Bezbrižno, svjetski politički, vojni i financijski čelnici šepure se prema egzistencijalnim katastrofama, a nikada ne dovode u pitanje ispravnost svojih postupaka. Ova arogancija je navela vodeće znanstvenike da pomaknu simbolički sat globalnog uništenja na tri minute do ponoći, primjećuje Nicolas JS Davies.
Nicolas JS Davies
Korištenje električnih romobila ističe Bilten atomskih znanstvenika je pomaknuo kazaljke na "Satu sudnjeg dana" 2 minute bliže ponoći. Nakon 3 godine u 11:55, novo izdanje objavljeno u siječnju pokazuje kazaljke na satu u 11:57, uz strašno upozorenje: "3 su minute do ponoći."
Od 1947, Bilten atomskih znanstvenika je upozorio svijet na prijetnju od oružja koje su izumili njegovi originalni autori: znanstvenici koji su napravili bombe koje su uništile Hirošimu i Nagasaki.
Naslovnica prvog izdanja otkrila je snažnu sliku sata sudnjeg dana, sa kazaljkama na 11:53, pored naslova "7 minuta je do ponoći". Od tada su se atomski znanstvenici preselili kazaljke sata sudnjeg dana naprijed-natrag 21 put: do 11:58 – 2 minute do ponoći – tijekom većeg dijela 1950-ih dok su SAD i SSSR testirali i postavljali hidrogenske bombe i projektile da ih isporuče; i natrag do 11:43 u ranim 1990-ima kada je Hladni rat završio, a SAD i Rusija poštovale nove ugovore i smanjile svoje nuklearne arsenale.
Bilten's Odbor za znanost i sigurnost savjetuje se sa svojim Odbor sponzora jednom godišnje razmotriti egzistencijalne opasnosti s kojima se suočavamo, uključujući sada i klimatske promjene, i odlučiti treba li pomaknuti kazaljke na satu Sudnjeg dana.
Sadašnji Odbor sponzora čini 17 dobitnika Nobelove nagrade i 20 drugih eminentnih znanstvenika i stručnjaka, uključujući Stephena Hawkinga, Briana Greenea, Martina Reesa i druge javne osobe. Zajedno čine jedinstven trust mozgova čije bi savjete ljudi i politički čelnici svijeta trebali shvatiti vrlo ozbiljno.
U svom najnovijem biltenu atomski znanstvenici objasnili su zašto su kazaljke sata sudnjeg dana pomaknuli na 3 minute do ponoći tek treći put u svojoj povijesti.
"Prijetnja je ozbiljna, vrijeme je kratko", napisali su. “The Bilten atomskih znanstvenika ne pomiče kazaljke sata sudnjeg dana zbog lakših ili prolaznih razloga. Kazaljke na satu sada otkucavaju samo 3 minute do ponoći jer međunarodni čelnici ne obavljaju svoju najvažniju dužnost – osiguravanje i očuvanje zdravlja i vitalnosti ljudske civilizacije.”
Bulletin je usporedio današnju nevolju s zadnjim pomicanjem kazaljki na satu na ovaj položaj 1984. godine, dok su SAD provodile destabilizirajući, razbijajući ugovore “sustav obrane od balističkih projektila”. Godine 1984. napisali su: “Svaki komunikacijski kanal je sužen ili zatvoren; svaki oblik kontakta je oslabljen ili prekinut. A pregovori o kontroli naoružanja svedeni su na vrstu propagande.”
Pa ipak, u roku od jednog desetljeća, čelnici SAD-a i SSSR-a angažirali su se u ozbiljnoj diplomaciji kako bi svijet učinili sigurnijim mjestom, a kazaljke na satu Sudnjeg dana vratile su se na 17 minuta do ponoći. Atomski znanstvenici jednako su uznemireni danas kao i kad je svijet ranije bio na tri minute do Sudnjeg dana 1949. i 1984. godine.
Oni pišu, "zapanjujući neuspjesi vlade ugrozili su civilizaciju na globalnoj razini, i stoga molimo građane svijeta da jasno govore, zahtijevajući od svojih vođa" da poduzmu pet vitalnih koraka:
-“Poduzeti mjere koje bi ograničile emisije stakleničkih plinova na razine dovoljne da prosječna globalna temperatura ne poraste više od 2 stupnja Celzijusa iznad predindustrijskih razina.” – dodajući da je to “očigledno ostvarivo ako nacionalni čelnici pokažu više interesa za zaštitu svojih građana nego za služenje ekonomskim interesima industrije fosilnih goriva.”
-"Dramatično smanjiti predloženu potrošnju na programe modernizacije nuklearnog oružja" – izravno okrivljujući SAD i Rusiju, koje su "skovale planove da u biti obnove svoje cijele nuklearne trijade u nadolazećim desetljećima potkopavajući (podrivajući) globalni režim razoružanja."
-“Ponovo osnažite proces razoružanja, s fokusom na rezultate” – ponovno stavljajući zamah na SAD i Rusiju.
-“Odmah se pozabavite problemom komercijalnog nuklearnog otpada, bez obzira na budući tijek svjetske industrije nuklearne energije.”
-"Stvorite institucije posebno dodijeljene za istraživanje i rješavanje potencijalno katastrofalnih zlouporaba novih tehnologija."
Povratak kazaljki sata sudnjeg dana na 3 minute do ponoći nameće pitanje: "Zašto?"
– Zašto tehnološki najnaprednija civilizacija u povijesti nije u stanju slijediti osnovne mjere opreza za vlastiti opstanak? – Zašto naši politički i poslovni lideri ignoriraju naše najuglednije znanstvenike kada im govore da nas vode prema katastrofi – ili čak zaboravu?
– Zašto se čini da naši politički i ekonomski sustavi ne mogu držati korak s našom znanošću i tehnologijom?
Katastrofalna neodgovornost koju pokazuju naši vođe poduprta je ideologijom, ali današnjom dominantnom neoliberalna ideologija a korumpirane institucije koje je izgradio nisu proizvod istinskih, objektivnih napora da se shvati kako svijet funkcionira. Oni su rezultat udvostručenog korporativnog i plutokratskog ulaganja od 1970-ih u političare, stranke, izbore, think-tankove, industriju odnosa s javnošću, medije i akademsku zajednicu.
Margaret Thatcher je to slavno izjavila “nema alternative” neoliberalnoj kontrarevoluciji koju su ona i Ronald Reagan predvodili 1980-ih. Čak je i Reaganov potpredsjednik, George HW Bush, napao njegovu neoliberalnu politiku kao "voodoo ekonomija", ali od tada su konsolidirani u većem dijelu svijeta uz suradnju pro-velikih poslovnih stranaka "lijevog centra" poput Novih laburista Tonyja Blaira u Britaniji, Clinton-Obaminih demokrata u SAD-u i sada Hollandeovih socijalista u Francuskoj.
Lady Thatcher je Tonyja Blaira i nove laburiste provokativno nazivala njome "najveće postignuće." Prava mjera kontrarevolucije Reagan-Thatcher nije bila u tome kako su promijenili vlastite stranke, nego u tome što su preoblikovali svoju opoziciju prema vlastitoj slici, marginalizirajući progresivnu politiku za jednu generaciju i raščistivši put neoliberalnoj transformaciji društva.
Pokreti sata sudnjeg dana daju novo i nenamjerno značenje sugestiji Francisa Fukuyame da su trijumf neoliberalizma i pad SSSR-a signalizirali “Kraj povijesti.” Otkako su atomski znanstvenici malo lakše odahnuli 1991. godine i vratili kazaljke na satu na 11:43, od tada su se neumoljivo vratili prema ponoći, ostavljajući nas još jednom 3 minute od Sudnjeg dana 2015. godine.
U međuvremenu koncentracija bogatstva i političke moći koju je stvorio neoliberalizam učinila je obične ljude u svijetu naizgled nemoćnima da izvrše pritisak na naše vođe da ispunjavaju zahtjeve za koje nam atomski znanstvenici kažu da su vitalni za našu budućnost.
Koliko god privlačno Thatcheričino “nema alternative” ostalo onima koji su ga odjahali do neviđenog bogatstva i moći, neoliberalizam se nakon samo jedne generacije pokazao kao opasna distopija. Kada takav ideološki sustav prijeti našem postojanju, pronalaženje alternative je ključno.
Najnoviji eksperiment neoliberalizma, uništenje 25 posto grčkog gospodarstva kroz mjere štednje i dužničko ropstvo, natjerao je Grke u nezavidnu, ali herojsku poziciju da predvode potragu za alternativom – s narodom Španjolske koji im stoji iza leđa. Vlade koje daju prednost rastu kapitala i profitu iznad svega ostalog, po definiciji žrtvuju sve ostale interese svojih građana, ne samo naše vitalne potrebe za mirom, zajedničkim prosperitetom i socijalnom pravdom, te samom budućnošću svijeta u kojem živimo.
Ekonomist JM Keynes navodno je opisao laissez-faire kapitalizam kao "apsurdnu ideju da će najgori ljudi, iz najgorih razloga, učiniti ono što je najbolje za sve nas".
Neoliberalizam je vratio uzde naše budućnosti ovoj istoj klasi "najgorih ljudi" od kojih su je Keynes i njegovi kolege počeli otimati sredinom dvadesetog stoljeća. Definiranje primarne odgovornosti vlada kao službe kapitala pojednostavljuje zadatak upravljanja složenim svijetom. Ali osim privilegiranja "najgorih ljudi", ovaj redukcionistički model previše pojednostavljuje ulogu vlade u društvu u neku vrstu "vlade za glupane".
Daje smjernice za politiku, a rezultati su isplativi, budući da je profit sadržan kao njegovo vodeće načelo. Ali nametanje takvog redukcionističkog modela složenom svijetu zanemaruje previše stvarnosti. Ljudske potrebe marginalizirane neoliberalnom “političkom stvarnošću” sve više prkose mašti vođa indoktriniranih ovom manjkavom ideologijom, ostavljajući sve više i više svijeta razorenog ratom, kaosom, društvenim otuđenjem i degradacijom okoliša.
Atomski znanstvenici mole javnost da nametne razum našim vođama. Ali naši korumpirani vođe odgovorili su na rastuću svijest javnosti o opasnostima svojih politika samo tako što su ih zaštitili iza sve debljih velova propagande i tajnovitosti.
Čak i kada većina javnosti prozre kroz maglu propagande ili nam hrabri zviždači pomognu probiti veo tajne, i dalje se suočavamo s velikim izazovom vršenja utjecaja na neodgovorno ili tajno kreiranje politike.
Kao što sam detaljno opisao u nedavni članak, američki čelnici namjerno podmeću lažne verzije događaja u svijest javnosti, kriveći svoje neprijatelje, od Sadama Huseina do Vladimira Putina, za nasilje i kaos koji sami izazivaju u zemlji za zemljom. Samoposlužne (ali profitabilne) medijske tvrtke emitiraju i jačaju ove propagandne narative, čak i nakon što su laži na kojima se temelje javno razotkrivene.
Kao odgovor na taj članak poslala mi je urednica knjige Susan Maret esej koji je objavila pod naslovom "Koruptivni utjecaj tajnosti na odluke o nacionalnoj politici". Napisao ju je J. William Leonard, koji je otišao u mirovinu 2008. godine kao ravnatelj Ureda za nadzor informacijske sigurnosti SAD-a nakon 34 godine službe u saveznoj vladi.
Na temelju svog jedinstvenog iskustva, William Leonard je napisao: “Ono što sam naučio kao vrhunski nadglednik klasifikacije u izvršnoj vlasti jest da tajnovitost može djelovati poput toksina u političkom tijelu. U vladi, kao iu drugim institucijama, pretjerana tajnovitost u konačnici dovodi do pogrešnih odluka. Potkopava naš ustavni oblik vladavine, slabi vladavinu prava i olakšava radnje koje nisu u skladu s temeljnim vrijednostima i uvjerenjima naše nacije. Službena vladina tajnost u mnogim je aspektima relikt Hladnog rata koji je nadživio svoju korisnost.”
U najgorem slučaju, propaganda i tajnost američke vlade štite sustavne ratne zločine i egzistencijalne prijetnje od razotkrivanja i odgovornosti, ali jednako prikrivaju rutinsku, svakodnevnu nesposobnost. Sve u svemu, ostaje nam otrovna juha kriminalnih, korumpiranih i promašenih politika u svim područjima javnog života, od vanjske politike do zdravstva.
In intervju o senatskom izvješću CIA-e o mučenju, novinar Mark Danner primijetio je da je jedno od njegovih najupečatljivijih otkrića bilo “koliko je program mučenja bio amaterski. Bio je to pravi amaterski sat.”
U jednom slučaju, CIA je platila više od 80 milijuna dolara dvojici umirovljenih psihologa Zračnih snaga bez prethodnog iskustva u ispitivanju ili borbi protiv terorizma da osmisle brutalne tehnike mučenja koje su bile jednako neučinkovite i kontraproduktivne koliko i kriminalne.
In Korištenje električnih romobila ističe Teroristički sudovi: Gruba pravda u zaljevu Guantanamo, Jess Bravin, dopisnik Vrhovnog suda za Vol Strit novine, otkriva istu kombinaciju kriminala i nekompetentnosti u programu vojnih povjerenstava za procesuiranje počinitelja 11. rujna.
Unatoč opetovanim i dosljednim upozorenjima vojnih odvjetnika, američka vlada je toliko zaprljala svoje slučajeve protiv vođa al-Qaide i nevinih podjednako da nije uspjela smatrati niti jednog od krivaca kazneno odgovornim za jedan od najsmrtonosnijih zločina u povijesti SAD-a. Otmicom, mučenjem i postavljanjem klokanskih sudova osmišljenih za suzbijanje nezakonitih pogubljenja i pritvora na neodređeno vrijeme, naši vođe nisu uspjeli ispuniti upravo onu zadaću koju su sami definirali kao svoj najveći prioritet.
Radi ove nesposobne šarade, stavili su u drugi plan sve naše druge potrebe i prioritete više od desetljeća, protraćili trilijune naših poreznih dolara i ubili stotine tisuća ljudi u ratovima koji nastavljaju destabilizirati najmanje desetak zemljama.
Pa ipak, u neoliberalnom svijetu ogledala naših političkih i poslovnih vođa, mi smo ti koji smo izvan kontakta i "irelevantni": javnost, Bilten atomskih znanstvenika, klimatski prosvjednici, pokret Occupy, zviždači, Grci i “ološ niskog života” koji pozivaju na procesuiranje američkih ratnih zločinaca.
Zašto izazivamo nevidljivu ruku korumpiranog “tržišta” koje određuje tko će biti bogat, a tko siromašan, tko će živjeti, a tko umrijeti? Zašto moramo viriti iza zastora propagande i tajnovitosti da vidimo što naša vlada stvarno radi ili propušta učiniti iza naših leđa? Zašto jednostavno ne vjerujemo u to, "ma kakve greške napravili," naši vođe izvlače najbolje iz lošeg posla?
Konačni zaključak novog izvješća iz Bilten atomskih znanstvenika daje trijezan i uvjerljiv odgovor na sva ova pitanja: "Vjerojatnost globalne katastrofe je vrlo visoka, a radnje potrebne za smanjenje rizika od katastrofe moraju se poduzeti vrlo brzo."
Poput Fukuyame, Margaret Thatcher je slučajno shvatila jednu stvar u pravu, kada je izjavila: "Nema alternative." Ne postoji alternativa pronalasku alternative.
Autor je Nicolas JS Davies Krv na našim rukama: Američka invazija i uništenje Iraka. Davies je također napisao poglavlje "Obama u ratu" za knjigu, Ocjenjivanje 44. predsjednika: Izvještaj o prvom mandatu Baracka Obame kao naprednog vođe.
Najmoćnija nacija na svijetu uglavnom ignorira globalno zatopljenje, nastavlja voditi nemoralne ratove koji su ubili milijune, učinili druge milijune izbjeglicama, ponovno uspostavili torturu i globalna otmica i zatvaranje, slijedili politiku koja je gotovo uništila svjetsku ekonomiju i provodili masovni nadzor svojih građana drugih nacija. Uistinu, stigli smo do “1984” i dalje.
Jedna od najpametnijih taktika plutokracije bilo je reklamiranje Obame kao “progresivca”. On je trojanski konj.
https://www.youtube.com/watch?v=z-sdO6pwVHQ
Otmicom, mučenjem i postavljanjem klokanskih sudova osmišljenih za suzbijanje nezakonitih pogubljenja i pritvora na neodređeno vrijeme, naši vođe nisu uspjeli ispuniti upravo onu zadaću koju su sami definirali kao svoj najveći prioritet.
Dodajući malo još depresivnije vijesti o programu mučenja u Guantánamu, jedan od ljudi koji su unovačeni bio je priznati mučitelj iz čikaške policije.
http://www.theguardian.com/us-news/2015/feb/18/guantanamo-torture-chicago-police-brutality