelju” samo pokazuje našu slabost. Da ne izdvajam Obamu, mnogi
Više nema smisla uspoređivati Baracka Obamu s njegovim predizbornim govorom 2008. Mnogi
drugi u našoj povijesti dijelili su njegov objekt riječima. Ne treba ih brkati s
"činjenica". Vjerojatnije je da nam naši snovi da su te riječi bile više od političkih pokazuju naše vlastite
slabost.
Radujem se vašim dubljim analizama onoga što se zapravo događa, a ne onoga što se tvrdi da se događa. (Takve tvrdnje ukazuju na upute - ili ne moraju.)
Sjećam se kao još jednog primjera knjige znanstvenika Michaela Byersa o RATNOM PRAVU koja navodi besmisleno
riječi predsjednika Harryja Trumana na osnivačkoj konferenciji UN-a: “Svi moramo
prepoznati — bez obzira koliko velika bila naša snaga — da si moramo uskratiti dozvolu
činimo kako želimo.” Kakav dobar govor! Pa ipak, učenjak je to predstavio kao “činjenicu”, izjavu
američke politike i predanosti. Svi znamo da to nije bio slučaj. Dolazi iz
usta osvjedočenog “antikomuniste” kakav je bio Truman i kakvi su svi američki političari,
nije moglo biti. Važno je razlikovati govorništvo od istine.
Sjećam se vašeg članka o Šangajskoj zadružnoj organizaciji kojeg više ne mogu
locirati kao i vaš izvrstan rad na Iraku, KRV NA NAŠIM RUKAMA...
Unaprijed hvala na nadolazećim analizama koje željno iščekujem.
—-Peter Loeb, Boston, MA, SAD
“Moramo biti u stanju vojno poraziti svakog neprijatelja. Sve manje učinit će nas ranjivima”. Gornja izjava, iz ovog britkog članka, govori gotovo sve, što se tiče SAD-a. Koji neprijatelj i koja ranjivost? Neprijatelj je, naravno, svatko tko se nađe na putu. Ranjivost? Pa, pretpostavljam da je to ono što će njihovi neprijatelji iskoristiti, a to je slabost koju Amerikanci ne mogu obraniti. Što je? ISIS? Rusija? vanzemaljci? Ja zapravo ne znam, ali očito netko zna. Međutim, moja vlastita skromna pretpostavka može se sažeti u jednu riječ; luke. Zatvorite ih za sjevernoameričku dostavu i igra je gotova.
Na toj fotografiji nevjerojatno sliči Alfredu E. Neumanu. Što, brinem se?
Jako dobro rečeno. Da smo ulaganja uložena u beskrajne strane ratove od Drugog svjetskog rata protiv demokracije i socijalizma, stavili u međunarodne humanitarne programe, izdigli bismo najnesretniju polovicu čovječanstva iz očajničkog siromaštva, osigurali bismo im zdravlje i pristojan životni standard, i imali bismo prijatelji posvuda. Većina sadašnjih sukoba bila bi izbjegnuta ili znatno smanjena. Umjesto toga imamo neprijatelje posvuda i sve manju sigurnost.
Istina je da je manjinski predsjednik za kojeg se pretpostavlja da se brine za nesretnike najučinkovitija šala za oligarhiju, a žena državna tajnica za koju se pretpostavlja da traži mir najučinkovitiji je ratni huškač. Ali ekonomske koncentracije koje nisu postojale kad je naš Ustav pisan, preuzele su kontrolu nad našim izborima i masovnim medijima, uskraćujući nam upravo one alate potrebne za obnovu demokracije. Oni su vodili rat protiv SAD-a, što je definicija izdaje u našem Ustavu. SAD može obnoviti demokraciju samo vodeći rat protiv sebe. Jefferson je rekao da se "drvo slobode mora zalijevati krvlju tirana", a to je danas sve jasnije. To su izdajice umotane u zastavu, političari i suci i desničarski ratni huškači, čija krv mora vratiti demokraciju. Povijest se može osvrnuti na generaciju gerijatrijskih bombaša samoubojica koji su detronizirali oligarhiju ili može vidjeti samo milijune kukavica koje pristaju biti porobljene.
Snažni komentari, uključujući Rustyjev komentar. Nadam se da još uvijek postoji neka nada, neki mali tračak mogućnosti, da bismo mogli imati predsjednika koji kaže: 'Ne samo da želim okončati rat, već želim okončati način razmišljanja koji nas je uvukao u rat u prvo mjesto. To je vrsta vodstva za koju mislim da nam treba sljedeći predsjednik Sjedinjenih Država. To je vrsta vodstva koju namjeravam pružiti - i sposobna to slijediti. Je li glupa ideja misliti da bi se 2016. mogla pojaviti alternativna treća strana za mir i započeti prijeko potrebnu reformu? Čudna je ironija da se ono što se činilo briljantnim sustavom, potencijalno, 1776. godine, zamijenilo onim što je pokušavalo uništiti. Čini se da imamo lidere za takvu alternativnu stranku, ali pitanje je koliko je javnost postala beznadna, opterećena lažima i strahovima i licemjerjem. Progresivni tisak, kao što je Consortium News, sugerira da postoji znatna publika koja razmišlja i razumije za ovu mogućnost još jedne prilike unutar glasačkog sustava. Ali postoji li?
Autor je to tako dobro izrazio. Cijelo vrijeme dok sam čitao ovaj prekrasan članak u glavi sam čuo glas Dicka Cheneya kako mrmlja…'ali SADA imamo najveću vojsku na svijetu'!