Iz arhive: Smrt Dannyja Schechtera, "Disektora vijesti", u 72. godini života od raka označava tužan trenutak za neovisno novinarstvo. Schechter je bio snažan glas protiv praznih floskula i očitog licemjerja koji su definirali moderne američke medije i politiku, kao što je objasnio u prošlogodišnjem članku.
Napisao Danny Schechter (izvorno objavljeno 25. travnja 2014.)
Riječ “Oligarhija" konačno je došao kući. Godinama je to bio izraz koji se koristio samo u vezi s velikim lošim i ljigavim biznismenima mafijaškog tipa u Rusiji. Rusija je imala oligarhe; nismo. To je postala velika razlika između službenog narativa o tome što je našu “zemlju slobodnih i dom hrabrih” odvojilo od “njih” u postsovjetskom razdoblju.
Zapravo, prvi put sam čuo izraz "oligarhija" dok sam prije pola života studirao povijest rada na Cornellu. Učili su nas o nečemu što se zove "željezni zakon oligarhije". Bio je to koncept koji je skovao Robert Michels, prijatelj gurua sociologije, Maxa Webera, davne 1911. godine.
“Razlagač vijesti” Danny Schechter.
Evo kako je to definirano u toj relikti drugog doba: Encyclopedia Brittannica: “Michels je došao do zaključka da formalna organizacija birokracije neizbježno vodi u oligarhiju, pod kojom organizacijama izvorno idealističkim i demokratskim na kraju dominira mala, sebična grupa ljudi koji su postigli položaje moći i odgovornosti. To se može dogoditi u velikim organizacijama jer postaje fizički nemoguće da se svi okupe svaki put kad treba donijeti odluku.”
Dakle, oligarhije su s nama naizgled oduvijek. To je "željezni zakon", kaže Michels, ali u sadašnjoj upotrebi izraz se odnosi na malu elitu, 1 posto od 1 posto koja dominira u donošenju ekonomskih i političkih odluka.
Svi na liberalnoj ljevici sada otkrivaju informacije iznesene u brojnim studijama koje su privukle pozornost Billa Moyersa i njegovog kolege pisca Michaela Winshipa. Oni raspravljaju o načinu na koji vlade postaju priklone oligarsima i osiguravaju da bogati vladaju:
“Nejednakost je ono što je Washington pretvorilo u zaštitni reket za jedan posto. Od vlade kupuje sve te dobrote: Porezne olakšice. Porezne oaze (koje dopuštaju korporacijama i bogatima da parkiraju svoj novac u zoni bez poreza). Rupe u puškarnici. Pogodnosti poput prenesenih kamata. I tako dalje. Kao što Paul Krugman piše u njegov esej New York Review of Books kod Thomasa Pikettyja Kapital u dvadeset i prvom stoljeću, 'Sada znamo i da Sjedinjene Države imaju mnogo nejednakiju raspodjelu dohotka nego druge napredne zemlje i da se veliki dio ove razlike u rezultatima može pripisati izravno vladinom djelovanju.'”
Prema AFL-CIO-u, "izvršni direktori velikih kompanija zarađuju u prosjeku 331 puta više od svojih zaposlenika!" New York Times izvještava da američka srednja klasa “više nije najbogatija na svijetu”.
Pitajući može li demokracija “ukrotiti” plutokraciju, Bob Borosage iz Kampanje za američku budućnost citira još jednu studiju: “Nedavna iscrpna studija Martina Gilensa i Benjamina I. Pagea otkrila je da su elite dobivale svoje ne često, već gotovo cijelo vrijeme.” [naglasak moj] Pretpostavljam da je odgovor na njegovo pitanje o mogućnosti “pripitomljavanja” plutokrata, u sadašnjem trenutku, gromoglasno “NE”.
Čak i baroni poslovnih vijesti priznaju da je bogatstvo koncentrirano kao nikad prije, Evo Bloombergovih vijesti: “Samo danas je 200 najbogatijih ljudi na svijetu zaradilo 13.9 milijardi dolara.” U jednom jedinom danu, prema Bloombergu Indeks milijardera.
Ovo je Fed-ov "učinak bogatstva". To je konstrukcija koju su Federalne rezerve Alana Greenspana stvorile iz ničega i predstavile nevjerljivom američkom narodu kao valjanu ekonomsku teoriju. Greenspanov nasljednik, Ben Bernanke, tada ju je unaprijedio u Fedov iskazani raison d'être. Njegova teorija: ako neizmjerno obogatimo nekoliko tisuća najbogatijih ljudi na svijetu tijekom godina spašavanja, tiskanja novca i represije kamatnih stopa, svi bi nekako bili sretni.
Dodajući kritičnu vatrenu moć ovoj perspektivi, Eric Zuesse citira studiju koja će se pojaviti u izdanju akademskog časopisa Perspectives on Politics u jesen 2014., koja otkriva da “SAD nije demokracija, već oligarhija, što znači duboko korumpirana, tako da odgovor na uvodno pitanje studije, 'Tko vlada? Tko zapravo vlada?' u ovoj zemlji je:
„Unatoč naizgled snažnoj empirijskoj podršci u prethodnim studijama za teorije većinske demokracije, naše analize sugeriraju da većina američke javnosti zapravo ima mali utjecaj na politiku koju usvaja naša vlada. Kad se kontroliraju preferencije ekonomskih elita i stajališta organiziranih interesnih skupina, čini se da preferencije prosječnog Amerikanca imaju samo malen, gotovo nulti, statistički neznačajan utjecaj na javnu politiku.'
“Ukratko rečeno: Sjedinjene Države nisu demokracija, već zapravo oligarhija.”
Temeljno istraživanje za ovu studiju, čiji su autori Martin Gilens i Benjamin I. Page, temeljilo se na "jedinstvenom skupu podataka koji uključuje mjere ključnih varijabli za 1,779 pitanja politike", istaknuo je Zuesse.
Velik dio toga uključuje ono što ekonomist Simon Johnston naziva "zarobljavanjem" države od strane korporativnih interesa. U nedavnoj objavi objašnjava: “Prije 1939. godine plaće i profiti u financijskom sektoru u Sjedinjenim Državama iznosili su manje od 1% BDP-a; sada iznose 7-8% BDP-a. Posljednjih desetljeća financijska imovina dramatično je porasla u odnosu na bilo koju mjeru ekonomske aktivnosti, kako se produžio očekivani životni vijek i nakon Drugog svjetskog rata baby boomeri počeli razmišljati o štednji za mirovinu. U usporedbi s veličinom američkog gospodarstva, pojedinačne banke sada su puno veće nego što su bile ranih 1990-ih.”
Zvuči prilično zastrašujuće i depresivno, ali nitko od nas ne bi trebao biti šokiran ovim otkrićima. Prošle godine sam radio dokumentarnu TV seriju, Tko vlada Amerikom, djelomično zasnovano na spisima C. Wrighta Millsa na Elita moći godine i detaljno istraživanje sociologa Williama Domhoffa koji je predvidio te trendove.
Kako se ekonomija mijenja, tako se mijenja i unutarnja politika, kao što Tom Lodge primjećuje u slučaju Južne Afrike: “degenerativne promjene koje se opažaju unutar ANC-a izgleda odražavaju globalni trend u kojem se masovne stranke zamjenjuju izbornim strojevima koji manje ovise a manje na militantnom aktivizmu”, a više na transakcijskim razmjenama između biračkog tijela i političke elite.
U ovom restriktivnom političkom okviru, kako se obični ljudi mogu učinkovito obratiti svojoj vladi za promjenu? Mora lobirati naše medije da počnu izvještavati o svijetu kakav jest, a ne kakav je bio, kada su današnji stariji urednici odrasli, vjerujući u mitove američkog pluralizma. I, sada, zanemarimo tko stvarno ima i raspolaže moći.
News Dissector Danny Schechter bloguje na Newsdissector.net i uređuje Mediachannel.org. Njegova najnovija knjiga je Kad nas je Južna Afrika nazvala, odgovorili smo kako je solidarnost pomogla u rušenju apartheida. (2014). Komentari za [e-pošta zaštićena]
S poštovanjem g. Schecteru i njegovoj obitelji. Da, glas razuma u ludom svijetu.
Webster Tarpley objavio je svoju online knjigu “Protiv oligarhije” na svojoj web stranici. Otkrio sam da je jako otvorio oči. Postojanje golemog bogatstva u rukama relativno malog broja obitelji u području Venecije (gdje su ga carski korisnici Rimskog Carstva visoko cijenili nakon njegova pada), a neke od tih obitelji s vremenom su se preselile u Ženevu , Amsterdama i Londona, čini se da je usmjerio tijek svjetske povijesti, do točke u kojoj su švedski generalni sekretari oboreni iznad neke daleke afričke nacije, tisuću i pet stotina godina kasnije. Najveća detektivska priča koju sam ikada pročitao.
Kako tužan način da započnemo dan viješću da je Amerika izgubila jednog od svojih najpoštenijih i najhrabrijih građana.