Američki mediji/političke elite ponovno razdražuju američki narod zbog prijetnji u inozemstvu, bilo da se radi o histeričnom izvještavanju o Rusiji ili senzacionalističkom izvještavanju o zločinima Islamske države. Rezultati se pokazuju s više Amerikanaca koji favoriziraju više rata, kako objašnjava bivši CIA-in analitičar Paul R. Pillar.
Paul R. Pillar
Trenutna američka administracija prekinula je sudjelovanje SAD-a u pogrešnom ratu u Iraku (iako prema rasporedu koji je postavila prethodna administracija, te s naknadnim ponovnim uvođenjem dijela američkog vojnog osoblja u Irak), prekinula je angažman SAD-a u ratu u Afganistanu koji transformirao se iz protuterorističke operacije u pokušaj izgradnje nacije (iako tek nakon "navala" iz Obamine ere i sada s očiglednim predomišljanjem o tome koliko će još trajati 13-godišnja američka vojna uključenost), i odolio je pritisku da ubaci američke trupe u građanski rat u Siriji (iako uz korištenje drugih oblika američkog vojnog angažmana, uključujući zračne napade).
Općenito usmjerenje politike administracije (iako ne neke od iznimaka i zaobilaznica) bilo je zdravo u smislu ispravnih kriterija za trošenje američke krvi i blaga i učinkovitosti ili ograničenja primjene američke vojne sile u unutarnjim sukobima kao što su kao one u tim zemljama.
Predsjednik George W. Bush najavio je početak svoje invazije na Irak ožujka 19, 2003.
Neki bi promatrači rekli da je ovaj opći smjer također bio dobra politika s obzirom na nedostatak entuzijazma američke javnosti, koja još uvijek osjeća neke učinke Sindrom iračkog rata, za uključivanje u skorije vrijeme u bilo što što bi se moglo opisati kao, pravno nejasnim, ali politički relevantnim izrazom u administrativnom nacrtu odobrenja za upotrebu vojne sile protiv ISIS-a, "izdržavanje ofenzivnih kopnenih borbenih operacija."
Taj posljednji element se možda mijenja. Upravo pušten istraživanje američkog mišljenja Pew Research Centera pokazuje značajan pomak u posljednjih nekoliko mjeseci u korist opsežnije upotrebe vojne sile protiv ISIS-a. Pitanje postavljeno u listopadu 2014. o mogućoj uporabi kopnenih snaga protiv skupine pokazalo je 39 posto za, a 55 posto protiv. Isto pitanje u veljači 2015. pokazalo je gotovo jednaku podjelu: 47 posto za i 49 posto protiv.
Tijekom prošle godine došlo je do sličnih promjena u odgovorima na pitanja o podršci sveukupnoj kampanji protiv ISIS-a i o najboljem pristupu "porazi globalnog terorizma". Na posljednje pitanje, oni koji kažu da je "korištenje nadmoćne vojne sile najbolji način da se porazi terorizam" porasli su sa 37 posto u ožujku 2014. na 47 posto u veljači 2015. Oni koji kažu da "previše oslanjanje na vojnu silu da se porazi terorizam stvara mržnju i više terorizma” smanjio se s 57 posto na 46 posto.
Nekoliko obrazaca u stavovima američke javnosti prema, a time iu političkom postupanju s uporabom vojne sile, na djelu je u stajalištima zabilježenim takvim anketama, a više puta su se pokazivali u prošlosti. Jedan je da osjećaji, bilo za ili protiv upotrebe vojne sile, blijede s vremenom jer se ono što je dovelo do osjećaja povlači dalje u prošlost. Postoji regresija prema srednjoj vrijednosti. To vrijedi za događaje koji potiču militante, ali također vrijedi i za sindrome izbjegavanja rata nakon neuspjelih ratova.
Na djelu je i velika doza emocija, koja obično uključuje ljutnju kao i strah, povezana s događajima koji potiču militantnost, ali također počivaju na uvjerenjima da takvi događaji označavaju neku širu prijetnju. Vjerojatno najočitiji primjer je reakcija američke javnosti na teroristički napad 9. rujna, koji je uključivao nagli porast militantnosti i spremnosti američke javnosti da upotrijebi vojnu silu.
Emocije koncentrirane na taj jedan događaj bile su u javnom umu povezane sa širom percipiranom terorističkom prijetnjom protiv Sjedinjenih Država. Klizanje Sjedinjenih Država u Vijetnamski rat uključilo je specifične incidente koji su pobudili emocije kao što su napadi (ili navodni napadi) na američke ratne brodove u Tonkinškom zaljevu, viđeni kao manifestacija veće komunističke prijetnje američkim interesima.
Danas ISIS budi emocije posebno svojim jezivim ubojstvima zarobljenika, uključujući Amerikance i druge zapadnjake. Opet postoji popularna percepcija povezanosti sa širim i izravnijim prijetnjama protiv Zapada i Sjedinjenih Država.
Značajna promjena tijekom posljednja četiri mjeseca u raspoloženju o korištenju sile protiv ISIS-a vjerojatno je povezana s napadima visokog profila u zapadnim gradovima koji, iako možda postoji mala ili nikakva organizacijska povezanost s ISIS-om koji ratuje u Iraku i Siriji , u svijesti američke javnosti svi su viđeni kao dio iste prijetnje i prijetnje na koju su Sjedinjene Države ranjive. prozivanje prije pet mjeseci već pokazuje da velika većina Amerikanaca vjeruje da ISIS ima resurse za izvođenje napada unutar Sjedinjenih Država.
Drugi mehanizam koji je u igri klasični je oblik skliske padine, u kojem čak i mali stupanj predanosti nekom cilju u inozemstvu postupno dovodi do većeg angažmana resursa u ime istog cilja. Glavne odluke Johnsonove administracije sredinom 1960-ih da na veliki način eskalira u Vijetnamu temeljile su se izravno na postavljanju cilja tijekom Kennedyjeve administracije da Južni Vijetnam ostane nekomunističkim.
Tvorci rata u Iraku u administraciji Georgea W. Busha mogli su ukazati na zakone koje je potpisao predsjednik Clinton koji proglašavaju promjenu režima u Iraku političkim ciljem SAD-a i pitati se hoće li Sjedinjene Države djelovati kako bi to shvatile cilj. Osim čiste skliskosti takvih padina, također se često poziva na argument, koliko god nevaljan, da bi kredibilitet SAD-a patio ako bi Sjedinjene Države odustale od bilo kakvih takvih ciljeva ili percipiranih ciljeva.
Konačno, ne manje važno, pristranost i strah od domaćih političkih gubitaka često su glavni faktor. Kada je Lyndon Johnson 1964. godine odlučivao kako odgovoriti na incident u Tonkinškom zaljevu, natjecao se za vlastiti predsjednički mandat protiv Barryja Goldwatera, koji je udarao u bubnjeve o Vijetnamu, kritizirajući predsjednika (u Goldwaterovom govoru na republikanskoj konvenciji) zbog ne pokazujući jasno “je li tamo cilj pobjeda ili ne,” i govoreći: “Ne moram vas podsjećati, ali hoću, bilo je tijekom demokratskih godina kada je milijarda ljudi bačena u komunističko zarobljeništvo i njihove sudbine cinično zapečaćene .”
A sada, republikanski predsjednički kandidati vide poticaj za opsežniji američki vojni angažman protiv ISIS-a kao prigodnu, ili možda čak nužnu strategiju kampanje.
As Pišu Jonathan Martin i Jeremy Peters u New York Times, ovaj je pristup “prešutno priznanje republikanaca da im, uz poboljšanje gospodarstva, treba još jedno pitanje kako bi se razlikovali od demokrata. I nudi im način da povežu bivšu državnu tajnicu Hillary Rodham Clinton s predsjednikom Obamom oko pitanja u kojem predsjednikov rejting slabi.”
Imajte na umu da niti jedan od ovih čimbenika koji oblikuju popularne osjećaje i njihov odraz u onome što politička klasa govori, nije sastojak zdrave vanjske politike. Oni su umjesto toga stvar nepažnje javnosti, emocija javnosti, opasnosti postupnog donošenja odluka i stranačkog politikanstva. Takve su stvari dovele Sjedinjene Države u prošlosti do loših, skupih politika u inozemstvu, a mogle bi to učiniti opet.
Imajte na umu također da američka javnost ne traži duge, skupe ratove. Amerikanci samo misle, pogrešno kako se ponekad ispostavilo, da će uporaba vojne sile koju vole biti kratka i ne toliko skupa. Anketar primjećuje John Zogby da iako je javna potpora uporabi vojne sile protiv terorista bila prilično visoka nakon 9. rujna, stupanj potpore naglo je pao ako je pitanje predviđalo trajanje uporabe vojne sile dulje od nekoliko godina.
Pouka je da budete vrlo oprezni u ranim fazama inozemne obveze, imajući na umu da bi to mogao biti prvi dio skliske staze, čak i ako nije odmah prepoznat kao takav, te izbjegavati ciljeve čije bi stremljenje moglo postati mnogo skuplji u budućnosti nego što su do sada.
Neke bi se katastrofe iz prošlosti mogle izbjeći blizu početka slajda da je prevladalo ovakvo razmišljanje. To bi značilo izbjegavanje, dvije ili tri godine prije nego što je Johnson eskalirao zemlju u ono što znamo kao Vijetnamski rat, bilo kakve izjave da je komunističko ujedinjenje Vijetnama glavni cilj SAD-a. To bi također značilo da se cilj promjene režima u Iraku 1990-ih ne uvrštava u zakon zemlje.
Rezultati ankete o sve većoj podršci javnosti za korištenje kopnenih trupa protiv ISIS-a pokazatelj su da smo možda ponovno na prvom dijelu klizanja u veći rat. Možda nećemo daleko pasti tijekom ostatka mandata Baracka Obame, ali to ne jamči ništa o tome što će se kasnije dogoditi u vezi s američkim angažmanom u Iraku i Siriji.
Iako je moguće je da će ISIS planuti do tada ni to nije zajamčeno. Osobito se čini da će građanski rat u Siriji biti dugotrajan. Čak i ako ISIS ne stvara toliko straha prije nekoliko godina kao sada, nema sumnje da ćemo čuti podsjetnike o tome kako je uklanjanje Assadovog režima također navodno bilo cilj SAD-a.
Paul R. Pillar, u svojih 28 godina u Središnjoj obavještajnoj agenciji, postao je jedan od najboljih analitičara agencije. Sada je gostujući profesor na Sveučilištu Georgetown za sigurnosne studije. (Ovaj se članak prvi put pojavio kao blog post na web stranici The National Interest. Ponovno tiskano uz dopuštenje autora.)
Američki pogled na svijet vrlo je jednostavan. Temelji se na jednoj premisi: svi ostali nešto nisu u redu s njima jer nisu Amerikanci. To potiče SAD da traži trn u tuđem oku, dok niti ne vidi balvan u vlastitom niti ne zamišlja da bi mogao postojati.
Posljedično, SAD ima očekivanja od različitih zemalja koja odražavaju tu predrasudu. Ako griješe s njima u onome što Amerika kaže da čine, moraju stoga htjeti učiniti ono što Amerika želi da to isprave. Možda te zemlje imaju svoje ideje o tome što žele i što je dobro za njih. Ali američke ideje su superiornije, tako da ono što Amerika želi mora biti ono što je dobro za svijet u cjelini, nema potrebe uzimati u obzir bilo koji drugi interes.
Američki pogled na Ukrajinu je sljedeći: Putinov pogled na to što bi nova Rusija trebala biti nije kompatibilan s 21. stoljećem. Njegova "nostalgija za godinama carskog ili komunističkog osvajanja" utopijska je i opasna simpatija u neskladu s modernim svijetom. Ponovno uključivanje ili pripajanje Krima stoga mora biti dio nastojanja da se stvori tampon zona (Istočna Ukrajina, Moldavija, Osetija, Abhazija i možda više njih) između Rusije i zapadnih simpatizera, jer njegova stajališta nisu američka, pa se mora postaviti antiamerički blok.
Kako piše novinar Robert Parry, dio problema je u tome što je neokonskim propagandistima koji vode takve ratove dopušteno da se izvuku s unošenjem temeljne laži u moderne američke medije. Osobno je postalo političko: to jest, ne bavite se širim kontekstom spora, već se bavite nekom figurom koju je lako demonizirati.
Zašto je medijski rat oko Ukrajine rat protiv svih
Autor: Seth Ferris
http://journal-neo.org/2015/02/28/why-the-media-war-over-ukraine-is-a-war-against-everyone/
Ratove je lako započeti lažnim zastavama, a zauzvrat okupljaju domoljublje koje mogu iskoristiti u korist bankara i onoga tko je lažnu zastavu potaknuo! Mnogi ratovi su samo pljačkaške ekspedicije protiv drugih nacija zbog profita, dobiti i prirodnih resursa. I nemate NIKAKVE veze sa željom da pomognete bilo kojoj ugroženoj duši.
Sjećate se ovog zloglasnog citata?
“Glas ili bez glasa, ljudi se uvijek mogu privesti licitaciji vođa. To je jednostavno. Sve što trebate učiniti je REĆI IM DA SU NAPADANI, i osuditi mirotvorce zbog nedostatka domoljublja i izlaganja zemlje opasnosti. RADI ISTO U SVOJOJ ZEMLJI.” – Hermann Goering
Amerikanci su lakovjerni i slijedit će bilo koje pogrešno usmjerenje u koje ih federalci upute… osim ako se netko NE PROBUDI!!
“Postoji regresija [u javnom mnijenju] prema prosjeku. To vrijedi za događaje koji potiču militante, ali vrijedi i za sindrome izbjegavanja rata nakon neuspješnih ratova.”
Istinito. Ipak, teško je razumjeti kako je još uvijek otvoren, cureći, samoprouzročeni fijasko koji je bio / jest Irak, mogao izblijediti iz sjećanja. I kako je današnje udaranje u bubnjeve identično lažima i propagandi koja je podmazala SAD u Irak 2002-3.
Dok entuzijazam javnosti raste i pada, proračuni Pentagona i države nadzora su stabilni kako ide... stalno rastu, bude što bude. Podnesemo udarac ili gubitak - trebamo više. Ipak, ako odbijemo napad ili osvojimo nešto protiv protivnika, Oh, ne možemo sada zaustaviti/sjeći. Zaključani smo.