Obračun Obama-Netanyahu

Dijeljenja

Predsjednik Obama sveo se na to da traži od izraelskog premijera Netanyahua dopuštenje za postizanje nuklearnog sporazuma s Iranom, priznajući Netanyahuovu moć nad američkim Kongresom. Ali Netanyahuova odlučnost da blokira bilo kakav dogovor ostavila je Obamu na teškom pregovaračkom putu, piše Gareth Porter.

Gareth Porter

Najnoviji javni spor između Obamine administracije i Netanyahuove vlade usredotočen je na izraelsko curenje detalja o pregovaračkoj poziciji SAD-a u pregovorima o iranskom nuklearnom programu i posljedično smanjenju konzultacija SAD-a s Izraelom o pregovorima. The Washington Post kolumnist David Ignatius otkrio neke od detalja ovotjedne svađe.

Uključuje navodno curenje prijedloga Obamine administracije izraelskom novinaru koji bi "dopustio Iranu obogaćivanje urana sa 6,500 ili više centrifuga kao dio konačnog dogovora", prema Ignatiusu. Neposredna tema bila je ljutnja Bijele kuće zbog toga što je Netanyahu iskoristio informacije o američkom pregovaračkom stavu da se ponovno umiješa u američku unutarnju politiku.

Predsjednik Barack Obama održava bilateralni sastanak s premijerom Izraela Benjaminom Netanyahuom u Ovalnom uredu, 1. listopada 2014. Sastanak je opisan kao hladan, odražavajući zategnut odnos između dvojice čelnika. (Službena fotografija Bijele kuće Pete Souza)

Predsjednik Barack Obama održava bilateralni sastanak s premijerom Izraela Benjaminom Netanyahuom u Ovalnom uredu, 1. listopada 2014. Sastanak je opisan kao hladan, odražavajući zategnut odnos između dvojice čelnika. (Službena fotografija Bijele kuće Pete Souza)

Ali Ignatiusov izvještaj također pruža dodatne dokaze da Obamina administracija i dalje osjeća potrebnim razjasniti svaki značajan diplomatski potez u vezi s Iranom s Netanyahuom, čiji je otvoreno deklarirani cilj spriječiti postizanje bilo kakvog sporazuma.

Pravi razlog kontinuiranog popuštanja predsjednika Baracka Obame prema Netanyahuu u razgovorima je to što Bijela kuća vjeruje da izraelski miljenici u Kongresu predstavljaju ozbiljnu prijetnju diplomatskoj strategiji administracije prema Iranu.

Da bismo razumjeli politiku koja okružuje najnoviji prijedlog, potrebno je vratiti se na osnovne činjenice o iranskim kapacitetima za obogaćivanje i pregovorima o tom pitanju. Prva temeljna činjenica je da je iranski instalirani kapacitet gotovo 20,000 centrifuga, od kojih polovica zapravo nikada nije proradila. Dakle, kada Iran predlaže ukupno 9,400 centrifuga, kao što je Zarif učinio prošlog srpnja u intervju za New York Times, to je predstavljalo smanjenje od 50 posto ukupnog kapaciteta obogaćivanja.

Ali američki i europski dužnosnici marljivo su izbjegavali spominjanje gotovo 10,000 instaliranih centrifuga koje ne rade. Njihove izjave za tisak u kojima inzistiraju da Iran nije pokazao političku volju pretvarale su se da te centrifuge ne postoje. Stoga su predloženo iransko smanjenje na 9,400 opisali kao puko održavanje "statusa quo", kako je rekao Ali Vaez iz Međunarodne krizne skupine prijavljen prošlog kolovoza.

Obamina administracija opravdala je svoje zahtjeve za mnogo dubljim rezovima u broju centrifuga navodeći potrebu da se osigura dovoljno dugačak vremenski rok za "probijanje". Ta proizvoljna metrika nema nikakve veze sa stvarnošću nuklearne politike, budući da postavlja scenarij za koji čak i bivši Obamin savjetnik za oružje za masovno uništenje, Gary Samore, priznaje da jest potpuno nevjerojatno.

Obamina administracija tvrdi da joj je potrebna godina ili više u slučaju iranske odluke o obogaćivanju urana na razinu oružja u ovom scenariju "probijanja", tako da predsjednik ima dovoljno vremena da oblikuje odgovor. Ali ideja da predsjedniku Sjedinjenih Država treba godinu dana da odluči što učiniti u vezi s otvorenim kršenjem sporazuma od strane Irana toliko je nategnuta da sugerira da je navodna potreba za jednogodišnjim "vremenskim okvirom za izlazak" zapravo pokriće za stvarnu strategiju koja leži u osnovi američkog pregovaračkog stajališta.

Stvarnost je da bi razina od 9,400 koju Iran predlaže dala Obami dovoljno vremena da donese odluku. Dva grafikona koji prate članak Davida Albrighta i Ollija Heinonena, bivšeg zamjenika glavnog direktora za mjere zaštite Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA), prošlog lipnja vrlo jasno pokazuje tu činjenicu.

Pod pretpostavkom da nema zaliha 20 posto obogaćenog urana i smanjenje iranskih zaliha nisko obogaćenog urana (LEU) na nulu, prema tim grafikonima, vrijeme proboja za 10,000 IR-1 centrifuga bilo bi oko devet ili 10 mjeseci.

Iran je već pristao riješiti se svojih zaliha 20 posto obogaćenog urana i pristao je prošle jeseni smanjiti svoje zalihe LEU na nisku razinu otpremanjem u Rusiju kako bi se pretvorio u gorivne sklopove za Bushehr, pod uvjetom da su ostali elementi sporazuma prihvatljivi. Ti grafikoni daju pogled na prijedloge koje su Sjedinjene Države davale od početka pregovora i politička razmatranja koja su oblikovala američki pristup.

U početnom nacrtu sporazuma iz svibnja 2014., P5+1 je zahtijevao da Iran pristane na a kapa od 1,500 centrifuga, što predstavlja smanjenje od 92 posto u odnosu na postojeći iranski kapacitet obogaćivanja. Ali diplomati su očito privatno sugerirali Vaezu da bi se u konačnici mogli zadovoljiti ograničenjem od 6,500.

U srpnju su američki i europski dužnosnici u Beču uspjeli uvjeriti Vaeza iz ICG-a da je njihova "manevarska margina" smanjena tijekom proljeća i ljeta te da 6,500 centrifuga koje je ICG predložio u svibnju više nije moguće. Ograničiti broj centrifuga na oko 4,000, Vaez je napisao, bilo je "politički imperativ" za Sjedinjene Države i njihove europske saveznike. Pogled na grafikon pokazuje da bi smanjenje na 4,000 povećalo vrijeme probijanja na negdje između 21 i 28 mjeseci.

Poluslužbeni iranski izvor otkrila početkom studenog da je Obamina administracija upravo ponudila 6,000 kao ukupni iznos koji bi trebao biti dopušten u sveobuhvatnom sporazumu – ukupni iznos koji bi bio ekvivalentan 12 do 15 mjeseci na grafikonu. Sada znamo iz priče o izraelskom curenju podataka da je Obamina administracija bila spremna ponuditi 6,500 u siječnju.

Tih 6,500 možda nije konačna američka ponuda. Obamina administracija nikada nije prihvatila čvrsti konačni numerički zahtjev za ograničenje broja centrifuga koje ulaze u pregovore, prema američkom izvoru koji je bio upoznat s njezinom pregovaračkom računicom. Ali administracija nije imala nikakav poticaj da bude pristupačnija u vezi s brojevima centrifuga, npr raspravljeno ranije u ovom prostoru, jer status quo daje SAD-u ono što mu najviše treba.

A Washington je uvjeren da Iran igra slabu pregovaračku ruku, jer su sankcije i strmoglavi pad cijena nafte izvršili snažan pritisak na Rouhanijevu vladu da postigne sporazum.

Ta ista percepcija također je dovela do američkog stajališta o ukidanju sankcija koje bi to dopustile držati se poluge nad Iranom kroz sankcije do kasne provedbe sporazuma, iako bi se od Irana očekivalo da odmah smanji broj centrifuga.

No, Obamina administracija ima još jedan razlog zašto ne poduzima stvarne napore da izađe u susret iranskim političkim problemima, što nas vraća na značaj posljednjeg sukoba Obame i Netanyahua. Strah je da bi predlaganje bilo čega kraćeg od jednogodišnjeg vremenskog okvira za izlazak natjeralo Kongres da glasa za odbacivanje sporazuma.

Prema dobro obaviještenom američkom izvoru, administracija je zabrinuta da će, ako Kongres odbije konačni dogovor, to ostatak svijeta shvatiti kao pokazatelj da su SAD odgovorne za neuspjeh pregovora. Taj strah – i odlučnost Obamine administracije da izbjegne snošenje tereta za diplomatski neuspjeh – daje ekstremističkoj oporbi u Kongresu i njezinim izraelskim sponzorima pravo veta na pregovaračko stajalište administracije. I to objašnjava zašto je administracija pristupila Netanyahuu, sa šeširom u ruci, u siječnju kako bi zatražila njegov blagoslov za svoju najnoviju ponudu Iranu.

Ironija u ovoj situaciji je stoga da je Obamina vlastita diplomatska igra, usmjerena na stjecanje prevlasti nad Iranom, na kraju izručila Netanyahua, čije zahtjeve prema Iranu odlučno je odbio 2012, novi i moćni oblik utjecaja na politiku SAD prema Iranu.

Gareth Porter nezavisni je istraživački novinar i dobitnik nagrade Gellhorn za novinarstvo 2012. Autor je novoobjavljenih Proizvedena kriza: neispričana priča o nuklearnom strahu od Irana. [Ova se priča prvi put pojavila na Middle East Eye.]

9 komentara za “Obračun Obama-Netanyahu"

  1. neoconned
    Veljače 24, 2015 na 22: 22

    Dugo je tako. Prisjetimo se izraelskog napada na USS Liberty. LBJ je sam spriječio američku mornaricu u obrani broda. Vjerojatno se bojao da se AIPAC-u neće svidjeti.

    Uskoro će posljednji preživjeli holokaust umrijeti. Time će prestati motivacija za bezumnu podršku Izraelu kao naknadu za dopuštanje nacistima da nekažnjeno ubijaju Židove (i druge, da ne zaboravimo!). Netanyahuu stoga ponestaje vremena da se pridruži klubu Harry Truman Human Vaporization and Desert Sand Glass Blowing Club.

    • Ia mhu Čovječe
      Ožujak 1, 2015 na 12: 22

      10/10

  2. Grgur Kruse
    Veljače 23, 2015 na 19: 33

    Siguran sam da je Institut za znanost i međunarodnu sigurnost osramoćen kooptacijom njihovih inicijala.

  3. Ali Sadra
    Veljače 22, 2015 na 10: 17

    Iran 'pregovara' sa SAD-om je kao janje koje pregovara s vukom!

    Iran mora prestati gubiti svoje vrijeme i resurse. Iran mora napustiti IAEA koja je samo lopta i lanac oko njegova vrata.

    Kako je narod Irana izbacio izdajničkog stranog marionetskog šaha? Pregovorima sa SAD-om?

    • Peter Loeb
      Veljače 24, 2015 na 07: 47

      Aliju Sadri:

      JANJE SE PREGOVARA S VUKOM

      Slažem se svim srcem sa tvojim komentarom. Je li izraz „janje koje pregovara sa
      vuk” poslovica? U svakom slučaju izvrstan je.

      [Također odgovara ponovljenim tvrdnjama Izraela — naravno praznim — da žele
      “mir” i “pregovori”. Što se tiče izlaska Irana iz IAEA-e, nemam komentara. Zar ne bi
      Bilo bi bolje inzistirati na tome da Izrael podredi sve – SVE – svoje nuklearne lokacije i druge lokacije
      za proizvodnju WMD-a (projektila, bespilotnih letjelica itd.) na NALUČAJNU inspekciju i također
      da Izrael potpiše—i ratificira—PRN???

      —–Peter Loeb, Boston, MA, SAD

  4. Peter Loeb
    Veljače 22, 2015 na 07: 33

    VAN NA UD

    SAD nikada neće proturječiti Izraelu, cionizmu i njegovim rezultatima što nas sve u potpunosti napušta
    nigdje. Kao što kaže izreka u SAD-u: "Rep maše psom."

    Izvješća Garetha Portera uvijek vrijedi pročitati.

    U slučaju Irana, po mom mišljenju je apsurdno smatrati razgovore bilo kakvim "pregovorima"
    uopće. Ne može biti smislenih "pregovora" do Izraela, najmoćnijeg nuklearnog oružja
    nacija na Bliskom istoku, potpisala je PRN (što je Iran odavno) i pristala na nasumične
    inspekciju svih svojih nuklearnih lokacija na nasumičnoj osnovi od strane IAEA-e. Osim toga Izrael
    mora pristati razoružati sva takva (otvorena i tajna) mjesta, kao i mjesta za izradu oružja za masovno uništenje (npr. dronova, projektila itd.). Tome mora prethoditi UN-ovo ispitivanje kakvo je predloženo
    nedavno na Općoj skupštini UN-a, a protivili su mu se — SAD i Izrael,

    Iran želi ukidanje američkih sankcija. Ovo nije politički moguće s obzirom na unutarnju politiku SAD-a
    političke stvarnosti i niti jedna druga mogućnost ne bi bila prihvatljiva Iranu i za političke kao
    kao i financijskih razloga.

    Sa sigurnošću se može reći da nikakvog rješenja nikada neće biti jer pravih “pregovora” nema
    odvijaju se. Američki državni tajnik inzistira da se Iran "uozbilji", što znači da Iran
    pristupiti američko-izraelskoj hegemonističkoj kontroli.

    —-PeterLoeb, Boston, MA, SAD

  5. Akbar Montaser
    Veljače 22, 2015 na 01: 02

    Kao i obično, g. Porter je napisao izvrstan članak.

    Ključno pitanje je tko je dovraga predsjednik Sjedinjenih Država? Kako se čini, riječ je o premijeru Izraela koji je ratni zločinac. Ipak, sramotno je da je predsjednik pozvao gadnog da se obrati zajedničkoj sjednici Kongresa.

    Svakako, većina zastupnika i senatora se boji govoriti protiv Izraela ili njegovog premijera. Oni na Capital Hillu koji su protestirali zbog poziva našeg beskičmenog predsjednika samo traže da se ratnohuškački govor odgodi. Nitko u Capital Hillu neće imati hrabrosti reći zašto se moramo posvetiti rasističkoj zemlji, posebno okupatoru Palestine.

    Predsjednik zna da bi SAD bio glup da napadne Iran. Sjedinjene Države napale su Irak, zemlju od 33 milijuna stanovnika, prije 13 godina. Još uvijek se borimo nakon što smo ubili više od milijun Iračana, gotovo 5000 Amerikanaca, traumatizirali polovicu stanovništva Iraka, stvorili 500,000 američkih veterana s mentalnim bolestima, s 22 koji počine samoubojstvo svaki dan.

    Iran ima populaciju od 76.4 milijuna inteligentnih i gotovo svih miroljubivih ljudi. Iran je jedini otok stabilnosti na Bliskom istoku. Ako se Sjedinjene Države upuste u bilo kakvu avanturističku politiku prema Iranu, kao što su učinile u Iraku i Afganistanu, SAD će samo shvatiti da su Irak i Afganistan predstavljali vrtne zabave u usporedbi s bilo kojim ratom protiv Irana.

    Izrael je velikodušna zemlja. Izrael i Saudijska Arabija su nam stvorili više neprijatelja u svijetu nego bilo koji neprijatelj ili neprijatelj. Važno je da je izraelska ratnohuškačka politika protivna našim nacionalnim interesima.

    Naša podrška Izraelu već nam je stvorila tornado problema. Islam je druga velika svjetska religija. Na temelju studije iz 2011., islam ima 1.57 milijardi poklonika, što čini preko 23% svjetske populacije. Istraživački centar Pew 2010. izvješćuje da postoji 49 nacija s muslimanskom većinom. Zašto moramo podržavati rasističku naciju, koja 1.57 milijardi ljudi čini našim neprijateljima? To nema smisla.

    Predsjednik mora zatražiti pomoć nacije u zapušavanju usta izraelskom premijeru. On je prijetnja svijetu.

    • g
      Veljače 22, 2015 na 07: 27

      wtf

    • Grgur Kruse
      Veljače 23, 2015 na 19: 20

      Naravno da želi, tarob.

Komentari su zatvoreni.