Kako GOP potkopava Ameriku

Svijetu bi glupo ponašanje “posljednje preostale supersile” moglo biti komično da nije tako zastrašujuće. Iako demokrati sigurno imaju svoj udio nesmiješnih klaunova, republikanci su zauzeli središnje mjesto u ovom cirkusu lakrdije s otvorenim pismom Iranu u kojem se reklamira nepouzdanost SAD-a, primjećuje bivši analitičar CIA-e Paul R. Pillar.

Paul R. Pillar

Senator Tom Cotton je drugi štos an otvoreno pismo Irancima govoreći im da nemaju povjerenja u sve što Sjedinjene Države stave na pregovarački stol naišlo je na široku i brzu osudu koju zaslužuje. Neke od snažnih kritika došle su s uredničkih stranica i drugih izvora komentara koji općenito nisu baš prijateljski raspoloženi prema Obaminoj administraciji općenito, pa čak ni prema njezinoj politici prema Iranu posebno.

Svijetla strana ovog incidenta koji je osramotio i osramotio polovicu Senata Sjedinjenih Država dolazi u jasnoći koju pruža u smislu koje se igre igraju i što je na kocki. Čak i prije ove najnovije budalaštine, Cotton je zaslužio priznanje jer je bio iskreniji u pogledu svog cilja od većine svojih kolega koji su uključeni u iste destruktivne napore potkopavanja diplomacije o Iranu.

Cotton, republikanac iz Arkansasa, otvoreno je i eksplicitno izjavio da mu je cilj poništiti bilo kakav sporazum s Iranom. Za razliku od mnogih drugih, nije nas pokušao prevariti izgovorom da je zakonodavna sabotaža usmjerena na postizanje kimerične "bolje pogodbe" s Iranom. Sada s pismom, nepisano savezništvo između američkih tvrdolinijaša i iranskih tvrdolinijaša u protivljenju bilo kakvom sporazumu postalo je otvorenije nego ikada.

Ono što se ovdje događa nije samo djelo Toma Cottona. Nečuveno pismo Irancima prirodno proizlazi iz šireg procesa koji je u tijeku. O tome najočitije govori činjenica da je pismo potpisala velika većina republikanskih senatora.

Nema sumnje da danas postoji veliko žaljenje u uključenim senatorskim uredima, ali činjenica je da ga je potpisalo njih 47. Postoji nekoliko mogućih tumačenja onoga što se dogodilo među članovima, od kojih niti jedno ne čini da ti članovi izgledaju dobro.

Jedan je da su toliko rastreseni ili nemarni da mogu dopustiti 37-godišnjaku koji je u Senatu samo dva mjeseca da ih natjera da učine nešto ovako glupo. Drugo, koje je vjerojatnije tumačenje, jest da je Cottonovo pismo bilo samo najnovije vozilo za putovanje na koje je cijela družina krenula već neko vrijeme.

Pismo je bio prirodni sljedeći korak nakon dovođenja izraelskog premijera Benjamina Netanyahua na Kapitol s izričitom svrhom osude i suprotstavljanja američkoj politici prema Iranu. U svakom slučaju radilo se o kongresnim republikancima koji su angažirali strance da pokušaju sabotirati glavni element trenutne američke vanjske politike.

Budući da se Izrael smatra "saveznikom", Netanyahu je dobio mogućnost koristiti podij u dvorani Zastupničkog doma, dok iranski tvrdolinijaši nemaju tu privilegiju. Ali temeljna priroda i svrha onoga što se događalo bila je ista.

Utjecaj svega ovoga na neposredne izglede za dovršetak nuklearnog sporazuma između P5+1 (pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a plus Njemačka) i Irana svakako je važan i bio je predmet mnogih neposrednih komentara o pismo. Ima osnova za optimizam da će ovo klaunovsko nadigravanje nekih od onih koji bi željeli sabotirati diplomaciju umanjiti opasnost od takve sabotaže.

Ova epizoda barem pokazuje zašto, ako se želi da se američka politika prema Iranu formulira i provodi na odgovoran i odrastao način, onda je za sada to bolje što manje angažmana Kongresa.

Međutim, također bismo trebali razmisliti o tome kako je vrsta neodgovornog ponašanja koje smo upravo vidjeli dio većeg obrasca koji daleko nadilazi politiku prema Iranu i ima štetne učinke na američke interese u inozemstvu osim onoga što se događa s iranskim nuklearnim sporazumom. Ovakvo ponašanje šteti kredibilitetu SAD-a.

Ovdje postoji ironija u tome što su neki od onih koji su potpisali Cottonovo pismo bili među onima koji su žalili zbog navodnog smanjenja američkog međunarodnog kredibiliteta zbog drugih stvari, obično uključujući pitanja trebaju li Sjedinjene Države ustrajati u progonu prekomorskih vojnih operacija gdje bilo kakva izravna Interesi SAD-a koji se štite su upitni.

Vjerodostojnost SAD-a nije određena vojnom upornošću u takvim situacijama. To je djelomično određeno time što Sjedinjene Države poštuju ispregovarane multilateralne sporazume koji su očito u njihovom interesu, kao što bi bio slučaj sa sporazumom P5+1 o ograničavanju iranskog nuklearnog programa. Vjerojatno najistaknutiji i nečuveni aspekt Cottonovog pisma je taj da je otvoreno i izričito osmišljeno narušiti vjerodostojnost SAD-a.

Ubuduće, bilo kojem potpisniku ovog pisma neće biti vjerodostojno žaliti se na navodnu štetu kredibilitetu SAD-a u vezi s bilo čim drugim.

Veza između vrste ponašanja o kojoj govorimo i položaja Sjedinjenih Država u inozemstvu, međutim, čak je i šira od toga i proteže se na vođenje unutarnje politike. Stranci i strane vlade promatraju kako Sjedinjene Države, velesila s najvećim svjetskim gospodarstvom, rješavaju vlastite poslove i izvlače zaključke o tome koliko bi Sjedinjene Države bile održiv i pouzdan sugovornik u međunarodnim pitanjima.

Stranci žele vidjeti postoji li dosljednost i racionalnost u tome kako američki politički sustav slijedi američke nacionalne interese. Ako vide te stvari, onda su Sjedinjene Države netko s kim mogu poslovati, bilo kao suparnik ili kao saveznik, čak i ako se američki interesi razlikuju od njihovih. Ako oni ne vide te stvari, onda se gube prilike za poslovanje koje bi koristilo i Sjedinjenim Državama i stranoj državi.

Nacija se ne predstavlja kao održiv sugovornik, u čiju se provedbu politike mogu pouzdati druge nacije, ako strastvene unutarnje podjele zamijene trezvenu potragu za interesima nacije. Kao autsajder susrećemo se s takvim situacijama u, recimo, Iraku, gdje sektaška lojalnost i mržnja onemogućuju oslanjanje na vladu u Bagdadu koja dosljedno slijedi iračke nacionalne interese.

Vidimo to i u Bangladešu, gdje je osobni animozitet između "dva beguma" koji su na čelu svake od tamošnjih glavnih političkih stranaka učinio bangladešku politiku toliko disfunkcionalnom da je u nedavnoj prošlosti vojska morala uskočiti.

Obrazac koji je u nekim aspektima sličan, tragično je prevladao u Sjedinjenim Državama. Stranci su prije nekoliko godina mogli čuti tadašnjeg manjinskog (sada većinskog) čelnika savezne države Sjedinjenih Američkih Država da njegov prioritet broj jedan nije bilo kakav poseban nacionalni interes SAD-a u domaćim ili vanjskim poslovima, već sprječavanje drugog mandata za sadašnjeg predsjednika američki predsjednik. Stranci su tada mogli vidjeti kako se senatorova stranka ponaša u istom smjeru, koristeći iznuđivačke zakonodavne metode za promicanje stranog plana čak i po cijenu nanošenja štete kreditnom rejtingu zemlje i izazivanja remetilačkih prekida u radu vlade.

Nakon što je ista stranka postigla većinu u oba doma Kongresa, mnogo se pričalo o tome kako bi to dovelo do novog odgovornog ponašanja, ali početni čekić novog Kongresa jedva da je pao kad se ponovno pojavila taktika zadržavanja operacija vladin odjel kao talac kako bi iznio konkretan stranački zahtjev (ovaj put o imigraciji) u suprotnosti s predsjednikovom politikom.

Stranci danas mogu vidjeti u istoj stranci neprijateljstvo prema drugoj stranci, a posebno prema sadašnjem predsjedniku SAD-a, koje je jednako strastveno poput sektaške mržnje u Iraku ili osobne mržnje između beguma u Bangladešu, a to vodi pod svaku cijenu nastojanja da se obore sva postignuća ovog predsjednika.

Najveće takvo postignuće u vanjskoj politici bio bi sporazum o ograničavanju iranskog nuklearnog programa, otuda sva povlačenja, potpomognuta ulogom Netanyahua i iranskih tvrdolinijaša, da se takav sporazum obori.

Najveće postignuće u domaćoj politici bio je Zakon o pristupačnoj skrbi, stoga, dok se one poslovično raspadajuće ceste i mostovi u američkoj infrastrukturi i dalje ruše, Zastupnički dom troši svoje vrijeme i trud na glasovanje 56 puta za ukidanje Zakona. Kampanja za uništenje Obamacarea postala je opsesija Ahaba protiv bijelog kita koja se neprestano provodi unatoč sve više dokaza o uspjehu Zakona; pažljivi stranci sigurno odmahuju glavama pitajući se kako je zemlja u kojoj takve opsesije upravljaju političkim sustavom ikada postala supersila.

Zatvaranje očiju čak i na izvedbu javnih programa unutar Sjedinjenih Država samo je jedan primjer previše uočljivog poricanja stvarnosti u drugim stvarima. Sen. James Inhofe, predsjednik Senatskog odbora za okoliš i javne radove, dao je još jednu demonstraciju ovoga neki dan kada je bacio grudvu snijega u dvoranu Senata kako bi naglasio svoju nevjericu u klimatske promjene, šala koja se može mjeriti s onim što je učinio mladi Cotton u ponižavanju navodno najvećeg svjetskog svjetonazorskog tijela.

Inozemna percepcija svega ovoga što je važno uključuje ne samo hoće li Kina koja izbacuje CO2 ispuniti svoju stranu međunarodnih sporazuma za spas planeta, već i šire gledano što stranci misle o izgledima da bilo što posluju s vladom koja ima velik dio toga tako daleko od zajednice utemeljene na stvarnosti i tako nesklon odgovornom radu u ime vlastitih nacionalnih interesa.

Pismo senatora Cottona zaslužuje sav prijezir koji je dobilo što se tiče iranskog nuklearnog pitanja. Također bi nas trebao užasnuti zbog većeg problema koji ilustrira, a to su domaće političke strasti koje potkopavaju položaj Sjedinjenih Država u svijetu i njihovu sposobnost da posluju s ostatkom svijeta.

Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)